уторак, 03. мај 2016.

Srpski izbori: Ushićeno koračanje ka gasnim komorama

Tekst objavljen na nacionalnim sajtovima: CEOPOM-ISTINACentar akademske reči Šabac - CARSAKORENIFRESH PRESS i drugima. Zahvaljujem urednicima!



Jevreji su sa određenom dozom ushićenja ulazili u gasne komore naivno vjerujući nacistima da idu na dugo očekivano kupanje. Zašto me ova slika progoni uvijek kad pomislim na zadnje „srpske“ izbore?



Piše: Borislav Radovanović

Tokom holokausta nacisti su praktikovali jednu posebno mračnu prevaru, kakva je jevrejske žrtve genocida jednim dijelom pretvarala u „saučesnike“ zločina. Manje-više svi znamo kako su nacisti prevarno navodili Jevreje u gasne komore ubjeđujući ih da idu na kupanje. Za tu priliku angažovani su orkestri sastavljeni od zatočenih Jevreja, te špaliri drugih sužnjeva koji su uz blagonaklono smješkanje usmjeravali žrtve ka „kupatilu“. Civilizacijski prosto boli svijest o tome kako su žrtve na izvjestan način čak srećne ulazile u gubilišta, srećne zbog nade da će kupanjem sa sebe skinuti prljavštinu, jad i bol. Nakon pomora, „ceremonijalni izvođači“ bili su zaduženi za onaj fizički napor uklanjanja leševa. Jevrejski zatočenici angažovani za realizaciju ove monstruozne prevare uglavnom su znali u čemu (sa)učestvuju, no ključno pitanje jeste: šta su mogli promijeniti? Pojedinačno, pa čak i kolektivno, apsolutno ništa!

Međutim, kako kažu: iskustvo nije ono šta vam se dogodilo, nego na koji način tako stečeno znanje primijenite na buduće slične situacije. Jevreji su naučili „lekciju“ i odmah poratno stvorili državu Izrael, a ubrzo i pretvorili u svojevrsnog reprezenta jevrejske oružane moći. Konkretno, cijelom svijetu jasno je poručeno da Jevreji ubuduće neće u nepreglednim kolonama „srećni“ odlaziti u vlastito uništenje, nego da će se još kako boriti za opstanak.

Ovo sam morao ispričati kako bih slikovito dočarao vlastiti utisak povodom posljednjih izbora u Srbiji. Bilo mi je mučno posmatrati kako Srbi sa srećom ili ushićenjem u kolonama čekaju priliku za (pre)dugo im uskraćeno „kupanje“. Kako naš narod voli pompu, tako je za ovu priliku angažovan veliki simfonijski orkestar sa Aleksandrom Vučićem kao dirigentom. Oko kolone poredane su brojne proevropske političke „snage“ sa zadatkom da se blagonaklono smješkaju žrtvama-biračima i obmanjuju ih da će predstojeće „pročišćenje“  donijeti im željenu radost. Svi angažovani akteri ove „ceremonije“ odlično znaju da se na krovu „kupatila“ nalaze „evropski gospodari“, koji će u konačnici odlučiti da li će žrtve politi ledenom vodom ili otrovom.

Možda će neko pogrešno pomisliti da postoji sličnost između naših i jevrejskih aktera „ceremonija“. Naprosto nije tako. Jevrejski „muzičari“ su na ovakva ponašanja silom natjerani, i u potpunosti su dijelili sudbinu svih ostalih žrtava, dok se to na ove naše „simfoničare“ ne može primijeniti. Oni uživaju u raskošu, obilju i samodopadnosti, a u zločinu saučestvuju zarad očuvanja stečenog hedonizma, zarad bogaćenja, zarad sticanja moći i uticaja. Upravo ovakvom podjelom društvenih „klasa“ dolazimo do esencije srpskih problema i neizvjesne budućnosti, no zadržimo se još malo na problemima fašizma.

