четвртак, 25. јун 2015.

PREMIJERKU ŽELJKU CVIJANOVIĆ SNIMALA POLICIJA SRPSKE!?



Juče i danas u Narodnoj skupštini traje rasprava po pitanju ko je neovlašteno snimao razgovore premijerke Željke Cvijanović. Moja prva sumnja pada na one koji su premijerku obezbjeđivali – dakle, na samu policiju.

Piše: Borislav Radovanović



Možda sam time prekršio kakav zakon, no, priznajem da sam preslušao sporni snimak. Čisto iz profesionalne radoznalosti, kao kriminalista praktičar. No, svoje mišljenje o tom segmentu iznijeću u daljem tekstu. Prvo se moram referisati na stav specijalnog tužioca Miodraga Bajića.

Na jučerašnjem zasjedanju tužilac Bajić kaže da je snimak krivotvoren. Koliko sam razumio to bazira na tvrdnjama premijerke da nikada nije vodila sličan razgovor i upotrebila sporne termine, odnosno da se nikada nije dogodilo to što je prezentovano snimkom. Pravno se može prihvatiti takva izjava, no, postoji nešto šta se naziva kriminalistička provjera. Zar je očekivati da premijerka tek tako prizna vršenje korupcije i izloži sebe krivičnom progonu, da ugrozi svoju političku karijeru, pa čak i ionako tijesnu skupštinsku većinu? Međutim, zapitajmo se koji stručni organ je dao mišljenje po pitanju krivotvorenosti snimka? Adekvatnim vještačenjem DOSTUPNOG SNIMKA (onog objavljenog) trebalo je da se odgovarajući vještak izjasni kako je isti nepodoban za vještačenje, kako je krivotvoren i ino. To bi predstavljalo kriminalističku provjeru premijerkinih navoda.


Iz jučerašnjeg Bajićevog izlaganja nisam razumio da je Specijalno tužilaštvo PRIBAVILO MIŠLJENJE odgovarajućeg vještaka ili forenzičkog centra prema kom se isti izjašnjavaju kako je OBJAVLJENI SNIMAK nepodoban za vještečenje. To da se može vještačiti samo ORIGINALNI (ili „izvorni“) SNIMAK jeste tek njegova paušalna ocjena kakvu ne potkrepljuje niti jedno stručno tijelo. Ne možemo audio zapise upoređivati sa pismenim dokumentima, pa reći kako je nemoguće vještačiti kopije (ili „reprodukcije“). To jednostavno nisu iste stvari. No, čak i pismene kopije dokumenata dostavljaju se odgovarajućem vještaku kako bi se izjasnio da li su podesne za vještačenje ili nisu, a uvijek postoji mogućnost da vještak primjenom svojih stručnih znanja da neki koristan podatak uočen na dostavljenoj kopiji. Po pitanju audio zapisa traženje mišljenja vještaka je od iznimne važnosti!

Primjera radi treba reći kako je kod vještačenja audio materijala od iznimne važnosti ispitivanje POZADINSKIH ŠUMOVA. To je segment koji nam može odgovoriti na pitanja o lokaciji snimanja, o vremenu, o prisustvu trećih lica (kakvo se i laičkim slušanjem može primijetiti) i ino. Zatim, takvim vještačenjem se može utvrditi gdje i kad je snimljen onaj IZVORIŠNI RAZGOVOR. U principu nikada se ne uzima veći broj razgovora i montira u jedinstven, jer se takve krivotvorine lako otkrivaju. Uzima se jedan „osnovni razgovor“, a potom se krivotvori u tek nekoliko detalja kakvi mu daju željeni i sasvim drugačiji smisao od onog stvarnog. Primjera radi u ovom snimku moglo se dogoditi da je riječ „obezbjedili“ zamijenjena riječju „kupili“. Da je premijerka kazala „obezbijedili“ kompletan razgovor imao bi bitno drugačiji smisao.

