недеља, 18. октобар 2015.

ANGELA MERKEL NA BRANIKU SRPSTVA



Posmatram ovih dana gotovo plačljive javne istupe premijera Aleksandra Vučića i želim da ga upitam: „Čovječe, da li si ti Srbin?“. 



Kao evroskeptik ne želim likovati nad propašću pogrešne srpske politike kakva nas uništava deceniju i po. Želim prosto racionalizovati ovu situaciju i sugerisati političke reakcije primjerene datom trenutku i okolnostima. Razumijem da se Aleksandar Vučić pred sopstvenim narodom i pred vaskolikim čovječanstvom godinama teško ponižavao pristajući da pregovara sa šiptarskim teroristima i narkodilerima (npr. Hašim Tači). Takvo samoponižavajuće ponašanje njegovi „evropski prijatelji“ prepoznali su kao znak slabosti i od njega zahtjevaju političko samoubistvo u vidu priznavanja nezavisnosti Kosova.

I šta čini naš premijer? Javno cmizdri! Srbin u teškim trenucima reži i ujeda, često posegne za rakijom i prkosno zapjeva, a potom izvadi zaštekanu pušku i očisti je (za svaki slučaj!). Štošta Srbi rade u Turobnim vremenima, no, uvijek nastoje prikriti slabost ili strah. Elem, problem je što gospodin Vučić nema potrebe za našim „tradicionalnim hirovima“. Dovoljno je da na njemački amandman hladnokrvno odgovori kako do daljeg odlaže predpristupne pregovore sa Evropskom Unijom!

Hajde da situaciju u kakvoj smo se trenutno našli pokušamo krajnje plastično racionalizovati. Posljednjih deceniju i po srpski narod se opredijelio po pitanju budućih integracija. Konkretno, „ulazak“ u Evropsku uniju pozicionirali smo kao svoj politički prioritet. No, pogrešna percepcija ogleda se u tome da „ulaženje“ nikada nismo posmatrali u dvosmjernom obličju (da i EU time „ulazi“ u Srbiju). Nikada svojim partnerima u pregovorima nismo jasno istakli da Srbija i Republika Srpska predstavljaju prostor kakav smo krvavo očuvali u jednom devetogodišnjem ratu (od 1990. do 1999.). Niti jednim jedinim gestom nismo istakli kako je naša država Jugoslavija, u kakvu smo ugradili dva miliona žrtava (genocidnih zločina), uništena jednim zločinačkim poduhvatom i protivpravnim nasiljem. Svoje supregovarače nikada nismo nazvali zlikovcima koji su nas bombardovali osiromašenim uranijumom, kasetnim i grafitnim bombama, i drugim međunarodnopravno zabranjenim sredstvima.

Znači, bar po mom skromnom sudu, pogrešno je to što svojim „evropskim partnerima“ nikada nismo jasno dali na znanje da smo podnijeli teške ratne žrtve i izgubili mnogo toga, tako da ovo što trenutno imamo cijenimo iznad svega. Hrvatska i Slovenija su suverenitet obezbijedile zločinaštvom, protivpravno i kao poklon saveznika, tako da su Evropskoj uniji mogle predati ono šta su u stvari nezasluženo dobile od pojedinih članica iste. Srbi su svoj suverenitet teško odbranili i logično bi bilo da ga ne predaju olako i bezrezervno, a šta je nedvosmisleno činjeno u procesu evroatlanskih integracija.

Utisak je da smo brojne „političke šamare“ dobili upravo zbog toga što nismo cijenili ni sebe, ni ono šta imamo. Pitanje je: do kad ćemo nijemo okretati obraze za nove i nove šamare? U svemu šta preživljavamo najgore je što uopšte nema potrebe za bilokakvom panikom, radikalnim potezima ili daljim samoponižavanjem. Konkretno, čovječanstvo se trenutno nalazi u takvoj konstalaciji odnosa da ama baš niko nema predstavu o tome kako će se kriza okončati. No, kako god se aktuelna kriza okončala jedno je nespornosvijet više neće biti isti! Jedno od sasvim logičnih pitanja kakva sebi nužno moramo postaviti jeste da li će Evropska unija za 5-10 godina uopšte postojati? Već na prvim naznakama krize svjedočimo kako se ova naddržavna zajednica međusobno ograđuje bodljikavom žicom i vojskom, a protiv žena, djece i druge nejači kakva samo nastoji sačuvati živu glavu. Zapitajmo se kako će države članice EU odreagovati na prve naznake realne opasnosti?

