utorak, 28. lipnja 2016.

Kvazistatističara Velimira Jukića treba uhapsiti!


Republika Srpska postaće država onog trenutka kad se njeni nosioci političke i institucionalne moći budu ponašali kao državnici... ili kad MUP RS uhapsi direktora Agencije za statistiku BiH Velimira Jukića!?


Piše: Borislav Radovanović

Danima pratim političku ujdurmu oko odluke gospodina Jukića kojom „on usvaja“ Jedinstveni program obrade popisne građe, a posebice reakcije političkih i institucionalnih lidera Srpske. Sviđalo se to nekom ili ne, no nedvosmisleno je da politički predstavnici izvaljuju jednu glupost za drugom. Predlažu da pojedina tijela državnog nivoa (Predsjedništvo BiH, parlament, Savjet ministara i ino) donesu odluke o neprihvatanju Jukićeve „samovolje“. Upravo kako direktor Jukić nije samostalno i samovoljno donosio odluke, nego u sprezi sa dominirajućim čelnicima državnih institucija, tako neće ni doći do adekvatne reakcije institucija kakvu priželjkuju naši predstavnici. Povlačiti poteze za kakve unaprijed znaju da su neučinkoviti mogu samo osobe „kratke pameti“ ili nedostatka državničkog stava. Ideje o novom popisu na nivou Srpske bolje je da ne tumačim!

Znači, ovde je ključno pitanje: šta je to konkretno uradio direktor Agencije za statistiku BiH-e? Jednostavno – prekoračio je zakonska ovlaštenja jasno precizirana Zakonom o popisu i „propisao odluku“ o „usvajanju jedinstvenog programa“. Već u startu vidimo kolika je „pravnička pamet“ gospodina Jukića kad nema svijesti o tome da se odluke donose, a nikako „propisuju“, te da pojedinac ne može „usvajati programe“, nego da ih nadležna tijela utvrđuju.

Dakle, Agenicija za statistiku BiH, uz obavezno učestvovanje entitetskih zavoda, utvrđuje program obrade popisne građe i to u propisanoj proceduri kakva podrazumijeva konsenzus svih pravno relevantnih subjekata. Bez saglasnosti entitetskih zavoda Agencija nije ovlaštena samostalno donositi ovakve odluke, a poseban paradoks nosi činjenica da direktor Jukić nije imao ni obavezujući konsenzus unutar same Agencije. Vrhunac Jukićeve samovolje  ogleda se u činjenici da oko svoje odluke nije konsultovao ni Centralni popisni biro kao najvišu instituciju odlučivanja u domenu popisivanja stanovništva. Niti jednom pravnom normom direktor Agenicije nije ovlašten za samostalno „usvajanje programa“ ili kakvo slično činjenje. Time proizilazi da je gospodin Jukić prekoračio zakonska ovlaštenja i to na pravno krajnje skaradan način.

Pri tom direktor Jukić je zloupotrijebio službeni položaj, te uz grubo kršenje zakona i profesionalnih standarda, donio akte kakvi zadiru u samu suštinu popisnog procesa i rezultata istog. Odlučio je usvojiti metodologiju kakvom rezidentno stanovništvo uvećava za čak 196 000 osoba ili za nekih (preliminarno) pet odsto ukupne populacije. Odlično se zna čiji (kog naroda i političkih subjekata) politički interes je ovim nezakonitim činom materijalizovan, a čiji je grubo povrijeđen, no o tome ćemo nekom drugom prilikom. U ovom trenutku važno je znati da je direktor državne agencije zloupotrijebio službeni položaj na način da popisne rezultate prekraja po svojoj volji i nahođenju. To mu zakonodavac nije pravno omogućio, šta u konačnici znači da je prekršio zakon. Šta se radi sa prekršiocima zakona? Kratko i jasno – nadležne institucije takve hapse i procesuiraju pred nadležnim pravosudnim organima!

NA POTEZU JE MINISTAR DRAGAN LUKAČ

Sad, da ovaj tekst ne bi podvodili pod „kritizerstvo“ nadalje ću prilično precizno razjasniti red radnji kakve institucije Srpske mogu i treba da preduzmu protiv „prvog B-H statističara“. Prethodno moram istaći kako je Zavod za statistiku Srpske izradio jednu sveobuhvatnu i izvanredno utemeljenu informaciju o do sada preduzimanim aktivnostima na planu popisa stanovništva, te istu dostavio nadležnim tijelima.  Pri tom, u informaciji je na nekoliko stranica obrazloženo koje i kakve nezakonitosti je počinio direktor Jukić. Riječ je o desetinama radnji preduzetih suprotno Zakonu o popisu, vrlo precizno  kvalifikovanih i opisanih.

