субота, 30. април 2016.

Udario kum na kuma: Ranko Škrbić ruši Milorada Dodika!


U tekstu otkrivamo ključne aktere Sorošovog „tajnog plana“ rušenja Milorada Dodika: njegov kum Ranko Škrbić, njegov savjetnik Aleksandar Vranješ, njegov novinar Vedran Škoro, njegov nesuđeni ministar policije Miloš Stevanović, njegov omiljeni bokser Nenad Borovčanin, njegov...



Sami početak tekuće godine obilježilo je objavljivanje „tajnog plana“ multimilijardera i najpoznatijeg trilateralca Džordža Soroša za rušenje Aleksandra Vučića i Milorada Dodika. Kao revnosan pripadnik Dodikove administracije mjesecima sam budno pratio relacije između opzicije i ovdašnjih članova Trilateralne komisije, i trud se isplatio!

Otkrivam kako se 3. aprila sastaju član Predsjedništva BiH Mladena Ivanić i ministar spoljnih poslova Igor Crnadak sa direktorom B-H asocijacije Trilateralne komisije, koja djeluje pod nazivom „Most Istok-Zapad“ (East West Bridge), bijeljinskim advokatom Milošom Stevanovićem. Čak sam pribavio i fotografiju ovog „sumnjivog sastanka“.

Za neupućene moram pojasniti kako harvardski đak Stevanović u žižu javnosti dolazi nakon smjene ministra Radislava Jovićića, kada se Dodik ozbiljno dvoumio da mu dodijeli ministarstvo policije. Međutim, predsjednik Dodik se predomislio i na mjesto ministra ustoličio Dragana Lukača. I tu započinje dramaturgija!

Krajem prošle godine gospodin Stevanović pojavljuje se kao kupac „Bobar osiguranja“, ispred svoje kompanije „Standard Group“, i dobija saglasnost Agencije za osiguranje Srpske. U stvari vlada i ministar Lukač daju saglasnost samo kako bi otkrili od kud Stevanoviću 3,8 miliona maraka namijenjenih za ovaj posao. Tokom istrage ministar Lukač otkriva brojne finansijske malverzacije članova Stevanovića i drugih članova Trilateralne komisije, te prikupljene informacije razmjenjuje sa ruskom policijom. To je pozadina slinih rusko-srpskih policijskih sastanaka o kakvima javnost mjesecima debatuje. Možda mi nećete vjerovati, ali to je u stvari početak globalne afere nazvane „Panamski papiri“. Džordž Soroš je za objelodanjivanje ove afere direktno optužio Vladimira Putina, te donio „tajni plan“ rušenja osvjedočenog proruskog predsjednika Dodika, koji se drznuo miješati u poslove Trilaterale.

Moram još dodati da je predsjednik B-H Trilaterale nesuđeni član Predsjedništva BiH, gospodin Jakob Finci, javnosti dobro poznat kao akter pravnih „ujdurmi“ kakvima je rušena Republika Srpska. I pored toga Dodik je podržavao „svog“ Jakoba Fincija i čak ga zbrinuo na ambasadorskom mjestu u Ženevi, a sad vidimo kako mu ovaj to vraća. No, sekretar organizacije je (gle čuda!) direktor Direkcije izbora mis BiH Robert Jovanović (supruga vlasnik licence). Još uvijek nisam dokučio na koji način će Soroš i Jovanović za rušenje predsjednika Dodika koristiti misice, ali vrijedno radim (!) na tome.

KUMOVI GLAVOSJEČE


Istražujući ovdašnje članstvo Trilateralne komisije ( ko su srpski trilateralci vidi na: http://www.ewb.rs/Default.aspx ) dolazim do predsjednikovog kuma Ranka Škrbića, bivšeg ministra, bivšeg ambasadora, bivšeg... To što ga je kum pozicionirao kao „bivšeg“ možemo smatrati kao ozbiljan motiv Škrbićevih budućih postupaka. Uostalom, kod Srba postoji bogata tradicija „kumova glavosječa“ i to je nešto nad čim bi se predsjednik  trebao ozbiljno zamisliti.

Elem, dalja istraživanja ukazala su kako se predsjednik okružio Trilateralcima k'o Masada Rimljanima. I njegov savjetnik za politička pitanja Aleksandar Vranješ je član ove zloglasne organizacije. Moram priznati da su me u prošlosti zbunjivale mnoge predsjednikove odluke, dok nisam shvatio kako je sve to posljedica zlonamjernog savjetovanja „trilateralca“ Vranješa. Samo, nije Vranješ jedini „njegov savjetnik“ iz struktura Sorošovih igrača. Bivši savjetnik predsjedinika Jovan Kovačić je osnivač i predsjednik „Mosta Istok-Zapad“, te član najviših struktura Trilateralne komisije. Veza između Kovačića i Dodika datira još iz davne 1998. godine kada je ovaj „trilateralac“ bio savjetnik OHR-a i ključna osoba za reformu srpske televizije (čitaj: za naše medijsko i repetitorsko saučestvovanje u agresiji na SRJ).

Sad, moram priznati i da sam Vedrana Škoru, urednika i novinara ATV-a, smatrao „njegovim novinarom“. Pragmatično sam razmišljao da je Ognjen Tadić svojevremeno organizovao solidnu predsjedničku kampanju, sve dok nije fatalno pogriješio i pristao na ponudu „trilateralca“ Vedrana Škore za učestvovanje u TV-duelu sa Miloradom Dodikom.  Nakon „retoričkog masakra“ izvedenog u toj emisiji neiskusni Tadić je izgubio izbore, uz bolnu činjenicu je upravo tim nastupom izgubio preko 7-8 hiljada glasova (za koliko ga je Dodik pobijedio). No, posljednjih mjeseci svjedočimo da se u politici ATV-e nešto krupno promijenilo i danas se prosto takmiče sa BN TV u kritici režima. Vjerojatno usljed realizacije Sorošovog „tajnog plana“.

U daljem nabrajanju „njegovih“ dolazimo do Nenada Borovčanina, ambasadora sporta Republike Srpske (ma šta to značilo!), koji je svojevremeno bokserske titule posvećivao Miloradu Dodiku. Nakon toga postao je član Trilaterale i pobjede danas najvjerojatnije posvećuje Džordžu Sorošu. Hoće li mu posvetiti i „klasični nokaut“ nad Dodikom?

Sljedeći „njegov“ je bivši direktor Agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća, „rotarijanac“ Slobodan Marković. Gle čuda, MMF, kao ključni instrument Trilateralne komisije, sve eksjugoslavenske banana-države ubjeđuje da je njihova „budućnost“ u malim i srednjim preduzećima. Logički posmatrano riječ je o notornoj gluposti, ali je činjenica da imamo agencije za „malo i srednje“ sa članom Trilaterale na čelu, dok se nismo ni dosjetili da bi nam agencija za „velika preduzeća“ mogla zatrebati.


Na kraju moram priznati da sam ovakvim tumačenjima možebitno dobrano pobrkao „lonce“. Na to ukazuje i sasvim logično pitanje: kakav je to „tajni plan“ za rušenje Vučića i Dodika za koji zna cio svijet? Uz to, nedavni izbori u Srbiji nedvosmisleno su „dokazali“ da Sorošovi planovi nisu učinkoviti kao decenijama unazad. No, ključno pitanje jeste da li su Vučić i Dodik u Beogradu postali članovi Trilateralne komisije? Možda je sve ovo nekakav „unutartrilateralni“ sukob, ili tek jeftina predstava za lakovjerni narod? Šta znam?

среда, 27. април 2016.

У помен жртвама терористичког напада у Зворнику (2)

Поштовани читаоци, навршава се година од монструозног терористичког напада на полицијску станицу у Зворнику. Оно шта би требало да нас забрине јесте чињеница да је у вези овог напада до данас кажњена само једна особа и то ЈА ЛИЧНО - због тога што сам указивао да се тај напад могао спријечити.


Поново постављам мој наступ у емисији ЗАБРАЊЕНИ ФОРУМ, Пинк БиХ тв, због које сам новчано кажњен, и волио бих да ми помогнете у схватању мог "злочина".


ЕМИСИЈА ЗАБРАЊЕНИ ФОРУМ




У помен жртвама терористичког напада у Зворнику (1)


Поштовани читаоци,навршава се година од монструозног терористичког напада на полицијску станицу у Зворнику. Оно шта би требало да нас забрине јесте чињеница да је у вези овог напада до данас кажњена само једна особа и то ЈА ЛИЧНО - због тога што сам указивао да се тај напад могао спријечити.


Поново постављам интервју дат Фронтал-у, због ког сам новчано кажњен, и волио бих да ми помогнете у схватању мог "злочина".


ИНТЕРВЈУ ФРОНТАЛ.РС


Прије терористичког напада у Зворнику наш саговорник није био посебно запажен у електронским медијима. 
Али веома брзо је имао шта рећи, и изнијети у први мах смјеле процјене. Довољно да још једном и са више детаља провјеримо зашто га, за почетак, напад на станицу зворничке полиције, није изненадио?

Послије терористичког напада на ПУ Бугојно, подсјетићу 2010. године, оцјенио сам како унутар кредибилног дијела бошњачке популације није дошло до адекватне осуде овог чина, а посебно кад уобзиримо етничку припадност жртава. Помислио сам како би сличан напад на полицијске објекте у Приједору, Вишеграду, Зворнику, Бијељини или Фочи одреаговала међународна и домаћа јавности. Изанализирао сам велики број индикатора и оцјенио да ће управо полицијски објекти бити примарна мета терористичких напада на простору Српске. О томе сам сачинио стручну анализу и доставио је МУП- РС-е. Након тога консултовао сам се са више колега специјализованих за ту област и закључили смо како су овакве претпоставке вишеструко утемељене.

