субота, 02. јануар 2016.

KLETVE SRPSKIH JUNAKA OD BRANKOVIĆA DO MLADIĆA


Tekst objavljen na mom matičnom sajtu CEOPOM ISTINA
nahttp://www.ceopom-istina.rs/politika-i-drustvo/kletve-srpskih-junaka/

Svakodnevno smo izloženi tumačenjima razloga zbog kakvih smo suočeni sa trajnim gubitkom Kosova, ugroženošću Republike Srpske i bezidejnim lutanjima Srbije, pa bi bio red reći da nas možda sustižu kletve naših najvećih junaka.



Stoji kvalifikacija da su Srbi poznati mitomani, no, stoji i činjenica da smo licemjerni preko svake mjere i ukusa. Zašto? Pa prosto proanalizirajmo činjenicu da nigdje nema trga ili ulice Vuka Brankovića. Zagovornici „kafanske istorije“ zapitaće se zbog čega tom „izdajniku“ dodijeliti trg? Svi oni odgledali su film u kom Voja Brajević glumi Brankovića i odavno stvorili odbojnost prema obojici (poistovjećivanje). Sad, proanalizirajmo malo istorijske činjenice, pa ćemo se vratiti pitanju našeg licemjerja.

Istorijske činjenice nesporno govore da se Vuk Branković odazvao pozivu svog tasta kneza Lazara i pridružio u Boju na Kosovu. Opremio je Vuk oklopnike, poveo svoje najbolje vitezove i silnu vojsku. Nije bio cicija i lihvar kako ga film prikaza, nego se u pripremama za Boj dobrano potrošio. Dodajmo k tome da je i vlastiti život založio na oltar odbrane Srpstva. Tako pripremljen i opremljen Vuk je predvodio desnu stranu srpskog napada i već u prvom naletu bukvalno je razbio Turke. Upravo podvig Vuka Brankovića donio je ocjenu kako je bitka okončana srpskom pobjedom.

Tadašnju srpsku moć možda najbolje oslikava podatak da je na Vidovdan stizao i ultimatum koji su Lazar i Stefan Tvrtko I dali u vezi Dalmacije, tako da se moralo kalkulisati i sa tom okolnošću. Dogovor Lazara i njegovog rođaka-podanika Tvrtka bio je da Tvrtko lično izostane iz Boja (zbog realizacije datog ultimatuma), odnosno da učestvuje sa manjim snagama koje je predvodio vojvoda Vlatko Vuković. Upravo Vukov podvig doprinio je ocjeni kako je bitka okončana pobjedom, zbog čega su snage vojvode Vukovića izvučene prije okončanja Boja. Vlatko Vuković je i donio vijest o veličanstvenoj srpskoj pobjedi, koju je Stefan Tvrtko proširio Evropom.

Ovde se, bar za trenutak, moramo zapitati kako smo došli u poziciju da tadašnju fenomenalnu vojnu pobjedu danas percipiramo kao nešto „izgubljeno“. Srbi su porazili Turke i primorali na povlačenje u Anadoliju i to je naprosto istorijska činjenica. Potonje savezništvo kneginje Milice i sultana Bajazita nema nikakve veze sa ishodom Boja, nego je u pitanju racionalan diplomatski potez u uslovima nastupajućeg ugarskog napada. Kako bi izbjegla borbe na dva fronta kneginja je ovim sporazumom osigurala južne granice i nedvosmisleno srpske prostore sačuvala od ugarskih aspiracija. Izvanredan potez!

No, u ovim novonastalim okolnostima Vuk Branković ponovo ispoljava zavidan patriotizam. Nikada nije prihvatio savezništvo sa Bajazitom i dozvolio Turcima ulazak u Hercegovinu. Nekoliko godina mu je to polazilo za rukom, sve dok ga Bajazit nije uhvatio i utamničio. Znači, nedvosmisleno možemo zaključiti kako je ovde riječ o velikom junaku naše istorije, o vojskovođi i patrioti, o nekome sa kim bi se trebalo da ponosimo. Govorimo o junaku po kom bi desetine gradova trebalo da nazovu centralne trgove. Umjesto toga „novokonovana istorija“ dovela je do toga da se dičimo trgovima i ulicama Miloša Obilića, junaka čije postojanje je poprilično upitno.

I gdje smo danas? Veličanstvenu pobjedu percipiramo kao poraz, neponovljivog junaka ocrnismo kao izdajnika, a onda kukumačemo o nekakvim „istorijskim pravima“ na Kosovu. Ma mi smo naprosto licemjeri! Elem, bilo bi dobro da smo identičnu grešku počinili jednom i davno. Žalosno, ali slično smo se ponijeli i u odnosu na junake ratova 90-ih. Zapitajmo se javno gdje su naši generali poput Mladića, gdje su naše političke vođe poput Miloševića ili Karadžića?


Kada je u pitanju moj komandant Ratko Mladić jednostavno sam subjektivan i to nemam namjeru mijenjati. Za mene je to jedan od srpskih junaka, velikana kakvima bi se trebali ponositi. Činjenično je nepobitno da je general Mladić organizovao VRS adekvatno tadašnjoj ugroženosti srpskog etničkog korpusa. Srbi nisu doživjeli genocid i teška stradanja kao u prethodnim ratovima jer su oformili vojne snage sposobne da zaštite narod. Kako drugačije nazvati tadašnje činjenje generala Mladića do izvanrednom vojnom vještinom? Podsjetiću samo da su Srbi vrlo brzo i efikasno osvojili preko 70 odsto teritorije BiH na kojoj je stanovništvo bilo zbrinuto i sigurno. To je poduhvat hvale vrijedan!

No, zapitajmo se kako je moguće da u Srpskoj ili Srbiji nema trga ili bar ulice sa nazivom po generalu Mladiću? Vojskovođa koji je uspješno organizovao odbranu Srpstva u iznimno teškim i složenim uslovima kod nas ne zavređuje ni naziv kakve sportske dvorane ili kulturno-umjetničkog društva. Mislim da se takvo ponašanje naziva hipokrizijom! Uostalom, kako nazvati ponašanje u kom svog nespornog heroja hapsimo i predajemo nekakvom „pravosudnom pozorištu“? Gdje svog komandanta gledamo izloženog poniženjima i lažnim optužbama? Možemo to nazvati i izdajom!

Na kraju, zapitajmo se čemu može da se nada narod koji ovako ocrni, ponizi i konkretno izda svoje najveće junake i vojskovođe? Odgovor je vrlo prost: upravo ovome čemi smo danas izloženi. Trpimo sveopšte poniženje, obesmišljavanje i propast, pri čemu za to krivimo i Kurtu i Murtu, a nikako da pogledamo u dubinu svoje duše i priznamo koliko smo licemjerni. Onog trenutka kad svojim istinskim junacima odamo zasluženo poštovanje možemo se nadati nekakvoj boljoj budućnosti. Do tada zapitajmo se: ko će se u nekim budućim opasnostima po Srpstvo odvažiti da stane na branik slobode? Možda ovi što uhapsiše komandanta Mladića?


Za ovako turobno stanje u srpskom društvu potražimo uzroke u pitanju: stižu li nas kletve naših junaka?