понедељак, 25. април 2016.

Bitka za Radovana (3)


Obojene revolucije, ili da iskoristim stručni naziv fenomena – FID  (Foreign InternalDefence) operacije, u svojoj esenciji počivaju na izdaji, kriminalu i najčešće na teškom kvislinškom zločinu protiv sopstvenog naroda i države.


Piše: Borislav Radovanović

U prethodnim tekstovima ovog feljtona govorio sam o tome kako je septembra 1997. godine u Banjaluci izvedena prva u svijetu obojena revolucija i to zarad konkretnih ciljeva NATO pakta i bošnjačkih vođa. Ova „revolucija“ proizvela je konačan slom mlade zapadnodrinske srpske države i ostvarivanje ratnih ciljeva u mirnodopskim uslovima – pune okupacije Republike Srpske. Elem, sa aspekta zločina protiv srpskog naroda i konačnog razbijanja Jugoslavije ova FID operacija izvedena je u okviru priprema agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju i to prosto boli.

U ovom nastavku otkriću još jednu dimenziju zločina do danas neizgovorenu u javnom diskursu. Okupatoru i njegovim „slugama“ bilo je iznimno važno razoružati srpski narod i tako oslabiti njegovu odbrambenu moć. Za realizaciju jednog takvog cilja uspostavljaju se međunarodni krijumčarski kanali kakvima su oružje i druga bojeva srdestva „dislocirana“ na više kriznih žarišta u svijetu. Jedno od tih žarišta bilo je Kosovo i Metohija! Ono šta je bilo presudno u pretvorbi OVK (UČK) od terorističke organizacije do oružane formacije jeste nabavljanje dovoljnih količina naoružanja i municije. Bolna istina jeste da je značajan udio tih bojevih sredstava do OVK došao iz Republike Srpske upravo pomenutim krijumčarskim kanalima.

Nije neka tajna da američki diplomatski i bezbjednosni subjekti uvijek kontrolišu takva „dislociranja“ sredstava krvoprolića, no nakon naše „obojene revolucije“ pojavili su se i konkretni dokazi takvog kriminala. Da bi se spriječilo otkrivanje istine o izdaji i kriminalu enormnih razmjera ubijeni su policijski načelnici Srđan Knežević i Ljubiša Savić Mauzer! I kako to obično biva – istraga o njihovim ubistvima do danas „tapka u mjestu“.

Ipak, vratimo se osnovnoj metodologiji ove analize. U ovom nastavku obrazložićemo još jedan stvarni razlog političke krize iz 1997. godine, a potom ćemo pojasniti kako je kriza kanalisana u nešto sasvim iracionalno i autodestruktivno po srpski narod i državu.

POČETAK SAGE O GENOCIDU

Mnoga koplja su polomljena oko utvrđivanja karatkera rata iz 90-ih(ili ratova kako se to pogrešno i zlonamjerno nastoji predstaviti). Jedan od najvećih uspjeha srpskih pregovarača jeste kvalifikacija iz preambule Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH gdje je decidno ugrađeno kako je u pitanju „tragičan sukob“. No, kako sam to u prethodnim nastavcima jasno obrazložio do prve poratne političke krize dolazi zbog nepoštovanja mirovnog sporazuma od strane bošnjačkog političkog vrha i NATO okupatora (u čemu su prednjačile američka i britanska administracija).

Okupator sve češće protivpravno, neutemeljeno i manipulativno nameće percepciju rata kao međunarodnog sukoba, agresije i, šta je najgore, udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) počinjenog zarad stvaranja „Velike Srbije“. Prethodno sam objasnio kako su lažni „garanti mira“ u prvim poratnim danima obmanjivali srpske političke i vojne vođe da nikada neće biti izvedeni pred sud po već postojećim optužnicama. To su pragmatično činili u funkciji što lakše realizacije okupacije. Elem, već u prvoj polovini 1997. godine međunarodna zajednica „skida i maske i rukavice“.

Ključni trenutak demaskiranja neiskrene politike Zapada predstavlja presuda prvom haškom pritvoreniku – prijedorčaninu Dušku Tadiću, kom su zapadni mediji dodijelili nadimak „Ajhman iz Kozarca“. U jednom ekspresno okončanom „suđenju“ (trajalo je nešto duže od pola godine) Tadić je osuđen na 20 godina zatvora. No, sudsko vijeće dalo je sebi za pravo da mijenja karakter rata utvrđen mirovnim sporazumom i „tragični sukob“ odjednom postaje „međunarodni oružani sukob, agresija i djelimična okupacija“. U daljem sudsko vijeće utvrđuje postojanje „međunarodnog“ UZP-a sa ciljem „stvaranja Velike Srbije“. U konačnici Tadića osuđuju za „zločin protiv čovječnosti“, odnosno za krimen vrlo blizak genocidu i sa gotovo jednako teškim posljedicama. Već u kontekstu suđenja Tadiću započinje instrumentalizovanje percepcije prema kojoj su Srbi počinili genocid nad muslimanima i to kao svojevrsna „uvertira“ budućih suđenja protiv Karadžića, Mladića i drugih političkih i vojnih vođa - već optuženih zatakav krimen.

