среда, 09. март 2016.

OKUPACIONI NAMJESNICI I ODGOĐENO „STRIJELJANJE“ SRPSKIH PATRIOTA



Najavio sam kako ću svakim narednim tekstom razobličatavi nenarodnu (!) vlast Republike Srpske, tako da i danas nastavljam u započetom maniru.


Na početku moram kratko podsjetiti da sam prethodnih dana javnost Republike Srpske alarmirao tekstovima(1-3) o nezakonitom, nemoralnom i krajnje bezobzirnom kršenju prava boraca u strukturama naše policije. Pri tom iznio sam ozbiljno zabrinjavajuću sumnju da aktuelna vlast nastoji iz institucija odstraniti boračku populaciju, a na mjesta penzionisanih policajaca zaposliti stranačke „kadrove“. Moćnici unutar MUP RS odreagovali su novim nezakonitim i montiranim disciplinskim postupkom protiv mene, čemu se ja suprotstavljam novim tekstovima i daljim razobličavanjem Režima. Pa ko duže izdrži!

Danima sam posmatrao reakcije svojih kolega nakon što su doznali da im poslodavac (MUP RS) nezakonito i protivpravno posebni/ratni staž iz prava prevodi u obavezu, te da će njihovo učešće u stvaranju i odbrani Srpske biti iskorišteno za kršenje prava zajamčenih ustavom i zakonom. Bilo je tu rezignacije, straha, beznađa, pa čak i suza, no, indikativno je da nije zabilježen niti jedan slučaj jasno ispoljenog bijesa, protivljenja ili bilokakvog otpora. Govorim o kategoriji veličine nekoliko hiljada policajaca i situaciji da niko nije „odalamio“ šakom o sto i zagalamio: „Sram vas bilo!“. Mislio sam da je to vrhunac srozavanja naše policije, ali sam se kao i mnogo puta ranije iznenadio reakcijama kakve su uslijedile.

Da li zbog straha od reakcije Boračke organizacije, ili nekog drugog samo vlasti znanog razloga, ministar Dragan Lukač i sindikalna predstavnica Anica Jondić izvode „loše izrežiranu predstavu za lakovjernu javnost“. Na brzinu organizuju sastanak i sindikat obavještava članstvo kako je postignut dogovor prema kom se posebni staž neće računati kao obavezan staž, odnosno kako se penzionisanje nekoliko hiljada policajaca odgađa – do daljeg. Pitanje je do kad? Vrlo indikativno je da sindikalni predstavnik grubo kršenje zakona i prava zaposlenih koje predstavlja naziva „greškom“. No, reakcije posmatrane kategorije policajaca na ovaj „tračak nade“ upravo su takve da sam bukvalno morao napisati ovaj tekst.

Posmatram kolege i njihovo krajnje zabrinjavajuće ispoljavanje „sreće“ zbog ovakvog ishoda situacije kakva ih je danima teško brinula. U pitanju je specifičan oblik sreće kakvu ispoljavaju osobe zahvaćene dubokom agonijom, gotovo histerijom i, prije svega, ISKONSKIM STRAHOM. Teško mi je opisati emociju kakva je nastupila kod velikog broja ratnih policajaca, pa ću prosto iznijeti svoj utisak. Zamislite situaciju koncentracionog logora u kakvom su zatočeni ratni policajci - stvaraoci Republike Srpske. Potom zamislite da „čuvari logora“ u nekom trenutku zatočenike povedu na strijeljanje. I onda iz samo njima znanih razloga, npr. pada jaka kiša, „čuvari“ odluče da strijeljanje odgode za neku drugu priliku (lijep i sunčan dan!), te zatočenike vrate u logor. Ovde govorim o obliku „sreće“ kakvu doživljavaju osobe čije je strijeljanje odgođeno!

Nadalje, moram apostrofirati kako ovde govorim o ljudima koje poznajem decenijama i koje vrlo cijenim. Govorim o patriotama, rodoljubima, junacima, borcima i ljudinama u svakom pogledu. Ljude prosto mjerimo prema njihovim djelima i u tom smislu moramo okarakterisati naše ratne policajce. Početkom 90-ih godina prošlog vijeka redom su zauzeli položaje na prvim borbenim linijama i godinama branili narod i Srpsku. Borci ponajbolje znaju kako je to bila teška zadaća, ali i da je realizovana u mjeri nezamislivoj stvarnim kreatorima rata. Moderna istorija ne pamti takav oblik patriotizma i junaštva kakav su ispoljili borci naše VRS i policije, a protiv najvećih sila svijeta.

