четвртак, 14. јул 2016.

Dobro nam došao Vojo Vojvodo!


Ministar (ne)sigurnosti Dragan Mektić prihvatio je ulogu “ležećeg policajca” kakvim Valentin Incko pokušava spriječiti dolazak Vojislava Šešelja u BiH! Možda se sve ovo događa zbog straha Bakira Izetbegovića da će Šešelj biti novi kandidat za srpskog člana Predsjedništva BiH?


Piše: Borislav Radovanović

Ova tema ne bi privukla moju pažnju da se ne tiče krajnje nebuloznih izjava naših funkcionera kakvima sami sebe ozbiljno profesionalno diskredituju. Prvo je visoki predstavnik (ko više pamti koga on predstavlja!) izjavio kako Vojislavu Šešelju treba onemogućiti ulazak na teritoriju BiH po osnovu odluke “visokog” Vestendorpa iz prošlog vijeka (1998.), a kakvu je potvrdio “najviši ikad” Pedi Ešdaun. Vjerujem da bi i Incko “potvrdio” ovu odluku, no najvjerojatnije ne može pronaći ni Vestendorpov original, ni Ešdaunovu dopunu. Birokratija k’o birokratija izgubi i nacrtanu kravu, a kamoli akte. Doduše, moguće je da Incko posjeduje ove “odluke”, ali ih skriva obzirom na njihovu pravnu neutemeljnost i nevalidnost.

No, vrhunac pravne nebuloznosti ispoljava ministar Dragan Mektić kad tvrdi da će primjenom Zakona o strancima policajci Granične policije BiH zabraniti Šešelju ulazak u zemlju, pa čak i da će u slučaju pokušaja biti uhapšen i protjeran. Možda ministru nije poznato, ali taj zakon je donesen krajem prošle godine, a korespondira sa prethodnim zakonima koji su redom doneseni nakon sporne Vestendorpove odluke. Sad, vidimo da je Sudu BiH pravno prihvatljiva retroaktivna primjena zakona, no činjenica je da Evropski sud za ljudska prava misli drugačije i to je utvrđeno nizom presuda. Ako ćemo “goniti mak na konac”  i kao pravne izvore potezati Zakon o kretanju i boravku stranaca Republike Srpske iz 1992. godine, ili spornu “uredbu sa zakonskom snagom”  Alije Izetbegovića iz 1995., moramo zaključiti da ti propisi idu u prilog prava Vojislava Šešelja.

Moramo Incka zapitati: da li u njegovoj Austriji danas primjenjuju pozitivne propise bazirajući se npr. na odlukama iz 1914. o objavljivanju rata Srbiji? No, nema Incko potrebe zamarati se ovakvim pitanjima kad na raspolaganju ima “ležećeg policajca” Mektića koji je završio pravni kurs na policijskoj školi u Zagrebu ili policijski kurs na pravnom fakultetu(?) – o čemu nikako da doznamo relevantne činjenice.

U daljem moram cinično primijetiti kako u važećem Zakonu o strancima stoji da postupke provode i odluke donose Savjet ministara i pojedina ministarstva istog, policijske agencije, nadležne službe i agencije za poslove sa strancima, uz zadnju napomenu “i druga nadležna tijelapod čim Mektić valjda “podrazumijeva” visokog predstavnika. Glupost! Ukoliko Granična policija ili neko drugo nadležno tijelo odluči onemogućiti gospodina Šešelja u korištenju prava na ulazak u BiH moraće o tome donijeti odluku baziranu na uslovima propisanim tim zakonom, a gdje se ne pominju bilokakvi “visoki/niski/specijalni/samoproglašeni” predstavnici i njihova volja.

No, ključno pitanje za gospodu Incka i Mektića jeste – po kom osnovu su Vojislava Šešelja svrstali u kategoriju stranaca? Sumnjam da su u konkretnom slučaju tražili provjeru od strane Obavještajne agencije BiH, kako to zakon nalaže, jer bi tako zasigurno utvrdili da je Šešelj upisan u knjigu državljana BiH. Naime, podsjetiću da je Šešelj rođen davne 1954. u Sarajevu, nakon čega se do 1986. školovao, zapošljavao, robijao, ženio i ino. Za ostvarivanje takvih prava bilo je nužno posjedovanje lične karte, a to u daljem znači i da je bio upisan u knjigu državljana SR BiH. I prije rata državljanstva su vođena na republičkom nivou, odnosno niko nije posjedovao “savezno državljanstvo”.

