REPUBLIKA SRPSKA SIMBOL ANTIGLOBALIZMA

Tekst objavljen na sajtu CEOPOM - ISTINA uz
najviše pohvale urednika Dragana Milašinovića!

Nakon dvije decenije teških patnji i satanizacije polako dolazimo u poziciju da ostatku čovječanstva predstavimo istinu o Republici Srpskoj – primjeru slobodarstva.

Dvije i po decenije čovječanstvo živi u mraku, besmislu i modernom obliku ropstva, kakvo nam je donijela globalizacija. No, istini za volju, rijetki i gotovo stidljivi otpori globalizaciji daju nam nadu kako i ova mračna epoha ljudske istorije hodi ka svom okončanju. Da li će ideja globalne hegemonije biti okončana prevazilaženjem, kako je to nazivao Karl Marks, ili novim svjetskim ratom, u biti je irelevantno obzirom da u svakom slučaju nestaje ili prestaje bitisati.

Prije nego razjasnim kakav je globalni značaj Republike Srpske moram se dotaći globalizacije kao svojevrsnog društvenog fenomena (ukoliko se ova pojava uopšte može nazvati fenomenom). Brojni geopolitičari ukazuju kako globalizacija počiva na principu deteritorijalizacije. Da bi shvatili o čemu je riječ prethodno moramo objasniti princip teritorijalizacije. Dakle, proces teritorijalizacije započinje Vestfalskim sporazumom iz 1648. godine, a okončava se nakon Drugog svjetskog rata kada nacionalne države i NACIJE postaju dominantni oblili kolektiviteta (čak zaštićeni međunarodnim pravom). U prvoj fazi ovog procesa stvorene su nacionalne države, a potom je između istih došlo do teritorijalnih podjela. Poveljom UN nacionalne države pozicionirane su kao najviši objekti zaštite međunarodnog prava. Time i nacije postaju objekat pravne zaštite, odnosno dominantan oblik kolektiviteta.

No, zapitajmo se šta su to nacionalne države i nacije? Nepobitno je da prve nacionalne države nastaju unutar kategorije kolonijalnih sila. Pojedini narodi diljem svijeta činili su bjesomučnu pljačku, trgovinu i eksploataciju roblja, pa sve do stravičnih genocida (nepobitno!). Bogatstvo stvoreno pljačkom i eksploatacijom roblja gomilali su na prostoru svog porijekla. Time je na pojedinim prostorima stvaran kvalitet življenja kakav je uveliko doprinosio homogenizaciji populacije oko društva u kakvom bitiše. U takvim okolnostima nastupa period imperijalnog kapitalizma. Po mom ubjeđenju nacionalne države upravo ciljno i planski  stvorene su za potrebe razvoja imperijalnog kapitalizma. Jednostavno, prvo su stvorene nacionalne države, a iz te društvene pojave proizašle su nacije.

Nacije u suštini ne predstavljaju ništa drugo do poistovjećivanje populacije sa državom u kakvoj živi. Svi drugi oblici kolektiviteta (etnički, vjerski i ino) postaju sekundarni, a primarni kolektivni identitet počiva na samoidentifikovanju sa državom. Unutrašnji kvalitet življenja kakav su nacionalne države obezbjeđivale populaciji bio je dovoljan da građani „zaborave“ sve druge oblike kolektiviteta i poistovijete se izvorištem sopstvenog boljitka. No, to je potrajalo taman koliko su trajale koristi od kolonijalne i neokolonijalne (imperijalno-kapitalističke) pljačke. Čim su ovi izvori kvaliteta življenja presahli dolazi do prvih kriza kolektivnih identiteta. Nacije su manipulativno i ciljno interesno stvoreni oblici kolektiviteta i kao takvi održivi su samo do trenutka u kom je država mogućna obezbjeđivati opšti prosperitet. Svjedoci smo kako u Velikoj Britaniji, Španiji, Portugalu, pojedinim skandinavskim zemljama i uopšte diljem svijeta postoje ozbiljne krize identiteta, te raskoli i težnje ka podjelama. Sredinom prošlog vijeka izgubljene su kolonije i benefiti ostvarivani iz istih, i već nakon par decenija kao mjehurić od sapunice raspada se koncept nacionalnih država i nacija.

Elem, nosioci moći unutar imperijalnog kapitalizma nisu naivni i odlično su prepoznali opasnost kakva proizilazi iz prevazilaženja koncepta nacija. Zbog toga jednu manipulaciju zamjenjuju drugom! Pred kraj prošlog vijeka započinju mantre tipa Novog svjetskog poretka, globalizacije, „građanina svijeta“ (ma šta im to značilo!). Kolonijalizam i neokolonijalizam zamjenjuju novim konceptom vladanja – globalnog samoporobljavanjem! Upravo kod fenomena samoporobljavanja dolazimo do značaja Republike Srpske.

SLOBODARSKA REPUBLIKA SRPSKA

Na prvom koraku moramo razjasniti pitanje: po čemu se Srbi razlikuju od modernih oblika kolektiviteta? Jednostavno: Srbi nisu nacija, nego NAROD ili etnička zajednica. Tridesetih godina prošlog vijeka Hegel je govorio kako Slaveni nisu razvili oblik samospoznaje potreban za stvaranje nacija. Cinično moram primijetiti kako Slaveni nisu bili kolonijalna sila, niti su pljačkali diljem svijeta, a ponajmanje su eksploatisali roblje. Time nisu mogli stvoriti unutrašnje blagostanje potrebno za identifikovanje sa državom i nastanak nacije. Mnoge slavenske etničke zajednice kasnije su stvorile nacionalne države i nacije, ali tu jedino možemo govoriti o „kopiranju“ zapadnoevropskih država (sa unutrašnjeg stanovišta) ili o vještački stvorenim državama kao proizvodima raznih međunarodnih sporazuma.

Upravo Jugoslavija je kao država stvorena pod uticajem velikih sila i zarad njihovih hegemonističkih interesa. Postojali su brojni pokreti južnoslavenske provenijencije, ali bi to ostalo pusto nadanje da nije bilo uticaja velikih sila. Pa prisjetimo se da su Sjedinjene Države priznale Kraljevinu SHS dvije godine prije njegog ustavotvornog proglašenja. No, Jugoslavija nikada nije uspjela stvoriti jugoslavensku naciju, nego su kao glavni konstituensi države ostali njeni narodi. Sljedeća ravan problema ogledala se u tome što jugoslavenska država nikada nije uspostavila paralelu između etničkog (narodnog) i teritorijalnog. Jednostavno, svi su bili konstitutivni svuda.

U takvim haotičnim uslovima Jugoslavija dočekuje proces globalizacije, kakav počiva na principima nadnacionalnog i naddržavog. SFRJ se upravo pokazala kao idealan „primjer“ preko kog će idejni kreatori globalizacije ostatku čovječanstva pokazati šta ih čeka u slučaju otpora. Svjestan sam brojnih problema kakve je Jugoslavija imala na unutrašnjem planu, no, istovremeno uobzirujem činjenicu da države povremeno zapadaju u probleme, ali ih prevazilaze ili rješavaju. U slučaju SFRJ ključno je bilo inostrano uplitanje u unutrašnju krizu. I to kakvo uplitanje? Naoružavanjem, finansiranjem i političkom podrškom secesionističkim elementima države ino faktori su stvorili pretpostavke za rat, bez kojih bi se sve završilo kratkoročnim neredima i/ili dogovorom.

U datim okolnostima srpski narod na prostoru današnih Hrvatske i BiH-e pozvao se na pravo na samoopredjeljenje prema tada važećim principima nacionalnog zakonodavstva i međunarodnog prava. Srbi su konkretno zauzeli stav da republike nisu nacionalne države i da njihova populacije ne predstavlja nacije (suprotno stavu globalista). Srbi su kao jedinstvena etnička zajednica nastupili prema domaćim i ino subjektima tražeći da ostanu u dotadašnjoj i zajedničkoj državi. No, to nije odgovaralo globalistima i odlučeno je da se ide na nasilno razbijanje države. Narod (srpski) koji je najviše uložio u tu državu (dva miliona žrtava) teško je oštećen, a ponajviše u domenu prava na samopredjeljenje. Kada pravo na samoopredjeljenje posmatramo kroz njegovu esenciju onda možemo reći kako govorimo o PRAVU NA SLOBODU. Srpski narod zagovarao je pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, a u daljem na slobodu odlučivanja u kakvoj će državi živjeti. No, to pravo je pogaženo brutalnom silom i krvoprolićem (i otimačinom).

