уторак, 19. мај 2015.

Srpski mediji u američkoj “crnoj operaciji” protiv Makedonije



Srpski mediji “revnosno” prenose informacije njemačkih kolega da je makedonska vlada inscenirala teroristički napad u Kumanovu. OK, prihvatimo takvu matricu i zapitajmo se: da li su vlade Srbije i Republike Srpske slično ponijele se u Zvorniku?



Piše: Borislav Radovanović

Posljednjih dana sve češće prinuđen sam reagovati na jednu krajnje negativnu i društveno-opasnu pojavu, kakvu okvirno nazivam “medijsko sluđivanja građana”? Nedavni teroristički napadi u Republici Srpskoj i Makedoniji dovoljno su zaplašili stanovništvo, tako da mediji nemaju potrebu za dodatnim sluđivanjem kakvo voljno ili nehatno čine prenošenjem neprovjerenih informacija.

Jučerašnji (18.05.2015. g.) pregled “srpskih” medija zaprepastio me nizom tekstova bombastičnih naslova o tome kako je makedonska vlada inscenirala nedavni teroristički napad u Kumanovu. Naši mediji mahom prenose navode njemačkih kolega, koji opet gotovo sinhrono napadaju makedonske vlasti.

Kurir, Telegraf, Nezavisne novine i brojeni portali donose naoko arhaične i neutemeljene tekstove, međutim, pažljivija analiza ukazuje na postojanje smišljene matrice. Na prvom koraku uočava se “podatak” (ničim potkrijepljen!) da je makedonska vlada prisluškivala preko 20 000 građana. Takva tvrdnja je u funkciji sljedeće mantre makedonskih “eksperata” (ko, kada i gdje!?) koji upozoravaju “da vlada pod pritiskom može da inscenira incidente, čak i teror, kako bi se održala na vlasti”. Time se manipulativno pokušava objasniti motiv kakav je makedonske vlasti navodno naveo na ovakav postupak.

U daljem “argumentovanju” uočava se isticanje nelogičnosti da jedna tako velika teroristička grupa ostane neprimijećena od strane vlade, pa izjava generala Nikolovskog da su u ovom incident angažovani plaćenici (nije general rekao da su u pitanju makedonski plaćenici!).

Potom slijede stavovi zapadnih ambasadora, a sve se završava sa “Srbima” i podrškom datom Makedoncima. Srpski mediji učestvuju u širenju već ustaljene matrice “za sve su krivi Srbi”. Srpska posla!

Nakon nekih 25 godina bavljenja bezbjednošću mogu reći da odavno nisam pročitao veću količinu gluposti izrečenu povodom nekog događaja. Međutim, građani mogu naivno povjerovati navodima njemačkih i naših novinarskih “veličina”, zbog čega sam prinuđen na ovakve reakcije!

Pitam: hoće li ovdašnji mediji danas-sutra identično revnosno prenijeti tekstove npr. američkih, japanskih ili austrijskih novina ukoliko objave da su vlade Srbije i Republike Srpske organizovale teroristički napad u Zvorniku? Analogijom i argumentacijom kakvu donose njemački mediji možemo izvesti identične paralele.



Banjolučkom portalu Frontal.RS dao sam intervju 8. maja, gdje sam destabilizaciju Makedonije najavio nekoliko dana prije događaja u Kumanovu. Tokom trajanja incidenta u Kumanovu objavio sam autorski tekst naslova “Sljedeća meta terorističkog napada biće Milorad Dodik” (vidi: Borislav Radovanovic Blog) u kom sam detaljno razjasnio pozadinu instrumentalizovanog haosa u Makedoniji. Uostalom, destabilizaciju Balkana, kao treće faze globalne destabilizacije, u nizu tekstova najavio sam prilikom samih začetaka ukrajinske krize. Sa današnje distance mogu reći da sam kvalitetno predvidio i ukrajinska i bliskoistočna dešavanja, kao prve dvije faze globalne destabilizacije i potencijalnog generisanja Trećeg svjetskog rata, te da sam poodavno argumentovano ustvrdio kako će treća faza uslijediti na eksjugoslavenskom prostoru. Danas tome svjedočimo, a posebno ističem kako je u pitanju tek početak jedne ozbiljne destabilizacije i projektovanog haosa.

Dakle, stojim na stanovištu da sav „grijeh“ makedonskih vlasti leži u nastojanju da se otrgnu od američkog hegemonističkog zagrljaja, te da državnu politiku uobliče u skladu sa sopstvenim interesima. Malena i nejaka Makedonija našla se usljed sukoba velikih sila oko vizija budućnosti čovječanstva. Na jednoj strani imamo Rusiju, u savezništvu sa Iranom, Egiptom, Turskom, Sirijom, Grčkom i nizom drugih zemalja, kao nosioca energetskih mega-projekata poput Turskog gasovoda. Zatim imamo Kinu sa njenim projektima saobraćajno-trgovinskih koridora (Put svile) i reindustrijalizacije niza zemalja evropskog kontinenta (Kina + 16).

Na drugoj strani imamo Sjedinjene Države i „evropske NATO jastrebove“ kakvi nastoje spriječiti realizaciju rusko-kineskih projekata, te stvoriti pretpostavke za sopstvene – gotovo identične projekte. Suštinska razlika između ovih konkurentskih projekata jeste u načinu njihove realizacije. Rusko-kineska strana projekte nastoji realizovati sporazumima sa drugim državama, dok Sjedinjene Države pokušavaju proizvesti jedno veliko krvoproliće – nakon kog će kao „mirotvorci“ zaposjesti prirodna i ina bogatstva zemalja zahvaćenih ratom.

U tom smislu sasvim je jasna motivacija Sjedinjenih Država da na sve više izraženu prorusku (ili bolje reći promakedonsku) politiku predsjednika Đorđa Ivanova odgovore projektovanim haosom i oružanim sukobima. Za generisanje sukoba Amerikancima je dovoljno da namignu svojim saveznicima iz domena velikoalbanske provenijencije, a ovi su za takve akcije „rođeni spremni“!

Nedavni događaj u Kumanovu, posebno u kontekstu događanja prije i poslije istog, sve više ukazuju da je u tom slučaju izvedena „crna operacija“ američkkih bezbjednosnih agencija. Ili, da iskoristimo njihovu stručnu terminologoiju, FID-operacija ( foreign internal defense ). Kumanovski incident predstavlja samo dio ukupne operacije političko-bezbjednosnog karaktera. Na jednoj strani nastoji se bezbjednosnom destabilizacijom zaustaviti realizacija pomenutih rusko-kineskih projekata, dok, na drugoj, političkom destabilizacijom nastoji se proizvesti smjena „promakedonskih vlasti“ (potrebno je ustoličiti proameričke vlasti kakve Makedonijom dominiraju dvije decenije). Američka pimjena tzv. meke moći (soft power) sve više poprima obilježja monstruoznih krvoprolića.

No, treba shvatiti kako je ovdje u pitanju neuspjela „operacija“, tako da sporna pisanja njemačkih medija treba posmatrati kroz prizmu „izlazne taktike“ (svaljivanja krivice na same žrtve zločina). Upravo indikativno je to što lažnu matricu o „krivici“ stvaraju mediji države „prijateljske“ (čitaj: podaničke) obavještajne službe. Da su angloamerički mediji lansirali ovakvu mantru, očekivano bi se susreli sa percepcijom sumnje u njihove navode. Ovako, kad to čine njemački mediji – oni naivni bi mogli i povjerovati.

