utorak, 16. lipnja 2015.

MOJ VRH!




Piše: Borislav Radovanović

Sami početak ljeta 1992. godine. Već par mjeseci bio sam angažovan u JNA, a potom u VRS, pa recimo i sa izvjesnim borbenim iskustvom. Daleko od onoga šta sam kasnije postao, no, već tih dana sam znao kako izgledaju poginuli rođaci, drugovi, kako zvižde meci.
Sa 22 godine teško da znate šta je ozbiljan strah. Tada obično nemate porodicu, adrenalin upravlja vašim odlukama, a strah je potisnut željom za dokazivanjem.

Kreće akcija čišćenja vlašićkih šumetina, na kakvima je neprijatelj uspostavio nešto šta bi mogli nazvati linijom. No, brdo, do, šuma, kamen... Orjentacija nam dođe kao „špansko selo“. Kao obučeni snajperista (još iz JNA) obično sam se kretao odvojeno od svoje jedinice. Tako sam bio naučen. Gledam uokolo i pogled mi zape za jedan strmi vrh. Uokolo takvih vrhova tucet, ali je mene ovaj prosto fascinirao.

U glavi mi samo jedna misao – zauzeti poziciju na tom vrhu i... bitka je okončana! Odlično sam znao kakvu pometnju stvara nekoliko preciznih hitaca iz snajperske puške i sve čemu sam bio posvećen bilo je pronalaženje adekvatne lokacije. Ja sam svoju pronašao!
Zaboravio sam pomenuti da je bitka bila već uveliko započeta, a u onoj vrleti odrediti ko odakle puca bilo je kao da igrate lutriju. Ni sam nemam predstavu zašto sam bio ubijeđen da na „mom vrhu“ nema nikoga.

Uglavnom, očas sam se popeo na pedesetak metara visok vrh i gotovo u trku namjeravao zauzeti poziciju. Kad, na metar i po od mene crne sjajne oči, zabezeknut pogled. Iznad očiju, preko crne kose, povezana zelena marama sa nekakvim natpisom – valjda arabica. Iza mog nenadanog „poznanika“ leži 7-8 vojnika i puca na suprotnu stranu od nas. Pojma nemaju šta im se događa iza leđa.

U djeliću sekunde shvatam kako „moj vrh“ već kontroliše ABiH-e i da moja pozicija nimalo nije zavidna. Lijevom rukom držao sam se za vrh brda, koje je u svom najvišem dijelu činilo nešto nalik vulkanskom vrhu. Pravi prirodni rov! U desnoj ruci držim snajper i to za prednji rukohvat. Napola visim niz strmu stranu. Snajperska puška je posljednje oružje kakvo bi poželjeli u bliskoj borbi. Lagano puštam lijevu ruku i svom „prijatelju“ pokazujem otvoren dlan. Izgovaram: „Ne boj se, mi smo!“. U tim trenucima već gubim ravnotežu i nogama se samo odbacujem u dalj.

Nekih dvadesetak metara se kao lutka kotrljam niz strmu stranu, sve dok nisam zvizn'o iza jedne ogromne bukvetine. U trenutku gubim dah, međutim, i u polusvjesnom stanju sam svjestan kako mi je puška ostala u ruci. Sa prvim svjesnim reakcijama shvatam i da mi je od te puške slaba vajda.

Do tad je ostatak ekipe sa „mog brda“ postao svjestan mog prisustva i oko mene je tako zaprašilo da se opalo lišće nikako nije spuštalo na tlo. Podignem glavu i shvatam kako me je Bog „bacio“ iza bukve kakva me savršeno štiti od vatre neprijatelja. Odlično! Sad će bata Boki da im pokaže šta je naučio u specijalnim jedinicama. Otkačujem bombu, vadim osigurač i bacam je na vrh brda. Osluškujem, a svaki sekund kao vječnost. Čujem detonaciju, no, istovremeno shvatam kako sam prebacio položaj neprijatelja. Vatra oko mene još bješnja!

Kroz glavu mi prolazi misao da i moji protivnici možda imaju bombe. Potom kontam da oni svoje bombe mogu prosto zakotrljati. Uf! To nameće jednostavnu pomisao – moja lokacija i nije tako bezbjedna.

