уторак, 12. мај 2015.

POVRATAK SINA ZABLUDNOGA!!! ...ili Dodik u Putinovoj nemilosti!?

Snimak rukovanja Milorada Dodika i Vladimira Putina, nakon vojne parade u Moskvi, iskreno me je obradovao. Pomislio sam kako ipak postoje nade da SIN ZABLUDNI (Dodik) povrati Putinovo povjerenje!


Vladimir Putin je vrlo jednostavna osoba. Prijateljstvo i podršku iskazuje prijemima, posjetama, stiskom ruke i ponekad bratskim zagrljajem. Planetarno najmoćniji političar svoje emocije prema prijateljima ispoljava upravo onako kako se to od iskrenih prijatelja i očekuje.

Tako je, u vrijeme Putinove nedvojbene podrške, Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik priman čak (!) i u svrhu predizborne podrške. Za istu svrhu Srpskoj su obećavani ogromni krediti, na javnim skupovima pozicioniran je „na dohvat ruke“ od Putina i uvijek u prvim redovima. Sve to donijelo je Dodiku „tijesnu“, ali svakako legitimnu, pobjedu na izborima (iako to ovaj nikada neće priznati)! Tako je bilo do Dodikovog odaziva prošlogodišnjem sastanku Trilateralne komisije u Beogradu.


Da bi shvatili Putinov otklon prema „novokonponovanim trilateralcima“Aleksandru Vučiću i Miloradu Dodiku moramo uobziriti i druge stranu njegovog karaktera. Vladimir Putin lične animozitete najčešće prezentuje jednostavnim ignorisanjem i distanciranjem. Nema tu nikakve teatralnosti, nego samo hladna distanca!

Iako se to pokušava sakriti od javnosti, ipak je poznato da je Putin prilikom prošlogodišnje posjete Beogradu (prilikom vojne parade povodom oslobođenja grada) izrazio jasno protivljenje održavanju sastanka Trilateralne komisije. I nema nikakvih dilema oko motiva Putinovog protivljenja srpskom mešetarenju sa monstruoznim organizacijama poput Trilaterale. Naš svakako najveći poznavalac Trilateralne komisije profesorica Smilja Avramov je decidna – Trilateralna komisija je osnovana sa ciljem uništavanja Rusije i pravoslavlja! I Vladimiru Putinu je to jednako poznato, pa je njegov stav o politikantskim avanturama Vučića i vlade Srbije jednostavno razumljiv.

U odnosu prema Aleksandru Vučiću možemo reći kako je Putin donekle izašao iz okvira izražavanja političkog neslaganja na kakva smo od njega navikli. Odmah po povratku iz Beograda dostavio je Vučiću zahtjev za plaćanjem duga za utrošeni gas. Za naše uslove traženje duga od 200 miliona dolara čini se „ozbiljnom rabotom“, ali kada uobzirimo činjenicu da je u pitanju iznos manji od polovine dnevnog prometa Gazproma, onda moramo porazmisliti o tome da je ovdje u pitanju samo izražavanje animoziteta i ništa drugo. Takvim aktom Putin nije tražio plaćanje duga ni od Ukrajine, sa kojom ratuje i čiji dug je 30-ak puta veći od srpskog.


No, vratimo se „trilateralcu“ Dodiku i pitanju kakav je Putinov odnos prema njemu lično. Prilično sam uvjeren da je svojevremeno Putin obećao Dodiku „male i velike“ investicione kredite iz prostog razloga što to načelno odgovara ruskim ekonomskim i geopolitičkim interesima. To što su obećani krediti postali ad akta nakon Dodikovog „trilateralovanja“ je sasvim razumljivo (neka čeka pomoć od MMF-a, Svjetske banke i drugih mešetarskih instrumenata Trilateralne komisije). No, tu moramo shvatiti kako samo prisustvo sastanku „trilateralnih monstruma“ nije jedini motiv Putinovog otklona prema Dodiku, nego to treba mnogo više vezati za Dodikovo potonje ponašanje.

