petak, 20. svibnja 2016.

Šta nam govore prvi „vijesnici proljeća“?


Okončani su protesti boraca Federacije BiH i prvi utisci govore da se u ovoj zemlji događaju vrlo zanimljivi društveni procesi. Kad današnji dan posmatramo u kontekstu banjolučkih protesta možemo govoriti čak o nagovještajima ozbiljnih promjena.



Kako sam najavio danas su širom Federacije upriličeni protesti boraca nekadašnjih ABiH i HVO okupljeni u čak 70-ak udruženja, no izvan onih ključnih i „privilegovanih“ boračkih organizacija kakve okupljaju gro ove populacije. U biti ništa spektakularno, tek nekih 1 000 demonstranata ispred zgrade federalne vlade u Sarajevu, te po nekoliko desetina ili (rjeđe) stotina u pojedinim gradovima. Međutim, malobrojnost demonstranata nije ih odvratila od najavljenog nauma – blokada puteva i graničnih prelaza. Neću pretjerano ulaziti u ono šta se danas događalo u Federaciji, nego ću se fokusirati na zaključke ili procjene kakve možemo izvesti nakon posljednjih dešavanja u BiH.



Zato krenimo redom:

Prvo, u BiH nema „obojenih revolucija“ ili sličnih operacija stranih centara moći.

Sve te silne „teorije zavjera“ kakvima se ovdašnje stanovništvo mjesecima sluđuje danas su definitivno „pale u vodu“. Prvo su protesti u našem najvećem gradu sasvim jasno pokazali da se radi o istinskom nezadovoljstvu građana aktuelnom vlašću i stanjem u društvu. Današnji protesti u Federaciji su to nesporno potvrdili. Manje-više već smo morali spoznati kako funkcionišu „obojene revolucije“, „arapska proljeća“ i slični fenomeni, šta je dovoljno da shvatimo kako aktuelna dešavanja nemaju ama baš nikakvih obilježja biločega sličnog.

Na djelu imamo izražavanje nezadovoljstva boraca, nezaposlenih, obespravljenih radnika i raznih socijalnih kategorija, i ništa preko toga. Upravo malobrojnost i neartikulisanost skupova pokazuje da je u pitanju reagovanje pojedinih kategorija društva, te da nema ni naznaka masovnosti, organizovanosti, ciljnosti i istrajnosti kakve imamo u slučajevima „revolucija“ projektovanih od strane utreniranih ino aktera.

Drugo, vlasti se plaše reakcija građana.

U odnosu na naše proteste već sam govorio kako je organizovanje kontramitinga i inkvizicijsko zastrašivanje građana tek pokazatelj straha vlasti Republike Srpske od reakcija građana. Danas to vidimo i u Sarajevu! Iako su se najveća federalna boračka udruženja ogradila od današnjih protesta i time umanjila njihovu snagu, vlast se ipak prepala i to sasvim jasno prezentovala. Prije dvije godine pred mnogo veću masu razjarenih građana postavljeni su policijski kordoni i odbijan je bilokakav kontakt sa demonstrantima. Danas su predstavnici federalne vlade brže-bolje primili predstavnike boraca i prihvatili da njihovu Rezoluciju proslijede parlamentu na usvajanje. Pregovori će biti nastavljeni i ni naslutiti nije moguće dosadašnju aroganciju vlasti u sličnim prilikama.

Osim toga vidljivi su do danas nezabilježeni primjeri kako policija „dopušta“ da svega 20-ak Hercegovaca satima blokira prelazak graničnih prelaza, ili da nekolicina građana blokira magistralne pravce. Takve stvari se ranije nisu događale! No, nešto se u ovoj zemlji mijenja. Prema mojim saznanjima i našoj policiji u Banjaluci je sugerisano da ne zaustavljaju „zabranjenu“ šetnju opozicije, nego da je samo u kolonama prate (šta se i dogodilo).

 Treće, budi se svijest građana o tome da sami „kroje svoju sudbinu“.

Moram priznati da je opozicija Srpske napokon (!) pokazala senzibilitet potreban za kreiranje ozbiljnijih društvenih promjena. To su nedvosmisleno pokazali tako što su predstavnicima tzv. običnih građana omogućili da se obrate okupljenima i upute ono šta nazivamo „riječ naroda“. Na drugoj strani vlast je pokazala senzibilitet novoa „uspavanog međeda“.

Kad su današnji protesti u pitanju pokazano je kako „organizacije od vitalnog značaja“ nemaju ekskluzivitet na izražavanje mišljenja onih koje „predstavljaju“. Polako, ali sigurno građani pronalaze načine da samostalno, samoinicijativno i bez „posrednika“ kažu šta ih tišti, te da traže svoja prava izravno. To je izuzetan napredak, a posebno ako uobzirimo činjenicu da gotovo ne postoji kategorija građana kakva nije zastupljena nekom organizacijom ili udruženjem čijim predstavnicima su samo lični interesi bitni. Naoko djeluje iracionalno „djelovanje“ 70 boračkih organizacija u entitetu sa nešto preko dva miliona stanovnika, ali to možemo nazvati i „pozitivnom konkurencijom“ kakva treba da iznjedri najbolje predstavnike i profiliše ponajbolje ideje i platforme.

Međutim, jedan od zahtjeva Rezolucije je vrlo zanimljiv i sa aspekta Republike Srpske, ali i kroz prizmu mnogih problema ovedržave. Konkretno, ovdje je vladi upućen zahtjev da se 180 miliona maraka dodijeljenih kojekakvim organizacijama boraca, od kakvih „štićena“ grupa ima male vajde, prenamijeni ka direktnim korisnicima – borcima. U ovoj zemlji je „lešinarenje“ poprimilo zaista zabrinjavajuće dimenzije. Nema ugrožene/socijalne kategorije kakvu ne zastupa nekoliko „udruženja“. Sve se svodi na izvlačenje para zarad ličnih interesa „zabrinutih“ aktivista. Uz to svaka marka doznačena udruženjima direktno umanjuje sredstva namijenjena najugroženijim kategorijama. Vlast tako drži pod kontrolom socijalno ugrožene grupe, a „usluge“ posrednika plaća sa grbače sirotinje. Zato je za sve nas važan zahtjev ove Rezolucije o stavljanju moratorija na finansiranje udruženja.


Na kraju, moram naglasiti kako je „proljeće“ došlo baš kao i metereološke prilike – hladno, kišovito, hirovito, no, ipak je došlo! Kakvo će nam ljeto biti zavisi od nas samih!