Okrećem se i gledam ispod sebe u traženju najbolje trase za „strateško povlačenje“ (čitaj: bježaniju!). Odjednom se sledih! U podnožju brda vidim nekoliko vojnika kako se prebaciju lijevo-desno. Koliko se sjećam plana napada iz tog pravca nemoguće je da dođe nekakva naša jedinica. Lijepo, kontam opkoljavaju me! Kroz glavu mi prolaze priče kako snajperistima prvo vade oči.

Mjesecima sam se prosto zafrkavao sa neprijateljima obe vojske u njihovim neuspješnim pokušajima da barikadama spriječe Srbe iz Lašavanske doline u napuštanju svojih domova i izlasku na Vlašić. Barikade obično nisu davale očekivane efekte pošto bi ih svakodnevno razjurio sa nekoliko hitaca. Uglavnom, Srbi su izlazili na Vlašić i tek formirana jedinica je ubrzo prerasla u brigadu. Ima tu moje zasluge, no, hoće li mi neprijatelji vjerovati da sam im samo pucao oko ušiju ili nogu? Mene u JNA nisu učili da budem ubojica, nego da samo izvršavam zadatke. To što su „junaci“ sa barikada bježali nakon što bi im se zaprašilo oko nogu, pri čemu ni pucnja nisu čuli, meni je bilo dovoljno. No, da li će mi vjerovati ili će mi kopati oči?

Refleksno vadim i drugu bombu, posljednju. Vadim osigurač i guram bombu ispod sebe. Meni oči neće vaditi!

Međutim, ja vjerujem u sudbinu i stoga mi je prihvatljivo da je moj pogled slučajno odlutao u podnožje. Sudbina je „htjela“ da ugledam bijelu traku na epoleti jednog od onih što su me „opkoljvali“. Hej, pa moji nose bijele trake! Odjednom dilema – možda se i neprijatelj maskirao da me uhvati živa? Zagledam se malo bolje, te uočim kako mi jedan maše rukom. U opštoj paljbi razaznajem nešto kao: „Drži se!“.

Izgleda da su naši. Tek tad postajem svjestan bombe u mojoj ruci. Osigurač sam već izvadio, dakle spremna je za upotrebu. E sad će čika Boki održati „malo predavanje“ svojim protivnicima. Pustio sam osigurač i sačekao 2-3 sekunde (bar mislim toliko!?), te bombu bacio što više u vis. Nisam gledao, ali po detonaciji bih rekao da sam ovoga puta postigao zamišljeno. Bomba je aktivirala na samom vrhu, čak možda u vazduhu iznad prirodnog rova neprijatelja.

Opalo lišće je vrlo korisna stvar u šumskim borbama. Neprijatelja na daleko čujete kad bježi sa svog položaja. Tako sam iznenada čuo tu prekrasnu „muziku“ opalog lišća i suvih grančica. Oko mene su još uvijek zviždali meci, ali od strane mojih saboraca u podnožju. Mahao sam im da prestanu pucati.

Ponovo sam ustrčao na „moj vrh“. Ovoga puta samo MOJ! Sav ushićen zalegao sam i počeo osmatrati okolinu. Vidi zla, sve šta sam mogao uočiti jesu naše jedinice. Neprijatelja nigdje na vidiku. Taj „moj vrh“ se pokazao kao beskorisna lokacija kakvu sam osvojio bez ikakve mogućnosti dalje upotrebe. Pri tom je i pucnjava počela jenjavati. Neprijatelj se potpuno povukao! Bitka je okončana!

Mnogo sam naučio tog dana, no, jedna ideja vodilja ostala je kao esencija u mojim opservacijama sve do današnjih dana. Mnogo puta sam bio u životnoj opasnosti, ali sam svaku situaciju, ma kako gadna bila, percipirao kao izlaznu, preživljujuću. Tog dana sam naučio da čovjek može preživjeti i najteže situacije!

Danas počesto slušam dobronamjerna upozorenja tipa: „Čuvaj glavu! Pazi se! Možeš nastradati!“ i slično. No, kako da svojim prijateljima i neprijateljima objasnim kako sam ja „svoj vrh“ davno osvojio!

Ja dominiram MOJIM VRHOM i ne postoji sila koja me sa njega može otjerati!