Moram pojasniti da imam posebne razloge zbog kojih ne koristim termine „profašistički“ ili „neofašistički“, iako je moguća njihova adekvatna primjena u odnosu na posmatrane pojave. To naprosto ne činim zbog činjenice da govorim o onom izvorišnom (etimološkom) pojavnom obliku fašizma/nacizma. Niti su ove anticivilizacijske pojave idejno nastale u Italiji i Njemačkoj, niti su njihovi rodonačelnici Musolini i Hitler - tek dvije budaletine sa kakvima su se stvarni kreatori fašizma poigrali kao marionetama. Totalitarizmi 20. vijeka, i ljevačarski i desničarski, osmišljeni su u istim centrima moći zapadnog imperijalnog kapitalizma i to, prvo, zarad štićenja sopstvene ugroženosti od ideja socijalne pravde i jednakopravnosti, a potom u funkciji širenja moći i uticaja. Odnosno, zarad uvijek prisutnog prokletstva zvanog bogaćenje/sticanje, fenomena mnogo bližeg socio-patološkim manifestacijama poremećaja, nego zdravorazumskom ponašanju.

Ukoliko do ovog trenutka niste prekinuli čitanje uz ocjenu da sam zalutao u bespućima simbolike upozoravam da „ekspresno“ prelazim na ovovremenske prilike i probleme, odnosno zbog čega ovako grubu simboliku primjenjujem na posljednje izbore. Moram otvoriti pitanje: šta su Srbi naučili iz „iskustva“ od čak tri genocida u samo jednom vijeku?

„MOST ISTOK-ZAPAD“ I NAŠE USHIĆENJE GASNIM KOMORAMA

Počesto pišem kako sam fasciniran sa kakvom lakoćom se kolektivna svijest oblikuje u funkciji autodestrukcije ili samouništenja. Fasciniran sam ljudskom naivnošću ili, narodski rečeno, glupavošću. No, kako sam obećao da ću biti konkretan i ovovremenski fokusiran odmah ću preći na stvar.

Povodom održavanja misterioznog skupa Trilateralne komisije u Beogradu (2014.) u naš javni diskurs ulazi do tada malo poznata organizacija „Most Istok-Zapad“ (East West Bridge), ili zapadnobalkanski ogranak Trilaterale. Mogu razumjeti da običnom puku nisu poznate finansijske manipulacije svjetskih ratova, uključujući i hladnoratovski, odnosno uloga centara moći zapadnog kapitalizma u krvoprolićima veličine stotine miliona ljudi i fenomena fašizma. No, nikako ne mogu razumjeti da tipovi kao Rokfeler, Bžežinski, Klinton, Kisindžer,  „nobelovka „ Olbrajt, Soroš, Volker, kakvi su neskriveno zalagali za razbijanje Jugoslavije, za bombardovanja i progone naše nejači, nekim „čudom“ postaju „civilizacijske vertikale“ našoj eliti. Neću da prozivam nikog, nego preporučujem čitaocima da jednostavno odu na sajt: http://www.ewb.rs/Default.aspx  i sami pregledaju „spisak srpskog srama“!

I šta su Gebelsovi sljedbenici uradili sopstvenom narodu? Zamislite, uspjeli su ubijediti građane da Srbije ide „razvojnim putem“ jer tako tvrde MMF i Svjetska banka. Zločinačke organizacije kakve su od nastanka do danas bespoštedno napadale i razarale preko stotinu država, a samo zarad umobolnog bogaćenja kojekakvih Rokfelera i Rotšilda, danas Srbiji ukazuju koji put je „dobar“ za njene građane i narod. Naši očito dobro uvježbani „trilateralni modelatori svijesti“ uspijevaju „ekonomske ubice“ predstaviti kao vjerodostojne reprezente činjenica i pokazatelja. I antički Rim je prema relevantnim pokazateljima bio vrlo bogato i razvijeno društvo, no šta su robovi i slobodna sirotinja imali od „opšteg stanja“? Ili ovovremenski: šta srpski radnik ima od toga što njegov minimalac saberu sa direktorovom platom i izračunaju prosjek po kom oba „žive dobro“?

