понедељак, 14. март 2016.

NIJE VITOVLJE POSTALO JUČE!


Primjećujem ovih dana mnoštvo reakcija na tekst o mudžahedinskom naselju u Vitovlju (vidi vezani tekst). Prosto  radi objektivne istine moram neka pitanja činjenično razjasniti.


Na početku moram istaći kako su pomenute reakcije posljedica dvodecenijske stvarnosti kakva je duboko promijenila našu svijest, znanje i poimanje. Moj tekst komentarišu mlade osobe rođene u Vitovlju i kakve sebe doživljavaju Vitovljancima u svakom pogledu. Priznajem – sa punim pravom! No, kako rekoh jednom od komentatora: svijet nije postao njegovim rođenjem!

U razjašnjavanju sporenja moram neke činjenice poredati u onom izvorišnom obličju. Zato na prvom koraku moram pojasniti zbog čega sam koristio termin „mudžahedini“. Kako rekoh u prvom tekstu izvorišna ideja o gradnji naselja u Vitovlju bazirala se na smještaju mudžahedina koje su iz Gornje Bočinje protjerali Dževad Galijašević, tadašnji načelnik opštine Maglaj, i međunarodna zajednica. Zatim za smještaj boraca Trećeg korpusa ABiH-e, šta uključuje i Sedmu brigadu (kasnije Sedmi korpus), ali i odred „el Mudžahid“. U tom novom naselju, ali i okolnim selima smješten je značajan broj mudžahedina afro-azijskog porijekla, ali i njihovih domaćih sljedbenika. Niko ne spori da je u naselju smješten jedan broj boraca ABiH ili izbjeglica, kakvi i nisu imali pretjerane veze sa mudžahedinima, no, ponavljam da je primarna ideja išla za tim da se na tom području nastane „ratnici islama“.

Nadalje, primjećujem kritike po pitanju vehabija, a kakve idu za tvrdnjama kako u Vitovlju nema pripadnika tog pokreta, pa sve do predstavljanja vehabita u nekakvom „ružičastom svjetlu“. Nisam siguran kako bih okarakterisao navode da u Vitovlju i okolnim selima ne funkcioniše snažna vehabijska zajednica. Da li neko laže mene ili sebe?

Vezano za vehabije biću krajnje konkretan i iznijeti jedan javnosti malo poznat podatak. Godinama vehabije na Kozari organizuju vojne vježbe, gdje se okuplja veliki broj pripadnika tog pokreta iz zemlje i inostranstva, a kakve uključuju čak i bojeva gađanja. No, 2011. godine to je zbog odrona puta bilo nemoguće izvesti na Kozari, pa je odabrana nova destinacija. Njihov izbor bio je kanjon Ugra, u neposrednoj blizini Vitovlja. Gađanje je izvršeno baš u kanjonu Ugra! Sad, vjerojatno će pojedinci ovakav navod okarakterisati neistinitim i zlonamjernim. No, sa druge strane, negiranje ovog istinitog podatka i ja mogu smatrati zlonamjernim, pa smo tu gdje jesmo.

Zatim, primjećujem kako me pojedini komentatori nazivaju „četnikom“. Zanimljivo! Preporučio bih takvima da prvo pročitaju moj tekst o Vojislavu Šešelju i njegovoj nakaradnoj ideologiji (vidi vezani tekst). U svom esencijalnom izvorištu i ti „moderni četnici“ i mudžahedini kreirani su u istom centru – u Pentagonu! Elem, kada se pojedinci „nabacuju“ terminima moram podsjetiti kako su četnici u Velikom ratu predstavljali specijalnu jedinicu kraljeve garde. Davno sam se susreo sa knjigom koja je sadržavala spisak imena te jedinice. Gotovo trećinu spiska činila su imena kao Ibrahim, Mustafa, Sabahudin i ino. Kako već rekoh, nije „svijet“ postao našim rođenjem!

U daljem, moram se osvrnuti i na navode o nekakvim zločinima počinjenim na Vlašiću tokom zadnjeg rata. Tu bih iskreno volio da se diskusiji priključe i autohtoni vlašićki muslimani, znači ŽIVI SVJEDOCI onoga o čemu govorimo. Da, nesporno je da su bošnjačke kuće popaljene 1992. godine, baš kao što su i srpske popaljene tri godine kasnije. No, to je „vrhunac zločina“ kakav je zadesio vlašićko stanovništvo svih provenijencija. Doduše, možemo govoriti o dvojici starina, čobana, civila, koji su uhvaćeni i zaklani prilikom jednog napada ABiH, šta je nedvosmisleno ratni zločin protiv civilnog stanovništa, ali preko toga zaista nemamo o čemu diskutovati.

Ovde moram apostrofirati jednu činjenicu: vlašićki muslimani nisu protjerani, nego su svojevoljno napustili to područje! Odlično sam svjestan da niko normalan ne napušta svoje imanje bez ozbiljnog straha, ali ostajem na činjenici da srpski vojnici nisu protjerali niti jednu jedinu osobu. Uostalom, neka me demantuju živi svjedoci ovih spornih događaja. Šta se tu zaista dogodilo?

Vlašićki plato zauzeli smo kao još uvijek aktivni pripadnici JNA i primarni zadatak bio je osigurati bezbjednost domicilnog stanovništva, a šta je podrazumijevalo i muslimanska sela. No, tu se pojavio problem u vidu činjenice da je jedan broj tih osoba bio naoružan. Da se ne lažemo, svi su bili naoružani, ali su Srbi u tom trenutku činili nadmoćniju silu. Zbog toga stiže naredba korpusa da se lokalno bošnjačko stanovništvo razoruža, ali i da im se obezbijedi siguran život u svojim domovima. U tim trenucima jedan čovjek smatrao je da takva naredba može rezultirati ozbiljnim ugrožavanjem njegovih komšija muslimana. U pitanju je moj djed Boro Marić iz Mudrika. Na „svoju ruku“, samoinicijativno, odlučio je da sa odlukom komande korpusa lično upozna komšije, zbog čega je (u pratnji čovjeka koji je takođe poznat mještanima) otišao na razgovor. Ponavljam: dva nenaoružana čovjeka i mimo znanja komande tražila su najsigurnije rješenje za ovu opasnu situaciju.

Kako mi je sam posvjedočio, pred deda Borom sporno oružje nije čak ni skrivano, a ljudi sa kojima je razgovarao decidno su odbili predati oružje. Upitao je prisutne da li oni imaju kakav pridedlog i tada mu je saopšteno kako stanovništvo želi da napusti to područje („normalno“ naoružano). Po povratku stupio je u vezu sa komandom i prenio im volju stanovništa, gdje mu je odgovoreno da od toga nema ništa i da se naredba mora realizovati. Srećom po obe strane deda Boro je bio nesporan autoritet, pe je sebi mogao dozvoliti i određenu dozu samovolje. Bio je decidan: naredba neće biti sprovedena, nego će njegovi Mudričani načiniti „koridor“ kroz kakav će propustiti svakog ko želi u miru napostiti to područje.

Rečeno-učinjeno: otvoren je koridor kroz koji je prošlo kompletno muslimansko stanovništvo! Niko se nije ni trudio da sakrije oružje! Pri tom sa srpske strane nije upućena niti jedna ružna riječ, a kamo li kakav atak. Da li ovde iznosim suštu istinu neka kažu stotine onih koji su tada prošli kroz taj koridor. Ovo ističem iz prostog razloga što sam vrlo ponosan na ono šta se tada dogodilo. Diljem ove zemlje događali su se stravični zločini, nezapamćen progon na svim stranama, a eto postoji i jedan malo poznat primjer iz kog se vidi da su stvari mogle biti i drugačije. Sličan primjer humanosti dogodio se i 1993. Godine, kada su Vlašićani zaštitili hrvatsko stanovništvo u dolini Lašve. Anali ratovanja u svijetu ne pamte mnogo sličnih primjera. No, mi Vlašićani smo nekakva posebna „vrsta“ i tu ne mislim samo na Srbe, nego i na Bošnjake.

Vidite, da se na Vlašiću „stvari rješavaju drugačije“ govori i jedan primjer iz Drugog svjetskog rata. Dogodilo se da je 2 000 ustaša crnokošuljaša krenulo da „čisti“ vlašićki plato. U Imljanima i okolnim selima počinjeni su stravični zločini, a na red su došla srpska sela u okolini Mudrika. Tada mudrički hodža izlazi pred ustaše i traži da prvo pobiju lokalno muslimansko stanovništvo, pa tek potom srpsko. Ustaše nisu očekivale ovakav zahtjev, pa su razumljivo tražile objašnjenje. Hodža im jednostavno reče: „Poslije toga valja nama čekati Marka!“. Pri tom je mislio na mog prapradjeda Marka Marića, inače starog solunskog borca i seoskog kneza. Njegovog sina Milu ustaše su ubile već prvih dana rata i do kraja istog deda Marko je svetio sina. No, to je značilo samo njegov „obračun“ sa ustašama, dok je lokalno muslimansko stanovništvo štitio i od četnika i od partizana. Na takvu njegovu gestu hodža je uzvratio svojom, tako da međusobno štićenje Srba i Bošnjaka vlašićkog platoa ima svoju „istoriju“. Uostalom, zar bi moji preci na Vlašiću, nadomak vezirskoga grada Travnika, vijekovima opstajali da je volja njihovih komšija bila drugačija?

Na kraju, moram se osvrnuti i na razna imputiranja nekakvog mog animoziteta prema muslimanima. Zar je dokaz „animoziteta“ to što sam u brojnim tekstovima ukazivao na spregu ovdašnje vehabijske zajednice i međunarodnog terorizma? Pa postoji li u svijetu ozbiljan stručnjak u oblasti bezbjednosti koji ne govori o tome? Ili je „dokaz“ to što pišem kako stotine mladih ljudi iz BiH trenutno ratuje na strani Islamske države, kako ih ovde obučavaju (u kanjonu Ugra) i regrutuju za rat?

U mnogim svojim tekstovima sam govorio o tome, ali za „Nevjerne Tome“ nije mi teško ponoviti. Funkcija Islamske države (zato je i stvorena)  jeste izazivanje jednog stravičnog međumuslimanskog krvoprolića sa čak genocidnim obilježjima. Na prvom koraku cilj je proizvođenje sukoba između Turske i Irana, a potom širenje sukoba na prostor kompletnog Sjevera Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka. I zbog čega se takav sukob i krvoproloće instrumentalizuje? Prosto – da bi zapadni hegemoni bili još bogatiji. Sa druge strane, u brojnim tekstovima naveo sam kako je srpsko-bošnjačko iskreno pomirenje kluč svih budućih integracija i uopšte budućnosti Zapadnog Balkana. Mogao bih ovako nabrajati u nedogled, ali je i ovo dovoljno onome ko želi vjerovati. Drugo je pitanje ko i zbog čega želi neku drugačiju „stvarnost“...


 VEZANI TEKSTOVI: