IMAJU LI MOJA DJECA PRAVO NA BUDUĆNOST???

Danas je prvi dan škole. Gledam svoje Duška, Zoranu i Dragoju, a na oči mi naviru suze. Pitam se kakva je njihova budućnost sa ovako budalastim ocem?

Polazak u školu! Kao i kod sve dobre djece to podrazumijeva sveopšte veselje. I moja djeca su presrećna. No, to podrazumijeva tri kompleta knjiga, tri autobuske karte, tri obroka... Kako da djeci objasnim da mi poslodavac nije ni obračunao platu, a kamo li isplatio? Znaju oni odlično da je tata zaposlen, šta radi i tako to, ali je za njihove nezrele umove neshvatljivo da radnik nema pravo na platu.

Šta da kažem svom „prvencu“ Dušku? Mom ponosu! Dule polazi u deveti razred. Ove godine mu preosteje samo da finalizira ono šta je radio prethodnih osam. To znači da pobere diplome „vukovca“, đaka generacije i najboljeg učenika škole. Malo li je? Osim uspjeha u školi, moj Dule je aktivan sportista, trenira folklor, godinama glumi u mini-komedijama (koje sam pisao namjenski za njega i drugare), a ove godine je postao i član prijedorskog gradskog pozorišta. U subotu, 05.09. u 20,00 časova ima svoju prvu premijeru u gradskom pozorištu (poziv za zainteresovane gledaoce). Moram pomenuti da je već imao i nekoliko televizijskih nastupa na kojekakvim gradskim priredbama. Šta još reći o mom Dusku? Aktivan je na školskim takmičenjima iz gotovo svih predmeta, na sportskim takmičenjima, druželjubiv je i vrlo popularan – čak i kod odraslih.

Šta da kažem svojoj mezimici, mojoj princezi Zorani? Zorana polazi u peti razred i za sada po školskim rezultatima „u korak“ prati brata Duška. Sve same petice! Pored toga glumi na školskim priredbama, trenira folklor u KUD Donja Ljubija, pjeva u horu i pokazuje talenat za pisanje i crtanje. Jedno izuzetno nadareno dijete, koje zna ozbiljno iznenaditi svojom maštom. No, ono po čemu se Zoća posebno ističe jeste njen pristup ljudima. Bukvalno sve oko sebe „vrti oko prsta“, a mene ponajviše. U prosjeku dnevno od svoje mezimice dobijam 30-ak poljubaca.

I onda pitanje svih pitanja: šta da kažem svom Dragoji? On polazi u prvi razred, prvačić. Inače, sa svojih nepunih šest i po godina Dragoja tečno poznaje ćirilicu, latinicu, englesku latinicu i rusku ćirilicu (zna pravilan izgovor svakog slova). Čita bez slovkanja i slogova. Sabira i oduzima do 10 i to bez greške i korištenja prstiju. Na engleskom sriče rečenice, a treba naglasiti kako je progovorio tek u četvrtoj godini. Logoped nam predlaže da na drugom polugodištu tražimo njegovo prebacivanje u drugi razred (da završi dvije godine u jednoj). Taj nestaško je sposoban za tako nešto, ali ćemo se zadržati na redovnom školovanju obzirom da ima vremena za ostvarivanje uspjeha.

Po nekakvim univerzalnim standardima moja dječica su perspektivna, trebalo bi da svojim znanjem, sposobnostima i zalaganjem postižu izvanredne rezultate, te da u budućnosti čine društvenu elitu. No, šta da im kažem, da li kod nas vrijede univerzalni standardi? I njihov otac je bio dobar učenik, dobro dijete i omladinac, altruista, humanista, patriota, primjer u svakom slučaju. Sa 15 godina je objavljivao tekstove, sa 17 napisao prvu pozorišnu predstavu, bio aktivan sportista, slikao, glumio, išao na radne akcije, bio najmlađi partijski sekretar bivše države. Ma u svakom pogledu očekivalo se da postane elita, graditelj društa i ekvivalent ponašanja. No, šta je postao u našem društvu? Državni neprijatelj broj 1! Njihov otac je naučen da govori istinu i govorio je. Naučen je da ne gazi po leševima i odbio je da gazi. Vaspitan je da bude društveno odgovoran i bio je... i gdje ga je to dovelo?

Šta da kažem svojoj djeci po pitanjima opštecivilizacijskih normativa kakvih se trebaju pridržavati? Zar da im kažem kako treba da uče lagati, krasti, varati... ubijati!? Jedino tako mogu opstati, a da ne govorim o elitističkom pozicioniranju. Šta da kažem svojoj djeci o tome u kakvom okruženju žive? Ukoliko im objektivno objasnim stanje u njihovom okruženju bojim se da kod njih ne proizvedem ozbiljne poremećaje socio-patološke prirode!

Elem, da ne idemo mnogo u filozofske rasprave, šta da kažem djeci – zašto nemam tri marke da im dam za obrok? S pravom mnogi za mene kažu da sam budala. Godinama sam radio na najtežim krivičnim predmetima. Očistio sam kriminal po kom je Prijedor bio poznar u čak evropskim okvirima. Na mom radu pojedine moje kolege i pretpostavljeni uzimali su na desetine hiljada maraka (u pojedinačnim slučajevima). Šta sam sve redio, da sam se ponašao kao moji pretpostavljeni danas bi bio milioner (bukvalno!). No, ja sam ostao fukara koja nema tri marke, koja ne prima platu, koja čeka otkaz... I pitam se zbog čega?

Ljudi moji, procesuirao sam na stotine krivičnih djela i počinilaca, razbio na desetine organizovanih kriminalnih grupa, postizao rezultate kakvi na ovim prostorima nisu zapamćeni, uspijevao tamo gdje niko drugi nije mogao... i onda postao „persona non grata“. Kako je to moguće? Nakon što sam na stotine kriminalaca poslao u zatvor u nekom trenutku sam rekao kako je neprimjereno da se policajci bave kriminalom. Da za sve u ovom društvu treba da važe isti aršini i to je postao moj neoprostivi „grijeh“. Doduše, možda sam to izrekao malčice kvalitetnije i argumentovanije od drugih. No, kako da djeci objasnim da mi se danas „obija o glavu“ sve ono čime sam se nekad ponosio?

Šta da kažem svojoj djeci...???