Zatim slijede poratne godine u kojima naši policajci nastavljaju sa štićenjem Republike Srpske u vrlo teškim i složenim uslovima, te ponovo protiv „domaćih neprijatelja“ i svjetskih sila. Ni to nije bila nimalo laka zadaća! Nakon toga usljeđuju godine uspostavljanja pravne države i iznimno opasno suprostavljanje organizovanom i i inom kriminalu, nagomilanom u godinama haosa. I taj zadatak naši policajci izvršavaju u mjeri kakva zaslužuje svaku pohvalu, bar u odnosu na onaj „klasični kriminal“, dok u odnosu na onaj „institucionalni kriminal“ moramo znati da sama policija nikada i nigde nije postigla iole ozbiljne rezultate.

No život i rad tokom posljednje decenije ili za vakta ovog Režima do kraja je razorio naše policajce. Danas je nemoguće ni nabrojati kršenja prava i profesionalnih standarda kakva je ovaj Režim kontinuirano činio. Naši policajci, inače hranioci porodica i teško opterećeni kreditima (usljed niskog standarda), danas su bukvalno pretvoreni u „ekonomsko roblje“. Aktuelna vlast odlično zna koliko je takva kategorija potčinjenih u stvari ranjiva, i to krajnje bezobzirno koristi. Dakle, ovde govorim o ljudima koji gotovo dvije i po decenije žive u vrlo teškim uslovima, kakvi su izlagani opasnostima nepojmljivim modernom čovjeku, te čiji je mentalni sklop ozbiljno razoren ili bar narušen. Govorim o istinskim patriotama i o ljudima koji su najmanje polovinu svog života ugradili u temelje Republike Srpske! Kako im Srpska (kao društvo) priznaje zasluge to smo mogli vidjeti iz nedavnog pokušaja eliminacije iz institucija. Ova vlast jasno je demonstrirala kakav odnos ima prema ratnim policajcima i borcima uopšte, a to što su pojedine aktivnosti privremeno odgođene u biti ne znači ništa.

U daljem moram se referisati na pitanje: da li vladajuće strukture Srpske možemo percipirati kao narodnu vlast? Ili je primjereniji naziv „okupacioni namjesnici“? Ogroman broj referentnih akademika i stručnjaka stoje na stanovištu da su eksjugoslavenske države u stvari tek puke kolonije ili okupirane teritorije. Možda je u međuvremenu došlo do „oslobađanja“, a da svi mi još uvijek nismo doznali za takvu radodnu vijest. No, budimo ozbiljni! Sad, ukoliko prihvatimo stanovište da živimo u okupiranoj zemlji, onda esencijalna logika nalaže da vladajuće strukture posmatramo kao okupacione namjesnike. Da stvar bude jednostavnija: ovdašnji nosioci moći i uticaja upravo se i ponašaju kao okupacioni namjesnici.

Takva razmišljanja dovode  nas do sljedećeg logičnog pitanja: kome služi naša policija? Da li služi narodu ili okupatoru? Odgovore na ovakva pitanja nemoguće je dati u jednostavnoj formi. U okviru okolnosti kakve dominiraju danas moguće je populaciji podastirati tvrdnje da ovde bitiše „narodna vlast“. No,  neke buduće promijenjene okolnosti značiće i bitno drugačija poimanja. Da bi bilo jasnije o čemu govorim poslužiću se jednim plastičnim primjerom.

Tokom Drugog svjetskog rata u Srbiji je bio pozicioniran režim Milana Nedića. Svako suprotstavljanje ovom režimu tumačeno je kao napad na „narodnu vlast“ i oštro sankcionisano. Zatim dolaze partizani i nova vlast postavlja pitanje ponašanja svojih prethodnika. Najčešće izgovorena odbrana, od nivoa ministara do seoskih žandarma, glasila je: „Mi smo samo radili svoj posao!“. Elem, komunističke vlasti takve su nazvali domaćim izdajnicima, kvislinzima i slugama okupatora („okupacionim namjesnicima“!), te ih postrijeljale ili pozatvarale u tamnice.


Naravoučenije ovog primjera glasilo bi – promijenjene prilike donose i drugačiju svijest, ili drugačije poimanje. Živimo u vrlo turbulentnim vremenima, tako da su ozbiljne promjene moguće u vrlo kratkom periodu. No, ja lično nastojim da i danas kažem šta mislim i ma kakva cijena bila takvih uvjerenja. Tako obećavam da ću narednih dana i u nekim novim tekstovima pobliže analizirati pitanje suočavanja sa „okupacionom vlašću“. Unaprijed najavljujem objelodanjivanje podataka i opservacija do danas neizrečenih na ovim prostorima. Zato, čitajte „zabranjenog analitičara“!

Vezani tekstovi: