понедељак, 04. јул 2016.

Aleksandar Vučić srpski Sizif


Sizif je, baš kao i srpski mandatar, bio iznimno radišan, no učinkovitost im je po svemu sudeći identična. Jedina razlika među njima jeste što je Sizif trpio kaznu za sopstvene grijehe, a preko Vučića „kažnjen“ je vaskoliki srpski narod.


Piše: Borislav Radovanović

Srpski mandatar, inače vrlo prisutan na svjetskoj političkoj sceni, posljednjih mjeseci posebno je aktivan i „atraktivan“. Svi znamo koliko to godi njegovom prenaglašenom egocentrizmu zbog kog počesto „ritne nogom pomuženih 15 litara mlijeka“. Zato moramo malčice podrobnije proanalizirati nekoliko primjera kakvi ukazuju na ozbiljnu konfuznost njegove spoljne politike. Eto primjera radi, koliko zemalja je bilo u prilici za godinu i po ugostiti kineskog predsjednika Si Đinpinga i premijera Li Kećijang, a posebice iz reda država čija je populaciona brojnost analogna pojedinim pekinškim avenijama? I to nisu bile kurtoazne posjete, nego su direktno korespondirale sa trenutno najvećim kineskim projektima kakvi (priznao to neko ili ne) imaju globalni značaj.

Uz to treba istaći kako je Vladimir Putin primio Vučića samo mjesec prije posjete kineskog predsjenika. Oprostio mu je Putin onu “trilateralnu avanturu” iz pretprošle godine i ponovo ga privio u bratski zagrljaj. Ne smijemo pri tom zaboraviti ni posjetu Džona Kerija Beogradu, i to par mjeseci nakon što je Vučića ugostio u Vašingtonu. U međuvremenu uslijedio je i onaj iznenadni poziv gospođe Angele Merkel… Uglavnom, ako je suditi po interesovanju svjetskih moćnika za našeg premijera, onda se Srbija svakako vraća u sam vrh geopolitičkih dešavanja.

Elem, mogu se svjetski moćnici oko Vučićeve promocije truditi koliko im drago kad njegov egoizam u konačnici mora biti “nahranjen” balkanštinom tipa medijskog prepucavanja sa srebreničkim kandidatom za načelnika opštine Ćamilom Durakovićem. Nesporno je da regionalnim i zapadnim medijima odgovara slično Vučićevo srozavanje na nivo lokalnih marginalaca, pa su o tome izvještavali revnosnije negoli u odnosu na prednje pomenute sastanke sa najmoćnijim ljudima svijeta. Po njima Srbiju treba uvijek i u svakoj prilici uniziti, samo ne bi im srpski premijer u tome trebao „pomagati“.

No, jedan drugi međunarodni gaf je našeg mandatara „Sizifa“ mnogo ozbiljnije pogodio, a reflektovao se i po srpski narod sa obe strane Drine. Pisao sam o tome (vidi vezani tekst), ali neke stvari moram ponovo proanalizirati i na bazi novonastalih činjenica.

KAMEN SE SKOTRLJAO NIZ EVROPSKO BRDO

Kako rekoh u prvom tekstu, bez ikakve valjane potrebe i svrhovitosti Vučić je pristao na „povijesni sastanak“ sa hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović. Ničeg „povijesnog“  Vučić nije našao u tolikim sastancima sa najmoćnijim ljudima današnjice, pa je prihvatio poziv jedne očajnice kakva pokušava spasiti propalu stranku i politiku od kakve se iole normalne osobe distanciraju. Vrhunac njegove „povijesne nepromišljenosti“ ogledao se i potpisivanju deklaracije u kakvoj Srbe u Hrvatskoj kvalifikuje kao nacionalnu manjinu. Pojednostavljeno rečeno ovim aktom Vučić je verifikovao pravno nasilje kakvim su svojevremeno povampirene neoustaške i neofašističke snage Srbima otele status konstitutivnog naroda, a potom i nezapamćenim zločinaštvom populaciju svele na nivo projekcija Starčevića i Pavelića.

Rekao sam da mu srpski narod za takve postupke nije dao mandat. Uz to je potpisao kako Srbija nema teritorijalnih zahtjeva prema Hrvatskoj, odnosno još jedan politički stav za kakav mu narod nije dao mandat. Da bi ovaj problem razriješili moramo se zapitati – da li je Srbija matična država srpskog naroda? Sa obe strane Drine postoji identičan stav da Srbija to jeste (naša matica!). Sad, Srbi kao narod imaju još kakvih teritorijalnih zahtjeva prema današnjoj Hrvatskoj, a najjednostavnije rečeno tražimo da nam Hrvatska vrati sve ono šta nam je nepravno i monstruozno-zločinački oteto. Ukoliko narod ima slične teritorijalne zahtjeve, onda bi i njegova matica i premijer trebalo da to poštuju.

No, ovde je ključno pitanje: zašto je Vučić potpisao jednu tako skaradnu deklaraciju? Nema tu nikakve dileme – ponadao se da Hrvatska neće kočiti predpristupne „pregovore“ (ako se pod pregovaranje može podvesti bezuslovno ispunjavanje tuđih zahtjeva) sa Evropskom unijom. I šta je uslijedilo? Prvom mogućom prilikom Hrvati su našu teško izguranu kamenu gromadu survali  u podnožje. Pri tom moram podsjetiti da tu „evro-gromadu“ uz strmo brdo nije gurao Vučić sam. Podugačka je kolona onih koji su, zajedno sa našim „radišnim“ Sizifom, radili na ispunjavanju datih uslova, uz opasku da je cio narod gutao jednu za drugom „gorke pilule“ razočaranja, poniženja i odricanja.

Samo, jednu činjenicu nikako ne smijemo prenebregnuti – da je volja vodećih zemalja EU bila drugačija teško da bi Hrvatska ili „tehnička članica“ Britanija mogle uticati na ovakvo ponižavajuće ponašanje Evropske unije. Kaže Vučić da će u Parizu od evropskih zvaničnika tražiti objašnjenje za ovakav odnos prema Srbiji, no, ja mu ovog trenutka poručujem da iskren odgovor neće dobiti. Istina je samo jedna – institucije Evropske unije su tek puke marionete američke globalne hegemonije i zapadnih centara moći. Vidimo to po autodestruktivnom i po evropsku privredu krajnje štetnom produžavanju sankcija Rusiji, po reakcijama na kojekakve „...egzite“, po podržavanju suludih i po čovječanstvo opasnih destabilizaca Balkana, Bliskog Istoka i sličnih inače osjetljivih područja.

Slične manifestacije budalaština možemo naći i na planu pojedinih država članica Unije. Poljaci,tako, zdušno pozdravljaju njemačke tenkove pri prolasku kroz njihovu teritoriju, Rumuni podržavaju instaliranje raketnih sistema protiv Rusije bez svijesti da time postaju legitimna meta za mnogo moćnije sisteme, baltičke zemlje uvježbavaju ofanzivu prema Rusiji „zaboravljajući“ kako izgledaju ruske kontraofanzive... Moguće je ovako nabrajati u nedogled, ali poenta je valjda jasna.

Niko od zvaničnika neće Vučiću priznati da Evropa grca u moru problema iz kakvih niti je voljna, niti sposobna, naći izlaz. Baš kao što mu neće priznati da je Srbija „kažnjena“ zbog odbijanja uvođenja sankcija Rusiji, te da je iz istog razloga Makedoniji uskraćena obećana finansijska pomoć. Sa druge strane, crnogorska i turska „antiruska kooperativnost“ je nagrađena. Nema tu ama baš nikakvih dilema ili nejasnoća, pa time Vučić nema ni potrebe za kakvim propitkivanjem.

Mogao je Vučić u kontekstu Pariza na evropsko poniženje adekvatno odgovoriti tako da na samit (lidera) uputi npr. ministra Rasima Ljajića sa objašnjenjem kako je „premijer zauzet važnijim obavezama“. To bi bila sasvim jasna „diplomatska pljuska“, a da vidimo na koji način Evropska unija može rješavati probleme Zapadnog Balkana izolujući Srbiju iz aktuelntih procesa. No, kako da Vučić odoli saopstvenom egocentrizmu i da se ne pojavi na tom skupu.

Srećom po srpski narod politički lideri Republike Srpske su (napokon!) postigli konsenzus oko nekog važnog pitanja i odbili „adaptirani SSP“. To je, poslije Bregzita svakako prvi „politički šamar“ koji je Evropska unija (zasluženo!) dobila. Dakle, ima u nama još uvijek dovoljno istorijski višestruko dokazanog dostojanstva da na uvredu uzvratimo šamarom, ma koliko moćan bio taj što nas vrijeđa. Trebalo bi i naš Sizif da nauči adekvatno odgovarati na poniženja i uvrede, umjesto da uzaludno ponovo gura isti kamen uz isto brdo „evrobudalaštine“.


VEZANI TEKST: