петак, 20. мај 2016.

Šta nam govore prvi „vijesnici proljeća“?


Okončani su protesti boraca Federacije BiH i prvi utisci govore da se u ovoj zemlji događaju vrlo zanimljivi društveni procesi. Kad današnji dan posmatramo u kontekstu banjolučkih protesta možemo govoriti čak o nagovještajima ozbiljnih promjena.



Kako sam najavio danas su širom Federacije upriličeni protesti boraca nekadašnjih ABiH i HVO okupljeni u čak 70-ak udruženja, no izvan onih ključnih i „privilegovanih“ boračkih organizacija kakve okupljaju gro ove populacije. U biti ništa spektakularno, tek nekih 1 000 demonstranata ispred zgrade federalne vlade u Sarajevu, te po nekoliko desetina ili (rjeđe) stotina u pojedinim gradovima. Međutim, malobrojnost demonstranata nije ih odvratila od najavljenog nauma – blokada puteva i graničnih prelaza. Neću pretjerano ulaziti u ono šta se danas događalo u Federaciji, nego ću se fokusirati na zaključke ili procjene kakve možemo izvesti nakon posljednjih dešavanja u BiH.



Zato krenimo redom:

Prvo, u BiH nema „obojenih revolucija“ ili sličnih operacija stranih centara moći.

Sve te silne „teorije zavjera“ kakvima se ovdašnje stanovništvo mjesecima sluđuje danas su definitivno „pale u vodu“. Prvo su protesti u našem najvećem gradu sasvim jasno pokazali da se radi o istinskom nezadovoljstvu građana aktuelnom vlašću i stanjem u društvu. Današnji protesti u Federaciji su to nesporno potvrdili. Manje-više već smo morali spoznati kako funkcionišu „obojene revolucije“, „arapska proljeća“ i slični fenomeni, šta je dovoljno da shvatimo kako aktuelna dešavanja nemaju ama baš nikakvih obilježja biločega sličnog.

Na djelu imamo izražavanje nezadovoljstva boraca, nezaposlenih, obespravljenih radnika i raznih socijalnih kategorija, i ništa preko toga. Upravo malobrojnost i neartikulisanost skupova pokazuje da je u pitanju reagovanje pojedinih kategorija društva, te da nema ni naznaka masovnosti, organizovanosti, ciljnosti i istrajnosti kakve imamo u slučajevima „revolucija“ projektovanih od strane utreniranih ino aktera.

Drugo, vlasti se plaše reakcija građana.

U odnosu na naše proteste već sam govorio kako je organizovanje kontramitinga i inkvizicijsko zastrašivanje građana tek pokazatelj straha vlasti Republike Srpske od reakcija građana. Danas to vidimo i u Sarajevu! Iako su se najveća federalna boračka udruženja ogradila od današnjih protesta i time umanjila njihovu snagu, vlast se ipak prepala i to sasvim jasno prezentovala. Prije dvije godine pred mnogo veću masu razjarenih građana postavljeni su policijski kordoni i odbijan je bilokakav kontakt sa demonstrantima. Danas su predstavnici federalne vlade brže-bolje primili predstavnike boraca i prihvatili da njihovu Rezoluciju proslijede parlamentu na usvajanje. Pregovori će biti nastavljeni i ni naslutiti nije moguće dosadašnju aroganciju vlasti u sličnim prilikama.

Osim toga vidljivi su do danas nezabilježeni primjeri kako policija „dopušta“ da svega 20-ak Hercegovaca satima blokira prelazak graničnih prelaza, ili da nekolicina građana blokira magistralne pravce. Takve stvari se ranije nisu događale! No, nešto se u ovoj zemlji mijenja. Prema mojim saznanjima i našoj policiji u Banjaluci je sugerisano da ne zaustavljaju „zabranjenu“ šetnju opozicije, nego da je samo u kolonama prate (šta se i dogodilo).

 Treće, budi se svijest građana o tome da sami „kroje svoju sudbinu“.

Moram priznati da je opozicija Srpske napokon (!) pokazala senzibilitet potreban za kreiranje ozbiljnijih društvenih promjena. To su nedvosmisleno pokazali tako što su predstavnicima tzv. običnih građana omogućili da se obrate okupljenima i upute ono šta nazivamo „riječ naroda“. Na drugoj strani vlast je pokazala senzibilitet novoa „uspavanog međeda“.

Kad su današnji protesti u pitanju pokazano je kako „organizacije od vitalnog značaja“ nemaju ekskluzivitet na izražavanje mišljenja onih koje „predstavljaju“. Polako, ali sigurno građani pronalaze načine da samostalno, samoinicijativno i bez „posrednika“ kažu šta ih tišti, te da traže svoja prava izravno. To je izuzetan napredak, a posebno ako uobzirimo činjenicu da gotovo ne postoji kategorija građana kakva nije zastupljena nekom organizacijom ili udruženjem čijim predstavnicima su samo lični interesi bitni. Naoko djeluje iracionalno „djelovanje“ 70 boračkih organizacija u entitetu sa nešto preko dva miliona stanovnika, ali to možemo nazvati i „pozitivnom konkurencijom“ kakva treba da iznjedri najbolje predstavnike i profiliše ponajbolje ideje i platforme.

Međutim, jedan od zahtjeva Rezolucije je vrlo zanimljiv i sa aspekta Republike Srpske, ali i kroz prizmu mnogih problema ovedržave. Konkretno, ovdje je vladi upućen zahtjev da se 180 miliona maraka dodijeljenih kojekakvim organizacijama boraca, od kakvih „štićena“ grupa ima male vajde, prenamijeni ka direktnim korisnicima – borcima. U ovoj zemlji je „lešinarenje“ poprimilo zaista zabrinjavajuće dimenzije. Nema ugrožene/socijalne kategorije kakvu ne zastupa nekoliko „udruženja“. Sve se svodi na izvlačenje para zarad ličnih interesa „zabrinutih“ aktivista. Uz to svaka marka doznačena udruženjima direktno umanjuje sredstva namijenjena najugroženijim kategorijama. Vlast tako drži pod kontrolom socijalno ugrožene grupe, a „usluge“ posrednika plaća sa grbače sirotinje. Zato je za sve nas važan zahtjev ove Rezolucije o stavljanju moratorija na finansiranje udruženja.


Na kraju, moram naglasiti kako je „proljeće“ došlo baš kao i metereološke prilike – hladno, kišovito, hirovito, no, ipak je došlo! Kakvo će nam ljeto biti zavisi od nas samih!

среда, 18. мај 2016.

Federalna policija spremna za "bosansko proljeće... ili nije?


Kako javlja jučerašnji broj sarajevskog Avaza: "Borački protesti najavljeni za sutra digli su na noge, osim ministarstava unutrašnjih poslova u kantonima gdje se održavaju, i pripadnike Federalne uprave policijeU FUP-u strahuju od eventualnih sukoba na protestima u Sarajevu, pa je formiran Operativni štab za zaštitu Vlade FBiH.


Uključen je cjelokupan uniformirani, ali i operativni sastav policije. Posebna zaduženja dobili su operativci za praćenje i prikupljanje podataka s terena uoči samih protesta kako bi pravovremeno došli do saznanja o eventualnim planiranim neredima.

Kako saznaje Avaz, FUP je zatražio pomoć u ljudstvu i od Državne agencije za istrage i zaštitu te Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. O eventualnom upućivanju snaga u Sarajevu, na osnovu drugog sporazuma, obaviješteni su i kantonalni MUP-ovi. FUP će sutra aktivirati i poseban odred formiran nakon protesta 2014. godine, koji je specijalno obučen i opremljen za djelovanje u kriznim situacijama.