Затим, у фебруару прошле године сачинио сам опширну општебезбједносну анализу угрожености Републике Српске и њених институција од насилног мијењања уставно-политичког поретка у контексту тадашњег социјалног бунта и политичких тензија. У том документу поново сам устврдио да су објекти МУП-а Српске највише изложени опасности од терористичких напада. Потоње поплаве из темеља су пореметиле укупне политичке процесе у земљи и окружењу, тако да нашим институцијама ова питања више нису била занимљива. Залуд сам указивао да извори опасности карактеристични за тадашње предизборно вријеме неће нестати у постизборном периоду, него се материјализовати у још тежем појавном облику. Данас се то недвосмислено потврђује. 
Како оцјењујете терористички напад на зворничку полицију?
Овај догађај управо слиједи матрицу какву сам претпоставио у поменутим анализама. Имамо ситуацију у којој дио јавности неспорним жртвама терористичког напада, посебно погинулом колеги Драгану Ђурићу и рањеном Жељку Гајићу, оспорава статус жртава само због некаквог списка наводних злочинаца. При том треба у обзир узети да исте групе и појединци; који данас жртве квалификују као злочинце, злоупотребљавају њихово страдање зарад подстрекавања на нове злочине, те сатанизују и српство и Српску; годинама „ревносно“ сачињавају и објављују овакве спискове преко за ту сврху створених портала и других медија. Такво дјеловање је у функцији инструментализовања управо оваквих злочина какав се догодио у Зворнику.
На другој страни имамо младог Нердина Ибрића, својевремено жртву ратног злочина, данас инструментализовану у злочинца. При том не смијемо пренебрегнути чињеницу да је Ибрић постао жртва сопственог кримена. Као криминалиста истичем како је оваквим исходом друштво остало без било какве могућности да од „извора кримена“ дозна какве то побуде, околности, утицаји и оно доводе појединце и групе у стање свијести способно за оваква чињења.
Сматрате да је овај догађај важан и у контексту спречавања сличних терористичких напада убудуће?
Свакако! Једно од кључних питања каква и струка и друштво морају поставити у односу на овај догађај јесте – да ли је у питању акт самоубилачког тероризма? Ту претходно, аналогије ради, морам истаћи свој лични утисак да терористички напад на америчку амбасаду у Сарајеву није био акт убилачког карактера, него баш супротно – самоубилачког! Довољно је посматрати снимке понашања Мевлида Јашаревића и схватити да он једино чека „одговор“ на његове провокације, а може се претпоставити како је очекивао реакцију америчких маринаца који обично чувају њихове амбасаде.
Овај Јашаревићев акт је недвојбено требао да послужи некој другој сврси или неком будућем терористичком нападу, а упитно је колико је и сам починилац знао све околности онога за шта је инструментализован. Но, у његовом случају имамо изражено кајање, одрицање од вехабијске заједнице и признање да је инструментализован као средство.
Да ли је млади Ибрић инструментализован за овај чин или је то учинио својевољно никада нећемо дознати од њега као аутентичног извора (све друго су посредна сазнања). При том, важно је истаћи како никада нећемо дознати ни какве су природе биле његове намјере, односно да ли су садржавале самоубилачке елементе.
Питања убилачких и самоубилачких аспеката овог терористичког напада испадају важна за схватање феномена радикално-исламистичких организација?
Да бих објаснио значај ових питања морам се позвати на нашег уваженог патолога др Жељка Карана. Он указује да акти суицидне природе начелно сублимирају психичке поремећаје. Примарни природни нагон јесте онај за самоодржањем и сваки самоубилачки акт управљен је против овог нагона, односно противприродан! Сад, друго је питање то да ли је манипулацијама свијешћу могуће произвести противприродна понашања, или конкретно чињења самоубилачког карактера. Недвојбено је утврђено да јесте(!) и сваки учесник рата зна да су оружана дејства у каквима је учествовао садржавала и настојање да се противник физички елиминише и свијест о сопственом угрожавању. Дакле, компоненте убилачко-самоубилачког понашања.
Бар петина становништа Босне и Херцеговине, примарно мислим на учеснике рата, има искуство о томе како је инструментализацијом свијести једноставно произвести противприродна понашања. Само настојање да се убије други човјек садржи противприродност у домену својеврсног кршења другог природног нагона, оног о продужењу врсте. Сопствено угрожавање у том контексту увијек иде против нагона за самоодржањем као примарног природног нагона. Дакле, како год то посматрали де факто на дјелу имамо масовно инструментализовање свијести у правцу противном есенцијалним природним нагонима. Односно, имамо масовни поремећај свијести!
По вама, људску свијест није тешко инструментализовати, чак до нивоа противприродних понашања?
Управо тако. Жалосно је да у овој земљи постоји тако неразвијена свијест о томе да смо својевремено у оној огромној, репрезентативној већини били инструментализовани за рат и све оно шта је тада чињено. Данас нас не требају чудити оваква дешавања ако у обзир узмемо изузетно ниску безбједносну културу, доминацију мантри типа „нека комшији цркне крава“ и уопште подложност популације манипулацијама. Оваква „колективна слуђеност“ је изванредна база за развој екстремистичких организација и покрета, а такве групације предводе врхунски обучени кадрови, са финансијски и логистички моћном инфраструктуром иза себе. Инструментализовати једног Нердина Ибрића за овакав чин је тек „дјечија игра“ за организације глобалног нивоа попут вехабистичке.
Мој колега Алаксандар Миладиновић прије неколико година објавио је одличан стручни рад у ком је анализирао стратегије, тактике, облике и средства дјеловања више познатих радикално-исламистичких организација. У суштини Александар указује како терористичке организације користе методе обавјештајних служби и то у много учинковитијој форми обзиром да су ослобођене од правних ограничења. То нас не треба чудити обзиром да је већина високопозиционираних актера исламистичких организација обучавана од стране америчких, британских, руских и иних обавјештајних служби. Тако стечена знања се преносе на ниже нивое и надаље је све ствар утренираности. Захваљујући сопственим ранијим мешетарењима са исламистима данашње безбједносне заједнице најмоћнијих држава „муку муче“ са својим некадашњим „ученицима“.
У једном ТВ гостовању говорили сте о спрези организованог криминала, екстремизма, рата у БиХ и овог терористичког напада.
Покушао сам јавност испровоцирати питањем гдје је нестало више од половине наоружања заосталог из рата. Дио су грађани предали институцијама и уништен је или легално продан, али ту говоримо о мање од 10-15 одсто. Дио грађани и данас крију, и ту можемо говорити о мање од 10 одсто. Гдје је „нестао“ остатак?
Дакле, истим оним кријумчарским каналима организованог међународног криминала, каквима је увежено у земљу прије и током рата, оружје из БиХ-е извезено је на друга конфликтна подручја. Својевремено сам се бавио том проблематиком и одговорно тврдим да је српским оружјем са Козаре наоружавана шиптарска ОВК. То је наша стварност!
Даље, истим тим илегалним каналима у БиХ-у су „увезени“ исламски/џихад ратници, какви су касније створили организације цивилизацијски неприхватљиве овим просторима и популацији (посебно ту мислим на Бошњаке, некада суи генерис појаве муслимана на глобалном нивоу најближих западноевропској цивилизацији). Данас смо свједоци „извозничког лобија“ џихадиста из Босне и Херцеговине у Сирију, Ирак, Афганистан и слична беспучја.
Ту бих посебно апострофирао питање – какве то џихад-ратнике овдје производимо? Говоримо о особама чија је свијест изманипулисана до мјере у каквој им живот ништа не значи (противприродност). Сјетимо се Емраха Фојнице (из Јашаравићевог поступка) када захваљује богу на ослобађању из затвора, а потом гине у самоубилачком нападу у Ираку (бар по наводима монструозног портала ВијестиУммета). Зар је ослобађање доживио као прилику да шехидски погине!?
Све сте ставили у шири контекст помињући и Трилатералну комисију?
То нас управо доводи до саме есенције проблема са којима таворе и ови простори и човјечанство. Организовани криминал, екстремизам, ратови, економске кризе, разне мистериозне болести, глобална дезорјентација и друго само су средства у рукама центара моћи или организација какве препознајемо као Трилатерална комисија, или њена „старија сестра“ Билдербершка група (основана давне 1954. године и чији је први предсједник био холандски принц Бернард, иначе нацистички официр злогласних СС трупа). Без обзира да ли говоримо о Трилатералцима (Комисија основана 1973. г.) или Билдерберговцима увијек наилазимо на имена попут Збигњева Бжежинског (главног идеолога), Давида Рокфелера (финансијера), Хенри Кисинџера, Била и Хилари Клинтон, Тони Блера, Мадлен Олбрајт, Хелмута Кола, Маргарет Тачер, Франсоа Мирерана, Карла Билта и низа познатих моћника какви су нам деценијама загорчавали животе. И госпођа Колинда Грабар Китаровић прво је постала члан Трилатералне комисије, па предсједница Хрватске.
Познати амерички истраживач Вилијам Енгдал већину поменутих подводи под „Јодине ратнике“ (по Ендрју Маршалу званом Јода, идејном творцу РМА плана разбијања Источног блока и Југославије), и идентификује као носиоце успостављања актуелне америчке глобалне хегемоније. Годинама сам проучавао феномене глобализације, Новог свјетског поретка и добро знам о каквим монструмима говорим.
Вјерујте да све чешће наизглед ирационалне потезе предсједника Српске Милорада Додика посматрам кроз призму његовог учешћа на прошлогодишњем састанку Трилатерале у Београду, и у том контексту добијају некакав смисао. Произвођење дестабилизације и „контролисаног хаоса“ је омиљена метода монструозних организација о каквима говорим.
Говорите о прошлости, али вјероватно да желите да укажете на будућност ових простора. Какво је тренутно стање и на које околности ваља рачунати кад анализирамо политичку и безбједносну ситуацију овог подручја?
Прошла година јасно је указала да се Балкан и Србија посебно враћају у епицентар глобалних збивања. Прво је руски предсједник Владимир Путин у Београду указао на важност тадашњег пројекта Јужни ток. У односу на Турски гасовод треба истаћи да је овај пројекат само добио много већу и по човјечанство важнију димензију. Наиме, Путин тренутно гради својеврсно економско-политичко савезништво држава посједница природног гаса и држава транзитора. Већ се назире огромно савезништво на простору од Русије и Ирана, па све до Турске и Грчке. Један такав пројекат има снагу да дугорично анулира већ традиционалне анимозитете низа држава Црноморског и Медитеранског региона. Анимозитете какве су Британци и Англоамериканци деценијама „његовали“ Путин данас настоји елиминисати и овај простор заштитити од хегемоније из прошлости и оне планиране за будућност.
Потом је кинески премијер Ли Кећијанг у истом том Београду представио пројекте Пут свиле (успостављање Коридора 10 и 11), те Кина + 16, какви дугорочно подразумијевају огромне кинеске инвестиције и пренос кинеске технологије на ове просторе. Дакле, осим инфраструктурних димензија ових пројеката, морамо схватити да је управо то есенцијална претпоставка реиндустријализације Балкана. И то не билокакве реиндустријализације, него усвајање врхунске технологије каквом данас располаже Кина.
Но, ми смо познати по ”сађењу тикава са ђаволом”, па смо угостили и Трилатералце. Свјесно смо да нам такви неће донијети ништа добро (као и у прошлости), али наши моћници не размишљају о колективом добру, него само о личним интересима. Било како било, састанак Трилатерале само је још једна потврда да се Балкан поново позиционира као простор “ломљења копља” између великих сила. Куриозитет је да ће се овогодишњи састанак Билдерберговаца одржати у Аустрији, значи, на самом ободу Балкана.
Да не одлутамо превише, какве везе има појачана терористичка активност са тим враћањем Балкана у позицију сукобљавања интереса споља?
Осим Зворника, морамо у обзир узети и недавни албански терористички напад на полицијску станицу у околини Липкова у Македонији. Македонија се тренутно налази пред историјском одлуком да ли ће Турски ток „скренути“ од Грчке ка Србији и даље ка Мађарској.
Македонија је, затим, кључна за Коридор 10 и пројекат Кина + 16 у даљој материјализацији кинеских пројеката. Дакле, Македонија и Србија представљају простор кроз какав треба да се реализују и кинески и руско-турски пројекти од глобалног значаја, какви треба да средњорочно окончају америчку глобалну доминацију и успоставе неке много боље односе и промјене на планетарном нивоу.
Обзиром на америчку чврсту контролу над исламистичким организацијама албанске и бошњачке провенијенције не треба нас чудити њихова употреба у циљу дестабилизације и спречавања поменутих пројеката, какви су у директној конфронтацији са америчким интересима.
Турска се показала кључном за поменуте руско-кинеске пројекте и у тој земљи одавно постоји свијест о сопственој важности. Та земља готово четири године трпи америчко насиље, инструментализоване кризе и оружане сукобе на својим границама. Све то трпи због одбијања да учествује у огромном међумуслиманском сукобу на простору Блиског Истока и са циљем разбијања Ирана. Са друге стране, у савезништву са Русијом, Кином, Ираном и другим блискоисточним земљама Турска има прилику постати регионалном силом (умјесто што је деценијама била тек британска и америчка марионета) и још више унаприједити своју економију.
Како гледате на позицију Европске Уније спрам пројеката о каквима говорите?
То што „бриселска администрација“ и „европски НАТО јастребови“ презентују ове пројекте кроз мантре о „неусклађености са принципима ЕУ“ треба посматрати само као настојања да се зарад америчких интереса одгоди неизбјежно. То да је природни гас енергент будућности и да Европа мора обезбједити снабдјевање истим једноставно је неупитно. Истовремено, Пут свиле не треба посматрати само као цестовне и жељезничке саобраћајнице од лука Пиреј и Бар до Мађарске, каквима ће кинеска роба ићи ка тржишту ЕУ од 500 милиона грађана, те Русије и других европских земаља од преко 150 милиона. Наивно је посмислити да Европска Унија и њен генератор Њемачка истим тим саобраћајним коридорима неће дистрибуирати своје робе према Кини и земљама индијског полуострва, које чине готово половину човјечанства (преко три милијарде). Овакве пројекте је дугорочно могуће спријечити једино свјетским ратом, но, и ту Американци и савезници имају „проблемчић“ у виду чињенице да такав рат неспорно губе.
Због такве позиције Американцима је преостало једино да дестабилизацијом Блиског Истока и Балкана одложе оно неизбјежно – нестанак једне велике империје и окончање њихове глобалне хегемоније. Тешко да ће Трилатералци (па чак и са Додиком), Билдерберговци, Јодини ратници и остали мешетари, чак и уз коришћење свих радикално-исламистичких организација заједно, бити у стању спријечити глобално престројавања односа и снага о каквима говорим.
Шта очекивати даље?
У својим текстовима, па и у анализама поменутим на почетку интервјуа, више пута сам објашњавао да саме догађаје у домену социјалног бунта, терористичких напада и других облика дестабилизације морамо посматрати двојако. Прво их теба посматрати кроз призму њихове саме материјализације каква може бити циљно произведена или као неартикулисана реакција популације на стање у друштву. Но, много важнија је призма каснијих каналисања дестабилизација и криза од стране појединих центара моћи. Чак и да је овај терористички напад у Зворнику посљедица одлуке појединца (Ибрића) или мање групе, већ сад је неспорно да његова даља „каналисања“ стварају озбиљну кризу и претпоставку хаоса. То је оно што никако не смијемо себи учинити и као друштво и као појединци. Годинама указујем да је бошњачко-српско искрено помирење кључно за бројне позитивне процесе и промјене локалног, регионалног, па и глобалног нивоа. То што је једно такво помирење претпоставка наше боље будућности не треба ни посебно истицати (подразумијева се!), но, морамо схватити да такви процеси имају и много шири значај. Управо због таквог значаја морамо прихватити и чињеницу да постоје они којима такве позитивне промјене не одговарају. Каквима треба „топовско месо“ за њихове монструозне пројекције и личне интересе.
Значи, од Бошњака и Срба, и свих других облика колективитета карактеристичних за ове просторе, очекујем да се поводе здравим разумом. Конкретно, морамо тежити ка миру и стабилности, а никако ка сукобима и хаосу. Зар ништа нисмо научили из стравичних страдања каква су обиљежила прошли вијек? У том смислу од институција и ентитета и државе очекујем високу професионалност, од политичара опрезност и понашање какво је манифестовао начелник општине Зворник господин Зоран Стевановић, док од грађана очекујем да размишљају о будућности своје дјеце. Зар је циљ да наши данашњи поступци производе будуће злочине и несреће, да жртве злочина из раног дјетинства постају злочинци након стасавања, односно да стварамо околности у каквима нећемо моћи успоставити јасну разлику између жртава и злочинаца? Нужно је да схватимо како и баналним „лајковима“ или исхитреним коментарима на друштвеним мрежама креирамо злочинаштво! 

Извор: Фронтал

понедељак, 25. април 2016.

Bitka za Radovana (3)


Obojene revolucije, ili da iskoristim stručni naziv fenomena – FID  (Foreign InternalDefence) operacije, u svojoj esenciji počivaju na izdaji, kriminalu i najčešće na teškom kvislinškom zločinu protiv sopstvenog naroda i države.


Piše: Borislav Radovanović

U prethodnim tekstovima ovog feljtona govorio sam o tome kako je septembra 1997. godine u Banjaluci izvedena prva u svijetu obojena revolucija i to zarad konkretnih ciljeva NATO pakta i bošnjačkih vođa. Ova „revolucija“ proizvela je konačan slom mlade zapadnodrinske srpske države i ostvarivanje ratnih ciljeva u mirnodopskim uslovima – pune okupacije Republike Srpske. Elem, sa aspekta zločina protiv srpskog naroda i konačnog razbijanja Jugoslavije ova FID operacija izvedena je u okviru priprema agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju i to prosto boli.

U ovom nastavku otkriću još jednu dimenziju zločina do danas neizgovorenu u javnom diskursu. Okupatoru i njegovim „slugama“ bilo je iznimno važno razoružati srpski narod i tako oslabiti njegovu odbrambenu moć. Za realizaciju jednog takvog cilja uspostavljaju se međunarodni krijumčarski kanali kakvima su oružje i druga bojeva srdestva „dislocirana“ na više kriznih žarišta u svijetu. Jedno od tih žarišta bilo je Kosovo i Metohija! Ono šta je bilo presudno u pretvorbi OVK (UČK) od terorističke organizacije do oružane formacije jeste nabavljanje dovoljnih količina naoružanja i municije. Bolna istina jeste da je značajan udio tih bojevih sredstava do OVK došao iz Republike Srpske upravo pomenutim krijumčarskim kanalima.

Nije neka tajna da američki diplomatski i bezbjednosni subjekti uvijek kontrolišu takva „dislociranja“ sredstava krvoprolića, no nakon naše „obojene revolucije“ pojavili su se i konkretni dokazi takvog kriminala. Da bi se spriječilo otkrivanje istine o izdaji i kriminalu enormnih razmjera ubijeni su policijski načelnici Srđan Knežević i Ljubiša Savić Mauzer! I kako to obično biva – istraga o njihovim ubistvima do danas „tapka u mjestu“.

Ipak, vratimo se osnovnoj metodologiji ove analize. U ovom nastavku obrazložićemo još jedan stvarni razlog političke krize iz 1997. godine, a potom ćemo pojasniti kako je kriza kanalisana u nešto sasvim iracionalno i autodestruktivno po srpski narod i državu.

POČETAK SAGE O GENOCIDU

Mnoga koplja su polomljena oko utvrđivanja karatkera rata iz 90-ih(ili ratova kako se to pogrešno i zlonamjerno nastoji predstaviti). Jedan od najvećih uspjeha srpskih pregovarača jeste kvalifikacija iz preambule Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH gdje je decidno ugrađeno kako je u pitanju „tragičan sukob“. No, kako sam to u prethodnim nastavcima jasno obrazložio do prve poratne političke krize dolazi zbog nepoštovanja mirovnog sporazuma od strane bošnjačkog političkog vrha i NATO okupatora (u čemu su prednjačile američka i britanska administracija).

Okupator sve češće protivpravno, neutemeljeno i manipulativno nameće percepciju rata kao međunarodnog sukoba, agresije i, šta je najgore, udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) počinjenog zarad stvaranja „Velike Srbije“. Prethodno sam objasnio kako su lažni „garanti mira“ u prvim poratnim danima obmanjivali srpske političke i vojne vođe da nikada neće biti izvedeni pred sud po već postojećim optužnicama. To su pragmatično činili u funkciji što lakše realizacije okupacije. Elem, već u prvoj polovini 1997. godine međunarodna zajednica „skida i maske i rukavice“.