Mnogi potezi Milorada Dodika posljednjih mjeseci na prvi pogled i meni lično su djelovali iracionalno. Međutim, kada ih posmatramo kroz prizmu „zadatka“ dobijenog od Trilaterale, onda dobijaju nekakav smisao (po strategiji „što gore, to bolje“). Može Dodik naivnim masama prodavati demagogiju kako je na sastanku u Beogradu okupljenim Trilateralcima „objašnjavao politiku i poziciju Republike Srpske“, no, to u praksi ne funkcioniše tako. Sastancima Trilateralne komisije novopozvani gosti pristupaju radi primanja instrukcija i KONKRETNOG ZADATKA koji moraju realizovati ukoliko teže da budu primljeni u taj elitistički krug. Moj utisak, stečen na bazi onoga šta prezentuje, jeste da je Dodikov „zadatak“ kontrolisana destabilizacija Bosne i Hercegovine, a kakva će se reflektovati i na zemlje okruženja.

Samo u kontekstu „trilateralnog zadatka“ shvatljivo je zašto Milorad Dodik za peti Sabor SNSD-a predlaže usvajanje „Deklaracije o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj“. Ovim aktom utvrđuje se „politika“ prema kojoj Srpska već 2018. godine namjerava provesti referendum o nezavisnosti. U pitanju je politički akt koji je bošnjačku populaciju „obradovao“ do nivoa potencijalne eksplozije emocija. Ova deklaracija je usvojena 25. aprila i već sutradan Nerdin Ibrić je u Zvorniku „testirao“ kapacitiranost Srpske za tako velike priče.

No, zbog bojazni da ovom deklaracijom neće dovoljno uzdrmati Bošnjake morao je Dodik u sadržaj akta ugraditi i pitanje „trećeg entiteta“ (hrvatskog). On „zaboravlja“ da su Hrvati u BiH-i tokom rata uspostavili državotvorni entitet Herceg-Bosnu, kog su se 1994. godine „odrekli“ Vašingtonskim sporazumom. To je učinjeno u okviru priprema zločina kakav je nad Srbima počinjen 1995. godine, u kom je uništena RSK i protjerano oko 250 hiljada Srba, te oteta trećina RS-e i iz tog dijela protjerano još 100 hiljada. Danas je baš „primjereno“ nagrađivati Hrvate za zločin prema sopstvenom narodu, i pri tom opasno provocirati Bošnjake. No, to je Milorad Dodik – „trilateralac“!


Zatim slijedi „serija poklanjanja žrtvama genocida“, od onog u Srebrenici, preko Gradine (jasenovačkih), pa sve do neuspjelog pokušaja u Jermeniji. Tu za trenutak zastanimo i zapitajmo se oko „jermenske gangule“. Prema službenim izjavama predsjednik Dodik je, na poziv predsjednika Јеrmenijе Serža Sargsjana, planirao posjetu od 22. do 24. aprila, za kada je bio zakazan i komemorativni skup. Ipak, već 22. oko 15 časova odustaje od putovanja zbog zabrane preleta preko turske teritorije. Zamislite, predsjednik Dodik je čak tri i po časa čekao na odobrenje daljeg leta i nakon tako „iscrpnog napora“ odustao. Koliko li je ono dana Dodik u Moskvi čekao prijem kod Vladimira Putina? Bi li to pet dana? Lično mislim da bi Dodik čekao i tri i po mjeseca – samo da se fotografiše sa Putinom! Da ne pominjemo kako je imao gotovo dva dana da pristigne na zakazanu komemoraciju. Međutim, ključno pitanje je kakav je trenutni odnos Vladimira Putina prema Dodiku? ... odnosno, krije li se tu negdje pozadina Dodikove teatralnosti?

Pitam: ako je predsjednik Dodik doznao da Vladimir Putin prema njemu neće javno prezentovati prijateljstvo onako kako je to ranije činio, da li je „predstava za javnost“ jedino šta mu je preostalo? Zar da javnost shvati kako je u Putinovoj nemilosti? Zamislimo situaciju u kojoj je objelodanjeno da se Dodik nalazi u Jermeniji, a za njega nema mjesta pored Tomislava Nikolića. Kakav bi to udarac bio za Dodikovu mantru o tome kako je baš on NAJVEĆI SRBIN!?

No, „jermensku avanturu“ možemo posmatrati i kroz vizuru pomenutog zadatka Trilaterale (destabilizacije). Sedmicu po sastanku sa jermenskim ambasadorom, 16-og aprila Dodik predlaže parlamentu Srpske usvajanje Deklaracije o priznavanju genocida nad Jermenima. Prisjetimo se da je Srpska spriječila nametanje sankcija Rusiji, priznavanje nezavisnosti Kosova, pa da (bar deklarativno) sprečava pristupanje BiH-e u NATO i niza drugih odluka suprotnih od volje većinske bošnjačko-hrvatske populacije. Tim političkim uspjesima Dodik se medijski razmeće gotovo svakodnevno! Za Srbe je neupitno pravo na „poseban odnos“ prema Rusiji, a trebalo bi da se zapitaju imaju li Bošnjaci pravo na identičan odnos prema Turskoj? Ova deklaracija će svakako imati višestruke posljedice i na spoljnopolitičkom planu (zna se kako Turska reaguje na takve geste), ali i na unutrašnjepolitičkom planu (dalje radikalizacije bošnjačko-srpskih odnosa). Apsolutno ništa Republika Srpska i srpski nerod ne dobijaju ovom deklaracijom, osim širenja sukoba sa bošnjačkim narodom. Je li to naš opšti interes?

Kako god, Jermenija je ipak ukazala da se Putin nije zavadio sa vaskolikim srpskim narodom. Uvažavanje kakvo je iskazao predsjedniku Tomislavu Nikoliću ukazuje da se njegov stav prema našem narodu nije promijenio (samo su upitni Dodik i Vučić!?). Ovdje moram izreći svoje uvjerenje da je „stari vuk“ Toma Nikolić ovu priliku iskoristio kako bi Putina umilostio prema „zabludnim sinovima“ Vučiću i Dodiku. Ovih dana nas bukvalno bombarduju (poslije višemjesečnog muka) informacijama o narednim posjetama Vučića i Dodika Rusiji. I ove informacije uvijek se završavaju istim sadržajem: „nadamo se da ćemo uspjeti sastati se i sa predsjednikom Putinom“.

Što se tiče Dodikovih priča o odličnim odnosima sa Putinom, kakve su „nedvosmisleno“ prezentovane prilikom posljednje posjete Moskvi, a šta smo to stvarno imali prilike vidjeti? To da je pozvan na ovaj skup možemo tumačiti i kao Putinovu obazrivost prema Republici Srpskoj i srpskom narodu, nikako prema Dodiku lično. Da je pozvao Predsjedništvo BiH-e, a izuzeo predsjednika Srpske, kakvu bi to poruku Putin poslao? ...da Republika Srpska više ne uživa njegovu bratsku ljubav i zaštitu!? Tako lakomislen i povodljiv emocijama Vladimir Putin svakako nije. Dalje, svi smo mogli vidjeti rukovanje i fotografisanje Putina i Dodika, ukupnog trajanja par sekundi (kakvo je upriličeno prema svim gostima). Rado bi Dodik zagrlio i izljubio Putina, no, jedino šta je „dobio“ bio je prodoran pogled u oči i osmjeh krajičkom usana. To je Vladimir Putin!

Ipak, Vladimir Veliki (kako sam ga ranije prozvao) Putin je čovjek velikih ljudskih i političkih vrlina, pa se nadati da će našeg „sina zabludnoga“ i „trilateralca u pokušaju“ ponovo primiti pod svoje skute. Manje-više zbog samog Dodika, nego zbog svih nas ostalih!