петак, 29. мај 2015.

GDJE JE PRIVREDA MOGA GRADA???



Neki su to zaboravili, a neki nikada nisu ni doznali, ali Prijedor je prije rata bio poznati industrijski centar. U ovom tekstu proanaliziraćemo kako je moguće da privreda jednog grada BUKVALNO NESTANE!


Piše: Borislav Radovanović



Podsjetimo da je Prijedor nekada bio poznat po RŽR Ljubija, Fabrici celuloze i papira "Celpak", Trgoprodaji, Veleprometu, Impru, Autotransportu i Autoservisu, Bosnamontaži, GIK Mrakovici i da ne nabrajam nepregledni spisak preduzeća koja su nekada činila okosnicu razvoja Potkozarja. Prijedor je nekada imao 27 000 zaposlenih i ponosio se činjenicom da su dvije trećine činili proizvodni radnici. Danas ima 40 odsto zaposlenih manje, a u njihovu strukturu bolje da ne ulazimo!


Sasvim razumljivo, Grad na Sani je, zbog potreba privrede, nekada razvijao i obrazovno-naučne kapacitete. Današnja razorena privreda prijedorskim klincima može ponuditi jedino školovanje za “nezaposlene”. Ironije radi treba pomenuti da je Prijedor zadnjih godina postao poznat po “proizvodnji menadžera”, čime u potpunosti slijedi populizam – nikad više menadžera, a manje privrede!

Prije nego dođemo do pitanja: gdje je nestala (kao u madžioničarskim trikovima) prijedorska privreda (?), za trenutak podsjetimo na jednu činjenicu. Prijedor je svoje industrijske kapacitete očuvao tokom ratnih dešavanja, pa i tokom 10-ak godina poratne “tranzicije”. Svi znamo da su ta preduzeća dijelila sudbine ostatka privrede Republike Srpske, no, ostaje nepobitno da su postojali objekti i druga infrastruktura, da su postojale mašine, da su radnici dolazili na posao, pa čak ponešto i proizvodili.

Zatim nastupa era nečega šta žargonski nazivamo „stečajna mafija“ i za manje od 10 godina većina prijedorskih preduzeća biva „zbrisana sa lica zemlje“, a jedan dio biva pretvoren u ruševine pogodne jedino za snimanje ratnih filmova. Kako je to moguće?

Kako ovdašnji ljudi najviše vole da im se nešto razjasni konkretnim plastičnim primjerom, tako ćemo i ovaj tekst posvetiti Fabrici celuloze i papira "Celpak" – nekada jednom od ključnih privrednih subjekata moga grada. Koliko je to nekada bio moćan industrijski pogon možda ponajbolje svjedoči činjenica da ni nakon jedanaest godina nije završeno njegovo “stečajno krčmljenje”. Jedanaestogodišnji stečaj nad tim preduzećem proizveo je jednu novu dimenziju poznatosti istog – kao rekordera po trajanju stečajnog postupka.

Prema riječima današnje stečajne upravnice Celpaka, gospođe Mirjane Golić, stečajni postupak započet je marta 2004. godine. Gospođa Golić tvrdi da je procijenjena vrijednost imovine iznosila je oko 24 miliona maraka, a potraživanja stečajnih povjerilaca vrijedila su oko 16 miliona. Možda pomenuta gospođa nije upoznata sa tim podatkom, ali vrijednost preduzeća procijenjena je na 25 176 455,00 konvertibilnih maraka, no, ovdje je uvijek važila krilatica “milionče gore-dolje”.

Sad, bila procijenjena vrijednost preduzeća osam ili devet miliona veća od procijenjenih potraživanja, opet ostaje nejasno kako je moguće da je namireno samo 57 odsto potraživanja iz kategorije opšteg isplatnog reda. Svi do sada izneseni podaci baziraju se na onome šta je javnosti saopštila gospođa Golić, pa time i podatak kako je do sada naplaćeno oko 12,3 miliona KM (polovina od procijenjene vrijednosti).

Znači, gospođa Golić je, kao “stečajni stručnjak”, uspjela prodati imovinu preduzeća za tek polovinu procijenjene vrijedosti (takvo poslovanje mogli su realizovati i prijedorski “diplomirani menadžeri”), a onda je potraživanja opšteg isplatnog reda (najveća kategorija potraživanja) realizovala tek nešto više od polovine. Pa zar vrijednost preduzeća nije za trećinu premašivala vrijednost potraživanja? Bojim se da bi i prijedorski “diplomirani menadžeri” shvatili kako ovdje postoji nekakva čudna računica.