Elem, problem je u tome što se ovakvim manipulacijama ne završavaju predizborne prevare naivnog puka. Najveća obmana „trilateralca u pokušaju“ Aleksandra Vučića (kako sam ga nazvao u tekstu povodom sastanka Trilaterale u Beogradu) leži u razlozima raspisivanja izbora. U srpskom javnom diskursu se ova prevara uglavnom ne pominje, ili se tek nemušto „zamotava“. Treba jasno i glasno reći: Vučić je odlučio u potpunosti realizovati uslove MMF-a u domenu otpuštanja zaposlenih u javoj upravi i preduzećima. Nekoliko desetina hiljada zaposlenih biće u tekućoj i narednoj godini jednostavno otpušteno i pretvoreno u sirotinju! Da je Vučić prvo realizovao ovu zamisao, pa čekao izbore do 2018., doživio bi debakl nezamislivih razmjera, a opozicija bi bila  ojačana i brojčano i kvalitativno. Zato je građanima prodao „šarene laže“, naveo ih da podrže njegovu „politiku“, a sad neka čekaju da doista vide za šta su glasali.

Ovde očekujem prigovore tipa – javni sektor treba „racionalizovati“ (kako kaže MMF). Volio bih da mi neko ukaže na primjer razvijene države koja ne tavori sa prekopotrebnim zaposlenicima u javnoj sferi, koja i pored silnih priča o potrebama otpuštanja ne čini upravo suprotno – zapošljava. Razlog tome je vrlo jednostavan. U sferi proizvodnje tehnološki razvoj doprinosi činjenici da je ljudski rad sve manje potreban. Sa druge strane stanovništvo na ovoj nesređenoj planeti odavno je prešao sedam milijardi, čime je ponuda radne snage dosegla prekopotreban nivo. Uveliko prekopotreban! I šta države čine u pogledu amortizovanja tog globalnog problema? Jednostavno zapošljavaju koliko god mogu, a samo kako bi bar dijelu populacije obezbijedile socijalnu sigurnost. I takav trend će biti nastavljen bez obzira na „mišljenja“ MMF-a. Ono na čemu je Vučić mogao i trebao poentirati jesu uštede u domenu rasipništva, kriminala i korupcije, lošeg upravljanja i ino, a otpuštanje zaposlenih je zadnja mjera kakvoj treba pribjegavati. Ako ništa drugo, ono bar zbog shvatanja da zaposlen čovjek nastoji konstruktivno djelovati spram društva, dok „besposlenom“ svakakve ludosti padaju na um.


Sad, navikao sam govoriti ono šta mislim i bez obzira na cijenu istinoljublja. Zato ću objasniti zbog čega je Rokfeleru, Bžežinskom, Sorošu i drugim sljedbenicima ultrafašističkih ideja Trilaterale toliko važan aspekt OTPUŠTANJA ZAPOSLENIH u javnoj upravi. Da bi shvatili esenciju problema moramo se prisjetiti da pomenuti monstrumi decenijama uništavaju onaj po prirodi stvari najbolji sloj društva – srednju klasu, nastojeći da svijet svedu na gospodare i robove, na patricije i plebejce. Osim klasičnih oblika urušavanja srednje klase ovi globalisti (globalni gospodari) primjenjuju jedan specifičan oblik oblikovanja srednje klase prema njihovim interesima. Okvirno tzv. grčki sindrom bazira se na vještačkom proizvođenju srednje klase iz struktura državne administracije i javnog sektora. Jedno je prednje pomenuto egzistencijalno zbrinjavanje građana od strane države, u odnosu na sasvim drugu pojavu u vidu dodatnog situiranja istih.

Plasiranjem namjenskih kredita i kroz nametanje „zagarantovanih prava“ javnom sektoru obezbijeđni su vrlo solidni životni uslovi, odnosno status srednje klase. No tu govorimo o „poslušničkoj“ srednjoj klasi, kakva se zadovoljava nezasluženim primanjima i bježi od svake primisli traženja socijalne pravde. Takva „srednja klasa“ je lojalna i prema vladajućoj eliti države i prema globalnim gospodarima. Ili, boljerečeno prema „kolonijalnim namjesnicima“ (državna „vlast“) i vrhovnim kolonizatorima. Aktuelni problem leži u tome što je neko vrijeme Trilateralcima odgovarao rast i razvoj ovakve društvene kvaziklase, dok je uništavan onaj stvarni srednji stalež. Inače moramo znati da kvalitet srednje klase primarno se mjeri po stepenu (ne)ovisnosti iste od vladajuće klase. Dakle, kad su srednju klasu u maksimalnoj mjeri preoblikovali u svoje bezumne poslušnike elitistički ili vladarski krugovi nastoje smanjiti prekopotreban broj tih „poslušnika“. Cilj je zadržati samo one najodanije, najbezobzirnije i najnečovječnije predstavnike „srednje klase“, a kako bi isti roblje progonili kako gospodari kažu. Znači, osnovni cilj je podjela čovječanstva na  „patricije“ i njihove „privilegovane sluge“, na jednoj strani, te „plebejce“ ili moderne robove na drugoj.


Elem, ako je neko pomislio da je ovakav crni scenarij nešto najgore šta nas može, i vjerojatno hoće,  zadesiti – taj se prevario. Esencijalni problem sa pozicije trilateralnih gospodara jeste prekobrojnost radne snage, roblja, plebejaca, raje ili kako vam drago da nazovete sirotinju. Projekcije Trilaterale, Bilderbergovaca i sličnih fašizoidnih organizacija idu maksimalno do „zlatne milijarde“ – broja stanovnika koji treba da zaposijeda našu planetu. Preostalih preko šest milijardi oni posmatraju kao nepotreban i beskoristan teret, čak kao štetočine. Taj sloj „manjevrijednih“ se množi, zagađuje planet, crpi prirodne resurse i ukupno ugrožava opstanak ljudske rase. I šta je preostalo „zabrinutim“ Rokfelerima i Rotšildima, nego da u nacističkim manirima riješi se ovog „tereta“ i izvora opasnosti.

Jedan od uvijek efikasnih načina eliminacije viška življa su ratovi. Zar nas čudi činjenica da kroz cjelokupnu istoriju nismo imali u jednom trenutku više eskaliranih oružanih sukoba ili žarišta eskalacije, negoli je to danas? Dugo sam griješio u premisi da će Treći svjetski rat ići po matrici prethodna dva: zavadi naivne budaletine da se tuku do iznemoglosti, a potom ih okupiraj OKONČANJEM SUKOBA. Ovoga puta matrica će biti nešto drugačija: Sjedinjene Države i „NATO jastrebovi“ proizvodiće ratove i krvoprolića diljem planete, te iste održavati do potpunog istrebljenja zaraćenih naroda i država (normalno uz uvijek prisutna bombardovanja). Jedino je važno prostor „zlatne milijarde“ hermetički zatvoriti i zaštititi od „tuđih ratova“, dok se ovi „manjevrijedni“ međusobno ne istrijebe. Uz ratove obično ide glad, bolesti (i klasične i ove „misteriozne“), ludilo i autodestrukcija – znači sve pretpostavke genocida su ispunjene.

Ovde moram pomenuti još jednu globalnu opasnost, možda čak težu od ratova, gladi i bolesti. Mislim na urbanizaciju! Znam da je o urbanizaciji izrečeno nebrojeno definicija, no, moram i ja dati svoju: Urbanizacija predstavlja proces odvajanja ljudske populacije od prirodnih resursa. Priroda sama sebe nikada neće uništiti, pa čak ni na bilokakav način ugroziti. Jedina opasnost po prirodu i, još važnije, prirodne resurse jeste čovjek i samo zbog toga „kreatori globalne budućnosti“ nastoje ljude odvojiti od prirodnih izvora, te smjestiti u megapolise ili moderne koncentracione logore. Svi to gledamo, ali samo rijetki doista vide da se svjetska populacije sve više koncentriše na nekoliko stotina lokaliteta. Prosto je fascinantno kako ti ljudi u tim „košnicama“ dobijaju brže i bar naoko kvalitetnije meso, paprike ili jabuke od onih „blesavih rođaka“ koji su ostali u ruralnim sredinama i to sami proizvode. No, „idilu“ kvari jedna nesporna činjenica: apsolutno svi kanali i sredstva snabdjevanja urbanih logora su pod kontrolom nacistički zadojenih Rokfelera, Rotšilda, „čika Soroša“ i ekipe. Stvorene su sve potrebne pretpostavke za realizaciju URBICIDA, i samo je pitanje odluke kad će zamišljeno biti realizovano.


Sa pozicije stvaranja pretpostavki urbicida možemo posmatrati i poteze „velikog simfoničara“ Vučića u pogledu projekta „Beograd na vodi“. Jedna priča je uređivanje korita rijeka u funkciji ugođaja i razvoja turizma, no to naprosto moramo odvojiti od izgradnje novih stambenih jedinica namijenjenih daljoj urbanizaciji Srbije. Kad k tome dodamo činjenicu da je u bescjenje prodano na hiljade hektara najbolje vojvođanske zemlje, onda se ozbiljno moramo zabrinuti nad „idejama“ vlasti. Možda je takvo ponašanje „ekonomski racionalno“ sa pozicije vrijednosti kakve promovišu Trilateralci, ali sa pozicije obezbjeđivanja elementarnih ljudskih potreba riječ je o notornoj budalaštini.

Na kraju, moram izreći jednu istinu koju „trilateralac u pokušaju“ Vučić nikada neće izgovoriti. Globalisti bi odavno započeli svođenje čovječanstva na nivo „zlatne milijarde“, ali im Slaveni čine „ozbiljne probleme“. Bžežinski, vodeći ideolog Trilaterale, je nedvosmislnen – nemaju Slaveni pravo na tolike teritorije i prirodna bogatstva. No, kako im to oteti? Krajem prošlog vijeka jeste načinjen ozbiljn prodor na slavenske prostore, ali je Rusija ostala dovoljno moćna da zaštiti sebe i svoje okruženje. Mogli bi npr. Slavene uvesti u tu famoznu „milijardu“, ali nacisti (oni izvorno-otočni, a ne kontinentalni) to naprosto ne žele. Uz to, kod Slavena nešto teže idu i manipulacije kolektivnim identitetom, urbanizacijom, getoizacijom, socio-patologijom i ino. To ne znači da opšte sluđivanje nije zahvatilo i slavenske prostore i populaciju, nego naprosto da to ne ide željenom dinamikom. U odnosu na pojedine slavenske kategorije, poput ruske, te monstruozne projekcije budućnosti gotovo da nikako ne prolaze.


Elem, upravo zbog problema na ruskoj strani Trilateralci su se posebno posvetili srpskoj zajednici. Imaju Srbi tu i realnu i simboličku važnost unutar slavenskog korpusa naroda. Primjera radi, kad su ostali slavenski narodi vidjeli šta ultrafašisti čine Srbima jednostvano su se odlučili na samopokoravanje ili samokolonizovanje u odnosu na nove gospodare. Zbog takve simbolike važno je Srbe ubijediti da sa ushićenjem i uz simfonijski orkestar uđu u „kupatilo“, a kakvo ih tamo „pročišćenje“ čeka – odlučiće nacisti!