среда, 15. јун 2016.

Ko je ubio Radovana?


Moram načelnika CJB Prijedor Dalibra Ivanića nešto javno upitati: da li nakon dvogodišnje „intenzivne istrage“ zna ko je ubio Radovana Grbića zvanog Cule? Ko zna, možda će mu informacije iz ovog teksta pomoći u istrazi.


Primjećujem da je „vrh“ CJB Prijedor sazvao konferenciju za medije povodom incidenta sa parkinga prijedorske bolnice, šta me je upravo iritiralo da napišem ovaj tekst. Inače, Dalibor Ivanić i njegovi „kadrovi“ poznati su po vrlo revnosnom informisanju javnosti oko bukvalno perifernih inkrimisanih ponašanja kakva se događaju svakodnevno, dok o desetinama neriješenih ubistava, iznuđenih samoubistava, teških razbojništava i drugih zločina imamo „zavjeru ćutanja“. Elem, ne može to tako!

Podsjetiću kratko da je pokojni Radovan ubijen aprila 2014. godine na pragu svoje kuće u Rasavcima. Prema do danas prikupljenim dokazima nedvosmisleno je u pitanju klasična mafijaška likvidacija, gdje na prste možemo prebrojati sve osobe u našem okruženju spremne i sposobne izvesti ovakav napad. Jednom od  najopasnijih momaka ove zemlje ubojica je postavio zasjedu na svega desetak metara od ulaza u kuću, nakon čega je nespremnog Radovana oborio rafalom. Potom je došao iznad ranjenika i „ovjerio“ ga. Pokojni Cule je više puta demonstrirao da je i teško ranjen ili povrijeđen izuzetno opasan, šta njegovog ubojicu uvodi u sam vrh kriminalnog miljea.

Ono šta „stručnjaci“ u našoj policiji nikako da shvate jeste skup indicija da Grbićevo ubistvo predstavlja prvu u nizu sličnih likvidacija – istog modus operandi. Oktobra prošle godine u Gradiškoj ubijen je još jedan naš „žestoki momak“ Milan Vujičić Vujke. Ponovo je ubojica postavio zasjedu na 15-ak metara od žrtvinog automobila i likvidaciju počinio automatskom puškom. Ukoliko imamo identičan način ubistva, te višestruku povezanost žrtava, možemo sasvim utemeljeno razmišljati o „serijskom profesionalcu“ iznimne vještine i hrabrosti.


No, svega 10 dana prije ovog zločina u Banjoluci imamo još jednu likvidaciju kakvu moramo posmatrati u kontekstu prednje pomenutih, a riječ je o Nebojši Čubriloviću. Ovoga puta ubojica koristi automatski pištolj, najvjerojatnije „Škorpion“, te ponovo postavlja zasjedu kod žrtvinog stana i „priču“ završava neobično efikasno. Pri tom moram apostrofirati kako svoje sumnje ne baziram samo na načinu izvršenja, nego ponovo na povezanosti žrtava. Opštepoznato je da je ubijeni Čubrilović pripadao „slovenačkoj“ kriminalnoj organizaciji Milanka Sredića, čiji su pripadnici presuđeni zbog krijumčarenja kokaina iz Južne Amerike i distribucije širom Evrope. Elem, koliko je poznato da je Sredić porijeklom iz okoline Prijedora, da u tom gradu posjeduje stan i da je u momentu hapšenja kupovao još dva luksuzna stana, te da je na našem području imao vrlo razgranate „poslovne veze“? Znam da policija raspolaže nizom informacija o kriminalnim aktivnostima Milanka Sredića, a prije toga i njegovog oca, iz prostog razloga što sam iste lično dostavio.

Sad, ukoliko je neko pretpostavio da su prednji navodi zabrinjavajući – eto pogriješio je! Tek sad slijedi „dramaturgija“. Pouzdano znam da je pojedinacima iz samog vrha naše policije poznato kako je pokojni Grbić bio ključni svjedok protiv kriminalne organizacije porodice Milaković (znaju ponešto i o atentatu na premijera Đinđića!?)