Dakle, ovaj dio teksta rezimirao bih kroz dvije suštinske dimenzije. Prvo, predpristipni pregovori započeti su i vođeni na krajnje nakaradan način i na našu štetu. Drugo, čovječanstvo se nalazi pred ozbiljnom geopolitičkom prekretnicom i treba sačekati uspostavljanje novih globalnih odnosa i snaga prije nego konkretno odlučimo u kakve integrativne odnose ćemo ulaziti u budućnosti. Oba ključna razloga iniciraju jasnu odluku: do daljeg stopirati pregovore sa Evropskom unijom.


ANGELA MERKEL NIJE ZLA VJEŠTICA!


U daljem tekstu pokušaćemo dokučiti razloge zbog kojih Angela Merkel PONOVO Srbiji postavlja neprihvatljive uslove. Možemo to tumačiti „srbomrzačkom politikom“, prisjetiti se svjetskih ratova i zločina, priznanja Slovenije i Hrvatske, te nizom drugih indikatora kakvi decenijama dominiraju našom sviješću. No, dato možemo protumačiti i kao njemačko USPORAVANJE procesa srpskog pristupanja EU iz čisto taktičkih i vrlo pragmatičnih razloga.



Na prvom koraku analize podsjetiću na nedavnu Vučićevu posjetu Sjedinjenim Državama. Nema dileme oko toga da aktuelna američka politika Srbiju doživljava kao važnog partnera. U odnosu na evroatlanske integracije to konkretno znači da su Sjedinjene Države spremne bitno ubrzati ulazak Srbije u EU, baš kako je to prije par godina učinjeno u odnosu na Hrvatsku. Pitanje je kad bi Hrvatska bila primljena kao punopravni član da nije bilo američko-natovskog „vjetra u leđa“. No, to otvara pitanje: želi li Srbija postati još jedna marioneta (poput Hrvatske) u kandžama angloameričke hegemonije? Pri tom, zapitajmo se i to koliko takva pozicija Srbije odgovara njemačkim interesima?

Uz to treba istaći kako Njemačka nije u poziciji vođenja samostalne politike. I danas se američke vojne snage stacionirane u Njemačkoj nazivaju okupacionim trupama! Odlično je Angela Merkel svjesna u kako teškim prilikama i sa kakvim ograničenjima vodi spoljnu politiku svoje zemlje. Istovremeno, svjesna je kako se iz američkih kandži može osloboditi jedino uz pomoć Rusije. Nije Merkeleva zaboravila kako je svojevremeno Gorbačov bukvalno naredio Honekeru da odstupi sa vlasti i tako omogući ubrzano ujedinjenje Njemačke. U daljem to je produkovalo jaku Njemačku kao generatora stvaranja današnje EU i poziciju Njemačke u toj zajednici. Rusija je time stvorila svojevrsnu „tampon zonu“ u odnosu na Sjedinjene Države, usporila i otupila američki pohod, te dobila na vremenu.

Početkom 90-ih godina prošlog vijeka vrijeme je bilo najvažniji faktor očuvanja ruske države i naroda. Trebalo je riješiti teške unutrašnje probleme, ojačati institucije i državu, osmisliti i uspostaviti društveno uređenje i mnogo toga pride. I sve to Rusija je činila u okolnostima teških spoljnih prijetnji, blokada, satanizacije i ino. No, „ruski medvjed“ danas stoji u svoj svojoj veličini i snazi! Današnja Rusija voljna je i sposobna do kraja osloboditi Njemačku iz kandži američke okupacije! Utiska sam da Angela Merkel odlično balansira u datim okolnostima i čvrsto ide ka cilju konačnog oslobođenja.

Prije nekoliko godina radio sam istraživanje fenomena Novog svjetskog poretka kroz prizmu oružanih sukoba kakvima se takav poredak nastoji nametnuti. Zaključio sam da osovina Francuske-Njemačke-Rusije-Kine -Turske, kao regionalnih sila, ima snagu da uspostavi potpunu kontrolu nad prostorom Evroazije. Zna se – onaj ko vlada Evroazijom u biti vlada i svijetom, a pomenuti savez država sposoban je osloboditi ovaj prostor od angloameričke dominacije. To bi istovremeno značilo kraj američke globalne dominacije. No, potonji događaji predstavljaju svojevrsno iznenađenje i za mene lično. Konkretno, pristupanje pomenutoj osovini regionalnih sila poput Irana i Egipta  uveliko širi osnovnu zamisao. Uspostavljanje savezništva na liniji Francuske, Njemačke, Rusije, Kine, Irana, Turske i Egipta znači ovladavanje cjelokupnim evroazijskim prostorom plus kompletnim Mediteranom. To konkretno znači sasvim nove i kvalitativno drugačije globalne odnose, višedecenijski mir i stabilnost, pa i prosperitet.

