четвртак, 30. јул 2015.

KO JE SLJEDEĆA META TERORISTIČKOG NAPADA?


Analizirajući nedavna geopolitička dešavanja i terorističke napade možemo izvesti poprilično jasnu premisu: na Balkanu slijedi ozbiljna destabilizacija. Pitanje je samo ko je sljedeća meta i kakav napad možemo očekivati?


Na prvom koraku analize moramo se zapitati: kakve su to geopolitičke i geostrateške promjene nastupile, a nužno zahtjevaju preobličavanje svijesti o budućim dešavanjima? To što analitičarski krugovi nisu blagovremeno shvatili nove tendencije bezbjednosnih misija ne znači da se nešto ne događa, nego naprosto da je to dobro prikriveno ili maskirano. Uglavnom, danas de fakto možemo govoriti o tome da Rusija i slavenski narodi više nisu primarna meta napada Sjedinjenih Država i NATO jastrebova, nego je to muslimanski živalj Bliskog Istoka i Sjevera Afrike.

Pisao sam o tome (vidi vezane tekstove) zbog čega je Zapad shvatio kako Rusiju dugoročno ne može poraziti, te zbog čega je odabrao „protivnika po mjeri“ – muhamedanstvo (1). Ovome bih jedino dodao da opstanak imperijalnog kapitalizma i Zapadne Civilizacije bukvalno ovisi o ratovima, krvoprolićima i hegemoniji. Zbog toga je osmišljena nova „Velika Igra“ (po britanskoj bezbjednosnoj terminologiji), odnosno radikalni geopolitički zaokret koji kao „neprijatelja“ apostrifira islamske zajednice Mediterana.

U daljem moramo proanalizirati najvažnije sredstvo proizvođenja destabilizacija i projektovanja sukoba. To je nedvosmisleno terorizam! Kada terorizam pozicioniramo kao najvažnije sredstvo bezbjednosnih projekcija vidimo da Zapadna Civilizacija gotovo četrnaest godina stvara pretpostavke za „konačni obračun“ sa islamom. Dakle, možemo govoriti da još od 11. septembra, a potom i od niza terorističkih napada u Londonu, Madridu i drugim prestonicama, Zapad stvara osnove za obračun sa „varvarima“ muhamedanske provenijencije. Sjetimo se da su Sjedinjene Države, kao „svjetski policajac“, davne 2001. godine donijele potrebnu normativu prema kojoj mogu dejstvovati na bilokojoj tački zemaljske kugle. To što su kasnije koalirale sa Al Kaidom, sa Muslimanskim Bratstvom i drugim ekstremističkim organizacijama samo je pitanje trenutnih potreba i ništa drugo. Uostalom, velike sile se oduvijek tako ponašaju.


Dakle, gotovo deceniju i po Zapad oblikuje globalnu svijest o postojanju „neprijatelja“ koji prijeti opstanku čovječanstva, homogenizuje i instrumentalizuje čovječanstvo protiv tog i takvog izvora opasnosti, te priprema „konačni obračun“. Pisao sam o tome kako Vladimir Putin sporazumima sa Turskom, Iranom i Egiptom nastoji najvažnije faktore velikog međumuslimanskog krvoprolića odvratiti od projekcija Zapada (2), no, danas od tih Putinovih nauma nije ostalo gotovo ništa. Svjedoci smo da je Turska započela vojno djelovanje na području Sirije i Iraka, odnosno da se kao prva velika regionalna sila uključila u međumuslimanski pokolj. Sredinom prošle godine pohvalio sam tursko uzdržavanje od akcija prema Islamskoj državi tvrdeći kako je funkcija te terorističke organizacije proizvođenje velikog sukoba u kom će Turska i Iran biti glavni akteri, razumije se – protivnički. Danas Turska nedvosmisleno srlja ka krvoproliću mnogo većem od terorističkog napada u Suruču, zbog kog je i započela aktuelnu bezbjednosnu misiju na tlu Sirije i Iraka. Uglavnom, ideja Vladimira Putina o stvaranju velikog međumuslimanskog saveza sa Rusijom u kom bi zemlje posjednice i tranzitori prirodnog gasa očuvale svoje interesa danas je ad akta i na nju ne treba trošiti energiju. Treba samo naglasiti da će jedan od razloga ruskog pridruživanja novoj alijansi protiv islama biti shvatanje da je zabludnicima nemoguće pomoći.

Na trećem koraku analize moramo uobziriti pitanje: zbog čega je destabilizacija Balkana tako važna za projekcije Zapada? Pisao sam o tome, ali nije na odmet ponoviti. Destabilizacija Balkana je u funkciji prepadanja Evropske Unije, te homogenizovanja te zajednice protiv sve izraženijeg izvora opasnosti, a u konačnici i pridruživanje Evrope budućem napadu na Bliski Istok i Sjever Afrike. Koliko god je to moguće Sjedinjene Države i NATO jastrebovi će iscrpljivati protivnika kroz međusobni pokolj, a kad-tad moraće uslijediti „mirotvorna misija“ okončanja rata u kakvoj će „mirotvorci“ zaposjesti bogatstva osvojenog prostora. Sjedinjene Države naprosto nisu moćne samostalno realizovati ovakvu zamisao i zbog toga nastoje u sukob uvući Evropsku Uniju, pa čak i Rusiju.


ETIOLOGIJA BALKANSKE DESTABILIZACIJE

U nizu tekstova isticao sam kako teroristički napadi na tlu Bosne i Hercegovine manifestuju jedinstvenu matricu djelovanja. Objašnjavao sam kako to funkcioniše sa aspekta terorističkih motiva i činjenja, ali i kroz FID operacije, strategiju „isticanja lažnih zastava“ ili „crne operacije“ velikih sila. U ovom tekstu pokušaću hronološki razjasniti matricu terorističkog činjenja.

Započeću sa 2008. godinom i napadom na objekat „FIS Vitez“ u Vitezu. Vehabiti su tim napadom odaslali poruku (uvijek prisutno obilježje terorizma) kako dominiraju područjem Srednje Bosne. U pitanju je prostor sa najvećom i najradikalnijom vehabijskom zajednicom u BiH-i. Ovaj napad imao je dvosmjerno dejstvo. Na jednoj strani odaslana je poruka lokalnim muslimanima kako je homogenizacija oko šerijatskih pravila življenja jedini put prihvatljiv ekstremistima. Suživot i poslovna saradnja su vehabitima stvari krajnje neprihvatljive. Sa druge strane treba uobziriti činjenicu da je preduzeće „FIS Vitez“  simbol hrvatskog opstanka i hrvatske moći na tlu Srednje Bosne, tako da je i hrvatskoj populaciji odaslana jasna poruka neprijateljstva i zastrašivanja.

I sljedeći napad, onaj na bugojansku policijsku stanicu iz 2010. godine, prati klasičnu matricu terorističkog djelovanja. Nakon napada na vlastitu populaciju uvijek slijede napadi na institucije, primarno policiju. Time se odašilje poruka kako niko nije siguran. Napad tek igrom slučaja nije materijalizovan o onom zamišljenom obličju – surovog pokolja nad nekoliko desetina policajaca postojenih ispred objekta, međutim, poruka je jasna!


Nakon toga teroristi „podižu ljestivicu“ i naredni teroristički napad ima međunarodni karakter. Mavlid Jašarević je napao američku ambasadu u Sarajevu. Tim napadom upućena je poruka međunarodnoj zajednici kako BiH-om dominiraju neki „novi vladari“.

Dakle, u Federaciji BiH-e teroristička matrica je u potpunosti realizovana. Prvo je napadnuta lokalna populacija radi homogenizacije iste, zatim su napadnute institucije države (narušavanje integriteta i suvereniteta države), te, na kraju, međunarodna zajednica. Nakon toga, po bukvalno identičnom obrasu muslimanski ekstremisti organizuju napade na teritoriji Republike Srpske. Treba napomenuti da su prethodno ojačali svoje prisustvo i infrastrukturu na našem teritoriju, a zatim započeli sa serijom napada.

Prvi teroristički napad uslijedio je prošle godine u Kozarcu kod Prijedora. Ubijana su ciljno izabrana dva Bošnjaka, inače deklarisani protivnici vehabija i šerijata. Taj napad institucije Republike Srpske ni do danas nisu adekvatno procesuirale (kvalifikuju ga kao teško ubistvo), međutim, struka ne može isključiti ekstremni islamizam kao esencijalno obilježje ovog napada. Uostalom, teroristima nije važno kakve poruke šalju državne institucije, nego kakvu poruku su oni odaslali. U Kozarcu je jasno manifestovano kako prolaze oni koji se protive šerijatu i homogenizaciji muslimana oko šerijatskih pravila ponašanja.