Dakle, danas je nesporno – FID operacija u Makedoniji nije uspjela ni sa aspekta željene ozbiljnije destabilizacije, niti sa aspekta ciljnih političkih promjena. Makedonske specijalne snage su uz ozbiljne žrtve savladale terorističku grupu (poenta je na „savladale“). Makedonske bezbjednosne snaga pokazale su se kao „tvrd orah“ za albenske ekstremiste. Ovdje treba podsjetiti kako je u napadu učestvovalo 40-ak terorista, a to je broj aktera jednog napada kakav Evropa nije zabilježila u ovom vijeku. Na cjelokupnom evropskom kontinentu jedino Srbija se suočavala sa terorističkim napadima tog obima, ali i to je bilo u prošlom vijeku. U tom dijelu Makedoncima treba čestitati, a nikako ih crniti kako to čine njemačko-srpski mediji. Zar je „postulat novinarstva“:

ŽRTVU PREDSTAVLJATI KAO ZLOČINCA!?

Istovremeno, i sa aspekta željenih političkih promjena ova operacija se pokazala neuspješnom. Jučerašnji javni skup ispoljavanja podrške vladi mediji su ocijenili kao zasigurno najveći u modernoj makedonskoj istoriji. Građani Makedonije su jasno pokazali šta misle o manipulacijama prema kojima je njihova vlada učestvovala u monstruoznim zločinima na njihovu štetu. Ili će možda neko u Berlinu i Beogradu ustvrditi kako bolje poznaje prilike i aktuelna događanja u Makedoniji. Ovo je svakako još jedna dimenzija činjenja na kakvoj Makedoncima treba čestitati.

Na kraju, dotaknimo se i jednog naoko iracionalnog pitanja: zašto njemački mediji Srbe uvlače u ovaj makedonsko-albanski okršaj? Odgovor je vrlo prost i dao sam ga u prednje pomenutom autorskom tekstu. Makedonske pogranične snage dislocirane su prema Kumanovu, dok je srpski premijer Aleksandar Vučić na taj prostor uputio 450 pripadnika žandarmerije kako bi isti dodatno osigurli. Rekao sam kako je u pitanju primjer povjerenja i zajedničkog bezbjednosnog djelovanja za kakvim bi se trebale povoditi sve balkanske države u kontekstu budućih destabilizacija. Srpska „krivnja“ svodi se, dakle, na pomaganje prijateljskoj Makedoniji u savladavanju teškog zločina.

Do određene mjere možemo shvatiti ponašanje podaničkih medija jedne okupirane Njemačke (i danas se američke snage u Njemačkoj nazivaju okupacionim), no, neprihvatljivo je da slično čine mediji u Beogradu i Banjoluci. Doduše, ako su u pitanju jednako podaničko-okupacioni mediji, ovakve reakcije su „prihvatljive“. Na našim medijima je da odluče koliko su nezavisni, koliko podanički, a ovakva ponašanja im svakako neće proći bez jasne reakcije!

Ovakve reakcije su u funkciji umanjivanja već počinjene štete, no, istovremeno i radi predupređivanja budućih sličnih ponašanja medija. Za koji dan mogu npr. austrijski mediji objaviti „spektakularno saznanje“ da su vlasti Srbije i Srpske organizovale teroristički napad na zvorničku policiju. Jednako se mogu izvoditi parelele o prisluškivanju, strahovanju za opstanak na vlasti (posebno u Srpskoj), o kriminalizaciji vlasti, o spremnosti da zločinaštvom zadrže sopstvene pozicije. Kada vlasti neke države na sopstvenoj teritoriji izvode ovakav oblik „crnih operacija“ onda je to upravo obima i karaktera događanja u Zvorniku. Suludo je i razmišljati o takvim izvedbama u obimu i modelu onoga šta se događalo u Kumanovu. Iracionalno je i baviti se ovakvim pitanjima oko zvorničkog događaja, ali moramo se prisjetiti narodne izreke: „Ne čini drugima ono šta ne želiš da čine tebi!“. Ukoliko je srpskim medijima profesionalno prihvatljivo ovako klevetati makedonske vlasti, očekivati je da se slično ponesu i u odnosu na sopstvene vlade.