Ukratko, Šešelj se vodi u evidenciji državljana BiH i niko ga nije brisao iz evidencija (ko tvrdi drugačije mora pokazati rješenje). To što je tokom rata bio prinuđen u Srbiji tražiti određena prava nije osnov za oduzimanje državljanstva BiH, a svi znamo zašto je bio “opravdano odsutan” i onemogućen da ranije ostvari pravo na B-H ličnu kartu. Danas nema nikakvih pravnih/zakonskih prepreka da npr. MUP RS Šešelju izda ličnu kartu i tako omogući kandidovanje na narednim opštim izborima npr. za srpskog člana Predsjedništva BiH.

Deklarisani sam protivnik politike Vodislava Šešelja, no ovim javno poručujem kako ću obavezno glasati za njega u slučaju kandidature za Predsjedništvo BiH. Zašto? Naprosto potreban nam je Srbin kakav će klanu Izetbegović konačno demonstrirati kako predsjedništvo nije njihova “privatno-nasljedna svojina”. Da se ne lažemo, Incko i Mektić u ovom slučaju su tek puki realiztori volje “vrhovnog kadije” Bakira Izetbegovića.

Ovde dolazimo do ključnog razloga moje javne kritike upućene ministru Mektiću. Kad se već prihvatio uloge “prvog bosanskog policajca” onda bi bio red (i zakonska obaveza) da se pozabavi pitanjem – ko je ukrao originalni primjerak mirovnog sporazuma iz Dejtona? Prvi osumnjičeni u ovom krimenu su aktuelni predsjedavajući Bakir Izetbegović i njegov babo Alija!

Zašto bi njih dvojica otuđili jedan takav dokument? Moramo znati da su oba Izetbegovića, Alija i Bakir, te bivši rejs Mustafa Cerić (i Kavazović mi je poprilično sumnjiv) vodeći ideolozi i aktivisti radikalno-islamističke organizacije “Muslimansko bratstvo. Za neupućene moram napomenuti kako je u pitanju ekstremistička organizacija kakva je imala iznimno važnu ulogu u destabilizaciji i izazivanju stravičnog međumuslimanskog krvoprolića na prostoru Egipta, Iraka, Sirije, Libije i niza drugih država, da je u pitanju bazična organizacija opštepoznatih Al Kaide i Islamske države. Moram podsjetiti i kako je Bakir Izetbegović prije dvije godine zloupotrijebio prostorije predsjedništva za prijem predstavnika ovih ekstremista i terorista, kako im je davao podršku u kontekstu Egipta (par stotina pripadnika ove organizacije osuđeno je na smrtne kazne), te otvoreno pozivao na nasilno rušenje legitimnog sirijskog predsjednika Bašara el Asada.

Ovog trenutka neki su pomislili: kakve veze ima Muslimansko bratstvo sa krađom mirovnog sporazuma? Ima I te kakve! Naime, Izetbegovići se striktno drže slogana ove ekstremističke organizacije: “Kuran je naš ustav”. Zato im je u interesu da skrivaju original međunarodnog ugovora, a umjesto njega kao primarni izvor prava pozicioniraju Kuran. Opet moram neupućene podsjetiti da su oba Izetbegovića i rejs Cerić zagovornici sektaško-salafijskog tumačenja islama na dogmama iz sedmog vijeka i “izvornom” tumačenju Kurana.

Ovde moram cinično primijetiti da je nejasno kako Valentin Incko (i njegovi prethodnici), kao vrhovni tumač mirovnog sporazuma, može tumačiti odredbe sporazuma kad nema originalni primjerak, pa čak ni vjerodostojnu kopiju. Njemu lično možda je prihvatljivo da svoje odluke zasniva na Kuranu, kako što to čine Izetbegovići i zbog čega su otuđili original sporazuma, no, činjenica je da u ovoj zemlji žive i građani kakvima je to krajnje neprihvatljivo. 

Upravo zbog takvih nakaradnih osnova sam zagovornik ideje izbora Vojislava Šešelja za novog srpskog člana Predsjedništva BiH. Time što je pobijedio hašku mašineriju kredibilno se nametnuo kao Srbin koji će (napokon!) razriješiti pitanje: da li osnove bitisanja i funkcionisanja BiH udređuje državni ustav (inače aneks ukradenog sporazuma) ili Kuran?