Ključni trenutak demaskiranja neiskrene politike Zapada predstavlja presuda prvom haškom pritvoreniku – prijedorčaninu Dušku Tadiću, kom su zapadni mediji dodijelili nadimak „Ajhman iz Kozarca“. U jednom ekspresno okončanom „suđenju“ (trajalo je nešto duže od pola godine) Tadić je osuđen na 20 godina zatvora. No, sudsko vijeće dalo je sebi za pravo da mijenja karakter rata utvrđen mirovnim sporazumom i „tragični sukob“ odjednom postaje „međunarodni oružani sukob, agresija i djelimična okupacija“. U daljem sudsko vijeće utvrđuje postojanje „međunarodnog“ UZP-a sa ciljem „stvaranja Velike Srbije“. U konačnici Tadića osuđuju za „zločin protiv čovječnosti“, odnosno za krimen vrlo blizak genocidu i sa gotovo jednako teškim posljedicama. Već u kontekstu suđenja Tadiću započinje instrumentalizovanje percepcije prema kojoj su Srbi počinili genocid nad muslimanima i to kao svojevrsna „uvertira“ budućih suđenja protiv Karadžića, Mladića i drugih političkih i vojnih vođa - već optuženih zatakav krimen.

No, moramo shvatiti kakve refleksije je ova presuda imala na tadašnje srpsko rukovodstvo sa obe strane Drine i na cio narod. Treba apostrofirati da je sud jednu politički i vojno krajnje marginalnu osobu oglasio saizvršiocem jednog širokog zločinačkog poduhvata genocidnih obilježja. Kada „marginalca“ Tadića pozicionirate na taj način onda srpke političke vođe i vojni komnandatni  (sve do zadnjeg borca) treba da se ozbiljno zabrinu za svoju budućnost. I upravo zabrinuti zbog eklatantnog unakarađivanja odbrambeno-otadžbinskog rata u nešto krajnje neprihvatljivo (agresiju, genocid i ino) Srbi su se pobunili. To je sasvim razumljiva reakcija i povod ozbiljne krize.

U domenu kršenja mirovnog sporazuma preko za Srbe neprihvatljivog „određenja“ karaktera rata treba pojasniti još jednu nespornu činjenicu. Godinama su našem narodu podastirane manipulacije o tome kako su Srbi taoci „kukavičkog“ skrivanja Karadžića i Mladića od haškog suda. Moramo konstatovati da je rodonačelnik takvih ideja upravo današni predsjednik Milorad Dodik!Još marta 1996. za sarajevsku Slobodnu Bosnuizjavio je: “Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred Haški tribunal. Tu mislim i na Karadžića i Mladića. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda.“.Nakon toga sličnih izjava Dodik je dao na pretek, a kad te izjave kompariramo sa njegovim današnjim političkim „stavovima“ dolazimo do ozbiljnih frustriracija.

No, nepobitna činjenica jeste da je Karadžić već po prvim saznanjima da je optužen za ratne zločine Tribunalu u Hagu dostavio dokumentaciju i dokaze na kakvima bazira svoju odbranu, te počeo pregovarati o mogućnosti njegovog pojavljivanja pred sudom.Nakon sporazuma sa Ričardom Holbrukom jedno (kratko) vrijeme Karadžićevo suđenje obostrano je „zaboravljeno“, no, već sa prvim znacima krize iz 1997. godine bivši predsjednik ponovo izražava volju da pristupi sudu. O tome najbolje može posvjedočiti tadašnji član Predsjedništva BiH, gospodin Momčilo Krajišnik, koji je više puta posredovao u takvim pregovorima.

Kada sa današnjeg iskustva izrečene presude posmatramo ideju da se Karadžić poslije rata predao Tribunalu možemo sasvim objektivno zaključiti da bi to bila katastrofalna pogreška sa ozbiljnim refleksijama po cio narod. Zamislimo samo kako bi njegovo suđenje, ili čak „ekspresna presuda“ kao u Tadićevom slučaju, bila korištena u agresiji na SRJ (za instrumentalizovanje globalne javnosti u funkciji „opravdavanja“ zločina). Ili spram tužbe Alije Izetbegovića protiv SRJ za genocid. Da, apostrofiram kako je ovde u pitanju „privatna parnica“ Izetbegovića pokrenuta sa unaprijed utvrđenim ciljem i svrhom. Konkretno, tužba za genocid podnesena je marta 1993. godine, a onda su preko dvije godine stvarane pretpostavke „osnovanosti tužbe“ – genocida u Srebrenici. I u presudi Karadžiću jasno je rečeno da je genocid počinjen dvije godine nakon Izetbegovićeve tužbe protiv SRJ za „genocid“ i tu činjenicu ne smijemo zanemarivati . Zbog takvih apsurda mnogi tvrde da je međunarodno pravo vrlo diskutabilna grana prava.

KANALISANJE KRIZE U PRAVCU DRŽAVNOG UDARA

Prosto je fascinantno koliko je jednostavno oblikovati kolektivnu svijest spram pojedinih događanja kakvima smo čak svjedočili. I danas se kriza iz 1997. prepoznaje kao „dešavanje naroda“ (srpskog), kao socijalni bunt ili masovno izražavanje javnog protesta. Polovinu feljtona potrošio sam na objašnjavanje esencije tadašnje krize i političkog sukobljavanja, a to je bilo nužno ukoliko želimo objektivno shvatiti da smo bili izloženi klasičnoj obojenoj revoluciji.

Na samom početku feljtona naglasio sam kako za obojene revolucije ili FID operacije nije važno izvorište krize, nego da je ključno kako se ta kriza kasnije kanališe ili instrumentalizuje u pravcu određenih ciljeva. Tako je i srpski bunt protiv bošnjačkog i NATO-vskog kršenja mirovnog sporazuma, protiv okupacije i nasilja, pretvoren u nešto autodestruktivno po narod i državu. Kad je srpko jedinstvo bilo nasušno potrebno protagonisti „revolucije“ instrumentalizuju pojedine društvene negativnosti zarad razjedinjavanja zajednice i slabljenja otpora prema okupatoru.

Da, razloga za socijalni bunt i za masovno izražavanje nezadovoljstva tadašnjim stanjem u društvu bilo je nebrojeno, no treba malčice i poznavati zapadnodrinske Srbe. Od stvaranja Republike Srpske do danas narod trpi teške životne uslove, nezakonitosti i nepravde, ali nikada nije došlo do masovnih protesta bilokakve prirode. I to naprosto zbog duboko usađenog straha da bi masovnim buntom ugrozili postojanje Srpske ili da bi takvu situaciju mogli iskoristiti naši neprijatelji. Svi svjedočimo šta naš narod trpi zadnjih godina i uporno „odbija“ redovite pokušaje instrumentalizovanja bunta.

U kanalisanju krize upravo se ističe današnji srpski predsjednik Dodik i o tome najbolje svjedoče njegove tadašnje izjave tipa: „Neću biti skroman  i reći ću da je Stranka nezavisnih socijaldemokrata prednjačila i imala odlučujući uticaj. Mislim da je presudnu ulogu imala jedna televizijska emisija na NTV Banjaluka na kojoj sam i ja učestvovao po povratku iz Amerike. Tada sam iznio masu podataka o kriminalu u vladajućoj stranci i državnom vrhu.”.
"ministar razvoja" Milorad Dodik sa predsjednikom "Vlade u sjeni" Sejfudinom Tokićem - mart 1997. 
No, ovde moram apostrofirati jednu nespornu činjenicu – nezadovoljstvo naroda kriminlizovanom vlašću posebno se usmjerava ka jednoj specifičnoj pojavi. Konkretno, Resor državne bezbjednosti (RDB), tada još po okriljem MUP-a, registrovao je dva državna preduzeća i to „Selekt-imeks“ i „Centreks“. O karakteru ovih firmi, ali i o činjenici da je predsjednica Plavšić bila upućena u njihov rad, ponajbolje svjedoči tadašnji načelnik RDB Dragiša Mihić. U svojoj izjavi Mihić navodi kako je još septembra 1996. u četvoročasovnom sastanku predsjednicu detaljno upoznao sa ovim pitanjem. Objasnio je da i razvijene zemlje posežu za sličnim radnjama zarad finansiranja specifičnih potreba države, te da je u datoj situaciji Srpska jednostavno prinuđena na takve izvore finansiranja (npr. skrivanja haških optuženika). Na to mu je predsjednica odgovorila: „Molim vas Dragiša, dajte sve (prihode op.a.) u budžet, on je potpuno prazan.“.

Kasnije je predsjednica više puta izjavljivala  kako je znala za rad spornih preduzeća, no to je potencirala kao problem tek u trenutku pripremanja državnog udara i u funkciji istog. Da bi neko uspješno realizovao državni udar na prvom koraku mora destabilizovati ključne subjekte očuvanja ustavno-političkog poretka države, a to su vojska i policija. U mirnodopskim uslovima to je svakako policija. Znači, i ovde je „javna halabuka“ oko rada pomenutih preduzeća bila u funkciji podrivanja MUP-a Srpske, podjela unutar sistema i pridobijanja „lojalnosti“ pojedinih kadrova. Vodila se bukvalno rovovska borba za svaku policijsku stanicu, za svakog rukovodioca, za svakog policajca.

U nastojanju da očuva integritet policije svakako je prednjačio tadašnji ministar Dragan Kijac. "Ja poznajem gospodina Kijca. Takođe znam da je policija RS veoma disciplinovana...Kijac, jednostavno mora da sarađuje inače ce posledice biti vrlo teške", u jeku krize izjavio je tadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Robert Gelbard. Pošto je odbio da „sarađuje“ predsjednica donosi protivustavnu i protivzakonitu odluku o njegovoj suspenziji, a potom i o smjeni. U istoriji postojanja Srpske nikada predsjednik republike nije bio ovlašten da smjenjuje pojedine ministre, nego je to uvijek bilo u ingerencijama vlade i parlamenta. No, predsjednica se nije bavila takvim „pravnim sitnicama“, pa je ubrzo protivustavno raspustila i Narodnu skupštinu koja se suprotstavila njenim nezakonitostima.

Time što je „obezglavila policiju“ i derogirala zakonodavnu vlast (najviši organ vlasti) predsjednica je stvorila pretpostavke za realizaciju državnog udara. Samo tako je smijenjeni major policije, današnji ministar unutrašnjih poslova, Dragan Lukač, zajedno sa 10-15 odmetnutih specijalaca i još toliko angažovanih najpoznatijih banjolučkih kriminalaca mogao upasti u Hotel „Bosna“ i izvršiti državni udar. Normalno, u uslovima da je hotel bio opkoljen oklopnim bataljonom NATO/SFOR snaga. Elem, o tome detaljnije u sljedećem nastavku feljtona.

(NASTAVIĆE SE)

среда, 20. април 2016.

BOLNA ISTINA O SRPSKIM „(KONTRA)REVOLUCIJAMA“


Bliži se mjesec maj i dugo najavljivana „obojena revolucija“ u Republici Srpskoj. Time se bliži i Dodikova „kontrarevolucija“. Šta se stvarno dešava?


Posljednjih dvije godine predsjednik Milorad Dodik, ministar Dragan Lukač i sva sila unajmljenih „glasnogovornika“ prosto sluđuju vaskoliki srpski narod i građane Republike Srpske „teorijama“ o realizaciji obojene revolucije u režiji domaćih izdajnika i stranih srbomrzaca. No, suštinski problem ovih „teoretičara zavjera“ leži na činjenici da su mnogo puta najavljivali datume početka „revolucija“, a pokazalo se da su njihove procjene bile krajnje neutemeljene. Prosto, „revolucije“ su izostale!

Da ne bi ponovo omanuli naši „veliki zaštitnici“ pobrinuli su se planiranjem svojevrsne „kontrarevolucije“. Znači, ovoga puta imaćemo građane na ulicama i javno prezentovanje „otpora“ (ili bolje reći „Otpora“), a ponajmanje je bitno da li je riječ o revolucionarima ili kontrarevolucionarima. Sa aspekta fenomena „obojenih revolucija“ (inače!) važno je građane izvesti na ulice i proizvesti krizu, a „istina“ će ionako biti modelirana od strane aktera krize, medija i ponajviše od strane „unajmljenih analitičara“.

Da obojene revolucije ne počivaju na stvarnoj istini, nego na instrumentalizovanim manipulacijama ponajbolje znaju upravo današnji „kontrarevolucionari“ predsjednik i ministar policije. Upravo su Milorad Dodik i Dragan Lukač bili ključni operativci prve ikada izvedene obojene revolucije. Pogađate, govorim o državnom udaru iz septembra 1997. godine kao prvoj u svijetu izvedenoj obojenoj revoluciji.

Obzirom na tadašnje revolucionarno iskustvo današnji „kontrarevolucionari“ Dodik i Lukač odlično znaju da za izvođenje takvih poduhvata odobrenje lično daje predsjednik Sjedinjenih Država. Takva odobrenja su nužna zbog činjenice da su SAD ključni akter opisanih prevrata, da u tome direktno učestvuju brojni konvencionalni i nekonvencionalni američki subjekti, da realizacija takvih projekata podrazumijeva  finansiranje i ino. Primjera radi, Petooktobarska ili „Žuta revolucija“ u Srbiji koštala je američke poreske obveznike oko 41 milion dolara. Bil Klinton jeste odobrio i prvu (banjolučku) i drugu (beogradsku) obojenu revoluciju, međutim, to je učinio iz čisto pragmatičnih razloga i ono šta se objektivno događalo nema ama baš nikakve veze sa javnoprezentovanom „istinom“.

Klinton je izvođenje „srpske revolucije“ te 1997. godine odobrio sa ciljem ostvarivanja ratnih planova u mirnodopskim uslovima. Konkretno, trebalo je do kraja okupirati BiH, a posebice Srpsku, kao esencijalnu pretpostavku budućeg i tada već projektovanog zločina protiv srpskog naroda – agresije na SRJ. Da bi u tome uspio trebalo je stvarnu krizu kanalisati kao unutarsrpski sukob (virtuelni) i slabljenje Srpske, te pozicioniranje marionetskog režima na čelu sa današnjim „kontrarevolucionarom“ Dodikom.

Dakle, istine radi treba znati da je do krize te 1997. godine došlo zbog teškog kršenja mirovnog sporazuma od strane Klintona i Alije Izetbegovića. Njih dvojicu nije interesovalo kreiranje BiH kao funkcionalne države, nego su jedino bili posvećeni uspostavljanjem dominacije nad srpskim i hrvatskim življem i teritorijom. Klintonu je to trebalo, kako rekoh, zarad buduće agresije, dok je Izetbegović u tim trenucima nastojao provesti u djelo njegov višedecenijski projekat – staranje prve „Islamske države“ na evropskom tlu. Zato što BiH ni u dugoročnoj perspektivi neće postati funkcionalna država ponajviše su krivi Klinton, Izetbegovići senior i junior, te naši „(kontra)revolucionari“. To kako je tadašnja kriza prezentovana globalnoj javnosti, kao unutarsrpski sukob oko kriminalizacije vlasti, nema veze sa zdravim razumom, a ponajmanje sa istinom. No, to su „obojene revolucije“!

Da bi shvatili opasnosti kakvima smo danas izloženi moramo doznati istinu iz te famozne 1997. godine. Zato ovih dana na svom blogu (Borislav Radovanovic Blog) i nekoliko istinoljubivih sajtova objavljujem feljton osnovnog naslova „Bitka za Radovana“. U prva dva teksta objašnjavam stvarnu pozadinu tadašnjih dešavanja, te ekskluzivno iznosim niz podataka i opservacija događaja do danas javnosti potpuno nepoznatih.

Da bi shvatili današnje (kontra)revolucije i opasnosti kakve nam prijete moramo uobziriti kontinuitet američke geopolitike. Bil Klinton je stvorio te famozne „otporaše“ čije usluge je njegov nasljednik Barak Obama nesebično koristio u proizvođenju niza „revolucija“ i „proljeća“, preko kojih je uspio proizvesti tešku destabilizaciju i haos globalnih razmjera. Zatim, Klinton je 90-ih stvorio to „zapadnobalkansko islamističko jezgro“ kao izvorište evropskog radikalnog islamizma, kakvim danas Obama razara Evropsku uniju. Elem, naš ključni problem jeste što se danas koplja ponovo lome upravo preko naših leđa.

Polako dolazim do pitanja: zbog čega će „majska revolucija“ biti realizovana nakon dvogodišnjeg teškog iščekivanja? Pa bilo to i u septembru (ove godine svakako!). U tekstu naslova „Otvoreno pismo predsjedniku Tomislavu Nikoliću“ objasnio sam kako Sjedinjene Države i NATO jastrebovi trenutno provode projekat „očuvanja zapadnobalkanskog islamističkog jezgra“. To konkretno znači da institucije svih eksjugoslavenskih državica provode jednu naoko suludu politiku: vraćaju džihadiste iz Sirije i Iraka na ovaj naš ionako uzavreo prostor.

Upravo B-H državne institucije prednjače u procesu povratka nekoliko stotina džihadista kao da će to donijeti „mir i stabilnost“. Institucije ionako nisu sposobne kontrolisati ovdašnju iznimno jaku i odlično organizovanu radikalno-islamističku zajednicu, a istu pojačavaju najekstremnijim povratnicima iz Gvantanama i sa Bliskog Istoka. Pri tom, posebno je indikativan način na koji institucije to čine – javnim pozivima upućenim fanaticima! Tužilaštvo i Sud BiH za ove planetarno opasne pojedince i grupe uspostavljaju posebno privilegovanu „pravnu praksu“. Zakon propisuje zatvorsku kaznu od najmanje tri godine, a sud i tužilaštvo u svim slučajevima nalaze nekakve čudne „olakšavajuće okolnosti“ i izriču tri puta manju kaznu od one minimalno zaprijećene – svega GODINU! Pri tom, treba apostrofirati činjenicu da je do danas procesuirano manje od 10 odsto „ratnika povratnika“, odnosno da gro njih slobodno realizuje dobijene zadatke.

Ovde dolazimo do sljedećeg paradoksa naše svakodnevice. Naš „prvi revolucionar“ Dodik organizuje referendum protiv državnog suda u tužilaštva. Ponašanje ovih pravosudnih institucija spram džihadista dolazi mu kao „kec na desetku“ i u odnosu na srpski narod i prema međunarodnoj zajednici. No, Dodik i sva sila njegovih dobro plaćenih „analitičara“ taj problem nikako da „uoče“. O tome ne progovaraju ni jednu jedinu riječ. Naoko nelogično, zar ne? Suštu istina o njihovom takvom ponašanju prednje sam jasno izrekao – znaju da je u pitanju američki projekat i njihovo je samo da u tome figuriraju kao i do sada. U stvari, konkretan zadatak je PONOVO odvući pažnju naroda na sekundarne probleme, kanalisati krizu protiv sopstvenog naroda i bespogovorno saučestvovati u već projektovanom zločinu.

Moramo znati da američki homogeni prilično racionalno razmišljaju. Ukoliko zapadnobalkanski džihadisti ostanu na Bliskom Istoku rizikuju da izginu. Zarad spasavanja žive glave postoji mogućnost da se razbježe u desetak država, ali u svakom slučaju postaju „neupotrebljivi“ američkim planerima budućih krvoprolića. Zbog toga je naložen jedinstven projekat povratka ekstremista na ovaj naš prostor i „očuvanja zapadnobalkanskog islamističkog jezgra“. Amerikanci imaju vrlo jasne planove kako upotrijebiti i ovih 900 povratnika i nekoliko desetina hiljada njihovih sljedbenika, a po svemu sudeći cilj je ponovo teško destabilizovati Balkan kao svojevrstan uvod u eskalaciju novog svjetskog rata.

Elem, kako čovječanstvo ne bi prepoznalo „američke prste“ u budućoj kataklizmi, kako ne bi shvatilo pripremljene manipulacije i (to najmanje) pokušalo otkloniti opasnost – potrebno je još jednom žrtvovati Srbe i Republiku Srpsku. Po identičnoj matrici „revolucije“ iz 1997. godine treba izazvati međusrpske konflikte i haos, na kakve će se kasnije „nakačiti“ Bošnjaci, da bi konačno „stvar u ruke“ uzeli islamisti. Ono od čega najviše trebamo strahovati jeste realizacija pogroma sličnog onom na Kosmetu 2004. godine, samo mnogo većih razmjera i kakav će se sa teritorije Srpske preliti na Sandžak, Kosovo i Makedoniju.

Pitate se zašto Amerikanscima treba jedan takav „scenarij“? Odgovor je vrlo prost: zarad buduće intervencije „hrišćanske kolalicije“ (SAD, Rusija i EU)  protiv pohoda „svetih ratnika“ na Evropu. U takav sukob će se nedvosmisleno uključitio nedavno formirana „Islamska vojna koalicija“ ili „vojska islama“ i eto američkog željenog cilja – svjetskog rata i budućeg genocida nad muslimanima. Barak Obama i njegov nasljednik dovršiće projekat koji je započeo Bil Klinton. U stvari Hilari Klinton će napokon realizovati projekat kakav je prije više od dvije decenije lično započela.

Mnogi se pitaju kako je moguće da je državni tužilac Goran Salihović nekoliko velikih krivičnih predmeta doveo do neminovnog hapšenja Milorada Dodika, a mjesecima ga ne zove čak ni na informativni razgovor. Odgovor je i ovde vrlo prost: glavni tužilac, baš kao i u slučajevima boraca Islamske države, provodi vrlo jasne američke naloge. Klintonovima je Milorad Dodik potreban da ovde organizuje još jednu „(kontra)revoluciju“, a nakon toga biće prepušten „sudbini“ i Salihoviću. Elem, najmanje sam zabrinut za sudbinu Milorada Dodika, a mnogo više za budućnost nas „običnih smrtnika“.

петак, 15. април 2016.

Bitka za Radovana (II dio)


Davne 1997. godine u Banjaluci izvedena je prva u svijetu „obojena revolucija“ i tadašnja „Bitka za Radovana“ Karadžića i Republiku Srpsku je izgubljena. Posljedica toga je današnja situacija vrlo upitnog opstanka čovječanstva! Zvuči tendenciozno (!?) – OK, ispratite ovaj feljton do kraja i sami procijenite.


Piše: Borislav Radovanović

Famozni „septembarski prevrat“ moguće je okarakterisati kao državni udar, kao finalnu okupaciju Srpske ili kao mirnodopsku realizaciju ratnih ciljeva, no zbog globalnog značaja ovog događaja insistiram na terminu „obojena revolucija“. Na kraju serijala tekstova daću svojevrstan zaključak, ali da bi do toga došli moramo dovršiti započetu analizu i tako argumentovati konačni sud.

U ovoj fazi analize treba znati da „šarene revolucije“, „proljeća“ i slični NAPADI na pojedine narode i države, te u konačnici na čovječanstvo, uvijek počivaju na unutrašnjim krizama. Pisao sam ranije o ovim fenomenima i iznio stajalište kako krize mogu biti situacione prirode i posljedica unutrašnjih problema nekog društva, odnosno da mogu biti vještački proizvedene od strane udruženih inostranih i domaćih subjekata. No, izvorište krize nema značaj kakav ima njeno kasnije kanalisanje u pravcu ostvarivanja određenih ciljeva.

U tom smislu „obojene revolicije“ u svom esencijalnom obličju predstavljaju specijalne bezbjednosne operacije instrumentalizovanja kriza u pravcu željenih i planiranih ciljeva pojedinih aktera. Kako krize uvijek sadrže i stvarne i one manipulativne dimenzije, tako ćemo u daljem i našu krizu iz 1997. godine posmatrati kroz načelno razdvajanje objektivnih i оnih manipulativno proizvedenih razloga krize.

STVARNI RAZLOZI KRIZE

U prvoj polovini 1997. godine prostor Srpske i njenog šireg okruženja zahvata prilično ozbiljna kriza. Modelatori naše spoznaje vremenom su se pobrinuli da tadašnja dešavanja predstave svakojako, te da prikriju stvarne razloge krize i njene ključne aktere. Izvorište krize, suprotno tumačenjima „plagijatora istorije“, počiva na dva ključna sukoba. Prvi sukob događa se na relaciji srpskog i bošnjačkog političkog vrha, a drugi između srpskog naroda i okupacionih NATO snaga, s tim da međusobno prepletene konfrontacije esencijalo počivaju na KRŠENJU MIROVNOG SPORAZUMA.

Da bi uopšte shvatili suštinu tadašnjeg srpsko-bošnjačkog sukoba moramo se, kratko, vratiti na sam proces stvaranja BiH kao držve kakvu danas prepoznajemo. To što su hegemoni Zapada prethodno priznali ovu kvazidržavnu pojavu i obezbjedili joj mjesto u UN-u u biti ne znači ništa. Da bi nekakva društvena pojava bitisala kao suverena država neophodno je obezbijediti sposobnost iste da tako funkcioniše. Konkretno, trebalo je stvoriti normativne i organizacione pretpostavke uspostavljanja BiH-e kao države (donijeti zakone, stvoriti institucije i ino).

No, moram podsjetiti da su idejni kreatori bosansko-hercegovačke države  prethodno morali stvoriti jednu paradržavu u vidu Federacije BiH-e (federacije čega?), da bi uopšte došli u poziciju međunarodnog pregovaranja o tvorenju „savezne“ države. Govorim o Vašingtonskom sporazumu. Na tako stvorenim pozicijama jedna de facto suverena srpska država potpisuje ugovor sa drugom stranom (Federacijom) o tome kako u perspektivi izgraditi zajedničku državu. Istovremeno, ugovor se bazira na međusobnm dogovoru tri konstitutivna i ravnopravna naroda, uz postojanje jasne korelacije između etničkog i teritorijalnog. Srpski narod bio je konstitutivan u našem entitetu (lat. entitet = nešto šta samostalno postoji), dok u drugom entitetu konstituense čine Bošnjaci i Hrvati. Zato mirovni sporazum i potpisuju tri najviša tadašnja politička predstavnika/autoriteta naroda – Izetbegović, Tuđman i Milošević.

Znači, sam mirovni sporazum donosi tek esencijalne pretpostavke uspostavljanja buduće države. U domenu izvršne vlasti dogovoreno je tročlano predsjedništvo i njegovo pomoćno tijelo – Savjet ministara, dok je u odnosu na zakonodavnu vlast donesen ustav i dogovoreno postizborno formiranje Parlamentarne skupštine. Sve ostale normativne i organizacione pretpostavke bitisanja države tek je trebalo stvoriti. Pri tom moram apostrofirati da je svako naredno kreiranje zakona i državnih tijela moralo biti zasnovano na konsenzusu ili međusobnom dogovoru entiteta i naroda. No, bošnjačko konstantno nepoštivanje takvih principa dovelo je do prve ozbiljne krize u još uvijek neformiranoj državi!

PREKO POLA VIJEKA IZETBEGOVIĆI STVARAJU ISLAMSKU DRŽAVU!

Umjesto da, zajedno sa predstavnicima druga dva „ravnopravna“ naroda, započnu proces stvaranja državnih institucija i kreiranja povoljnog životnog ambijenta, bošnjački politički predstavnici ponašaju se kao „slon u staklenoj bašti“. Zvuči paradoksalno, ali je tako – Bošnjaci uništavju sve pretpostavke da BiH zaživi kao država bar u nekom doglednom dugoročnom periodu (par decenija!). Zbog čega to čine? Svojevremeno sam bio u prilici da čitam zabilješke sa ratnih sastanaka „centrale SDA“ iz ’94. i 95. godine (pisao sam o tome). Sve ono sa čim se Srpska suočavala u poratnom periodu, pa i sa čim se danas teško bori, idejno je osmišljeno još tokom trajanja rata. Procesi povratka stanovništva, političkog i vjerskog organizovanja, djelovanja kroz institucije Srpske i kreiranja željenih promjena i ino zamišljeni su kao realizacija ratnih ciljeva u mirnodopskim uslovima.

Pri tom je od iznimne važnosti shvatiti na kakav način Bošnjaci realizuju svoje zamisli. Da su bar pokušali glumiti volju za dogovaranjem i kompromisom. Ništa od toga! U startu su se postavili kao „autoritet“ o čijim zahtjevima se ne raspravlja, a međunarodna zajednica bukvalno je bila njihova „toljaga“ u procesu nametanja volje. Ključan problem ležao je u tome što muslimanski predstavnici nisu se bavili izgradnjom državnih institucija, nego uspostavljanjem dominacije/majorizacije nad ostala dva naroda. Da bi to postigli nastoje razoriti sve instrumente zaštite vitalnih interesa drugih naroda i to podjednako i srpskih i hrvatskih.

Svi znaju(?) aman sve o ukidanju „Republike Šumske“ i o srpskim reakcijama na takve pokušaje. Ono šta je javnost do danas „zaboravila“ jeste činjenica da su se i Hrvati  žestoko suprotstavljali ponašanju „ravnopravnog partnera“. U jeku krize 1997. godine Hrvati odbijaju učestvovati u lokalnim izborima, no, suočavaju se sa „intervencionističkom batinom“ zapadnih moćnika. Mnogi se pitaju zbog čega je vodstvo Herceg-Bosne Haški kvazisud presudio na 111 godina, a šta je paradoksalno u odnosu na oslobađajuće presude njihovih saučesnika iz Hrvatske. Osuđeni su iz istog razloga zbog kog su kasnije progonjeni Ante Jelavić, Dragan Čović i brojni drugi hrvatski predstavnici - zbog suprotstavljanja bošnjačkoj majorizaciji i grubom kršenju mirovnog sporazuma.

Dakle, esencijalni razlog srpsko-bošnjačkog sukoba i nastale krize leži na činjenici da su Bošnjaci, umjesto kreiranja države i društva, jedino bili posvećeni bezobzirnom i protivpravnom uspostavljanu hegemonije. Sad ću biti krajnje „bezobrazan“ i dati tumačenje njihovog tadašnjeg i današnjeg takvog ponašanja, a kakvo se čak i unutar srpskog političkog diskursa izgovara šapatom. U kreiranju bošnjačke politike decenijama unazad ključnu poziciju imaju radikalni islamisti iz klana Izetbegovića, konkretno rahmetli Alija i njegov sin Bakir. Za Aliju Izetbegovića nesporno znamo da je još 60-ih godina prošlog vijeka bio jedan od važnih ideologa globalne islamističke organizacije Muslimanska braća (osnivač Mladih muslimana), kao što znamo da je njegov sin Bakir zadržao veze sa ovom civilizacijski opasnom tvorevinom i da u potpunosti slijedi „očev put“.