Zatim slijedi napad Nerdina Ibrića na zvorničku policijsku stanicu. Opet imamo „drugu fazu“ u vidu napada na državne institucije, odnosno na policiju konkretno. Ovim napadom odaslana je jasna poruka o kapacitiranosti Republike Srpske za „velike priče“ o samostalnosti. Samo dan ranije SNSD usvaja deklaraciju o samostalnosti Srpske do 2017. godine,  a Bošnjaci ovim napadom poručuju kako to neće ići „glatko“. Pri tom treba naglasiti kako je izborom Zvornika kao lokaliteta napada odaslana poruka i BiH-i i Srbiji, odnosno kako je zastrašivana populacija u dvije države.

U „trećoj fazi“ već viđenog obrasca uslijedio je napad međunarodnog karaktera. U Srebrenici se dogodio perfidno osmišljen teroristički napad na premijera Alaksandra Vučića (3), ali koji se reflektovao i na delegacije više zemalja (Slovenije, Mađarske, Austrije...). Prema određenim informacijama napad se reflektovao i na izaslanika američkog predsjednika Bila Klintona (znači, ponovo Sjedinjene Države!). To što institicije Republike Srpske „srljaju“ u kvalifikovanju ovog terorističkog napada kao pokušaja ubistva, a bez sagledavanja šireg konteksta događaja, i dalje ne znači da struka treba podržati neodržive kvalifikacije.


KO JE SLJEDEĆA META TERORISTIČKOG NAPADA?


Ovako smo postepeno došli do ključnog pitanja – šta dalje? Vidimo da u Federaciji nemamo događaj na osnovu kog bi komparirali buduće projekcije. No, imamo ga u Makedoniji. Kumanovskim terorističkim napadom ekstremisti su pokazali sljedeći zamišljeni cilj – ovladavanje određenom teritorijom. To što su makedonske snage bezbjednosti razbile terorističku grupu i spriječile u ostvarivanju nauma i dalje ne znači da trebamo zanemariti ciljeve terorista. Po mom ubjeđenju u Kumanovu se pokušala uspostaviti kontrola nad određenom teritorijom sa koje bi bile širene delje operacije.


Nešto slično možemo očekivati i na području BiH-e. U prilog takvom promišljanju idu i najave boraca Islamske države i lokalnih vehabijskih organizacija. Sve češće u javnosti se objelodanjuju kojekakve karte ili mape planova budućih dejstava radikalnog islama. Istovremeno, svakodnevno možemo čuti ili pročitati poruke islamista kako se muslimani BiH-e trebaju pridružiti borbi Islamske države i na Bliskom Istoku i na tlu Balkana. Pri tom se spram balkanskih etničkih zajednica odašilja poruka „internacionalizma“ Bošnjaka, Šiptara, Sandžaklija i drugih. Potrebno je samo pratiti poruke kakve se upućuju, pa da nedvosmisleno zaključimo kako se ovdje ne govori o pojedinačnom činu, nego o dugoročnoj borbi ili oružanom sukobu.

Ono o čemu treba ozbiljno razmišljati, a zbog čega je ovaj tekst i napisan, jeste bojazan po pitanju šta će uslijediti u skoroj budućnosti. Moramo uobziriti i činjenicu da je opisana matrica u Federaciji realizovana kroz nekoliko godina, a u Republici Srpskoj za manje od godine. U traženju odgovora na pitanje kakva je najgora moguća materijalizacija ekstremizma na tlu BiH-e (?) podsjetiću na kosovski pogrom iz 2004. godine. Po mom profesionalnom ubjeđenju najrizičniji prostor ovakvih projekcija jeste zapad Republike Srpske, odnosno prijedorska regija.

Na ovom prostoru imamo izuzetno razvijenu i dobro organizovanu vehabijsku zajednicu, odlično uvezanu i sa evropskim centrima poput Beča, ali i sa Islamsom državom. I u odnosu na bosansko-hercegovačku vehabijsku zajednicu imamo odličnu povezanost ekstremista. Zatim, vehabije već godinama de fakto kontrolišu planinu Kozaru. Godinama se na ovoj planini materijalizuju vježbe vehabija sa šireg područja Balkana, kakve uobziruju i bojeva gađanja. U posljednjih sedam-osma godina samo jedne godine, tačnije 2011., nije održana ovakva vježba, i te godine je upriličena u kanjonu Ugra na Vlašiću. Sveukupno, trebamo se ozbiljno zapitati da li je sistem bezbjednosti Republike Srpske sposoban spriječiti zapadnokrajiški pogrom sličan onom na Kosmetu 2004. godine?

Pogrom velikih razmjera (nad nekih 200 000 građana) je nedvosmisleno taj inicijalni događaj koji bi mogao zaprepastiti Evropsku Uniju i navesti tu zajednicu na vojno angažovanje protiv Islamske Države. Obzirom da je u pitanju srpsko življe, jedan takav događaj mogao bi definitivno pokrenuti i jednu Rusiju u pravcu bitnog mijenjanja spoljne politike. Za Sjedinjene Države, kao genaratora spornih procesa, iluzorno je i objašnjavati kako im jedan takav incident odgovara. Mnogi će ovakvim predviđanjima naći prigovore na osnovu događanja iz 90-ih godina prošlog vijeka, no, takve moram ponovo podsjetiti kako ovdje govorimo o bitno drugačijim geopolitičkim okolnostima. Na kraju, ističem kako bi jedan veliki pogrom nad srpskom populacijom natjerao i Srbiju na preispitivanje spoljne politike. Srbija bi se našla pred pitanjem: da li ostati „neutralnom“ i u odnosu na krvoproliće nad srpskom braćom, ili se priključiti novoj alijansi u borbi protiv globalnog terorizma i islamskog ekstremizma? Ili pojednostavljeno, da li se priključiti NATO savezu?




VEZANI TEKSTOVI:


четвртак, 23. јул 2015.

ZALUD RUKA POMRENJA I MUZIKA, ESKALACIJA SRPSKO-BOŠNJAČKIH ODNOSA SLIJEDI


Uz takt balade „Sarajevo, ljubavi moja“ moglo se primijetiti likovanje Aleksandra Vučića nad rasplinjenim Bakirom Izetbegovićem, no, ruka pomirenja je zalud ispružena jer srpsko-bošnjačko krvoproliće zasigurno slijedi!


Svjedočili smo posjeti tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine srpskoj prestonici, kakvu je Bakir Izetbegović ocijenio „istorijskom“. Tako će narednih dana nedvosmisleno biti ocjenjena od strane svjetskih medija i političke javnosti. Ogromna većina političkih i medijskih subjekata „pašće“ na pomno osmišljenu Vučićevu zamisao prijateljske šetnje Knjaz Mihajlovom, ulične muzike i druženja sa građanima. U kontekstu nedavnog srebreničkog skandala premijer Vučić će poentirati predstavljenjem Srba kao „civilizacijske vertikale“. Ipak, sve je to kratkog daha i budući događaji jasno će pokazati trusnost južnoslavenskih odnosa.

Prije nego razjasnim na čemu baziram pretpostavku da će ubrzo uslijediti ozbiljna destabilizacija BiH-e i šireg okruženja, dakle nešto dijametralno suprotno od beogradskih poruka mira, moram se dotaći opšte kontekstualizacije. I tu ću vjerojatno mnoge iznenaditi: Treći svjetski rat traje punih 25 godina i ubrzo slijedi njegaova eskalacija, čak u krajnje neočekivanom obličju. Za one neupućene Treći svjetski rat započela je – jedna žena! U pitanju je američka ambasadorka u Iraku, gospođa Ejpril Glespi. Jula 1990. godine ambasadorka Glespi perfidno je slagala Sadama Huseina da se SAD i V. Britanija neće miješati u iračko-kuvajtski sukob oko cijena nafte. Ni sedam dana od tog „diplomatskog miga“ nije prošlo, a Sadam je okupirao Kuvajt i suočio se sa „Pustinjskom olujom“ (1). Potonji vrtoglavi skok cijena nafte ciljno je proizveo slom privreda država Istočnog bloka i komunističke ideologije.

Godine sam posvetio istraživanjima u oblasti bezbjednosti i potpuno sam ubijeđen da je predmetnim događajima započet Treći svjetski rat. Pogrešno je ovaj rat posmatrati kroz prizmu prethodnih, a da bi kvalitetno spoznali događanja u našem okruženju dovoljno je znati pravila Pentagona FM 100-20, FM 100-10 i FM 100-5 („sukobi niskog intenziteta“, „unutrašnja odbrana prijetaljske zemlje“ i ino). Početkom prošle godine i prilikom samih začetaka ukrajinske krize ukazao sam na predstojeći rat. Pri tom sam istakao kako je ukrajinska kriza u funkciji ruskog „izbacivanja iz igre“ u odnosu na predstojeće bliskoistočne sukobe, te da će se buduće krize preliti na Balkan(2). Koliko sam bio u pravu možemo vidjeti i jednostavnim pogledom kroz prozor.


CILJ TREĆEG SVJETSKOG RATA UNIŠTAVANJE MUSLIMANA

Nakon 25 godina trajanja Treći svjetski rat poprimiće bitno drugačije dimenzije od osnovne projekcije. U početku je ovaj rat bio usmjeren na slavensku populaciju i pljačku dobara kakva Slaveni posjeduju. U tom kontekstu ovaj rat je doživio svoj vrhunac iz prostog razloga što je većina slavenskih država otrijeznila se od opijenosti „demokratijom“ i počela štititi svoje interese, čime je objekat pljačke značajno umanjen. U stvari pokazalo se da je konačni cilj Zapada ostao nedostižan jer Rusija je i dalje vojna super sila kakvu je nemoguće poraziti.

Zbog toga se posljednjih godina Sjedinjene Države i evropski „NATO jastrebovi“ okreću ka novom protivniku i žrtvi. Već je nedvosmisleno jasno da je izabran protivnik „po mjeri“ (kog je moguće poraziti), a to je muslimanski živalj Bliskog Istoka i Sjevera Afrike. I ovaj novi protivnik izabran je po istim motivima po kakvima je bio odabran prethodni, slavenski –zarad pljačke i hegemonije. Bliskoistočne i sjevernoafričke zemlje prebogate su energentom budućnosti – prirodnim gasom! No, ne treba zanemariti ni turističke kapacitete kakve posjeduju novi protivnici Zapada. Ne zaboravimo brojne atraktivne turističke destinacije Mediterana, ali i da je u pitanju prostor izvorišta ljudske civilizacije. Vrlo je upitno da li su energetski potencijali ovih država veći od turističkih. Može se u nedogled analizirati kakve sve interese Zapad nalazi na Bliskom Istoku i Sjeveru Afrike, ali poenta je valjda jasna – sve se svodi na pljačku neviđenih razmjera.

U daljem treba istaći kako i ova nova dimenzija rata prati raniju osnovnu strategiju „divide et impera“, te da je međumuslimansko sukobljavanje doživjelo svoju ozbiljnu materijalizaciju. No, sve to je nedovoljno da bi se ciljevi „NATO jastrebova“ realizovali željenim/potrebnim tempom. Tu dolazimo do nužnosti instrumentalizovanja destabilnosti Balkana. Vrlo jednostavno možemo obrazložiti zbog čega je destabilizacija Balkana tako nužna interesima Sjedinjenih Država. Naprosto, Sjedinjene Država nisu sposobne same poraziti ogromni pojas od Tunisa do Irana (i dalje). Za takav cilj nužna im je pomoć evropskih „saveznika“, no, pitanje je kako animirati Evropsku Uniju (ili pojedine vojno moćne članice) za ovaj pakleni plan? Prosto, destabilizacija Balkana od strane radikalnih islamista u Evropi može proizvesti realan (ili manipulativni) strah dovoljan za angažovanje protiv te nove „opasnosti“. Ne treba posebno naglašavati kako su „NATO jastrebovi“ vrlo sposobni javnost usmjeriti u željenom pravcu.

Uglavnom, kratkoročna i kontrolisana destabilizacija Balkana, primarno Makedonije i BiH-e, od strane islamista u funkciji je prepadanja Evrope do nivoa spremnosti na vojno angažovanje na Bliskom Istoku i Sjeveru Afrike. Sa stanovišta „Nato jastrebova“ to istovremeno prati matricu evropske nazavisnosti od ruskog gasa. U ovom slučaju Evropljani će oteti dio izvorišta i sami sebe snabdjevati u narednih nekoliko decenija. Svako koga zaprepaštava ovakva percepcija budućnosti treba da se podsjeti osnovnih tumačenja pojmova krstaški ratovi, kolonijalizam, neokolonijalizam i ino, kakve je učio u osnovnoj školi, pa da shvati kako ovdje nema ničega što Evropljani nisu činili vijekovima.


Ranije sam pisao o tome kako Vladimir Putin strateškim sporazumima sa Turskom, Iranom i Egiptom nastoji izbjeći opisani razvoj situacije (3). Putin je pokušao iz konflikta izvući najvažnije subjekte međumuslimanskog krvoprolića i pomoći tom prostoru da izbjegne „sudbinu“ kakva mu je namijenjena, no, danas je nepobitno da će i Rusija morati bitno mijenjati svoju poziciju. Neće Zapad dozvoliti Rusiji da u ovom budućem oružanom sukobu igra važniju ulogu, ali će svakako nastojati i „ruskog medvjeda“ pridobiti na svoju stranu. Obzirom da je Iran konačni cilj ovog novog projektovanog sukoba, a to znači ulaženje u „meki trbuh“ Rusije i Kine, Vladimir Putin pokušaće da se bar kao „saveznik“ Zapada pozicionira na potezu svojih geostrateških interesa. Iako geostrateški ovakvo ishodište teško šteti Rusiji i Kini, ipak treba znati da drugačije pozicioniranje (osim „savezničkog“) neće moći izboriti. Nedavni rusko-američki „dogovor“ oko iranskih nuklearnih potencijala ukazuje na ovakvo ishodište.

Neću se ponavljati, ali moram naglasiti kako godinu i po kontinuirano ukazujem da „NATO jastrebovi“ nemaju bolje opcije zaustavljanja rusko-kineskih energetsko-infrastrukturnih projekata do jednostavne destabilizacije Balkana. Ovdje želim istaći kako će Balkan i u ovoj novoj „viziji“ čovječanstva imati jednako važnu ulogu, samo što to nećemo materijalizovati u koliko-toliko slobodnim uslovima, nego prosto  kao kolonija!


BAKIR IZETBEGOVIĆ IDE STOPAMA BABE ALIJE

Pokako dolazimo do pitanja zbog čega je Bakir Izetbegović tako važan u budućim geopolitičkim promjenama. Prosto „NATO jastrebovima“ je za realizaciju projektovanih hegemonističkih ciljeva neophodna jaka politička figura među bošnjačkom populacijom. Sljedbenici vehabizma i Islamske države u BiH predstavljaju vrlo snažnog aktera sukoba, dovoljno jakog da destabilizuju kompletnu zemlju. Međutim, podsjetiću da ovdje govorimo o uništavanju muhamedanstva, bukvalno o genocidu nad muslimanima. Znači, potreban je „žrtveni jarac“ dovoljno moćan da pokrene cio bošnjački narod u pravcu vlastitog samouništenja.


Normalno, niko neće Bakiru Izetbegoviću kazati da je on projektovana žrtva, nego će ga ubjeđivati da je saveznik, prijatelj i veliki zaštitnik muhamedanstva. Njegova svijest biće projektovana u tom pravcu, a kad shvati da su i on lično i njegov narod žrtvovani – biće mu kasno! Bakir Izetbegović u ovom trenutku likuje obzirom da ga mnogi tapšu po ramenu i predstavljaju ga kao faktora stabilnosti, međutim, ne primjećuje da istovremeno djeluje snažna kampanja njegove satanizacije. Svakodnevno se piše i govori o njegovim vezama sa Muslimanskom braćom, sa Al Kaidom, sa organizovanim kriminalom i ino. U potpunom odsustvu kritike javno je okarakterisan kao organizator srebreničkog napada na Aleksandra Vučića, a sam se pobrinuo da se predstavi kao zaštitnik zločinca i kriminalca Nasera Orića. U stvari prezentovao je kako je Naser Orić iznad interesa dva naroda!

Sad, dolazimo do pitanja: zbog čega Aleksandar Vučić i pored svega nastoji pridobiti Bakira Izetbegovića? Jednostavno, Vučić sasvim izvjesno očekuje destabilizaciju i ozbiljne probleme na jugu Srbije. Albanski faktor je još jedna komponenta kakvu će Zapad iskoristiti za destabilizaciju Balkana, a potom bezobzirno žrtvovati. Možda griješim, ali sam ubijeđen da će budući „krstaški rat“ rezultirati potpunim progonom albanskog življa sa evropskog tla. Znači, zbog očekivanih problema iz pravca juga Vučić sasvim razumljivo nastoji izbjeći probleme iz pravca zapada, odnosno sa B-H strane, a kakvi će se nedvosmisleno preliti na prostor Sandžaka. Tu možemo, dakle, govoriti o čistom pragmatizmu.

No, zapitajmo se da li su kisela voda i ulična muzika dovoljan motivator za Bakira Izetbegovića? Slobodan Milošević je njegovom babi Aliji ponudio mnogo više – mjesto prvog predsjednika „krnje Jugoslavije“. Ipak, Alija je odlučio svoj narod uvesti u avanturu, u stradanje. Odlično je Izetbegović senior znao da narod uvodi u unaprijed izgubljen rat, ali lažna američka obećanja bila su mu preprivlačna. Potpuno sam ubijeđen da će i Izetbegović junior načiniti identičnu grešku i to iz prostog razloga što će Amerikanci ponovo odigrati identičnu igru. Jednostavo, Bakiru će biti ponuđeno da realizuje ono šta njegovom ocu nije uspjelo, a u pitanju je uništavanje Republike Srpske, i on će taj mamac zagristi. Šta će uslijediti i kako će se sve to okončati vidjećemo, ali iskustvo nas upućuje na ovakve pretpostavke.

 
Pri tom ne smijemo prenebregnuti činjenicu da na odluke Bakira Izetbegovića uveliko utiču potezi „trilateralca i pokušaju“ Milorada Dodika. Čak i u situaciji da Bakir Izetbegović shvati u kave zamke ga uvlače „zapadni prijatelji“, tu je Milorad Dodik koji kontinuirano „pumpa“ situaciju u BiH-i u pravcu ozbiljne destabilizacije. Dodik naprosto realizuje zadatak dobijen od Trilateralne komisije i nada se ostvarenju cilja kakav nisu postigli ni Milošević, ni Karadžić, a u pitanju je podjela BiH-e između Srbije i Hrvatske. Mnogi griješe u promišljanjima kako je BiH „trajna kategorija“ i nedjeljiva, no tako su velike sile razmišljale prije 20 godina. Zbog čega na bazi dosadašnjeg iskustva danas ne bi razmišljale drugačije?

Na kraju, recimo nešto i o poziciji Srbije kao najvažnijeg faktora svih budućih geopolitičkih projekcija. Srbija će u budućoj „stani-pa'ni“ konstalaciji odnosa i promjena biti prinuđena ući u tu „zapadnu alijansu“, kako politički tako i vojno. Naša matica biće destabilizovana samo do mjere u kakvoj će se opredijeliti po pitanju budućeg saveznika – Zapada! Naši novi saveznici čak neće insistirati na potpunom otklonu prema Rusiji iz prostog razloga (kako rekoh!) što će „NATO jastrebovi“ u ovu novu alijansu protiv Islama nastojati uvući i Rusiju. U slučaju okončanja budućeg projektovanog sukoba sa pobjedom Zapada (a kako drugačije da se okonča?) Srbiju očekuje realizacija svih onih infrastrukturnih, energetskih i integrativnih projekata (prijem u EU) kakvima sada teži. Samo će se promijeniti „saveznici“ i vlasnici kapitala (prirodnih resursa) od kakvog ovi projekti ovise. Naši novi „zapadni prijetelji“ oslobodiće Srbe od višedecenijskog muslimanskog neprijatelja, a to što ćemo biti kolonija – to je naprosto stvarnost na kakvu smo vijekovima navikavani.




(1)  Stoljeće rata (F.W. Engdal) na: http://dragotadic.net/dodaci/knjige/stoljece_rata.pdf
(2)  „Ukrajinska zamka za Putina“ (autor) na: http://borislavradovanovic.blogspot.com/2014/03/blog-post.html
(3)  „Putin dolazi Južnim-Nabuko tokom“ (autor) na: http://borislavradovanovic.blogspot.com/2014/12/blog-post_10.html







.

среда, 22. јул 2015.

TEKST INFORMERA

INFORMER 19. 07. 2015. 

DRAMATIČNO OTKRIĆE Bakir je vođa radikalnih islamista!

Ratni koledž SAD tvrdi da je Bakir Izetbegović povezan s Muslimanskom braćom, iz koje su nastali Al Kaida i ISIS. Pomogao je i gradnju Džamije kralja Fahda u Sarajevu, poznate kao centra radikalnih vehabija


AP/Photo
SUMNJIV Bakir Izetbegović nije hteo da komentariše optužbe Amerikanaca

Bakir Izetbegović, bošnjački član Predsedništva BiH, jedan je od vođa opasne organizacije najradikalnijih islamista u toj državi, tvrde američki istraživači!

LIDER ESTREMISTA
Bakir je lider fundamentalnog ekstremizma i jasno je da je s Muslimanskom braćom organizovao napad na Vučića u Srebrenici
Darko Trifunović, Fakultet bezbednosti

Američka NVO Ratni koledž SAD u izveštaju "Islamizam i bezbednost u BiH" navodi da je Izetbegović povezan s Muslimanskom braćom, organizacijom iz koje su kasnije nastali Al Kaida i ISIS. Čak se sumnja da je omogućio iranskim špijunima da uđu u BiH i tako podržao terorističke akcije. (?!)


Krijumčarenje oružja

U izveštaju ove organizacije navodi se da je Izetbegović godinama u vezi s radikalnim islamistima.
Posle rata, od 1999. do 2003, Bakir je bio u Upravnom odboru humanitarne islamske organizacije Merhamet. Kao i ostale slične fondacije, Merhamet je bila paravan za krijumčarenje oružja u BiH tokom rata. Nemoguće je da Bakir, kao asistent predsednika Alije Izetbegovića, nije bio upoznat s ovim aktivnostima, kao što nije mogao da ne zna za dovođenje mudžahedina u BiH, piše u dokumentu, gde se dodaje da je sarađivao i s vehabijama.

Učestvovao je u izgradnji Džamije kralja Fahda, omogućivši da se zemljište na kojem je sagrađena pokloni Saudijcima iako je pripadala Srbima. Ta džamija je poznata kao centar vehabijskog uticaja i moći u BiH. Osim toga, veze Bakira i iranskih zvaničnika su kontroverzne, pogotovo što su neki od njih povezivani s islamskim teroristima. U proleće 2013. Bakir se usprotivio izbacivanju iranskih diplomata za koje se ispostavilo da imaju veze s vehabijskim vođom u Gornjoj Maoči. Iako nije utvrđen kontakt Izetbegovića s njima, mnogi su se pitali da li je otvorio vrata špijunima i terorističkim operacijama, navodi se u izveštaju.

Bakir Izetbegović nije se javljao na naše pozive niti je odgovarao na poruke. Profesor Fakulteta bezbednosti Darko Trifunović, s druge strane, kaže da izveštaj Ratnog koledža SAD za 2015. pokazuje da je Izetbegović "glavni čovek fundamentalnog ekstremizma u regionu".

- Jasno je i da je s članovima Muslimanskog bratstva organizovao napad na Vučića u Srebrenici. Iza svega stoji i Zapad, koji pokušava da sa sebe skine metu terorista i prebaci je na Jugoistočnu Evropu. Zato su Britanci gurali rezoluciju o Srebrenici i zato je Vučić napadnut - ističe Trifunović.
Odavno poznato

Borislav Radovanović, kriminolog iz Republike Srpske, ocenjuje da je odavno poznato da Izetbegović ima veze s radikalnim islamistima.


- Bakir još od rata sarađuje s njima. Pre dve godine je imao i zvanični sastanak sa članovima Muslimanskog bratstva. Cilj Zapada je da preko ekstremista izazove destabilizaciju Balkana, a to uviđa i Izetbegović. Inače, geopolitički projekat "zelene transverzale", odnosno povezivanja muslimanskih zemalja, svakako uključuje i BiH - zaključuje Radovanović. 

субота, 18. јул 2015.

ČITAJTE INFORMER I PORTAL CEOPOM-ISTINA


U današnjem broju INFORMERA, u udarnom tekstu, prenose moju izjavu o povezanosti Bakira Izetbegovića sa ekstremističkom organizacijom Muslimanska braća. 




Pomenuti tekst danas prenose ili pominju brojne medijske agencije kao "udarnu vijest". Pri tom, moje mišljenje izneseno je uz uvažene Darka Trigunovića i Dževada Galijaševića, šta mi iskreno imponuje.



Srpski portal CEOPOM-ISTINA danas prenosi i treći tekst o terorističkom napadu na premijera Aleksandra Vučića, a očekivati je da narednih dana i drugi mediji preuzmu pojedine tekstove ili izjave.
Uvijek govorim i pišem ono šta mislim, a izgleda da javnost to prihvata sve više! Na tome se iskreno zahvaljujem!


петак, 17. јул 2015.

SKANDALOZNO PONAŠANJE POLICIJE REPUBLIKE SRPSKE POVODOM TERORISTIČKOG NAPADA NA ALEKSANDRA VUČIĆA


Ovim tekstom proanaliziraćemo različite aspekte bukvalno skandalozlog ponašanja MUP-a Republike Srpske prije i nakon počinjenja terorističkog napada na premijera Aleksandra Vučića u Potočarima. U drugom dijelu teksta obrazložićemo krajnje nakaradno ponašanje naše policije u odnosu na evidentnu eskalaciju islamskog terorizma na ovom području.

U tekstu „Srebrenički napad na premijera Aleksandra Vučića predstavlja čin terorizma“ objasnio sam na čemu temeljim stav kako je predmetni događaj pogrešno kvalifikovati kao ubistvo u pokušaju. U pitanju je perfidno osmišljen i izveden terorističi napad u geopolitičkim okolnostima kakve sam objasnio u tekstu „Srebrenica od posljedice do sredstva“ (vidi vezane tekstove). Zbog obima teksta neću se zadržavati na različitim pitanjima etioloških aspekata napada pojašnjenim u ranijim tekstovima.


Samo dan prije terorističkog napada na premijera Aleksandra Vučića ministar policije Dragan Lukač obavijestio je javnost kako su preduzete sve neophodne mjere da skup prođe u najboljem redu, te kako isključuje mogućnost incidenata. Pri tom se pohvalio kako MUP Srpske u obezbjeđenju skupa učestvuje kao subjekt međupolicijskog tima na nivou države, ali i kroz štab formiran u okviru ministarstva kojim rukovodi. Koliko je njegova procjena pokazala se kvalitetnom i profesionalno utemeljenom najbolje pokazuje činjenica da su jedan premijer i jedan predsjednik države (Pahor) bili podvrgnuti „kamenovanju“ kao najtežem obliku smrtne kazne po šerijatskom pravu.

Loša bezbjednosna procjena je produkovala time da je više radikalno-muslimanskih ekstremističkih grupa iz Sandžaka, Sarajeva i drugih krajeva došlo na memorijalni skup i bez poteškoća realizovalo svoj naum. Svi ti ekstremisti prevozili su se teritorijom Republike Srpske i pored naše policije. Takve ekstremističke i vandalske grupe zaustavljaju se daleko od odredišta i pod policijskom pratnjom vraćaju u svoja prebivališta. To su esencijalne radnje predupređivanja ili preveniranja nasilja za kakve izgleda da u MUP-u RS-e još uvijek nisu čuli.

Kad već predmetne nasilničke grupe nisu blagovremeno eliminisane, dolazimo do pitanja: kako im je omogućen ulazak u prostor održavanja skupa? MUP RS-e je činio „spoljni prsten“ obezbjeđenja i direktno je odgovoran za nedvosmislen propust u vidu omogućavanja ekstremistima njihovog nauma unutar memorijalnog centra.

No, time se ne završava niz propusta koji su direktno doveli do životnog ugrožavanja štićenih ličnosti. Prema izjavama samog premijera Vučića vidljivo je kako su se huligani i ekstremisti pozicionirali pored hale u kojoj su delegacije boravile na početku skupa. Odmah po Vučićevom izlasku započinje manifestovanje nasilja prema njemu, od uvreda do direktnih prijetnji ubistvom. Ozbiljnim propustom može se smatrati to što je ekstremistima dozvoljen pristup toj lokaciji, a to što im je omogućeno vršenje nasilja nad štićenim ličnostima je krajnje nezamislivo. U tim trenucima interventne snage morale su reagovati i nasilnike udaljiti. No, pitanje je da li su interventne snage bile i predviđene od strane silnih „štabova“ obezbjeđenja?

U daljem dolazimo do narednih grubih propusta obezbjeđenja. Nasilne grupe se slobodno kreću prostorom održavanja skupa i nastavljaju sa vršenjem nasilja prema premijeru Vučiću. Sve to preko 2 100 policajaca angažovanih na obezbjeđenju skupa nijemo posmatra i bez ikakve namjere da spriječi ono šta je uslijedilo.


Sam premijer Vučić je možda najbolji svjedok nemilih događaja. Nebrojeno puta je izjavio kako je nakon polaganja cvijeća usmjeren kroz nasilnu masu. Aleksandar Vučić tvrdi kako je lično primijetio da su zaštitne ograde bile uklonjene i kako su nasilnici pripremili napad. Sa druge strane, ministar Lukač kao svoju veliku „umotvorinu“ ističe da je u okupljenu masu ubacio specijalce u civilnoj odjeći. Sad, zanimljivo je kako „specijalci“ nisu uočili uklonjene ograde i pripremanje napada, a kakvo je uočio premijer – inače laik za bezbjednost. Lukačevi „specijalci“ su ležerno posmatrali kako premijera i druge delegacije uvode među nasilnike spremne na usmrćivanje. Skandalozno!

No, ovaj trenutak nameće potrebu isticanja jednog od najvažnijih propusta učinjenog prilikom planiranja obezbjeđenja. Skraćivanje dionice kretanja štićenih ličnosti i što manji doticaj sa okupljenom masom su esencijalni postulati bezbjednosti kakvi ovdje nisu primijenjeni. Pri tom, „stručnjak“ koji je osmislio da se štićene ličnosti kreću trasom na jednoj strani obezbijeđenom zaštitnom (pokretnom) ogradom, a na drugoj strani obilježavajućom trakom, očigledno nema ni dana policijskog obrazovanja. Kada štitite delegacije nivoa predsjednika država, premijera, monarha i ino, onda je obavezno postavljanje kordona uniformisane policije sa obe strane štićene trase. Uz to je obavezno razmještanje značajnog broja operativaca u civilnoj odjeći unutar prvih redova okupljenih građana.

Tu treba naglasiti kako se uniformisana policija i operativci tako raspoređuju radi predupređivanja napada od strane pojedinca ili manje grupe. Omogućiti nasilnoj masi (većem broju lica) da priđu štićenim ličnostima je nezamislivo. Takvi se eliminišu mnogo prije dolaska štićenih ličnosti. Naši „vrli specijalci“ omogućili su nasilnoj masi i pozicioniranje i uklanjanje ograda i sam napad!

Nadalje, sam napad na premijera otkriva sljedeći težak propust učinjen prilikom planiranja obezbjeđenja. Vidljivo je da su „stručnjaci“ odredili trasu izvlačenja štićenih ličnosti u slučaju napada, kao i vozila za dalju evakuaciju. Pri tom su trasu izvlačenja „zaštitili“ samo obilježavajućom trakom, a vozila sa dva uniformisana policajca. Profesionalno gledano to je naprosto zabrinjavajuće.

Na lokalitetu gdje su se nalazila vozila za evakuaciju trebalo je postaviti dva-tri tima Jedinice za podršku pod punom opremom i sa obaveznim štitovima. Njihovo pozicioniranje na tako uzvišenom i lako uočivom lokalitetu ima svoju preventivnu ulogu – odvraćanja potencijalnih nasilnika. Međutim, mnogo važnija je njihova reaktivna uloga. Zadatak takvog tima jeste munjevit ulazak u masu, te korištenjem štitova i drugih sredstava prinude, stvaranje koridora za izvlačenje štićenih ličnosti.

Takvo pozicioniranje snaga i njihovo djelovanje omogućilo bi koliko-toliko bezbjedno izvlačenje predsjednika Vučića i Pahora, a nikako onakve panične reakcije kakve su uslijedile. To što ističe premijer Vučić da su njega i njegovo obezbjeđenje bukvalno dijelile sekunde od   presijecanja odstupnice i brutalnog umlaćivanja od strane razuzdane mase notorna je činjenica!


NAPAD NA VUČIĆA SLIJEDI JEDINSTVENU MATRICU TERORISTIČKOG DJELOVANJA


Ono šta „stručnjaci“ u vrhu naše policije nikako da shvate jeste da sporni srebrenički napad predstavlja treći u nizu terorističkih napada izvedenih na području Republike Srpske po jedinstvenoj matrici. Islamski teroristi uvijek (u pravilu) prvo napadaju sopstvenu populaciju sa ciljem homogenizovanja oko njihovih ciljeva i nametanja šerijatskih pravila. Takav napad prošle godine izveden je u Trnopolju kod Prijedora, kom prilikom su usmrćena dvojica Bošnjaka. Ubijeni su se otvoreno suprostavljali snažnoj prijedorskoj vehabijskoj zajednici, čak do nivoa direktnog sukobljavanja. Tek nakon ubistva otkriveno je da su borci Islamske države boravili u tom mjestu i da je sukob jednog od nastradalih bio upravo sa njima.

Ubistvom ova dva građanina Republike Srpske i protivnika vehabizma lokalnom stanovništvu je odaslana jasna poruka kako prolaze oni koji se suprostavljaju šerijatu. Međutim, MUP RS-e niti jednom službenom radnjom nije se bavio ovim događajem kao potencijalnim činom terorizma, nego je jedno lice osumnjičio za krivično djelo teško ubistvo. No, koliko je kvalitetno provedena istraga u tom krivičnom predmetu ponajbolje govori činjenica da je i taj jedan osumnjičeni pušten iz pritvora. Norveški državljanin se danas slobodno (kao heroj) šeta prijedorskim ulicama i ništa ga ne sprečava da ode u Siriju, kako je to i namjeravao prije zločina.

Treba istaći kako je ovaj prijedorski zločin otkrio još jednu skandaloznu dimenziju rada policije na suzbijanju islamskog ekstremizma. Osumnjičeni, inače registrovani pripadnik vehabijskog pokreta i saradnik Islamske države, pored vojnog naoružanja posjedovao je i pištolj za koji mu je MUP RS-e odobrilo nabavljanje i držanje. Trebalo bi da se tu zapitamo: kakav to nadzor nad ekstremnim vehabitima vrši policija kad im dozvoljava legalno naoružavanje? No, to nas dovodi do sljedećeg problema: i Nerdin Ibrić, počinilac terorističkog napada na zvorničku policiju, sam čin napada počinio je lovačkim puškama (dvije) za koje je posjedovao oružne listove izdate od strane naše policije.


Tu dolazimo do pitanja kakvo sam MUP-u javno više puta postavljao: da li je istinit podatak da je Bošnjacima do sada izdato 40 000 odobrenja za nabavljanje lovačkih pušaka, od čega 15 000 sa optičkim nišanima? Nisam dobio ni odgovor na pitanje: koliko još građana Republike Srpske (a sad i stranih visokih funkcionera) treba da smrtno nastrada, prije nego naša policija započne sa suprostavljanjem islamskom ekstremizmu.

Nadalje, pominjanjem Nerdina Ibrića došli smo do „druge faze“ ekstremističko-terorističkog djelovanja muslimana na području Republike Srpske. Prema utvrđenoj matrici, nakon napada na sopstvenu populaciju radi homogenizacije i uvođenja šerijata, uslijedio je napad na organe bezbjednosti. U vezanim tekstovima možete vidjeti kako sam napad na premijera Vučića i zvornički teroristički napad podveo pod identičnu matricu djelovanja. Ovdje ću samo napomenuti kako je u Zvorniku upućena jasna teroristička poruka da u širem okruženju više niko nije siguran. Napadima na službe bezbjednosti teroristi uvijek upućuju poruku građanima da nisu sigurni (kad se policajci ne mogu zaštititi, a kako da to uspiju obični građani).

Po već ustaljenoj matrici, a kao najviši čin zastrašivanja, uslijedio je napad na visoke zvaničnike zemalja okruženja. Ovim napadom upućena je jasna poruka da više niko nije siguran na ukupnom prostoru Balkana. Koliko je brutalna poruka upućena možda najbolje govori način izvršenja terorističkog čina. Napadači su jasno demonstrirali moć da nad svojom žrtvom primijene najstrožu kaznu šerijatskog prava – kamenovanje! U onakvom haosu i uz krajnje skaradne propuste obezbjeđenja premijer Vučić je vrlo lako mogao biti ubijen. Samo, pitanje je da li bi time bila odaslana željena poruka? Ovako je građanima poručeno da Islamska država i islamski ekstremisti mogu kamenovati jednog premijera, pa neka građani porazmisle šta tek čeka njih nezaštićene.

Na kraju moramo postaviti i neka krajnje zabrinjavajuća pitanja. Zapitajmo se zbog čega se MUP RS-e ponaša kao „slon u staklenoj bašti“ u odnosu na očiglednu eskalaciju terorizma i islamskog ekstremizma? Bojim se da neznanje i nestručnost nisu dovoljna objašnjenja krajnje skaradnih i kontraproduktivnih ponašanja. Danima tražim odgovor na pitanje: da li možemo govoriti o „slučajnim“ propustima i neznanju, ili o namjernim i ciljnim aktivnostima u pravcu opšte destabilizacije? Pitam se da li je premijer Vučić, baš kao i pokojni premijer Zoran Đinđić, bukvalno doveden pred dželate i „prepušten sudbini“? Brojni signali su prosto vrištali ukazujući na ugroženost premijera Đinđića, ali se na njih nije reagovalo i znamo kako se sve to okončalo. Nakon takvog iskustva, a zar baš moramo vjerovati da ista „sudbina“ nije namijenjena premijeru Vučiću?

Jedno je nesporno: premijeri Đinđić i Vučić predstavljaju svije sui generis pojave balkanske i svjetske političke scene, kakve su težile kao opštem boljitku i stabilizaciji Balkana i Evrope. Na drugoj strani imamo činioce kakvi kontinuirano djeluju na destabilizaciji, te iskazuju jasnu spremnost na brutalno nasilje prema onima koji ometaju njihove monstruozne planove. To što je premijer Vučić preživio teroristički napad i danas nastoji stabilizovati prilike na širem balkanskom području jeste povoljna okolnost. No, zapitajmo se kakva bi današnja situacija bila u slučaju njegovog stradanja? Nedvosmisleno bi danas imali situaciju neposredne ratne ugroženosti, opšte destabilizacije i haosa. Nečiji propusti (ili namjerna činjenja) zamalo da dovedu do takvog ishoda i to je pitanje kakvim bi se trebalo ozbiljno pozabaviti.











уторак, 14. јул 2015.

SREBRENIČKI NAPAD NA PREMIJERA VUČIĆA PREDSTAVLJA ČIN TERORIZMA


Tekst objavljen na portalu CEOPOM - ISTINA, na: http://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/srebrenichki-napad-na-premijera-vuchi-a-kao-chin-terorizma/


MUP Republike Srpske je incident u Srebrenici prijavio Specijalnom tužilaštvu kao krivično djelo ubistva u pokušaju. Takva nebuloznost jednostavno iritira reakcije poput ovog teksta.


Pravne kvalifikacije poput ove ukazuju da u vrhu policije Srpske ne postoje kriminalisti kakvi su se profesionalno suočavali sa krivičnim djelom ubistva. Nesporno je postojanje životne ugroženosti premijera Aleksandra Vučića tokom napada u Srebrenici, no to možemo tretirati i kao okolnost jednog mnogo težeg krimena - terorizma. Da bi to adekvatno pravno opservirali moramo shvatiti kako ovdje objekat napada nije bio običan građanin, nego premijer nama prijateljske zemlje i politički najmoćnija osoba države Srbije. Kada takvoj osobi ugrožavate život i tijelo onda nasrćete na politički sistem suverene države koju ista predstavlja. Bez obzira sadržavali takvi napadi ubilački karakter ili ne slične krimene moramo percipirati kao napad na instituciju (predsjedika vlade), a u tom slučaju ne možemo govoriti o „ubistvu čovjeka“.

Pri tom moramo uobziriti jednu jednako važnu činjenicu. Na teritoriji Republike Srpske (ili Bosne i Hercegovine) dogodio se napad sa elementima brutalnog životnog ugrožavanja predstavnika dvije nama prijateljske države, Srbije i Slovenije. Prema zvaničnim saopštenjima i predsjednik Borut Pahor je zadobio povredu tokom ovog napada. Time incident dobija širu međunarodnu dimenziju. Kvalifikovati to kao pokušaj ubistva Aleksandra Vučića, a bez sagledavanja šireg konteksta napada, predstavlja „umotvorinu“ nezapamćenu u kriminalističkim doktrinama.

To što su predsjednici Vučić i Pahor preživjeli napad, to što danas šalju umirujuće poruke i nastoje spriječiti eskalaciju sukoba, nije osnova da događaj minimalizujemo i njegove počinioce lakše teretimo. U Srebrenici se dogodio težak zločin, a samo su pukom srećom izbjegnute mnogo teže posljedice. Pa zamislimo samo šta bi se dogodilo da je premijer Vučić smrtno stradao. Mi bi danas imali situaciju neposredne ratne ugroženosti, opšte destabilizacije i haosa. To i jeste bio cilj aktera ovog nesumnivo terorističkog napada.

Polako dolazimo do esencijalnih obilježja zbog kojih ovaj događaj treba okvalifikovati kao čin terorizma. Primarni cilj svakog terorističkog napada je sijanje opšteg straha i terora, odnosno nametanje percepcije da niko nije siguran u okruženju u kakvom se napad dogodio. Zato se kao mete napada i biraju visokopozicionirane štićene ličnosti. Takvim izborom objekta napada odašilja se poruka, odnosno sljedeće važno obilježje terorizma. Muslimanski ekstremisti ovakvim napadom uputili su jasnu poruku da na prostoru Balkana niko nije siguran. To je stravična poruka i traži adekvatnu reakciju institucija i društva (kakvu kvalifikacijama tipa pokušaj ubistva teško da ćemo postići).

Nadalje, važno je istaći kako su ovdje napadnut ustavnopolitički poredak Bosne i Hercegovine. Kao suverena država BiH ima pravo da organizuje različite manifestacije i da poziva goste po svom nahođenju. Napad na takve manifestacije i pozvane goste predstavlja direktan atak na suverenitet i poredak države. Valjda je prethodno jasno naglašeno kako su u konkretnom slučaju napadnuto više država sa ciljem odašiljanja međunarodne poruke.


CILJ: VUČIĆEVO USMRĆIVANJE „KAMENOVANJEM“


Sam način izvršenja terorističkog akta u ovom slučaju jeste krajnje indikativan. Dakle, govorimo u „kamenovanju“ kao obliku smrti još uvijek legitimno primjenjivom u pojedinim muslimanskim društvima sa uspostavljenim šerijatskim pravom. To je oblik usmrćivanja kakav se primjenjuje prema posebno omrznutim žrtava, kakve osim usmrćivanja namjeravamo i teško zlopatiti, ali i poniziti. Takav oblik usmrćivanja primjenjuje se nad bludnicama ili kradljivcima. To je obik usmrćivanja kakav su počinioci terorističkog napada namjeravali primijeniti nad premijerom Vučićem.


No, tu se može uočiti jedna specifična perfidnost ovog zločina. Sam zločin se pokušava predstaviti kao „situaciona reakcija“ razularenih članova porodica žrtava ratnih zločina. Nema tu ničeg slučajnog ili reaktivnog, no jasan perfidan plan iskorištavanja jedne manifestacije za upućivanje terorističke poruke, te proizvođenja terora i opšteg haosa. Sa tim ciljem su vinovnici napada došli na lice mjesta, ciljno podizali tenzije prije same manifestacije i tokom trajanja iste, zatim uklanjali zaštitne ograde, opkoljavali premijera i započeli sa napadom na život i tijelo. Čak i u ovakvom ishodu događaja, u smislu Vučićevog preživljavanja napada, počinioci su uputili jasnu i nedvosmislenu poruku – spremni smo i sposobni za brutalno nasilje!

Da unutar „trusta mozgova“ u vrhu policije Republike Srpske postoji iole stručnosti do sada bi u srebreničkom napadu prepoznali „zvorničku matricu“ terorističkog djelovanja. U više objavljenih tekstova objašnjavao sam specifičnost matrice primijenjene u zvorničkom terorističkom napadu. U tom slučaju nespornim žrtvama (policajcima) nije priznat status „neskrivljene žrtve“ samo zbog toga što ih je neko (iz okruženja napadača) svrstao u kategoriju srebreničkoh zločinaca. Istovremeno, kao izvršilac napada odabran je krajnje specifičan pojedinac – dijete žrtve ratnog zločina. Time ukupno i žrtva i zločinac dobijaju jednan specifičan odnos, mnogo složeniji nego u slučajevima klasičnih terorističkih napada.

I u slučaju napada na premijera Vučića moguće je primijeniti identičan obrazac uskraćivanja statusa „neskrivljene žrtve“, a primarno zbog njegove „radikalske prošlosti“. Istovremeno, napadač je u ovom perfidnom činu za sebe pokušao obezbijediti status „žrtve“ u smislu stvaranja manipulativne matrice prema kojoj su napad počinile porodice srebreničkih žrtava ili naroda koji je pretrpio genocid. Zašto to naši „stručnjaci“ nisu uočili može se smatrati krajnje indikativnim, baš kao što je indikativna i pravna kvalifikacija primijenjena u ovom događaju.

Na kraju treba istaći kako su i teški bezbjednosni propusti direktno uticali na materijalizaciju ovog brutalnog terorističkog čina. No, zbog preobimnosti teksta ta pitanja moraćemo ostaviti za naredne dane i neki novi tekst. Za sada je dovoljno apelovati na MUP RS-e da se institucionalno uozbilji, te da ovom terorističkom napadu dodijeli odgovarajuću pravnu kvalifikaciju, a potom da radnje dokazivanja usmjeri u tom pravcu. To što je premijer Vučić preživio napad i što danas šalje poruke mira i stabilnosti nikako ne smijemo shvatiti kao osnovu da pogodujemo zločincima koji su ga napali.






субота, 11. јул 2015.

PREMIJER VUČIĆ NAPADNUT U REPUBLICI SRPSKOJ


Možda zvuči zaprepaščujuće, ali Predsjednik Vlade Republike Srbije napadnut je na teritoriji Republike Srpske.

Odavno ukazujem na ugroženost Republike Srpske od narastajućeg muslimanskog ekstremizma, a posebno u kontekstu nesposobnosti naše policije da se adekvatno suprostavi ovoj opasnoj pojavi! Kada vrh srpske policije nazovem "trustom mozgova", onda protiv mene vode disciplinske postupke, ali bez bilokakve analize stanja.

I na ovu aktuelnu bruku naše policije ministar Dragan Lukač javno izgovara kako se "sve dobro završilo". Misli valjda da je dobro što su napadnute najviše delegacije dvije nama prijateljske države, Srbije i Slovenije, Valjda je dobro što je premijeru Vučiću razbijena glava, a predsjednik Pahor je zadobio povredu ruke.

Ministra čekaju odgovori na brojna pitanja: kako su nasilni napadači uopšte došli u poziciju da priđu delegacijama, kako je moguće da delegacije spasavaju žive glave u paničnom bijegu, kakvo je to operativno, fizičko i tehničko obezbjeđenje postavljeno, a rezultiralo je ovakvom brukom.

To što ministar Lukač predstavlja kao "dobro" možete pogledati na video snimku koji predstavljam:



Upravo slušam saopštenje predsjednika Milorada Dodika, koji ovaj napad predstavlja kao "napad na srpski narod". I tu moram ponoviti kako je napad počinjen na teritoriji Republike Srpske, na skupu koji je obezbjeđivala policija Republike Srpske, te da je ovim događajem definitivno i po ko zna koji put demonstrirana nesposobnost naše policije da se suprostavi sve većim izazovima. To su naprosto činjenice kakve ne možemo zanemariti!

Premijer Alaksandar Vučić, nakon paničnog bježanja sa samog poprišta napada, najbližim putem pobjegao je u Republiku Srbiju. Da ne bi bilo kakve zabune, panično je bježao sa teritorije Republike Srpske!

SREBRENICA OD POSLJEDICE DO SREDSTVA


Obilježavanje dvadesetogodišnjece srebreničkog zločina odvija se u pomalo alarmantnim bezbjedonosnim uslovima, sa tendencijom da nesporna posljedica postane uzrok novih tragedija.

Piše: Borislav Radovanović



Prošla godina nudila je „dašak nade“ za bosansko-hercegovačke i šire exjugoslavenske nesrećnike u vidu Njemačke inicijative. No, čim je ova pozitivna akcija dobila naziv Njemačko-Britanska inicijativa mogla se ocijeniti propalom. Nije Velika Britanija u tu priču ušla kao dobronamjeran partner, nego kao destabilizator i rušitelj. Danas imamo „Britansku inicijativu“ u Savjetu bezbjednosti kao jedino šta nam je preostalo od nadanja u bolju budućnost. Bez imalo sumnje možemo reći kako je u pitanju sredstvo destabilizacije i proizvođenja novog balkanskog haosa, novih zločina.

Zamislite stepen bezobrazluka: nacija koja je de fakto počinila niz genocida nad milionskim kolektivitetima, koja je zarad hegemonističkih interesa stoljećima tlačila gro čovječanstva, koja je činila zločine nad preko 80 odsto svjetske populacije, danas besramno otvara priče o tuđim zločinima. Žalosno, ali kroz istoriju su nebrojeno puta dokazali da se mogu tako ponašati obzirom na lakovjernost i naprosto glupavost drugih. Umjesto da ostatak čovječanstva sudi Britancima za izazivanje dva svjetska rata, mi i danas nasjedamo na proste (čak prostačke) manipulacije. Čovječanstvo se obračunalo sa italijanskim fašizmom i njemačkim nacizmom, slavi „pobjedu“ (Pirovu), a koliko je ikada uopšte promišljalo oko pitanja – da li je pobijeđen britansko-angloamerički fašizam/nacizam?

Nirnberški proces je jedna od najvećih anglo-saksonskih podvala čovječanstvu i postavio je nakaradnu matricu u kojoj ratove posmatramo kroz prizmu POSLJEDICA, umjesto njihovih UZROKA. Nacistički zločini bili su stravični, no, zapitajmo se koji rat nije sadržavao zločine kao uvijek prisutnu posljedicu? Tako nešto nije zabilježeno. Nirberška podvala materijalizovala se na način da ostatak čovječanstva, šokiran snimkama i fotografijama stravičnih nacističkih zločina, nije ni pomišljao da se pozabavi pitanjima britanskog „Projekta Hitler“ (o kom ponajbolje govori poznati američki istraživač Viljam Engdal). Još davne 1922. godine britanske i američke okupacione snage za svoje hegemonističke ciljeve instrumentalizuju tada još uvijek politički marginalizovanu kreaturu po imenu Adolf Hitler. Ogromnim kreditima, medijskom i političkom podrškom, razaranjem njegovih protivnika i stvaranjem za njega povoljnih uslova, Britanci i Amerikanci obezbjeđuju Hitleru sve pretpostavke potrebne za proizvođenje globalnog krvoprolića. Međutim, nirnberškom pravosudnom predstavom ili filmadžijskim projektom čovječanstvu je podastrt jedan drugačiji scenarij, u kakav smo na žalost svi povjerovali.

Ovo pominjem samo kako bi kvalitetnije shvatili aktuelnu situaciju naše „srebreničke stvarnosti“ i strahovanja o poprilično neizvjesnoj budućnosti. Naši preci su nasjeli na nirnberšku podvalu i sopstvena stradanja iz drugog svjetskog rata percipirali kroz manipulativnu prizmu komunističko-ideološke nametnute matrice. Jasenovac, Jadovno i brojna slična stratišta nisu dobila svoju esencijalnu istinu, nego tumačenja pogodna ideološkim matricama. Uostalom, kako da kvalitetno rastumačimo POSLJEDICE, a Jasenovac i Jadovno to svakako jesu, kad nismo rastumačili UZROKE tog rata.

I šta je uslijedilo? Jasenovac i Jadovno kao nesporne posljedice rata pretvoreni su u SREDSTVA instrumentalizovanja budućih krvoprolića. Što je najgore, upravo po fašizoidnim matricama djelovanja, ali u onom najgorem pojavnom obličju – britanskog fašizma! Moramo biti objektivni i reći da je srpska etnička zajednica iz bivše SFRJ udružila generacije rođene od kraja 40-ih, pa sve do  sredine 70-ih, dobro vojno obučene, opremljene i SPOSOBNE za realizaciju cilja. Sam cilj je bio dobar – očuvanje države u koju su naši preci ugradili dva miliona života, ali su metode djelovanja bile pogrešne. Nikada Srbi sebi nisu smjeli dozvoliti otvaranje koncentracionih logora, masovna pogubljenja i progone, silovanja i paljevine, kao i brojne duge fašizoidne ili necivilizovane radnje. Upravo vojna nadmoć pružala nam je uslove da rat vodimo u skladu sa opšteprihvaćenim vrijednostima i principima.

Međutim, dogodilo se ono šta jeste i to naprosto moramo priznati i prihvatiti. Na samom kraju rata i kada to nije imalo smisla ili racionalne pobude počinjen je jedan stravičan zločin. Znam, svi kažu kako su se dogodili i Jasenovac i Jadovno, kako je Naser Orić predvodio horde zla i počinio monstruozne zločine. Ipak, fašizoidno je „zločin pravdati drugim zločinom“ i to je civilizacijski nesporno. Pogriješili smo i to moramo jednostavno priznati i suočiti se sa vlastitom pogreškom.

Samo, problem je u okvirima kakvi se nameću našem suočavanju sa prošlošću. Danas je kod Srba nepobitno – priznajemo srebrenički zločin i spremni smo da snosimo odgovornost za isti. Da li je to bio zločin genocidne prirode? To je pitanje kakvo bi u razjašnjavanju prošlosti trebalo da bude nešto sekundarno, nešto do čega tek treba doći postepenim tumačenjem UZROKA. Međutim, „Haško pravosudno pozorište“ slijedi matricu svog izvorišta u vidu nirberškog. Na djelu imamo isti „crni scenarij“!

Umjesto da srebrenički zločin sublimiramo kao POSLJEDICU, a da pokušavamo otkriti IZVORE krvoprolića kakvo nas je zadesilo, mi PONOVO na pijedastal postavljamo posljedice, dok uzroke zaobilazimo. Da to razgraničimo jednom za sva vremena – prvi i esencijalni zločin koji se ovdje dogodio naziva se ZLOČIN PROTIV MIRA. Zalosno, ali istinito: u našim i u međunarodnim krugovima danas se više niti ne raspravlja pitanje ko i kako je počinio ZLOČIN PROTIV MIRA na štetu suverene države SFRJ i njenih građana? Zaboravili smo na ključno pitanje iz kog proizilaze sva ostala, a nastojimo kobajagi objektivno racionalizovati nedavnu prošlost. To je naprosto pogrešan pristup.


Pokušajmo poentirati! Dakle, britansko-američko zalaganje u Savjetu bezbjednosti za donošenje deklaracije o Srebrenici dalo nam je dobro polazište da otvorimo pitanje UZROKA koji su doveli do tog stravičnog zločina. Nesporno je da je srpska strana u ratu činila zločine, nesporno je da je srpski narod trpio zločine drugih, kao što je nesporno da istorije nije zabilježila rat bez zločina. Dalje, nesporno je da je većina južnoslavenskih etničkih grupa dograbila se oružja i svoja etnička prava štitila oružanim putem. Međutim, nesporno je i postojanje jednog globalnog hegemonističkog projekta kakav je planski i ciljno generisao niz oružanih sukoba. Taj monstruozni projekat nesmanjenom žestinom se manifestuje i danas. Desetine država su u ovom trenutku zahvaćene teškim krvoprolićima, a sve u funkciji jednog te istog monstruoznog projekta. Svakodnevno smo svjedoci novih „Srebrenica“ diljem svijeta, a nikako da se zapitamo zašto? Pa zar Srbi danas ubiljaju diljem Ukrajine, Bliskog Istoka ili Sjeverne Afrike?

Od početka prošle godine i prvih naznaka ukrajinske krize ukazujem na ovo čemu danas svjedočimo. Rekao sam da je ukrajinska kriza u funkciji eliminisanja Rusije iz budućih bliskoistočnih sukoba, te da će kao „treća faza“ globalne destabilizacije uslijediti balkanska kriza. Zar sam pogriješio? Generatorima i idejnim projektantima aktuelne svjetske krize srebreničke žrtve su samo SREDSTVO izazivanja novog krvoproloća i ništa drugo.

Cilj Velike Britanije i Sjedinjenih Država jeste destabilizacija Balkana i sve ostalo je podređeno ili u funkciji takvog cilja. Srebrenički zločin je tek puko sredstvo u rukama zlikovaca i to naprosto moramo shvatiti. Cilj hegemona je sprečavanje globalnih projekata tipa „Turskog gasovoda“, „Puta svile“ ili „Kina + 16“, a iste najjednostavnije anuliraju destabilizacijom Balkana (primarno Makedonije i BiH-e, bar za sada). To je toliko prosto da bolno vrišti i traži našu pažnju.

Dakle, poklonimo se srebreničkim žrtvama, poklonimo se svim žrtava ratova iz 90-ih, ali i onima koje će danas poginuti diljem svjetskih bespuća. I shvatimo da žrtve nastaju nakon destabilizacija, sukoba i nakaradnih matrica kolektivnih promišljanja. Zapitajmo se želimo li i sami postati žrtve zločina, ili da to poželimo svojoj djeci? Ukoliko tako nešto ne želimo ni djeci ni sebi, onda se naprosto poklonimo žrtvama, a sve „priče“ preko toga ostavimo za neka bolja vremena. Jasenovački zločin je svojevremeno bio pretvoren u sredstvo produkovanja srebreničkog pogroma, pa zar da nas Srebrenica uvede u neku novu „Srebrenicu“?