Podsjetiću da su glavni akteri (Saša, Slaviša, Milka i dr.) ove organizacije, inače samo „ispostave“ kriminalne organizacije pok. Željka Ražnjatovića Arkana, još uvijek u bjekstvu, odnosno da Sud BiH protiv istih vodi postupak za organizovani kriminal. I nije pokojni Grbić pomenute Milakoviće ugrožavao samo kao svjedok, nego i kao deklarisani neprijatelj povodom vrlo ozbiljnih međusobnih sukoba. Mogao bih ovde otvoriti priču o brojnim ubistima, eksplozijama i kriminalnim obračunima iz tog vremena, ali moram ići dalje obzirom na povelik broj teških zločina o kakvima je Grbić mogao svjedočiti ili dati korisne informacije, ali se „neko“ pobrinuo da to ne čini.

Primjera radi, mogao je Radovan „ponešto reći“ o samoubistvu svog zemljaka iz Rasavaca, pok. Rade Radinovića, koji se oktobra 2008. godine objesio u KPZ Tunice. Radinoviću je određen pritvor zbog sumnji da je ubio Gordanu Milosavljević i Doris Bajilo, čija stradanja je prijedorska policije vodila i (čak) tužilaštvu prijavila kao utapanje i nestanak osobe - sve dok nisam „povilenio“, te počinjene zločine dokazno utemeljio i kako valja procesuirao. 

Elem, samoubistvo (pod prinudom) uslijedilo je dva dana prije nego što je po mom zahtjevu trebao biti doveden na ispitivanje zbog ubistva starice Dušanke Stanković (čije stradanje je policija „opet pogrešno“ prijavila kao zades), ali i zbog niza slučajeva teškog seksualnog zločinaštva nad djevojčivama i djevojkama iz Prijedora i okruženja. Neko se pobrinuo da Radu nikada ne ispitam ni ja, ni banjolučki inspektori na okolnosti brutalnog ubistva Ferida Memića (pritvorenika KPZ-a iz Prijedora).

Idemo dalje: Radinović je znao (i davao informacije) o ubistvima Irene Predojević, Predraga Vrbana i Seada Kanurića zv. Steva, počinjenih u Koz. Dubici (ili u Prijedoru!?) i od njega se u istrazi mnogo očekivalo, ali se „neko“ pobrinuo da to ne bude tako. Sad, još jedna vrlo upućena osoba iskazala je volju da razgovara o ovim zločinima i, gle čuda, par dana nakon našeg prvog razgovora je otrovana. Kad k tome dodam koliko njih je pobjeglo, koliko ih je „naglo zaćutalo“ ili podleglo teškim zastrašivanjima, moram zaključiti da u pozadini pomenutih zločina stoji neko doista moćan. Možda Uroš Pena i Gojko Vasić znaju ko bi to mogao biti? Istovremeno, ističem kako sam naveo samo jedan maleni dio teških zločina sa kakvima su pomenuta lica višestruko povezana, te da tu ima građe za nekoliko knjiga (preveliko za jedan tekst).

Na kraju, moram i poentirati. Dakle, predložio bih Daliboru Ivaniću i „kadrovima“ da malčice smanje medijsko eksponiranje povodom bukvalno irelevantnih dešavanja, te da javnosti kažu ponešto i iz domena teških krimena. Primjera radi da se „pohvale“ otkrivanjem ubojice našeg Radovana... ili će naknadno „utvrditi“ da se Radovan utopio... ili ugušio? Ima prijedorska policija „bogatu praksu“ krajnje nakaradnog procesuiranja teških zločina.

Ukoliko se Dalibor Ivanić bude „vadio“ činjenicom da su pomenuti zločini počinjeni prije njegovog mandata, zbog čega nije "dovoljno upućen" u moje navode, predlažem mu da se za pomoć obrati ministru Draganu Lukaču. Konkretno, neka od ministra zatraži službenu dokumentaciju koju sam mu dostavio prošle godine, jer tu „sve lijepo piše“ – samo treba čitati i, normalno, raditi policijski posao. Doduše, može ponešto priupitati i svoje vodeće „kadrove“... čak bih mu preporučio da iste kriminalistički obradi i sasluša kao osumnjičene.