Ako uobzirimo činjenicu da je gospođa Golić iste pogone uspjevala prodavati više puta i različitim kupcima (zamišljeni ideal prodaje!), mogli bi posmisliti kako je u pitanju zaista vrhunski stručnjak. No, ostaje jednostavno pitanje – GDJE SU PARE!???


Odgovor na ovo pitanje ponovo nam je dala stečajna upravnica izjavljujući za medije: “…izvršeno je i oročavanje značajnog novčanog iznosa po parnicama koje preduzeće vodi s povjeriocima”. Znači, u “tom grmu leži zec” i stečajni postupak u ovom preduzeću dispio je do Ginisa zbog toga što se pare oročavaju. Povjerioci treba da čekaju dok ne dostigne kamata na oročena sredstva. Koliko je to pravno i ekonomski opravdano shvatićemo ako provjerimo da li su kamate na potraživanja veće od kamata na oročavanja. No, ostavimo to pitanje prijedorskim “diplomiranim menadžerima”, a mi ćemo se zadržati na esencijalnom pitanju – gdje su nestale pare od prodane imovine!??

Odgovor na ovo pitanje treba posmatrati kroz prizmu koštanja/troškova stečajnog postupka. Treba znati da je za proteklih jedanaest godina samo na plaće i naknade stečajnih upravnika (namiruju se iz stečajne mase) potrošeno između 300 000 i 400 000 maraka. Dodajmo još toliko za primanja raznih savjetnika, pomoćnika i administrativnog osoblja. Uobzirimo i troškove nebrojenih postupaka kakvi prate ovaj stečaj i dodajmo tu još nekoliko stotina hiljada maraka. Kako god to računali (čak i metodama kakve se izučavaju na prijedorskim menadžerskim školama) dolazimo da je preko MILION MARAKA potrošeno na „postupkovanje“.

U stečajnim postupcima svi mogu biti na gubitku, i povjerioci i društvo, ali „stečajna mafija“ svoje angažovanje uvijek naplati. Suštinski tu treba tražiti odgovor na pitanje zbog čega naši stečajni postupci traju tako dugo? Prosto, da što duže obezbijede primanja „stečajnoj mafiji“!

Na kraju zapitajmo se ko čini tu neizmirenu kategoriju opšteg isplatnog reda, a kakve je preko 40 odsto ostalo „kratkih rukava“. Zapitajmo se koliko je tu rednika-akcionara preduzeća? Osim što su svojim vrijednim radom decenijama podizali ovo preduzeće, radnici su odvajali od svojih prihoda kako bi kupovali akcije preduzeća. Podatak koliko je takvim licima isplaćeno portraživanja nećete nigdje naći. Zatim, zapitajmo se koliko je među radnicima-akcionarima bilo boraca VRS? Dakle, onih koji su gradili preduzeće, investirali u njega dio svojih zarada, a potom isto gotovo četiri godine štitili svojim životima! Koliko je takvih!? Pa koliko je radnica-akcionara i ujedno supruga naših boraca, koje su podnijele strašan teret odbrane svog preduzeća? Možemo ovako nabrajati u nedogled, ali poenta je valjda jasna.

Na samom, samom kraju i jedan konstruktivan prijedlog!

Dakle, izvedimo zakonske izmjene u kakvima će precizno biti utvrđeno da stečajne upravnike i ostalu mafiju svrstavamo u posljednji red isplata. Kad završe posao, onda ih i isplatiti. Neko će reći da u takvim uslovima niko neće pristati na takav angažman. Za taj „problem“ postoji jednostavno rješenje – nagrađivanje po osnovu uspješnosti. U startu se odredi koliki procenat ukupne vrijednosti ide za nagrađivanje stečajnih upravnika. Vrlo brzo bi došli do situacije u kakvoj upravnici nastoje imovinu prodati što skuplje, postupak okončati što brže i sa najmanjim mogućim troškovima postupka. To naprosto da ne umanjuju i što brže ostvare svoju nagradu.

Mnogi će na ovaj prijedlog odreagovati onom narodnom: „Kasno Marko na Kosovo stiže!“, no, pitam da li je zaista kasno? Nemojmo se začuditi da „čerečenje“ Celpaka potraje još nekoliko godina. Lešinari uvijek pronađu nešto za oglodati!