Pored ostalih relevantnih subjekata informacija je dostavljena i ministru Draganu Lukaču kakav bi trebao, kao magistar struke, prepoznati kako prekoračenja ovlaštenja direktora Jukića obrazložena u pomenutoj informaciji u stvari predstavljaju obilježja krivičnog djela „zloupotreba službenog položaja ili ovkaštenja“ iz člana 220. Krivičnog zakona BiH-e. Znači, ministar bi predmetni akt Zavoda trebao percipirati kao polazišnu informaciju o počinjenom krivičnom djelu i njegovom počiniocu (i to kao izvanrednu informaciju), te isti proslijediti Upravi kriminalističke policije na dalje postupanje.

Obzirom da se predstavljam kao „neformalni savjetnik“ ministra Lukača smatram da sam dužan i obrazložiti na koji način se krivično-procesno i kriminalistički ovakve polazne informacije pretvaraju u krivične predmete. Prva radnja kakvu inspektori treba da preduzmu o ovom slučaju jeste ostvarivanje kontakta sa službenim licima entitetskog zavoda (sa izvorom saznanja o krivičnom djelu), a sa ciljem pribavljanja službene dokumentacije kakva ima dokaznu vrijednost, izjava lica, obavještenja, te stručnih tumačenja možebitnih nejasnoća. Pri tom se stručnost naših statističara koristi i radi pribavljanja informacija o tome kako usmjeriti buduće istražne radnje: prilikom pretresanja gdje i kakve tražiti materijalne dokaze, koja lica iz Agencije, Biroa ili federalnog zavoda saslušati kao svjedoke i ino. U ovakvim slučajevim poželjno je i uključivanje Pravobranilaštva RS, i kao savjetodavnog tijela, ali i kao organa kakav bi trebao preduzeti radnje u domenu svojih ovlaštenja.

Nadalje, kad prednje opisanim radnjama utvrdite „osnov sumnje“ da je Velimir Jukić počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja preduzimate sljedeću radnju – lišavanje slobode! Tim započinje faza kriminalističke obrade kakva je od iznimne važnosti obzirom da pruža mogućnost identifikovanja pojedinaca sa kakvima je Jukić dogovarao (teško da se na ovakav potez sam odlučio) donošenje ovako skaradnih pravnih odluka, pod kojim okolnostima, pa sve do mogućnosti koristoljublja kao najčešćeg motiva ovakvih krimena.

Nakon saslušanja osumnjičenog na red dolazi sljedeća radnja – lice uz izvještaj predajemo tužiocu Tužilaštva BiH (u ovakvim slučajevima nadležnim). Ovde moram apostrofirati kako sva „karikiranja“ oko toga kako će se postupajući tužilac i Tužilaštvo BiH odrediti ovako ili onako predstavljaju obične gluposti. Svaku svoju odluku tužilac mora zakonski utemeljiti i obrazložiti, a dobro je svjestan i da za istu snosi odgovornost. Da ne pominjem kako prijavitelj (MUP) ima pravo žalbe na odluku kakvom nije zadovoljn, te niz drugih mogućnosti preispitivanja odluke. Krivični predmet policija treba kvalitetno zadokumentovati i dokazno potkrijepiti, a to je u ovom slučaju moguće izvesti, čime se bitno umanjuju mogućnosti potonjih pravosudnih manipulacija ili malverzacija.

Na kraju treba istaći kako će kvazistatističar Jukić donijeti i odluku o objavljivanju rezultata popisa zasnovanu na ovako nakaradnoj „samousvojenoj“ metodologiji. To će biti posljednja i ključna radnja počinjenja krivičnog djela kakva bi ga mogla koštati ozbiljne robije. Naime, očekivati je da će institucije Republike Srpske iskoristiti sve dostupne instrumente sudskog preispitivanja zakonitosti opštih pravnih akata kakve je Jukić očigledno protivpravno donosio.


Ukoliko sud utvrdi nezakonitost akata, a posebice „usvojenog programa“ kakav direktno utiče na rezultate popisa, ni objavljeni rezultati neće se smatrati legitimnim. Istovremeno, postoji ozbiljna opasnost da relevantna međunarodna tijela odbiju priznati ovako nakarade rezultate popisa. I nije samo problem u činjenici da je Jukić rezidentno stanovništvo samovoljno uvećao za nekih pet odsto, nego što je kontrolni popis pokazao odstupanja od osnovnog popisa za nevjerojatnih 11 odsto, šta stručni standardi popisne djelatnosti teško da mogu „otrpiti“. Znači, prijeti ozbiljna opasnost da kompletan proces popisa stanovništva propadne zbog samovolje i nezakonitog ponašanja pojedinca, pri čemu bi taj „pojedinac“ trebao ozbiljno porazmisliti o mogućnosti da snosi odgovornost za protraćenih preko 34,5 miliona konvertibilnih maraka.

P.S: Moram pomalo cinično dodati da do ovakvog razrješavanja problema "popisnog nasilja" neće doći i to ne zbog zakonskih ili drugih ograničenja, već dominantno zbog nedostatka hrabrosti srpskih političkih kvazilidera da od institucija traže primjenu zakona. Prosto, nema tu ni "d" od državnika!