Možemo sasvim utemeljeno sumnjati da Aliji i Bakiru uspostavljanje funkcionalne države BiH-e nikada nije ni bio cilj, nego da su životno posvećeni jedino uspostavljanju kalifata ili „Islamske države“. Preko pola vijeka Izetbegovići i njihovi sljedbenici nastoje u ovoj nesrećnoj državi uspostaviti šerijat i kalifat, a da bi to postigli moraju slomiti srpski i hrvatski otpor. Zato njih nikada nije ni zanimala funkcionalna ili bilokakva B-H država, jer to „pitanje“ kontinuirano odlažu za neko drugo vrijeme – kad stvore određene „pretpostavke“! Ono šta posebno boli jeste činjenica da je čovječanstvo „slijepo“ za ponašanje klana Izetbegović, a složno u gromoglasnom stereotipu – za sve je kriv Radovan!

KONCEPT „OKUPACIONOG NAMJESNIKA“ I „VELIKOG VEZIRA“

Kako prednje rekoh drugo izvorište krize iz 1997. godine proizilazi iz ozbiljnog sukoba između srpskog političkog rukovodstava i predstavnika međunarodne zajednice. Šta je tačno proizvelo ovu otvorenu konfrontaciju i čak natjeralo Karadžića da prekrši dogovor sa Holbrukom? U prvom tekstu objasnio sam da je „međunarodna zajednica“, šta je na terenu konkretno značilo američko-britanska diplomatija i NATO snage, u prvim danima mira prema Srbima ponašala se vrlo “prijateljski“. Razlog za to bila je vrlo pragmatična ocjena da je u pitanju najjednostavniji način raspoređivanja 60 000 vojnika NATO, policijskih snaga IPTF, te pozicioniranja povelikog političkog aparata Visokog predstavnika iznad svih domaćih institucija. Kad je ta faza uspješno okončana „međunarodna zajednica“ mijenja ponašanje i postavlja se kao klasičan okupator.

Moram podsjetiti da je mirovnim sporazumom bilo predviđeno povlačenje NATO trupa iz BiH tokom 1998. godine. No, već prethodne godine jasno se saopštava kako od toga nema ništa. Uz to, jula mjeseca 1997. godine brutalnim ubistvom Sime Drljače, načelnika prijedorske policije, NATO/SFOR „mirotvorci“ nedvosmisleno demonstriraju da će ubuduće važiti neka nova „pravila igre“.

Elem, ključno izvorište krize proizilazi iz grubog kršenja mirovnog sporazuma od strane visokog predstavnika i „međunarodne zajednice“. Sporazumom je jasno definisano da će visoki predstavnik biti tumač odredaba sporazuma i arbirar u slučajevima sporenja između ugovornih strana. Ništa više od toga! Međutim, visoki predstavnik i njegov aparat protivpravno sebi dodjeljuju ovlaštenja klasične diktature. Tad započinje priča o „pravu“ na donošenje zakona, odnosno pozicioniranja visokog predstavnika iznad zakonodavne vlasti države i entiteta. Uz to idu stavovi o „pravu“ na smjenjivanje izabranih funkcionera, ili preuzimanja ingerencija u domenu izvršne vlasti. Narednih godina međunarodni predstavnici dodijelili su sebi ovlaštenja u domenu sudske vlasti i pravo mijenjanja sudskih odluka. Konkretno, pozicionirali su se kao najviša vlast ili kao klasičan okupator!

Sljedeća dimenzija sukoba ogleda se u nastojanju međunarodnih predstavnika da utiču na izbornu volju građana. Podsjetiću da do krize dolazi tokom predizborne kampanje za već zakazane lokalne izbore. Dolijevanje „ulja na vatru“ čini predsjednica Plavšić, osoba objektivno „zalutala“ u politiku, protivpravnom odlukom o raspuštanju Narodne skupštine i raspisivanjem parlamentarnih izbora. Kako će se kasnije nedvosmisleno pokazati „obojena revolucija“ i jeste izvedena u cilju prekrajanja volje građana i uspostavljanja marionetskog režima u funkciji konačne okupacije Republike Srpske.

Dakle, da rezimiramo ovaj dio analize. Bošnjački politički lider Alija Izetbegović, samproklamovani „bosanski sultan“, poratnu situaciju koristi za realizaciju svojih ekstremističkih ciljeva u vidu formiranja prve „Islamske države“ na evropskom tlu. Saveznika nalazi u američko-britanskoj diplomatiji i NATO jastrebovima, kakvi takođe ne teže ka stvaranju funkcionalne države, nego ka uspostavljanju klasične okupacije. I to kao nužne pretpostavke budućeg i tada već osmišljenog zločina protiv našeg naroda – agresije na SRJ!


Ovakvim zajedničkim zločinačkim djelovanjem Alija Izetbegović i Bil Klinton dugoročno uništavaju svaku mogućnost da BiH zaživi kao funkcionalna država evropskog tipa, a sopstveni krimen svaljuju na Radovana, Ratka i druge Srbe kao „vječne krivce“. No, za uspješniju realizaciju potčinjavanja Republike Srpske „sultanu“ Aliji bio je potreban „veliki vezir“, dok je Bilu trebao „okupacioni namjesnik“. Nalaze ga u osobi po imenu Milorad Dodik!  Dakle, polako dolazimo do ključnih trenutaka „obojene revolucije“ iz 1997. godine, a kakvi će detaljno biti predstavljeni u narednim nastavcima ovog feljtona.

недеља, 10. април 2016.

Bitka za Radovana (I dio)

Radovan Karadžić i Republika Srpska žrtve su prve „obojene revolucije“, odnosno izvorišne matrice zločinačkih dejstava kakva su danas čovječanstvo dovela na rub Trećeg svjetskog rata. To je bila tek priprema naredne „revolucije“ protiv Slobodana Miloševića i SRJ!


U posljednjih nekoliko tekstova nagovijestio sam razobličavanje mnogih laži i manipulacija kakve danas dominiraju našom spoznajom o tragičnoj prošlosti. Ustvrdio sam kako su Srbi sa obe strane Drine u otadžbinsko-odbrambenom ratu (jednom i jedinstvenom) pobijedili, ili bar ostali neporaženi, ali i kako su mirnodopskom okupacijom izgubili gro onoga šta su herojskom borbom postigli. Rekao sam da okuparor zacrtane ratne ciljeve nije ostvario ni  sa 15 tona osiromašenog uranijuma, ali i da je „poraz nakon pobjede“ proizveo upravo srpski nesoj. Pri tom sam kao ključno istakao da je 1997. godine u Republici Srpskoj izvedena protivpravna i nasilna smjena vlasti, a u okviru pripremanja novog zločina – agresije na SRJ.

No, ti tekstovi bili su u funkciji svojevrsnog ispitivanja spremnosti/sposobnosti srpskog etničkog bića za suočavanje sa bolnim istinama. Tek u serijalu tekstova osnovnog naslova „Bitka za Radovana“ iznijeću ogroman broj podataka, dokaza i opservacija događaja do danas javnosti nepoznatih ili neprepoznatih u ovakvom obličju. Pokušaću javnost animirati za jednu sveobuhvatnu i ozbiljnu raspravu o našim zabludama, o posljedicama teških manipulacija, te o surovoj istini sa kakvom se prosto moramo suočiti – zarad vlastitog dobra. Koliko ću u željenom uspjeti ostaje da se vidi.

Na prvom koraku analize moram pojasniti zbog čega određena dešavanja/činjenja predstavljam kao „obojene revolucije“. To naprosto činim zato što prema referentnim parametrima bezbjednosne struke posmatrane pojave odgovaraju identičnim pojavama koje danas prepoznajemo kao „narandžaste revolucije“, „arapsa proljeća“ i ino. Drago mi je da se unutar javnog diskursa „petooktobarski prevrat“ u Srbiji sve češće naziva „žuta revolucija“ jer to odlično upućuje na sposobnost zajednice za kvalitetne percepcije.  No, dešavanja iz septembra 1997. godine u Republici Srpskoj i dalje prepoznajemo kroz prevaziđen i nepripadajući termin „dešavanje naroda“ i tako automatski zapadamo u problem neadekvatnog etimološkog pomimanja. Taj banjalučki „devetoseprembarski prevrat“ u stvari je prva u svijetu izvedena „obojena revolucija“ i to moramo shvatiti i nametnuti KAO STANDARD!

Prije nego li detaljnije argumentujem ovakav stav moram napomenuti kako izvorište neprepoznavanja pojave leži u pogrešnom tumačenju da ovakve „revolucije“ predstavljaju oblik političkog djelovanja. Jeste da u osnovi imamo primjenu američkih doktrina „meke moći“ („soft power“), no, ovakve oblike nasilnih i protivpravnih prevrata moramo primarno percipirati kao bezbjednosna dejstava. Bezbjednost i jeste multidisciplinarna nauka upravo zbog toga što predmete istraživanja tumači kroz vrlo širok dijapazon sigurnosnih, političkih, ekonomskih i inih dimenzija ispoljavanja.

Treba znati da su Sjedinjene Države, kao njihov idejni kreator i primarni generator, „obojene revolucije“ na doktrinarnom, strategijskom i operativnom nivou razvijale između 1982. i 1993. godine. Priča započinje „revolucijom u vojnim poslovima“ ili RMA (“revolution in military affairs”) idejnog tvorca Endrju Maršala zvanog Joda (vidi "Maršalov plan 2" i "Jodini ratnici"), 95-ogodišnjaka zbog kog su Amerikanci više puta mijenjali zakone, a kako bi ga sačuvali u aktivnoj službi (služio pod 8 predsjednika i 13 sekretara odbrane). Ova reforma bezbjednosnog sektora bazira se na nama nešto poznatijoj doktrini „unutrašnja odbrana prijeteljske države“, kakva se u osnovi zasniva na oblicima neoružanih dejstava i oslanjanju na kvislinške strukture napadnutog naroda ili države.

Kako sve to funkcioniše najbolje pokazuje pravilo Pentagona FM 100-10 iz 1984. godine gdje se kao ključni nosioci subverzivnih dejstava definišu konvencionalni politički subjekti (političke partije). Primjenom tog pravila stvarane su i instumentalozivane SPO, DS, DSS i/ili Dodikov SNSD. Nadgradnju ove platforme čini pravilo FM 100-5 gdje se kao akteri rušenja vlasti i poretka pozicioniraju nekonvencionalni političko-bezbjednosni subjekti tipa NVO, udruženja građana, ili razne zajednice i pojedinci. Zločinačka organizacija „Otpor“ je upravo stvorena primjenom ovog pravila, a opštepoznato je kako su njeni pripadnici kroz "revolucije" i "proljeća" razarali i svoju i brojne druge države.

Možda ću djelovati grubo, ali tvrdim da je krajnje pogrešno pomenuta događanja poimati kroz prizmu politike, a njihove aktere kao „političke protivnike“. Kada te i takve posmatramo kroz bezbjednosne vizure, onda nedvosmisleno možemo reći da je u pitanju „neprijatelj“ kog je trebalo uništiti. Nismo to učinili i dvije decenije plaćamo preskupu cijenu sopstvenih zabluda!

„UHAPSI AKO SRETNEŠ, ALI PAZI DA NE SRETNEŠ“

Mnogi se pitaju: zbog čega je Bil Klinton u Dejtonu omogućio da Republika Srpska dobije status „suverene države u kvazidržavnoj uniji“? Brojni su razlozi za takvo opredjeljenje, ali se svode na dva ključna – neiskrenost prema samom ugovoru i pokušaj da prevari Srbe. Treba znati da su Sjedinjene Države razbijanje Jugoslavije zasnivale na primjeni pravila Pentagona FM 100-20 ili na „sukobima niskog intenziteta“. Kada je uočeno da dejstva u Sloveniji i Hrvatskoj neće rezultirati potpunim slomom i nestankom Jugoslavije modelatori „ratnih igara“ odlučili su rat proširiti na novi prostor i novog aktera – BiH i muslimane. No, i to se pokazalo neučinkovitim!

U takvoj konstalaciji snaga uvoditi i četvrtog subjekta rata, onog albanskog, bilo je poprilično rizično sa aspekta srpske sposobnosti da godinama sasvim uspješno odolijevaju protivnicima. Pa čak i da ih vojnički poraze! Direktnim uključivanjem u rat od strane NATO snaga rizikovana je ruska intervencija, a to se nikako nije smjelo provocirati. Dakle, šta je preostalo Klintonu? Jednostavno: okončati sukobe u Hrvatskoj i BiH-i, uspostaviti maksimalno moguću kontrolu nad tim prostorom, te pripremiti novu ratnu operaciju ili zadnju etapu razbijanja Jugoslavije.

Klinton dodjeljuje Srbima državotvoran entitet u ubjeđenju da neće poštovati odredbe sporazuma i da će u perspektivi oteti ono šta je „dao“. Uz to, trebalo je Srbe uvjeriti da je rat (konačno!) okončan, umiriti ih, razoružati, dezorjentisati, ekonomski iscrpiti i ino. Da bi svoj naum ostvario Klinton započinje eliminaciju dva nesumnjivo najveća „prekodrinska“ autoriteta – Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Prvog je eliminisao preko Ričarda Holbruka famoznim „džentlmenskim sporazumom“, dok je „bager politiku“ u odnosu generala Mladića realizovala predsjednica Biljana Plavšić i to smjenom!

Karadžić je načelno poštovao dogovoreno i povukao se sa državnih i stranačkih funkcija. Međutim ubrzo uočava da je „sa đavolom tikve sadio“, odnosno nedvosmislen pokušaj da se Srpska okupira u „mirnodopskim uslovima“. Ključni razlozi Karadžićevog suprotstavljanja bili su pokušaji visokog predstavnika Karlosa Vestendorpa da sebi pribavi zakonodavnu ulogu (donosi zakone) i pravo na smjenjvanje izabranih funkcionera. Kasnije su se ova dva nelegalno pribavljena instrumenta moći pokazala kao ključna u otimanju nadležnosti Republike Srpske i to je "tvrdo krilo" SDS-a odlično prepoznalo kao opasnost. Karadžić pokušava ponovo preuzeti „kormilo“, no (pokazaće se!) prekasno! Trebao je odreagovati prije nego su raskoli unutar struktura vlasti i naroda poprimili nepremostive dimenzije, odnosno mnogo prije eskalacije krize.

Do kraja juna 1997. godine SFOR je u odnosu na Karadžića imao prilično intrigantan zadatak - "uhapsi ako sretneš, ali pazi da ne sretneš!".  Takav stav proizilazio je iz sporazuma sa Holbrukom. Pisao sam već kako sam kao pripadnik specijalne policije učestvovao u obezbjeđenju predsjednika i tako svjedočio da se vojnici SFOR-a nisu ni trudili „izbjegavati“ osumnjičenog, nego su ga svakodnevno pozdravljali srdačnim mahanjem. No, već nakon njegovih prvih pokušaja da sačuva Srpsku od teških posljedica međunarodne trupe mijenjaju odnos i na pokušavaju da ga uhapse. Neko se tada dosjetio kako bi Karadžićevo hapšenje bilo „šlag na tortu“ povodom 11. jula i obilježavanja druge godišnjice srebreničkog stradanja.

Doduše, istine radi treba reći kako je „priča o hapšenjima“ imala dvostruko dejstvo. Predsjednica Plavšić je iznenada i pod nerazjašnjenim okolnostim odlučila da Vidovdan proslavi u Londonu. Po povratku, sutradan (29. juna), zadržana je na surčinskom aerodromu nekih dva sata. To je javnosti prezentovano kao pokušaj državnog udara, kao hapšenje i slično, a istina i nije bila daleko od toga. Iste noći na Palama održan je sastanak najužeg rukovodstava SDS-a, kojim je predsjedavao sam Karadžić. Momčilo Krajišnik ga je tom prilikom oštro napao zbog organizovanja hapšenja predsjedice, šta ovaj nije ni negirao, ljutito rekavši: „Znam zbog čega se Biljana slizala sa Zapadom. Nisu u pitanju samo pare. Prodala me je Hagu, a zauzvrat će dobiti pravo da sa Republikom Srpskom radi šta joj je volja. Sa njom ne bi trebalo uopšte razgovarati jer će tako prodati i sve ostale koji joj smjetaju u našoj zemlji.”. Uglavnom, Slobodan Milošević je podlegao pritiscima i unutrašnjim problemima, te je pogazio obećanje dato Karadžiću i predsjednici obezbijedio povratak u Bijeljinu (i dalje za Banjaluku). Nakon par dana dolazi do sastanka državnog sekretara Madlen Olbrajt i naše predsjednice i Karadžić  ponovlja zahtjev za hapšenje, ali ga tada više niko nije slušao.

Sa druge strane, kako rekoh, intenzivirana je potraga za bivšim predsjednikom. Rojters i Gardijan objavljuju vijesti da plan CIA-e za hapšenja Karadžića postoji i da čeka  odobrenje Klintona, koji se još uvijek dvoumi oko toga. "Razmatramo razna pitanja koja se odnose na dalju slobodu pojedinaca koji su optuženi za ratne zločine, uključujući Karadžića i Mladića", izjavio je predstavnik za štampu Bijele kuće Dejvid Džonson. No, pomoćnik državnog sekretara Robert Gelbard tokom sastanka sa Miloševićem otišao je korak dalje i izjavio daNATO i SFOR  neće bježati od sukoba ako ga srpski lideri budu željeli”. Svojevrsna pat pozicija kratkoročno je obezbjeđena tako što su međunarodni predstavnici i SFOR Karadžiću sasvim jasno kazali da će u slučaju hapšenja Plavšićeve i on biti uhapšen i sproveden u Hag.

U narednih dva-tri mjeseca Karadžićevo djelovanje sve više sputavaju kontinuirani pokušaji hapšenja. Kako više nije vjerovao ni Miloševiću odlučio je da plan za njegovu evakuaciju, prethodno načinjen od strane Jovice Stanišića, promijeni i sačini novi. Možda baš onaj u vidu transformacije u doktora Dabića!? Primjera radi, početkom oktobra na Palama dolazi do direktnog okršaja između Karadžićevog obezbjeđenja i agenata CIA koji su opservirali njegovu kuću. Pri tom su vrlo indikativni bili navodi zapadnih medija kako američki vojni komandanti i CIA smatraju da je Karadžića nemoguće uhapsiti "bez posledica", kao svojevrstan nagovještaj većih stradanja u slučaju otpora.

Elem, upravo su te moguće “posljedice” po Srpsku i naš narod, ili njihovo izbjegavanje, na kraju rezultirale Karadžićevom odlukom da se potpuno povuče sa uzavrele političke scene.  Prilično sam ubijeđen da je njegova odluka bila utemeljena na strahu po narod i entitet, nego što je strahovao za vlastitu sigurnost. Moramo znati da je u tom periodu dogodilo se više sukoba između podijeljenih policijskih struktura, pa sve do masovnih okršaja politički zakrvljenih građana. No, ono šta je tadašnje rukovodstvo Srpske ponajviše zabrinulo bile su informacije generala Novice Simića da se muslimani ubrzano naoružavaju i čak provode mobilizaciju. U narednim tekstovima biće mnogo detaljije razjašnjena pozicija generala Simića i VRS spram tadašnjih događaja. Osim toga, razotkriću ključnu ulogu današnjeg predsjednika Srpske Milorada Dodika i ministra unutrašnih poslova (budućeg premijera) Dragana Lukača u planiranju i izvođenju ove prve u svijetu "obojene revolucije", ali i mnogo toga pride.

Ukoliko vas zanimaju dalji detalji o ovim događajima, odnosno kad, kako i zašto je protiv Republike Srpske izvedena “obojena revolucija” moraćete sačekati naredne tekstove.


(NASTAVIĆE SE)