Poseban plan osiguranja napravljen je za zgradu Vlade Federacije BiH, ispred koje su najavljeni protesti, ali će policija biti u pripravnosti u slučaju da mora zaštititi i ostale federalne institucije, odnosno objekte u kojima su smješteni. Prema instrukcijama iz tog plana, policija će za vrijeme protesta napraviti nekoliko sigurnosnih obruča oko Vlade FBiH.

Kako javlja BHRT - Tokom dana objavljeno je da je u tri kantona, Tuzlanskom, Hercegovačko-neretvanskom i Zapadnohercegovačkom, policija zabranila protestna okupljanja, ali i uprkos tome borci su najavili izlazak na ulicu. Znači, sasvim izvjesno možemo očekivati nerede, pa i haos!

Izvor: Dnevni Avaz, BHRT



MOJA JUČERAŠNJA NAJAVA O POČETKU "BOSANSKOG PROLJEĆA" SA ASPEKTA POLICIJSKIH PROCJENA IZGLEDA DA JE UTEMELJENA, A NAJBOLJU POTVRDU DAĆE DANAŠNJA DOGAĐANJA.


AUTOR!

Dugo najavljivano „bosansko proljeće“ dolazi sutra!


Eto dolazi nam i taj „proljetni dan“ kakim nas „teoretičari zavjera“ sluđuju mjesecima. I uobičajeno, „stručnjaci“ o tome nemaju nikakva saznanja!



Mjesecima su nas kojekakvi plaćeni, preplaćeni i potplaćeni „metereolozi“ sluđivali kako će „bosansko proljeće“ započeti u Banjoluci. Ispostavilo se da su teško pogriješili, pa i ogriješili se o Srpsku i ovaj bukvalno sluđeni narod. Elem, u svoj svojoj „stručnosti i odličnoj obaviještenosti“ neshvatljivo je da ama baš ni jedan kvaziekspert nije prepoznao opasnost koju nosi sutrašnji 19. maj.

Oko 70 boračkih udruženja Federacije BiH, objedinjenih oko „Rezolucije branilaca“ iz novembra prošle godine, za sutra je najavilo masovne proteste širom tog entiteta. Ono šta ovaj događaj čini posebno indikativnim/opasnim jeste najava blokada svih graničnih prelaza na teritoriji Federacije, najvažnijih saobraćajnica i drugih vitalnih objekata. Uz to, prema dosadašnjim najavama, planiraju se protestne šetnje, okupljanja ispred zgrade Vlade Federacije, zahtjevi za smjenama i ino. Sve u svemu očekivati je izazov sa kakvim se policijske agencije ove zemlje još uvijek nisu suočile obzirom da će biti razvučene na nekoliko desetina gradova i drugih lokaliteta.

Što se tiče pomenute „Rezolucije“ treba istaći kako okuplja veliki broj udruženja proizašlih iz rata i, vrlo interesantno, iz različitih etničkih skupina i oružanih snaga (ABiH i HVO). I zahtjevi kakve su postavili vlastima su jednako interesantni: uvođenje boračkog dodatka (slično kao u Srpskoj), donošenje i objavljivanje jedinstvenog registra boraca, provođenje postojećeg zakona i donošenje novog, uvođenje ministarstava boraca na kantonalnom nivou i drugo.

No, neki zahtjevi su vrlo indikativne prirode. Primjera radi traži se uvođenje moratorija na finansiranje boračkih organizacija iz budžeta entiteta i opština. Izdvajanja za boračku populaciju (krajnje korisnike) iznose oko 550 miliona maraka, a na kojekakve organizacije i udruženja čak 180 miliona. Po meni sasvim opravdano traže da se sredstva za privilegovana udruženja prenamijene krajnjim korisnicima.

Elem, tek sljedeći zahtjev treba posebno apostrofirati. Traži se „procesuiranje osoba koje su nelegalno prikazivale početak učešća u ratu od 18.09.1991. godine“ i to se primarno odnosi na „patriotsku ligu“. Ovu privilegovanu kategoriju pozivaju da objelodane u kojim to oružanim strukturama su djelovali, ko su im bili komandanti i koje „linije fronta“ su držali.

Sasvim očekivano ovakvim zahtjevima konfrontirali su se sa privilegovanim udruženjima kakva se neće tek tako odreći „svojih“ 180 miliona maraka. Sasvim racionalno možemo i u Federaciji očekivati „kontraproteste“ onih „pravih čuvara“ Bosne. Obzirom da Rezoluciju podržava veliki broj građanskih udruženja (NVO) možemo očekivati da će sutrašnje demonstrante nazvati „sorošovskim plaćenicima“. No, dosta je analogija!

Kad govorimo o aktivnostima zagovornika Rezolucije treba naglasiti da su 25. aprila u obimu od nekoliko hiljada prisutnih održali protest isped  Vlade Federacije, kad je dat sedmodnevni rok za ispunjenje zahtjeva. Obzirom da se vlada oglušila za sutra je najavljen novi i radikalniji protest za koji organizatori očekuju da će privući nekih 10 000 osoba. No, indikativno je da ovi protesti slijede matricu nekih ranijih koji su se pokazali iznimno opasnima.


Već u samoj najavi vidimo da će protest započeti u podne i potrajati do večernih časova, a u slučaju procjene biće produženi i na višednevne. Slična matrica primjenjivana je i u ranijim nasilnim protestima. Ukoliko demonstranti doista izvedu najavljeno o blokadama puteva i graničnih prelaza možemo sasvim utemeljeno očekivati i policijsku represiju (nedopustivo je dugoročno blokiranje unutrašnjeg i prekograničnog saobraćaja). Istovremeno, demonstracije se najavljuju i ispred institucija u Sarajevu i u drugim gradovima, gdje ponovo možemo očekivati sukobe sa policijom. Uz to i, kako rekoh, brojne nevladine organizacije namjeravaju podržati proteste, a ni njima kojekakva naguravanja i sukobljvanja sa organima reda nisu „strana“. Objektivno, mislim da pred policijskim agencijama FBiH stoji vrlo složen zadatak.

Sutrašnji dan nosi i neke stare-nove izazove iz razloga što sublimira i radnički bunt. Radnici „Krivaja Mobela“ iz Zavidovića za sutra su ponovo najavili blokadu magistralnog puta M-17. Juče se preko hiljadu Sarajlija okupilo na protest pod sloganom „Istina i pravda za Dženana“, šta je samo još jedan skup javnog ispoljavanja nezadovoljstva stanjem bezbjednosti i sve češćih smrtnih stradanja nevinih građana. Na sve to u Mostaru danas protestvuje policija! Malo li je!?

Znači, predstavljeni indikatori ozbiljno ukazuju da će na prostoru Federacije BiH u narednom periodu doći do stanovite destabilizacije, a moguće i do sasvim ozbiljnog socijalnog bunta. Tu moram podsjetiti kako naše komšije i nisu „svilene“ u izražavanju protesta, kako smo to mi u Srpskoj navikli. Podsjetiću da je u samo jednom danu u Sarajevu, Tuzli i Mostaru zapaljeno više ključnih institucija države, entiteta i kantona (Predsjednišvo i Arhiv BiH, zgrade kantonalnih vlada u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, gradski parlament Mostara, zgrada opštine Tuzla, sjedišta HDZ i SDA i ino. Podsjetiću i da su federalni ministri i poslanici više puta bili zabarikadirani ili čak bježali iz institucija nakon upada demonstranata, da je u protestima bivalo na stotine povrijeđenih i na desetine uhapšenih. Takva „protesna istorija“ trebalo bi da se shvati kao još jedno (u nizu) ozbiljnih upozorenja.