U odnosu na pomenuto savezništvo trenutno imamo samo dvije „slabe tačke“ – Francusku i Tursku. Nakon obaranja (od strane Amerikanaca) generala de Gola današnja Francuska decenijama luta u besmislu vlastitog nesnalaženja. Dovela je sebe u poziciju američkog potrčka. No, nadati se da će Francuzi prepoznati aktuelna dešavanja i povratiti stari ponos, te se povoditi za vlastitim interesima. Na drugoj strani Turska je odlično ušla u proces novih integracija (sporazum Putina i Erdogana) s tim da posljednjih nekoliko mjeseci čini grešku za greškom. Ipak, nadati se da će prebroditi krizu i vratiti se „jatu“ kom i prirodno pripada. Sve u svemu, prilično sam ubijeđen da će opisana alijansa biti uspostavljena i to primarno zbog interesa i benefita kakve nudi.

Do sad je vjerojatno uslijedilo logično pitanje: kakve veze opisane geopolitičke i geostrateške konstrukcije imaju sa njemačkim zahtjevom za priznanjem Kosova? Odgovor je vrlo jednostavan: osim pomenutih regionalnih sila projekat uspostavljanja novih globalnih odnosa podrazumijeva i nekoliko desetina manjih država. Dakle, govorim o strateškom povezivanju brojnih država evroazijskog i mediteransko-afričkog prostora u cilju oslobađanja od američke hegemonije. Tu Srbija igra vrlo važnu ulogu!

Mnogo puta sam pisao kako megaprojekti poput Puta svile, Kina + 16 i Turskog gasovoda imaju snagu proizvođenja globalnih promjena. Pri tom sam posebno isticao da Balkan i Srbija imaju presudan značaj za potpunu realizaciju ovih projekata. Objašnjavao sam i kako su Amerikanci trenutni haos i krvoprolića ciljno projektovali da bi spriječili ostvarenje projekata. Konačno, rekao sam i kako svi projekti idu preko Srbije, te da je to jedini razlog iznenadnog američkog „prijateljstva“ prema nama. Rekao sam gotovo sve šta treba znati da bi se ova situacija racionalizovala.

Znači, jedino šta u aktuelnom trenutku trebamo uobziriti jeste već opštepoznata i poslovična srpska lakomislenost u kritičnim trenucima. Nebrojeno puta Srbi su dokazali kako u ključnim trenucima donose pogrešne i po sebe štetne odluke. Kad k tome dodamo činjenicu da su aktuelne vlasti Srbije i Republike Srpske direktni proizvodi američke i britanske diplomatije, onda svakako moramo posumnjati u mogućnost donošenja pogrešnih odluka. Tu na prvom koraku mislim na prihvatanje američke pomoći u pristupanju EU. Nije nikakva tajna da je srpska politička elita spremna uvesti narod u NATO, odreći se strateškog partnerstva sa Rusijom i Kinom (i započetih projekata Koridora 10 i 11, budućih „žila kucavica“ međunarodne trgovine), te pretvariti Srbiju u još jednu američku marionetu.

Suštinski, ukoliko govorimo o ulasku Srbije u EU pod američkim patronatom, onda moramo shvatiti kako to podrazumijeva i jednu predradnju – učlanjivanje u NATO. Njemačka i sama nastoji osloboditi se „natovskih okova“, pa je time logično da joj nije u interesu dalje širenje te alijanse, a ponajmanje u odnosu na tako važnu državu poput Srbije. Mišljenja sam da Njemačka posljednjih godina Srbiji postavlja neprihvatljive uslove iz jednog krajnje taktičkog razloga. Konkretno, Njemačka sličnim zahtjevima ne usporava „evropski put“ Srbije, nego nastoji da ODLOŽI srpsko izjašnjavanje o pristupanju NATO savezu. Mislim da ovakvo promišljanje objašnjava posljednji njemački potez i nekoliko sličnih iz ranijeg perioda. Suštinski, imam utisak da Angela Merkel prevenira opasnost od srpske lakomislenosti (posebno u odnsu na političke elite) tako da sam joj čak i zahvalan na pojedinim potezima. Kao evroskeptik smatram da je Merkeleva u jednom složenom trenutku povukla odličan potez, na kom joj želim javno čestitati!