Srpski narod je vodio devetogodišnji rat protiv udruženih „domaćih“ i ino neprijatelja, da bi u konačnici ostvario Republiku Srpsku i sačuvao „osakaćenu“ Srbiju. Mnogi danas šire mantre prema kojima su Srbi izgubili sve ratove 90-ih, kako je Slobodan Milošević najveći gubitnik ovih prostora i ino. Pogrešno! Srbi su potpisali DVA MIROVNA SPORAZUMA (Dejton i Kumanovo). Strane gubitnice u ratu potpisuju kapitulacije, a nepobijeđene strane potpisuju mirovne sporazume. To je naprosto jedan od osnovnih postulata bezbjednosnih i pravnih doktrina.

Dakle, ni intervencija najvećih sila svijeta nije uspjela promijeniti odluku srpskog naroda da brani svoje pravo na samoopredjeljenje. Nismo ostvarili svoju prvobitnu namjeru u vidu ostanka u „krnjoj Jugoslaviji“, no odbranili smo državotvorni entitet u BiH. Podsjetiću da je u dejtonskom mirovnom ugovoru decidno stajalo kako je u Republici Srpskoj jedino konstitutivan srpski narod, dok su Hrvati i Bošnjaci bili konstitutivni u Federaciji BiH. I ovdje se ponovio naš usud prema kom pobjeđujemo u ratu, a gubimo u miru, pa su naše političke kvazielite pristale da implementiraju odluku Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti sva tri naroda na cjelokupnom teritoriju države. Ovde se mnogo „maše“ referendumom, a propušteno je da se referendumom (kao volja konstitutivnog naroda i entiteta) poništi takva odluka. Danas nam ta pogreška razgrađuje Republiku Srpsku, no, za ovaj tekst je važno reći da je srpski narod suprostavio se globalizaciji i iz tog sukoba izašao kao neporažen.

Time Republika Srpska postaje PRVI DOKAZ (i simbol!) da je bilo moguće suprostaviti se globalizaciji i globalistima, te sačuvati pravo na samoopredjeljenje. Pravo na SLOBODU! Danas je to važno znati u odnosu na rusko-ukrajinski sukob. Čak i kod nas prihvaćena je nametnuta manipulacija kako u Ukrajini ratuju nekakve „proruske snage“. Ništa od toga! U Ukrajini ratuju ETNIČKI RUSI i etnički Ukrajinci (ili bar onaj radikalni dio Ukrajinaca). Rusi kao narod materijalizuju svoje pravo na samoopredjeljenje i u odnosu na Krim su to pravo već ostvarili. I u odnosu na druge dijelove Ukrajine već su stvoreni ruski državotvorni entiteti, kakve je nemoguće zaobići u odluci o budućnosti Ukrajine. Republika Srpska je upravo primjer kako treba štititi pravo na slobodu i kakvim političko-pravnim sredstvima se to može činiti.

Dakle, da rezimiram. Republika Srpska Krajina bila je taj izvorišni i fenomenološki simbol kako treba materijalizovati pravo NARODA na samoopredjeljenje. No, kako nije „preživjela“ ostaje nam Republika Srpska kao i danas živući simbol. Milion stanovnika suprostavio se najvećim silama svijeta i odbranio svoje pravo. To što su mnogo veće države i „nacije“ odlučile se na samopokoravanje i samoporobljavanje u biti je njihov problem. Danas grcaju u problemima baš kao što i mi grcamo, ali njihov problem leži i u samoponiženju. Dobrovoljno su se odrekli prava na slobodu i načinili svojevrsno SAMOPOROBLJAVANJE, odnosno postali tek puko roblje. Žalosno je to u odnosu na nekada slavne i silne Poljake, Mađare ili Bugare. Elem, ukoliko jednog dana odluče da prekinu samonipodaštavanje eto im Republike Srpske kao primjera slobodarstva! Na prvom koraku treba da se odreknu mantri tipa nacija ili „građana svijeta“, odnosno da se prepoznaju kao NARODI (kakve ih i istorija pamti). Zatim, treba da kažu: „Mi imamo pravo na slobodu i to pravo smo spremni braniti!“. Suveren je samo onaj ko je slobodan,a sloboda se nikada ne poklanja (ima svoju cijenu).

 Vezani tekst "Globalizacija u našim njvama" na: http://borislavradovanovic.blogspot.ba/2014/08/blog-post_1.html