Pri tom moram istaći vrlo zabrinjavajuća „iskustva“ iz 2014. godine kada se tuzlanska policija povukla ispred demonstranata, kada zgrada Predsjedništva BiH nije ni obezbjeđena, nego je prepuštena razgoropađenoj masi. Moramo jednom shvatiti da su i policajci tek ljudi, koji dijele sudbinuostatka društva i jednako su nezadovoljni postojećim stanjem. To je sasvim jasan indikator da policajci neće tek tako razbijati narod koji je u svakom slučaju opravdano gnjevan, a zarad pojedinaca u vlasti kakve i sami smatraju bitangama i kriminalcima.

Na kraju, kako je red, daću i određena predviđanja budućih dešavanja. Zato tekst i pišem prije početka protesta. Hoće li započete demonstracije biti nastavljene, širene i hoće li prerasti u socijalni bint? Sasvim sigurno da hoće! Hoće li se događanja u Federaciji reflektovati na Srpsku. Još kako! Započinje li „bosansko proljeće“? To i budala vidi!   


недеља, 15. мај 2016.

Aleksandar Vučić - „čovjek opasnih namjera“


Sačekao sam da narod jasno pokaže koliko je Vučićeva lažna zabrinutost oko banjolučkih protesta bila neutemeljena. Sad poručujem: nismo naivni i prozreli smo njegovu „opasanu igru“!


Nekada sam Aleksandra Vučića nazivao zemljakom, kako je to običaj na prostoru našeg porijekla, te na osnovu vjere u njegove dobre namjere. No, sve češće suočavanje sa indicijama o perfidnim i zlonamjernim „igrama“ vremenom je proizvelo podozrenje. Kao iskusan kriminalista naučio sam da ocjene ne iznosim bez čvrste i utemeljene uvjerenosti da je nečije ponašanje opasno, tako da ga tek danas nazivam „čovjekom opasnih namjera“ - kakvima se treba suprotstaviti!

Odavno pratim tu naoko čudnu „simbiozu“ Aleksandra Vučića i Milorada Dodika u traganju šta to zbližava ove dvije krajnje i u svakom pogledu različite osobe. Kad sam nakon održavanja skupa Trilateralne komisije u Beogradu nazvao ih „trilateralcima u pokušaju“ u stavari sam ukazao na sasvim jasnu, čvrstu i neraskidivu njihovu povezanost i na međusobnom nivou, ali i na planu šire sprege sa osvjedočenim neprijateljima srpskog naroda. U stvari možda je bolje govoriti o njihovoj povezanosti sa „društvom opasnih namjera“ spram čovječanstva uopšte. Nakon uspostavljanja ovakve korelacije brojne Vučićeve i Dodikove „predstave za lakovjernu javnost“ dobile su određen smisao u pogledu dezorjentacije, manipulacije i iluzionizma spram sopstvenog naroda i obe srpske države.

Elem, posljednjih mjeseci „predstave“ postaju sve opasnije, radikalnije, destruktivnije i učestalije. Na kraju su rezultirale modeliranjem kolektivne svijesti na kakvima bi im i sam Gebels pozavidio. Pomenuto se posebno manifestovalo nakon najave banjolučkih protesta u režiji Saveza za promjene i ovde se namjeravam posebno pozabaviti nepobitnim činjenicama kakve razobličavaju iznimno opasne i zlonamjerne poteze naših „voždova“ Vučića i Dodika.

USPOSTAVLJANJE  (ANTI)SRPSKE  INKVIZICIJE

Najava narodnih protesta u organizaciji opozicije pokazala se kao svojevrstan „okidač“ potonjeg niza reakcija aktuelnog režima u Srpskoj, ali o onog prekodrinskog, kakve činjenično ukazuju na „opasne namjere“ njihovih lidera. Inače neartikulisana i nesposobna opizicija Republike Srpske povukla je gotovo iznuđen potez. U situaciji sveopšteg nezadovoljsta stanjem u društvu, a uz uporno izostajanje adekvatne reakcije subjekata socijalne zaštite, opozicija je bila prinuđena na izbor: ili pozvati građane na proteste ili izgubiti smisao postojanja. Deceniju je Srpska tavorila sa hedonističkom i „salonskom“ opozicijom, a nakon opštih izbora teško poljuljanom raznim „papcima“, erozijom članstva i sve manjom podrškom građana. Ovo (protesti) je bio bukvalno „posljednji voz“ u kakav se naša opozicija mogla ukrcati zarad sopstvenog opstanka.

Svi smo svjedočili činjenici da poziv opozicije na protest odražavao vidljivu nesigurnost u vlastitu sposobnost realizacije ovog gotovo očajničkog čina. Saznali smo za datum i grad održavanja protesta i preko toga gotovo ništa: ni jasnih razloga, ni artikulisanih zahtjeva, a ponajmanje o strukturi, organizaciji ili upravljenosti. Konkretno, najavljeni protesti nisu ni u naznakama sadržavali mogućnost bilokakve krize. No, Dodikova „ekspresno ispaljena“ najava kontraprotesta (kasnije promijenjeno u „miting“) u stvari je prvi indikator mogućih podjela, sukoba ili kriznih situacija. Prva i zadnja Dodikova reakcija bila je identična: organizovati kontraprotest u isto vrijeme i na istom mjestu!

Dodikovu najavu kontraprotesta sasvim argumentovano možemo nazvati prijetnjom, a kakvu jedan predsjednik nikako ne bi smio manifestovati spram građana. No, takve reakcije možemo okvalifikovati i kao akte izazivanja podjela među građanima, animoziteta, sukoba i, konačno, krize. Naš predsjednik je činio upravo suprotno od onoga šta mu nalažu ustav i zakoni, a o njegovim političkom moralu i čovječnosti ne želim ni govoriti. Znači, ukoliko težimo govoriti o bilokakvom iniciranju krize unutar Republike Srpske odgovornost primarno moramo imputirati predsjedniku lično, a sekundarno njegovim koalicionim partnerima koji su podlegli nesumnjivo ispoljenim pritiscima.

Elem, izgleda da je procijenjeno kako režim i njegov aparat prinude nisu dovoljni u zastrašivanju opozicije i građana, pa nastupa od ranije uspostavljena „medijska inkvizicija“ Srpske i Srbije, kakva je pod čvrstom kontrolom Dodika i Vučića. Ovde moram istaći da se Dodikov patriotizam (i lik i djelo) odavno spinuje kroz kojekakve „srpske i ruske patriotske medije“, a istina je jedna i poprilično bijedna: Dodik je vlasnik kartice „narodnog bankomata“ Republike Srpske i vrlo je izdašan spram potkupljivih medija, samoprozvanih stručnjaka i kojekakvih „iluzionista“ i spletkaroša. Neću prozivati nikog ponaosob, a građani su posljednjih dana mogli sasvim jasno prepoznati o kome i o čemu govorim. No, moram apostrofirati jednu bolnu činjenicu: svaka marka isplaćena „inkvizitorima“ direktno je umanjila socijalna davanja onim najugroženijim kategorijama, koje govore: „Dabogda im...“.

Jednostavno nemam prostora nabrojati kakve sve „teorije zavjere“ su izrečene ovih dana, a nemam ni potrebu obzirom da je javnost to budno ispratila. Ono na čemu želim poentirati jeste činjenica da niti jedan jedini argument (ili dokaz) nije iznesen u prilog bombastičnih najava zabrinutih „dušebrižnika“ i kvazistručnjaka. Koliko su silna tumačenja „potencijalnih opasnosti“ ili „šarenih revolucija“ bila argumentovana pokazali su sami protesti. No, ovde moramo postaviti sasvim racionalno pitanje: koliko je ozlojađenih građana Srpske „medijska inkvizicija“ odvratila od ovog i nekih budućih protesta? Koliko građana je podleglo teškim zastrašivanjima i odlučilo da i dalje ćuti o svojoj muci i patnji? O nepravdi?

Gledam danas neke čudne procjene veličina protestnih i kontraprotestnih skupova, te se ne mogu načuditi prezentovanim „rasponima“. Sad se pitam: koliko je na Trgu Krajine bilo onih kakve je „inkvizicija“ natjerala da tu prezentuju kako nisu „izdajnici“? Ili, konkretnije, da ne dobiju otkaze? Sa druge strane: koliko građana je „inkvizicija“ odvratila od dolaska u park? Nema egzaktnih odgovora na ova pitanja, ali ostaje činjenica da su „inkvizitori“ bar djelimično realizovali ono za šta su plaćeni!

VUČIĆEVE OPASNE NAMJERE

Da se sasvim jasno razumijemo: Dodikove političke igre su prilično sirove i lakoprepoznatljive. Na drugoj strani, Vučić je mnogo perfidniji i „namazaniji“ lik, no, to ne znači da je njegove skrivene zamisli nemoguće razobličiti. U konkretnom slučaju bilo je sasvim primijetno Dodikovo nastojanje da političke protivnike odgovori od njihovog nauma i to je išlo od poziva na sastanke do prijetećih poruka. Takvom ishodu težili su i svi Vučićevi apeli, pa čak i oni patrijarha Irineja (da se ne zavaravamo). Ovde suštinski imamo jedinstvenu matricu djelovanja Dodika, Vučića i „inkvizicije“. Prvo Dodik „ispali strijelu“ o izdaji, revolucijama, ugrožavanju naroda i države, pa sve do započinjanja svjetskog rata. Nakon toga „inkvizitori“, prednjačeći sa članovima SNS-a i poslanicima srpskog parlamenta, sve njegove nebuloze analiziraju kao „vrlo osnovane“. Na kraju nastupa „zabrinuti“ Vučić i apeluje na Srbe sa obe strane Drine da se uzdrže. Od čega?!

Upravo je bilo zanimljivo posmatrati Vučićeve tvrdnje kako i on lično zna za informacije o potencijalnoj ugroženosti Srpske narečenim protestima. Eto, sad ga pozivam da objelodani te „podatke“, pa da ih svi zajedno proanaliziramo! U prilog tome i ja ću ovom prilikom objelodaniti određene sumnje kakve bi trebalo ozbiljno uobziriti u kontekstu realne opasnosti od destabilizacije Srpske.

Dakle, konkretno, Dodik je svakodnevno sluđivao sopstvene građane „pouzdanim informacijama“ o britanskoj, turskoj, sorošovskoj/trilateralnoj i šta znam više čijoj umiješanosti u aktuelna dešavanja. Indikativna je bila njegova samozatajnost u tvrdnjama da će blagovremeno i na „pravom mjestu“ biti objelodanjeno ko finansira proteste. I gle „čuda“ nekakvi Zavetnici (nejasno čemu zavjetovani) objelodanjuju dokument iz kog se vidi da je Sorošovo Otvoreno društvo vođama protesta isplatilo pola miliona dolara, i to baš na ime organizovanja protesta. Dakle, Dodikova najava je materijalozovana i „inkvizicija“ građanima revnosno prezentuje ovaj „nepobitan dokaz“ izdaje.

Samo, problem je što se konstrukcija ovde ne završava, nego upravo isti ti Zavetnici organizuju dolazak na proteste u sasvim zabrinjavajućem broju za ovako malu sredinu kakva je Banja Luka. Priprema se nekoliko autobusa i nepoznat broj automobila. Na to slijedi informacija „zabrinutog“ ministra policije Nebojše Stefanovića o tome kako je spriječen odlazak 120 osoba iz Srbije u BiH-u. Ne kaže nam ministar ni o kome, ni o čemu je riječ, ali eto – srpska policija nas je „spasila“ svojom akcijom protiv „pripadnika više različitih naroda“. Trebalo je, valjda, da sami zaključimo kako je riječ o „obrijanim vehabijama“ kakve su Dodik i „inkvizicija“ danima najavljivali.

Ono šta ključno moramo raspraviti jeste pitanje: da li je ovde ministar Stefanović govorio upravo o pomenutim Zavetnicima? Ukoliko jeste, onda je zabrinjavajuće kako su ti radikalni ekstremisti i u najvećem broju huligani stavljeni pod „nadzor“ ako su se sutradan ujutro pojavili na granici BiH-e. Danas je nesporno da je određen broj Zavetnika automobilima i pješice prešao državnu granicu, te da je granična policija spriječila ulazak jednog autobusa. Nesporno je da je policija „zabrinutog“ Stefanovića propustila Zavetnike do naše granice, te da je njihov ulazak u zemlju spriječen tek od strane naše policije.

Znači, Dodikove dugonajavljivane „dokaze“ objavljuje ekstremistička organizacija Zavetnici, inače poznata po nasilju i incidentima. Potom se ove „patriote“ upućuju u Banjaluku upravo pozivajući se na podršku Dodiku, a „zabrinuti“ Vučić i Stefanović im omogućavaju dolazak do granice sa BiH-om. Sad pitam: da li je to taj faktor destabilizacije koji je ugrožavao banjolučke mitinge? Jesu li to te „obrijane vehabije“ kakvima je naše stanovništvo danima zastrašivano? Nadam se da su pripadnici granične policije, kako to struka nalaže, oduzeli, ili bar fotokopirali, spisak Zavetnika iz vraćenog autobusa. Čisto da se pozabavimo biografijama tih „patriota“ (i kriminalnim dosjeima).

Dakle, svi akteri ove mračne priče odlično znaju da u Republici Srpskoj postoji visoko izražena odgovornost građana spram društva i države. Jednostavno, ovde je nemoguće pronaći ekstremističke grupe spremne i sposobne za izazivanje kakve ozbiljne destabilizacije. Zbog toga je trebalo „uvesti“ aktere već poprilično iskusne i dovoljno brojne da iniciraju ozbiljnije incidente. Proizilazi da su upravo Dodik i Vučić spregnuti sa ovim remetilačkim faktorom, odnosno da su pokušali huligane dovesti na ulice naše Banjaluke.

UPOZORENJE: U PAMET SE SRBI!

Ukoliko je neko pomislio da su održani protesti ključ ovog pisanja – eto, prevario se! Protesti su prošlost, a ono na šta trebamo usresrediti pažnju jesu zlonamjerne manipulacije „inkvizicije“, jer svaka obmana pojedinačno nosi vrlo tešku opasnost, a zajedno proizvode nešto nad čim bi se trebali ozbiljno zabrinuti.

Mjesecima nas „inkcizicija“ sluđuje opasnošću od „obojenih revolucija“. Nedavno je u Srpskoj organizovan jedan kvazinaučni skup sa temom kako „obojene revolucije“ teško ugrožavaju našu blisku budućnost. Zanimljivo, glavni sponzor ovog skupa „iluzionista“ bio je lično Milorad Dodik. Čovjek koji je bio ključni akter prve dvije „obojene revolucije“ u svijetu uopšte izvedene (septembar 1997. i oktobar 2000.) i to protiv sopstvenog naroda danas je naš „čuvar“ od ove globalno opasne pojave. Upravo je fascinantno kako „uvaženi stručnjaci“ nisu spoznali da je naš narod bio žrtva „obojenih revolucija“ ili, da ih naučim tom terminu, „FID operacija“.

Elem, problem je mnogo složenije prirode: „obojena revolucija“ u Srpskoj izvedena je sa dva cilja: prvo, zarad mirnodopske realizacije ratnih ciljeva i okupacije Srpske od strane NATO, te, drugo, u funkciji pripremanja agresije na SRJ. Znači, prva „obojena revolucija“ poslužila je kao svojevrsno pripremanje druge – one „Žute“ ili „Petooktobarske“. Pisao sam o tome mnogo, a narednih dana završavam feljton „Bitka za Radovana“ (objavljena su prva tri teksta i možete ih naći na mom blogu) i do kraja razobličavam Dodikovu tadašnju izdaju. Uz to, u tekstovima obrazlažem i kako je ministar Dragan Lukač, sa 10-15 odmetnutih specijalaca i još toliko najpoznatijih banjolučkih kriminalaca, izveo „državni udar“, normalno uz „asistenciju“ snaga NATO, a (gle čuda!) danas je „garant stabilnosti“.

Zanimljivo, uvijek odlično obaviješteni srpski premijer Vučić nema saznanja o Dodikovoj umiješanosti u bombardovanje Srbije. Hajde što nije pročitao moje tekstove o tome, ali je čudno da nije čuo Dodikovu javnu potvrdu mojih navoda o izdaji izrečenu na RTS-u. Nakon grubog vrijeđanja žrtava bombardovanja Dodikovim prisustvom na Varvarinu, izgleda da „obaviješteni“ premijer nije čuo za nadimak „Milosrdni Anđeo Dodik“. No, uvijek prisutna „inkvizicija“ je uobičajeno se poigrala sviješću građana i osvjedočene izdajnike prezentovala je kao heroje!

Kad smo već kod „revolucija“ moram cinično primijetiti kako se javnošću manipuliše oko uloge zločinačke Trilateralne komisije u domenu naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Predočen nam je „dokaz“ da je najeksponiraniji trilateralac Džordž Soroš finansirao banjolučke proteste. U redu, ostvarimo uvid na sajt organizacije „Most Istok-Zapad“ (East-West Bridge) na: http://www.ewb.rs , balkanskog ogranka Trilaterale, i poimenično identifikujemo izdajnike. Manje-više sve sami Dodikovi i Vučićevi kumovi, savjetnici, ministri, sekretari, medijski moćnici, „blagajnici“ i uopšte ljudi od povjerenja. Početkom godine objavljen je Sorošov „tajni plan“ (za koji svi znaju!?) rušenja Vučića i Dodika. Čudno je da se „inkvizicija“ nije pohvalila Sorošovom „neučinkovitošću“ nedvosmisleno demonstriranom na izborima. Eto, po prvi put se dogodilo da Trilaterala nekog „ruši“, a on osvaja izbore tako ubjedljivo. Dosad je bilo obrnuto, ili je Komisija opet postigla svoj cilj, a mi toga još nismo svjesni!?

U svođenju ovog teksta moram se dotaći i manipulacija sa Putinovom "zabrinutošću" našim protestima. Čega sve se naša "inkvizicija" neće dosjetiti!? Da se razumijemo do kraja: nakon sastanka Trilaterale objavio sam tekst o tome kako je Putin bijesan napustio Beograd upravo zbog "trilateralaca u pokušaju" Vučića i Dodika. Ustvrdio sam kako tim činom ovaj dvojac gubi Putinovo povjerenje i naklonost, a vrijeme je pokazalo koliko sam bio u pravu. Sve šta je Dodik dobio nakon toga jeste "uguravanje u kadar" iza Putinovih i Ivanićevih leđa, te fotografisanje kakvo su dobili svi gosti. Drugo je pitanje što Putin nije htio poslati "poruku" izostavljanjem Dodika sa spiska zvanica. No, nigdje obećanih kredite, riječi direktne podrške i ino. I ova sredstva od klirinškog duga uplaćena su državi BiH-i, i iz Rusije nismo dobili nikakvu potvrdu da je to rezultat "prijateljstva" Putina i Dodika, a šta inkvizicija konstantno lažno plasira. Mogu ti "proruski" mediji plasirati kakve im drago laži i iluzije, ali moraju zapamtiti jedno - nikad im Vladimir Vladimirović te budalaštine neće potvrditi.

Na kraju, dolazimo do vehabijskog „brijanja brada“. U otvorenom pismu pozvao sam predsjednika Tomislava Nikolića da odreaguje na provođenje američkog projekta „očuvanja zapadnobalkanskog islamističkog jezgra“, kako sam to u tekstu nazvao. Ukazao sam mu da institucije eksjugoslavenskih kvazidržavica revnosno provode američki projekat vraćanja džihadista iz Sirije i Iraka na naše prostore i da se tome treba javno suprotstaviti obzirom na realnu opasnost kakvu ovakvo ponašanje proizvodi. Na stranu što predsjednik nema vremena za moja pisma, ali to što uporno izostaje reakcija i političkih lidera  i svih tih „stručnjaka“ za bezbjednost jeste zabrinjavajuće. O čemu se konkretno radi?

Odavno ukazujem je destabilizacija BiH i Makedonije u funkciji stvaranja pretpostavki za „legitimnu“ akciju NATO snaga. Prosto, nakon eskalacije nasilja vlasti BiH-e i Makedonije će pozvati u pomoć NATO jer im države nemaju kapacitiranost samoodbrane. U uslovima ponovo uspostavljene okupacije njenog neposrednog okruženja Srbija dolazi pred dilemu: ili ući u NATO ili se suočiti sa novim pogromom na Kosmetu (poput onog iz 2004.). Time Vučić stiče izgovor tipa: „Ne bih ja, ali...“. Na to slijedi i rekonfigurisanje BiH-e na četiri regije, odnosno aktiviranje Prudskog sporazuma sa njegovim potpisnikom u Vijeću ministara BiH – pogađate o kome je riječ!?

Elem, srećom nije sve tako crno i čemerno. Za to se pobrinuo jedan od vodećih „naprednih iluzionista“ tvrdnjom da je vlada svojim ekonomskim „mjerama“ produžila prosječan životni vijek građana Srpske sa 68 na 72 godine. Na ovu temu smo se danima baš srcem sprdali i smijali.


субота, 14. мај 2016.

POBJEDA I PORAZ REPUBLIKE SRPSKE


Današnjim protestnim/kontraprotestnim okupljanjima Republika Srpska je svim „zabrinutim dušebružnicima“ poslala poruku velike pobjede. Istovremeno, samokritično moramo priznati još jedan poraz naroda i države!



Da ne bi bilo kakve zabune – blagovremeno sam se javno distancirao od današnjih protesta. I danas stojim na istom polazištu da je sve ovo danas prezentovano u Banjaluci tek puko preusmjeravanje narodne energije u pravcu daljeg razaranja supstance i naroda i države od strane privilegovanih „elita“. Drago mi je da je i Boračka organizacija Republike Srpske kasnije izašla sa sličnim stavovima.

Međutim, ovih dana sam strpljivo pratio bukvalno gebelsovsko zastrašivanje građana Republike Srpske od strane plaćenih, preplaćenih i potplaćenih „inkvizitora“ u službi režima. Pobojao sam se da nakon toga niko „normalan“ neće ni pomisliti da priđe parku „Mladen Stojanović“. No, građani su demantovali moje strahove i pokazali potrebnu hrabrost, odnosno otpor „inkvizitorima“. Nisu se Srbi prepali ni „obrijanih vehabija“, ni Sorošovih „šarenih laža“, ni Zavjetnika (čemu i komu?), a ponajmanje 2 000 policajaca, i to mi je drago.

Bez želje da povlađujem bilokome tvrdim da se NAPOKON i u Banjaluci čula GLASNA KRITIKA ovakve nakaradne vlasti i to upravo od autentičnih boraca, porodica stradalnika za Srpsku,  nezaposlenih, poljoprivrednika i građana. Savez za promjene je izveo jednu sasvim pristojnu predstavu: nakon ukazivanja na probleme od strane autentičnih predstavnika pojedinih kategorija građana artikulisan je zahtjev za promjenom vlasti. Sasvim legitimno i politički opravdano ponašanje. Kad to uporedimo sa „solističkim koncertom“ Dodika – ruku na srce: opozicija je povela sa 1:0.



Dakle, ono šta je mene zanimalo i zbog čega sam bio posebno zainteresovan za ovaj događaj jeste PRAVO NA SLOBODU MIŠLJENJA I IZRAŽAVANJA, kakvo je u Srpskoj odavno pogaženo, uskraćeno i zatrto. Građani su pokazali da im je to pravo važnije i od vlastite bezbjednosti, a posebice u kontekstu nezapamćenog zastrašivanja kakvom su izloženi prethodnih dana. To mi daje motiva da nastavim sa svojim „protestom“ kakav traje godinama i na način kakav to svakodnevno prezentujem.

U tom smislu narednih dana uslijediće moj odgovor „inkviziciji“. Namjerno sam sačekao da građani sami demantuju sve te silne „teorije zavjere“ o rušenju Srpske, a sad će morati da trpe sve ono šta im namjeravam javno izreći. Da li će odreagovati na moje navode ili će se UOBIČAJENO sakriti i pobjeći od sukobljavanja argumenata to ostavljam svakom ponaosob, ali da pojedince čeka „seciranje“ – to je nedvojbeno! Znači, najavljujem ozbiljno razobličavanje svih manipulacija, laži i oblika zastrašivanja kakvima su se „inkvizitori“ služili ovih dana. Normalno, uz imenovanje „inkvizitora“!

Na kraju, neću mnogo govoriti o porazu kakav je danas demonstriran u Banjaluci iz prostog razloga što će to biti esencija kritika kakve pripremam „inkviziciji“. Ono šta je suština našeg poraza jeste činjenica da je opšte nezadovoljstvo naroda još jednom usmjereno u pogrešnom pravcu, ka pogrešnim ciljevima i zarad dalje erozije i naroda i države. Osim smjene vlasti, kakva poruka je danas poslana iz našeg najvećeg grada? Izrečeno je da ovoj ili onoj kategoriji vlast TREBA DATI – šta!? Kojekakva davanja!?

Dok god se mi budemo bavili „milostinjom“, dok god to posmatramo kroz prizmu „davanja“ i ino, teško da ćemo postići kakve ozbiljne promjene. Da budem kristalno jasan: socijalnu pravdu teško je bilo dostići u u socijalističkim uređenjima, ali činjenica je da mi pojma nismo imali šta je socijalna nepravda dok nismo upoznali KAPITALIZAM, odnosno najgori njegov pojavni oblik imperijalni kapitalizam. Nadam se da smo danas svjesni u kakvu pogrešku i obmanu smo svojevremeno upali, te da ćemo tražiti načina da to suštinski i smisleno promijenimo.

Samo, sloboda se ne stiče traženjem milostinje, kojekakvih davanja i uopšte „traženjem“. Sloboda se ostvaruje NAMETANJEM volje VEĆINE u vidu JEDNAKOPRAVNIH građana. Činjenica je da obespravljeni, osiromašeni i opljačkani u ovom društvu čine apsolutnu većinu. Činjenica je da gro građana traži društvo u kakvom ćemo svi podjednako dijeliti i dobro i zlo, odnosno i bogatstvo i siromaštvo. Znači, problem je u načinu artikulisanja volje građana. To je nešto šta Savez za promjene nije ponudio i da će naša volja morati da sačeka neku bolju političku „ponudu“. Šta znam – možda čak moju!?


Vidite, neću ovde zastupati ideje socijalizma, komunizma ili marksizma, ali ću u svoju terminilogiju uvesti jednu izvedenicu kakva će u budućnosti biti okosnica borbe za jednakopravnost, socijalnu pravdu i novo društvo – ANTIKAPITALIZAM! Kapitalizam razara supstancu i velikih, a posebno malih (poput našeg), naroda, razara čovječanstvo, tako da se toj monstruoznoj pojavi moramo suprotstaviti, a kako drugo nego antikapitalizmom? No, o tome u narednim danima.

URNEBESNA PARODIJA: Protesti u Republici Srpskoj


Dragi moji,

nakon što su vas kojekakvi plaćeni i potplaćeni "stručnjaci" ovih dana bukvalno sludili različitim "informacijama" o onome šta će se danas dogoditi u Banjaluci, predlažem da se slatko nasmijete originalnom parodijom na tu temu.

Pogledaj video!




петак, 13. мај 2016.

Порука професора Алексе Милојевића поводом протеста у Бањалуци

Поштовани читаоци,
у цјелости преносим текст који ми је у име покрета СНАГА НАРОДА прослиједио проф др Алекса Милојевић и какав обрађује сутрашње протесте у Бањалуци. Истичем како сам са изреченим потпуно сагласан.


"СНАГА НАРОДА
Датум 09.05.2016

                                   Проф др Алекса Милојевић

МИТИНГ ОПОЗИЦИЈА 14.05.2016. – ЗА И ПРОТИВ
                        
Када зло власти постане неподношљиво, а народ се тог зла не може да ослободи  редовним институционалним поступцима, часно је дјело и природна обавеза опозиције да позове народ на протесте. Да се на тај начин покуша уклонити постојећа, штетна власт.

У свим демократским друштвима то је неспорно право народа које се до краја поштује. Органи реда се до краја труде да омогуће народу да несметано искажу своју вољу.

У недемократским друштвима таква окупљања су углавном забрањена

У високим деспотским системима  иде се корак даље. Високи деспот жели да покаже сву своју моћ и сав цинизам према народу. Да га до краја понизи. Да на супрот ојађеним и опљачканим, које треба да доведе опозиција на свој митинг, он доведе своје пљачкаше и владаоце. Да пљачкаши и опљачкани стану раме уз раме  а ОН велики да гарантује да се ништа неће догодити. Да се ништа не смије догодити. Како би на тај начин исказао сву своју моћ и сво понижење народа . Без обзира на ниво пљачке народ мора да остане миран. Пљачкаши су јачи од опљачканих.

Митинг и контрамитинг је идеална прилика да се пређе у нову „вишу“ фазу политичких односа код нас.То је изузетна околност за  задовољење основне потребе деспота коју прилику он настоји да до крај искористи.

Социјалном садржају митинга опозиције он жели да супротстави премоћни национални садржај  свог контрамитинга. ОН о одбрани народа и државе а опозиција о „бакиним уштипцима“. Замља и народ су нападнути изнутра са стране опозиције а ОН велики деспот, са својих недостижних висина, стаје у њихову одбрану. Посебно имајући у виду да се је опозиција удружила са  „спољним непријатељем“.

Да би умакао одговорностима за почињено зло економског уништења Републике Српске  Милорад Додик настоји да то зло прекрије већим. Да народ уведе у још веће зло појачаних социјалних и посебно међунационалих затегнутости. Митинг и контрамитинг су идеалне прилике за то. За ту врсту почетка.

Опозиција има све разлоге да дубоко размисли да ли да Милораду Додику пружи прилику да злоупотребљава њихов митинг, још једном загади све просторе својим, њему потребним, али веома опасним, национализмом.

Социјално је природни садржај митинга. Контрамитинг ће бити испуњен националним садржејем. То је опасан показатаељ надирања фашистичког  у политици и почетак великих народних невоља. Милораду Додику је управо потребно то ненадмашно зло национализма да би умакао одговорностима за учињено. На жалост за задовољење те његове потребе има вјерне сараднике на другим националним странама, код којих је та потреба подједнако изражена.

Да ли ће тешко социјално стање у Босни и Херцеговини наћи своје пожељно разрјешење у потребним системским промјенама  или ће се запасти у живо блато појачаних међунационалних невоља, једно је од најтежих питања наше будућности. Сва тешкоћа је што постојећа власт из све снаге жели та погоршања.

За ослобођење народа од ове власти потребно је развити сасвим нове стратегије.

Када се успињао у политици био је недостижни европејац и глобалиста. Презирао је све што је српско само да би се допао странцима. За њега је тада Република Српска била Република Шумска  а своју оданост Босни и Херцеговини, а одбојност према Србији, изражавао је то ријечима да је боље бити у Босни ентитет него провинција у Србији.

И поред тога није одмицао од своје политичке безначајности. Све док будно око колонизатора није у њему препознало изузетне особине које  „красе“ свакога који је спреман да у име остварења властитих циљева крене у колонијално уништавање властитог народа. Невиђена похлепа и још већа страст за влашћу особине су које су довеле Милорада Додика  на мјесто предсјеника Владе. По свим обиљежјима равно државном удару . Са основним задатком да поништи дотадашњу приватизацију подјеле и оствари нову приватизацију продаје и тиме да проведе економски геноцид над властитим народом. Да му уништи привреду, прије свега индустрију. Ради подсјећања Шпанци су спалили оне своје који су им уништили индустрију. Историја је учитeљица живота.

Након учињеног свeг овог невиђеног економског зла Милораду Додику је умјесто европејства сада потребан национализам На европејству је стицао богатство и чинио зла  а на национализму би да та богатства сачува и избјегне полагање рачуна.

Свако ко мисли да је у Босни и Херцерговини могуће градити чврсте међунационалне бедеме или је луд или злонамјеран. А када се та злонамјерност упорно понавља и настоји остварити потребно је привођење одговорностима.

Да смо народ који мисли на своју будућност Милорад Додик је морао да буде ухапшен омах ујутро 18.01.1998 године када је пристао на велеиздају насилног именовања за предсједника владе. Како би се спријечило да народом владају издајници. Сада се то зло издаје веома развило и пријети угрожавањем народа. Да је то тада учињено данас не би било потреба за оваквим митинзима. Народи у Републици Српској би били неупоредиво сретнији и задовољнији.

Умјесто митинга и контрамитинга било би много дјелотворније размишљати о томе како зауставити Милорада Додика у његовим злим намјерама жртвовања властитог народа  да би умакао одговроностима?"




четвртак, 12. мај 2016.

PONOS NAŠE BUDUĆNOSTI


Obilježavanje Dana grada prijedorski gradonačelnik Marko Pavić započeo je tradicionalnim prijemom upriličenim za najbolje osnovce. Među najboljima našao se i moj prvenac Duško Radovanović.
Dule sa gradonačelnikom
Gradonačelnik Pavić primio je 22 učenika, te direktora, prijedorskih osnovnih škola koji su svojim rezultatima pozicionirali se kao najbolji u svojim školama. Vrijednim djevojčicama i dječacima gradonačelnik je uručio prigodne poklone i novčane nagrade.

Vrlo sam ponosan na činjenicu da je moj Dule proglašen najboljim učenikom OŠ „Doktor Mladen Stojanović“ u Ljubiji. Inače, Dule je učenik 9. razreda i polako se priprema za novu obrazovnu i životnu fazu – srednjoškolsku. Narednih dana očekuje maturalnu zabavu, ekskurziju i praznike. No, ono vrednije šta čeka jesu diplome „Vukovca“ i „Učenika generacije“. Time će slavodobitno materijalizovati rad i trud uložen tokom dosadašnjeg školovanja.

Sanja
Moram se pohvaliti i podacima da je Dule aktivn u više sportova (posebice u fudbalu), da je član glumačke trupe prijedorskog pozorišta, da je učestvovao na brojnim takmičenjima, manifestacijama i ino. Mogu sasvim utemeljeno ustvrditi da je vać postao prepoznatljiv i na nivou šire/gradske zajednice.

Elem, ono šta našu (širu) porodicu čini posebno ponosnom jeste činjenica da je Duško već treći naš izdanak koji je objedinio diplome đaka generacije, Vukovca i najboljeg učenika škole. U istu školu idu i djeca moje sestre Gordane, čija kćerka Sanja Bilbija je prva objedinila pomenute titulare. U ljubijskoj školi ostala je upamćena po znanju i svestranosti, ali i po brojnim takmičenjima na nakvima je postizala odlične rezultate. Sanja je danas uspješan strudent druge godine Medicinskog fakulteta u Banjaluci.

Tanja
Njena sestra Tanja Bilbija je ponovila identičan uspjeh, odnosno „otrojičila“ nagrade, uz podatak da je, osim gradonačelnika Pavića, nagrađivana i od strane predsjednika Dodika. Ona je krenula sestrinim stopama u potpunosti i ovih dana završava treću godinu prijedorske srednje medicinske škole. Nakon Sanje i Tanje uslijedio je Dule i možemo slobodno reći da su naša djeca upriličila svojevrsnu „porodičnu tradiciju“ najboljih učenika ljubijske škole.

Samo, tu se priča ne završava jer su u „igri“ još tri naša potomka. Šesti razred iste škole pohađa i sestrin „ljubi ga majka“ Miodrag-Mićo Bilbija. I Mićo je odlikaš (sa svim peticama), aktivan u sportu, a takmičarsku „karijeru“ već je započeo odličnim rezultatima. Da li će uspjeti očuvati porodičnu „tradiciju“ ostaje da se vidi, a posebno zbog konkurencije kakvu mu čini naša komšinica i prijateljica moje kćerke Ajla Islamović.

Mićo

Zatim slijedi moja ljubimica Zorana Radovanović, koja sa odličnim uspjehom završava peti razred. Zoća je izuzetno inteligentna, vrijedna i odgovorna učenica za koju se već danas ne brinem u pogledu Vukove diplome. Za ostale nagrade moraće se još nekoliko godina potakmičiti sa svojom najboljom prijateljicom MatejomKomljen. Uz to ispoljava izutetnu maštovitost u pisanju, a bagami i u slikanju. Inače, moram napomenuti da su naša iskustva sa tim dječijim „takmičenjima“ u uspjehu vrlo pozitivna obzirom da su u svim ranijim slučajevima podrazumijevala i odlična prijateljstva među djecom.

Na kraju, šta reći o mom Dragoji, neviđenom nestašku koji završava prvi razred iste škole? Prije nego li je i pošao u školu Dragoja je čitao i pisao ćirilicu i latinicu, te englesku latinicu i rusku ćirilicu. Sva pisma je savladao sam, uz igru na Net-u. Kad je počeo eksperimentisati sa španskim, bugarskim i drugim pismima rekli smo mu: „Stan’ bre dijete!“. Svako ko ga poznaje govori da će nadmašiti stariju braću i sestre, no, to ipak ostaje da se vidi.

Zorana i Dragoja
Mogao bih u nedogled nabrajati kvalitetu djece i omladine naše šire porodice, ali je to jednostavno preopširno i zato ću se zadržati samo na ljubijskim osnovcima i pomenutoj „tradiciji“. Jeste da naš klan drži do porodičnih vrijednosti i porodice uopšte, ali se iz prezentovanog vidi i da će naša budućnost biti PONOSITA, baš kao što nam je i prošlost bila.

среда, 11. мај 2016.

DODIKOV STRAH OD „SAMOĆE“


Danima posmatram reakcije Milorada Dodika i ubijeđen sam kako su u najvećoj mjeri tek posljedica paničnog straha da će se potpuno sam, napušten od svih, morati suočiti sa grešnom prošlošću.


Nakon desetogodišnjeg razaranja države i naroda opozicioni „ćutolozi“ napokon (!) su najavili poprilično neartikulisan protest. Racionalno bi bilo očekivati da Dodik čak podrži ili bar artikuliše takvo izražavanje nezadovoljstva, a zarad opovrgavanja optužbi da je diktator, autokrata i/ili tiranin. No, kao iskusan kriminalista davno sam naučio da krivci uvijek reaguju drugačije od nevinih, odnosno da strah od odgovornosti uvijek proizvodi neracionalne reakcije.

Umjesto da nezadovoljnim građanima omogući jednodnevno ispoljavanje nakupljenih frustracija, inače posljedica teške neimaštine i silnih nepravdi, te da se emotivno ispražnjeni vrate kući, šta radi naš „prvoosumnjičeni“? Zakazuje kontraprotest! Poigravanje sa „uličnom pravdom“ i ogromnom akumulacijom opšteg bijesa je posljednje šta bi trebala činiti osoba u njegovoj „koži“, no, kako rekoh – krivci uvijek čine pogrešne poteze. Uz to njegovi „dušebrižnici“, poput Luke Petrovića, nezadovoljne građane nazovu izdajnicima i time na proteste „pozovu“ i one koji su mislili ostati kod svojih kuća. Normalno, Lukine „umotvorine“ proizvode nove izlive bijesa, šta u daljem samo intenzivira Dodikov strah.

Zatim nastupaju novi „zaštitnici lika i djela“ svog lidera i pokušavaju administrativnim nebulozama spriječiti „Dan D“, a u suštini samo provociraju frustracije građana i predsjednikovu paniku. No, ključno pitanje jeste – šta to plaši našeg „neustrašivog“?

Iole načitana osoba zna da „kult vođe“ ne počiva na pojedincu, nego na masi kakva njeguje takvu emociju prema lideru. Sasvim razumljivo svaki „vođa“ primarno strahuje od izostanka opšte podrške, a u daljem od animoziteta mase prema njemu. Uz to obim i težina animoziteta uvijek korespondira sa grijesima vlastodršca, a „grešnik“ ponajbolje zna sa čim sve treba da se suoči. Time sasvim razumljivo možemo očekivati da je Dodikov strah mnogo veći od svih naših procjena zasnovanih na onome šta znamo ili pretpostavljamo, jer naprosto on o sopstvenoj grešnosti zna ponajviše.

Ovoga puta neću govoriti o tome kako se Dodik teško ogriješio o brojne pojedince, o kategorije građana, o narod i državu. Mnogo puta sam pisao o tome šta su činili on lično i njegovi „silnici“, a ponajbolje o tome govore tekstovi u kavima sam ih nazivao MONSTRUMIMA! No, u brojnim tekstovima objavljenim posljednjih mjeseci potencirao sam „SUOČAVANJE SA ISTINOM“ kao njihovu neminovnost. I polako dolazimo do toga da će se morati suočiti sa monstruoznim zločinima kakve su počinili i/ili za kakve su odgovorni. Kako god se pretvarao ili glumatao Dodik se plaši suočavanja sa teškim grijesima nad nevinim smrtno stradalim građanima, nad razorenim porodicama, nad silnom patnjom kakvu je prouzrokovao lično ili je materijalizovana „u njegovo ime“. Elem, ponajviše se plaši da će se sa teškim zločinima morati suočiti sam, odnosno da će ga njegovi „odani“ sljedbenici napustiti i čak sopstvene grijehe njemu pripisati.

Samo zbog sopstvenog straha od suočavanja sa istinom Dodik toliko insistira na podršci svih koji su se oko njega dobro ovajdili i (ujedno) ogriješili o nevine žrtve. Vjerojatno je i sam svjestan da štakori prvi napuštaju brod koji tone, odnosno da ovako samo odgađa ono neminovno, ali to je čist refleks uvijek prisutan kod krivca. Kako sam mu to i najavljivao: moraće se sam suočiti sa svim onim šta je voljno i nevoljno zgriješio. I neće mu biti lako!

Na kraju moram reći i zbog čega pišem ovakav tekst. Punih osam i po godina moja porodica i ja živimo golgotu, a samo zbog toga što sam bio pošten i častan profesionalac. Na našu nesreću i vrlo uspješan. U brojnim tekstovima sam objašnjavao sa kakvim kriminalom sam se suočavao, kako je vrh vlasti i pojedinih institucija odreagovao na strani zločinaca (njihovih „drugova“), te kako su pojedinci i društvo teško oštećeni, tako da se ovde neću ponavljati. Neću ponavljati ni već ispričane događaje iz našeg porodičnog stradanja i moje borbe protiv zločinaštva, uz napomenu da je mnogo toga ostalo neizgovoreno iz straha da bi to moglo (ponovo) ugroziti moju djecu.

Ono na čemu želim poentirati jeste da smo porodica i ja godinama SAMI trpili nametnuti pakao i ponajbolje znamo kako je u teškim trenucima biti SAM. No, mi smo se suočavali sa tuđim grijesima i to nam je uvijek ulivalo snagu za dalje. Kako će se Dodik ponijeti u trenucima „samoće“, suočen sa vlastitom grešnom prošlošću, ostaje da se vidi. Neću likovati nad tim, neću čak ni doprinositi njegovoj patnji, i to prosto zbog vjere u humanizam, pravoslavlje ili čovjekoljublje. Jednostavno, nadam se da će njegova „katarza“ donijeti i nešto dobro – širenje svijesti da moć ne treba zloupotrebljavati! 

четвртак, 5. мај 2016.

Podrška Ljubiši Kragulju i BIG radiju


Slobodna riječ u Republici Srpskoj još jednom je napadnuta: brutalnim činom paljevine vozila gospodina Ljubiše Kragulja - vlasnika banjolučkog BIG radija.


Gospodin Ljubiša Buco Kragulj je jedna otvorena i čestita srpska duša i to se sasvim jasno prenosi na rad njegovog radija ili portala. No, kad u Srpskoj iskreno govorite šta mislite, kad odbijate da se svrstate u nepregledne kolone "jednoumlja" i kad vam je opšte dobro ideja vodilja, onda postajete "glineni golub". Žalosno, ali je tako!

Koliko je stranački nepristrasnim, a opet društveno odgovornim, osobama teško javno djelovati znam iz iskustava kakva dijelim sa BIGportal.ba. Vrlo malo, gotovo zanemarivo, medija Srpske prenosi moje tekstove, a BIGportal je upravo jedan od tih rijetkih istinoljubivih medija. Primjera radi, ovaj portal je objavio moj tekst naslova "Da li SNSD stvara partijsku policiju?" (vidi: http://www.bigportal.ba/da-li-snsd-stvara-partijsku-policiju/ ) u kakvom smo nastojali animirati javnost za još jedan napad na prava srpskih boraca od strane aktuelne vlasti, ovoga puta na ratne policajce. 

Zamislite, na krajnje bezobrazan plan protivpravnog penzionisanja 1 500 policajaca, redom boraca odbrambeno-otadžbinskog rata, odreagovalo je samo nekoliko srpskih medija. Međutim, i takva reakcija je vlast natjerala da svoje planove bar djelimično umanji i odgodi. Prilično sam siguran da Milorad Dodik i Dragan Lukač nisu "opristili" akterima protivljenja ispunjenja zahtjeva kakve je pred njih postavio MMF. 

Elem, BIG radio je vremenom nakupio popriličan fond tih "neoprostivih" akcija i to gospodin Kragulj zna. Zato i kaže: "Odgovoran je predsjednik Republike Srpske i ministar unutrašnjih poslova"...Ili su Dodik i Lukač organizovali paljevinu sa svojim ljudima ili neka dostave snimke sa kamera.". Uostalom, šta Ljubiša Kragulj ima za reći o ovom napadu pogledajte na videu koji postavljam.



Uglavnom, ovakvim putem želim bar simbolički podržati gospodina Kragulja i njegov medij, te se pridružiti njegovom apelu nadležnim institucijama da rasvijetle ovaj zločin i tako DOKAŽU da naše sumnje nisu utemeljene. U suprotnom - sumnja ostaje!