Nadalje, u kontekstu spornog snimka treba postaviti jednostavno pitanje – da li je snimak nastao nadzorom telekomunikacijskih uređaja (telefona) ili upotrebom kakvih uređaja za zvučno snimanje. Obzirom da se glas premijerke čuje mnogo jasnije i razgovjetnije od glasa njene sagovornice, te po osnovu pozadinskih zvukova, mišljenja sam da u ovom slučaju nije korištena oprema za telekomunikaciono nadziranje, nego baš mikrofon ili slično sredstvo (npr. kvalitetan diktafon). To nas već navodi na pitanje ko je bio u mogućnosti da snimi jedan takav razgovor (mislim na onaj izvorni, a neću da impliciram kako nije činjeno krivotvorenje istog). Tu sumnju uvijek treba usmjeriti na obezbjeđenje!

Da li mi govorili o tome kako su pripadnici premijerkinog obezbjeđenja snimali njenu komunikaciju, ili da su načinili propuste u radu, pa trećim licima omogućili snimanje, u svakom slučaju istraživanje treba započeti od te kategorije. Sad, postavlja se jednostavno pitanje – KO JE MOGAO IZDATI TAKVO NAREĐENJE? Jedno je nesporno, ministar Radislav Jovičić u trenutku snimanja i objelodanjivanja spornog snimka de facto je bio ministar policije, ali uz jasnu svijest kako njegov mandat završava. Zar se jednom dogodilo da razočarani službenik posegne za sredstvima kakvima može kompromitovati svog pretpostavljenog? Ministar Jovičić bio je u poziciji da iskoristi potrebnu opremu, ljude i ino za stvaranje jednog takvog snimka, a imao je i sasvim „pristojan“ motiv.

Doduše, iz takvih „igrica“ nikada ne treba isključiti ni aktuelnog direktora policije Gojka Vasića. Prošle godine bloger Slobodan Vasković objelodanio je transkripte SMS komunikacije glavnog tužioca Miodraga Bajića i zelenaša Branislava Smiljanića Ćele (kopije transkripata). Oni malo bolje upućeni u ovaj slučaj tvrde kako je objelodanjena kopija transkripta koja je dostavljena DIREKTORU VASIĆU.

I na nižim nivoima policije postoji „bogata praksa“ zloupotreba opreme podesne za snimanje komunikacije. Jedan od takvih slučajeva upravo je juče pomenuo specijalni tužilac Miograg Bajić. Pomenuo je slučaj eksplozije nad vozilom načelnika policije u Prijedoru, te kako sud nije prihvatio kao dokaze snimke komunikacije kakve su pribavljene. Ono što glavni tužilac nije pomenuo jeste da su sporni razgovori nezakonito snimljeni od strane PRIPADNIKA POLICIJE. Prvi razgovor snimljen je diktafonom ITC RTRS-e Prijedor, dok je drugi snimljen službenim diktafonom MUP-a RS-e (znači, službenim sredstvom). Policija za takve službene radnje nije imala adekvatnu naredbu suda, tako da iste nije smjela ni preduzimati. Ove „sitnice“ znam iz prostog razloga što sam taj krivični predmet vodio sve do trenutka u kom sam uočio da moji pretpostavljeni koriste nedozvoljene radnje i sredstva, nakon čega i zbog čega sam se isključio iz daljeg rada.

Na kraju moram pomenuti kako sam i sam bio predmet sličnih slučajeva nezakonitog snimanja razgovora i to baš službenim diktafonom MUP-a RS-e, a bez naredbe suda (čitaj: nezakonito). Za taj pokušaj nezakonitog snimanja svog pripadnika zna kompletan vrh policije, znaju i okružno i specijalno tužilaštvo, no, kako rakoh – takve prakse su u našoj policiji odavno ustaljene. Uostalom, vrh policije, specijalno i banjolučko okružno tužilaštvo nisu odreagovali na dokaze o pokušajima koje likvidacije, a da se bave sitnicama oko „snimanja“. Kada su u pitanju neovlaštena snimanja – narode (!) čivaj se policije.