No, moramo shvatiti kakve refleksije je ova presuda imala na tadašnje srpsko rukovodstvo sa obe strane Drine i na cio narod. Treba apostrofirati da je sud jednu politički i vojno krajnje marginalnu osobu oglasio saizvršiocem jednog širokog zločinačkog poduhvata genocidnih obilježja. Kada „marginalca“ Tadića pozicionirate na taj način onda srpke političke vođe i vojni komnandatni  (sve do zadnjeg borca) treba da se ozbiljno zabrinu za svoju budućnost. I upravo zabrinuti zbog eklatantnog unakarađivanja odbrambeno-otadžbinskog rata u nešto krajnje neprihvatljivo (agresiju, genocid i ino) Srbi su se pobunili. To je sasvim razumljiva reakcija i povod ozbiljne krize.

U domenu kršenja mirovnog sporazuma preko za Srbe neprihvatljivog „određenja“ karaktera rata treba pojasniti još jednu nespornu činjenicu. Godinama su našem narodu podastirane manipulacije o tome kako su Srbi taoci „kukavičkog“ skrivanja Karadžića i Mladića od haškog suda. Moramo konstatovati da je rodonačelnik takvih ideja upravo današni predsjednik Milorad Dodik!Još marta 1996. za sarajevsku Slobodnu Bosnuizjavio je: “Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred Haški tribunal. Tu mislim i na Karadžića i Mladića. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda.“.Nakon toga sličnih izjava Dodik je dao na pretek, a kad te izjave kompariramo sa njegovim današnjim političkim „stavovima“ dolazimo do ozbiljnih frustriracija.

No, nepobitna činjenica jeste da je Karadžić već po prvim saznanjima da je optužen za ratne zločine Tribunalu u Hagu dostavio dokumentaciju i dokaze na kakvima bazira svoju odbranu, te počeo pregovarati o mogućnosti njegovog pojavljivanja pred sudom.Nakon sporazuma sa Ričardom Holbrukom jedno (kratko) vrijeme Karadžićevo suđenje obostrano je „zaboravljeno“, no, već sa prvim znacima krize iz 1997. godine bivši predsjednik ponovo izražava volju da pristupi sudu. O tome najbolje može posvjedočiti tadašnji član Predsjedništva BiH, gospodin Momčilo Krajišnik, koji je više puta posredovao u takvim pregovorima.

Kada sa današnjeg iskustva izrečene presude posmatramo ideju da se Karadžić poslije rata predao Tribunalu možemo sasvim objektivno zaključiti da bi to bila katastrofalna pogreška sa ozbiljnim refleksijama po cio narod. Zamislimo samo kako bi njegovo suđenje, ili čak „ekspresna presuda“ kao u Tadićevom slučaju, bila korištena u agresiji na SRJ (za instrumentalizovanje globalne javnosti u funkciji „opravdavanja“ zločina). Ili spram tužbe Alije Izetbegovića protiv SRJ za genocid. Da, apostrofiram kako je ovde u pitanju „privatna parnica“ Izetbegovića pokrenuta sa unaprijed utvrđenim ciljem i svrhom. Konkretno, tužba za genocid podnesena je marta 1993. godine, a onda su preko dvije godine stvarane pretpostavke „osnovanosti tužbe“ – genocida u Srebrenici. I u presudi Karadžiću jasno je rečeno da je genocid počinjen dvije godine nakon Izetbegovićeve tužbe protiv SRJ za „genocid“ i tu činjenicu ne smijemo zanemarivati . Zbog takvih apsurda mnogi tvrde da je međunarodno pravo vrlo diskutabilna grana prava.

KANALISANJE KRIZE U PRAVCU DRŽAVNOG UDARA

Prosto je fascinantno koliko je jednostavno oblikovati kolektivnu svijest spram pojedinih događanja kakvima smo čak svjedočili. I danas se kriza iz 1997. prepoznaje kao „dešavanje naroda“ (srpskog), kao socijalni bunt ili masovno izražavanje javnog protesta. Polovinu feljtona potrošio sam na objašnjavanje esencije tadašnje krize i političkog sukobljavanja, a to je bilo nužno ukoliko želimo objektivno shvatiti da smo bili izloženi klasičnoj obojenoj revoluciji.

Na samom početku feljtona naglasio sam kako za obojene revolucije ili FID operacije nije važno izvorište krize, nego da je ključno kako se ta kriza kasnije kanališe ili instrumentalizuje u pravcu određenih ciljeva. Tako je i srpski bunt protiv bošnjačkog i NATO-vskog kršenja mirovnog sporazuma, protiv okupacije i nasilja, pretvoren u nešto autodestruktivno po narod i državu. Kad je srpko jedinstvo bilo nasušno potrebno protagonisti „revolucije“ instrumentalizuju pojedine društvene negativnosti zarad razjedinjavanja zajednice i slabljenja otpora prema okupatoru.

Da, razloga za socijalni bunt i za masovno izražavanje nezadovoljstva tadašnjim stanjem u društvu bilo je nebrojeno, no treba malčice i poznavati zapadnodrinske Srbe. Od stvaranja Republike Srpske do danas narod trpi teške životne uslove, nezakonitosti i nepravde, ali nikada nije došlo do masovnih protesta bilokakve prirode. I to naprosto zbog duboko usađenog straha da bi masovnim buntom ugrozili postojanje Srpske ili da bi takvu situaciju mogli iskoristiti naši neprijatelji. Svi svjedočimo šta naš narod trpi zadnjih godina i uporno „odbija“ redovite pokušaje instrumentalizovanja bunta.

U kanalisanju krize upravo se ističe današnji srpski predsjednik Dodik i o tome najbolje svjedoče njegove tadašnje izjave tipa: „Neću biti skroman  i reći ću da je Stranka nezavisnih socijaldemokrata prednjačila i imala odlučujući uticaj. Mislim da je presudnu ulogu imala jedna televizijska emisija na NTV Banjaluka na kojoj sam i ja učestvovao po povratku iz Amerike. Tada sam iznio masu podataka o kriminalu u vladajućoj stranci i državnom vrhu.”.
"ministar razvoja" Milorad Dodik sa predsjednikom "Vlade u sjeni" Sejfudinom Tokićem - mart 1997. 
No, ovde moram apostrofirati jednu nespornu činjenicu – nezadovoljstvo naroda kriminlizovanom vlašću posebno se usmjerava ka jednoj specifičnoj pojavi. Konkretno, Resor državne bezbjednosti (RDB), tada još po okriljem MUP-a, registrovao je dva državna preduzeća i to „Selekt-imeks“ i „Centreks“. O karakteru ovih firmi, ali i o činjenici da je predsjednica Plavšić bila upućena u njihov rad, ponajbolje svjedoči tadašnji načelnik RDB Dragiša Mihić. U svojoj izjavi Mihić navodi kako je još septembra 1996. u četvoročasovnom sastanku predsjednicu detaljno upoznao sa ovim pitanjem. Objasnio je da i razvijene zemlje posežu za sličnim radnjama zarad finansiranja specifičnih potreba države, te da je u datoj situaciji Srpska jednostavno prinuđena na takve izvore finansiranja (npr. skrivanja haških optuženika). Na to mu je predsjednica odgovorila: „Molim vas Dragiša, dajte sve (prihode op.a.) u budžet, on je potpuno prazan.“.

Kasnije je predsjednica više puta izjavljivala  kako je znala za rad spornih preduzeća, no to je potencirala kao problem tek u trenutku pripremanja državnog udara i u funkciji istog. Da bi neko uspješno realizovao državni udar na prvom koraku mora destabilizovati ključne subjekte očuvanja ustavno-političkog poretka države, a to su vojska i policija. U mirnodopskim uslovima to je svakako policija. Znači, i ovde je „javna halabuka“ oko rada pomenutih preduzeća bila u funkciji podrivanja MUP-a Srpske, podjela unutar sistema i pridobijanja „lojalnosti“ pojedinih kadrova. Vodila se bukvalno rovovska borba za svaku policijsku stanicu, za svakog rukovodioca, za svakog policajca.

U nastojanju da očuva integritet policije svakako je prednjačio tadašnji ministar Dragan Kijac. "Ja poznajem gospodina Kijca. Takođe znam da je policija RS veoma disciplinovana...Kijac, jednostavno mora da sarađuje inače ce posledice biti vrlo teške", u jeku krize izjavio je tadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Robert Gelbard. Pošto je odbio da „sarađuje“ predsjednica donosi protivustavnu i protivzakonitu odluku o njegovoj suspenziji, a potom i o smjeni. U istoriji postojanja Srpske nikada predsjednik republike nije bio ovlašten da smjenjuje pojedine ministre, nego je to uvijek bilo u ingerencijama vlade i parlamenta. No, predsjednica se nije bavila takvim „pravnim sitnicama“, pa je ubrzo protivustavno raspustila i Narodnu skupštinu koja se suprotstavila njenim nezakonitostima.

Time što je „obezglavila policiju“ i derogirala zakonodavnu vlast (najviši organ vlasti) predsjednica je stvorila pretpostavke za realizaciju državnog udara. Samo tako je smijenjeni major policije, današnji ministar unutrašnjih poslova, Dragan Lukač, zajedno sa 10-15 odmetnutih specijalaca i još toliko angažovanih najpoznatijih banjolučkih kriminalaca mogao upasti u Hotel „Bosna“ i izvršiti državni udar. Normalno, u uslovima da je hotel bio opkoljen oklopnim bataljonom NATO/SFOR snaga. Elem, o tome detaljnije u sljedećem nastavku feljtona.

(NASTAVIĆE SE)