петак, 30. септембар 2016.

Apel institucijama BiH za zaštitu života i prava

Obraćam se najvišim političkim institucijama Bosne i Hercegovine (Predsjedništvo, Savjet ministara i Parlamentarna skupština), te nadležnim agencijama - Agencija za prevenciju korupcije i Koordinaciju borbe protiv korupcije BiH i Agencija za istrage i zaštitu BiH, sa molbom da me u svojstvu uzbunjivača zaštite od brutalnog i nezakonitog progona pojedinaca iz MUP-a Republike Srpske.

Nadležna tijela molim da u što hitnijem vremenu pruže mi zaštitu života i prava obzirom da postojeće okolnosti ukazuju na tešku ugroženost. Dana 19.08.2016. obratio sam se Agenciji za prevenciju korupcije i prijavio kako načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić protiv mene vodi nezakonito disciplinsko gonjenje zbog toga što sam javnost uzbunio povodom teških oblika sistemske političke korupcije. U toj prijavi nisam naveo one ključne i najteže oblike organizovanog kriminala i korupcije, zbog kakvih tražim zaštitu, a primarno zbog tajnosti podataka.

Tokom posljednjih nekoliko dana situacija je kulminirala nakon što sam najavio da ću od institucija Bosne i Hercegovine tražiti adekvatnu zaštitu kakva pripada osobama koje prijavljuju kriminal i korupciju u institucijama. Kako bi spriječili ovakvo moje obraćanje nadležnim tijelima, pojedinci pokreću nezapamćenu hajku protiv mene.

Juče su, tokom mog izvođenja protestnog performansa ispred CJB Prijedor, pripadnici policije maltretirali moju porodicu, a zatim su i mene fizički napali. Na vrhuncu terora lažno su me optužili da sam ugrozio sigurnost načelnika Dalibora Ivanića.

Iz saopštenja MUP-a vidim do kojih granica su pojedinci spremni ići u sprečavanju mog obraćanja nadležnim institucijama i prijavljivanja počinjene korupcije. Neistinitim tvrdnjama o tome da sam počinio krivično djelo, da sam liječen na psihijatriji i da sam deklarisani protivnik institucija Republike Srpske nastoji se omalovažiti moja ličnost, kao i moji navodi o kriminalizaciji u insitucijama.

Uz to, pošto sam trenutno hospitalizovan u prijedorskoj bolnici, nastoje pošto-poto uhapsiti me prilikom napuštanja bolnice.

Zato molim da službena lica navedenih agencija što hitnije me kontaktiraju tokom hospitalizacije. Cilj ministra Lukača, načelnika Ivanića i njihovih saučesnika jeste da me uhapse prije obraćanja institucijama države.

Lažno su me prijavili za počinjeno krivično djelo samo kako bi time stekli mogućnost da pretresu moju kuću i oduzmu mi dokaze njihove odgovornosti. Zato je važno da svoja saznanja i dokaze dostavim nadležnim institucijama prije nego me u tome onemoguće. Na taj način mogu obezbjediti status uzbunjivača i dobiti potrebnu zaštitu.

Na kraju, ističem da to što Republika Srpska nema adekvatne propise i instumente zaštite uzbunjivača nije prepreka da državne institucije izvrše svoje obaveze. Bosna i Hercegovina, kao članica Savjeta Evrope, ratifikovala je više međunarodnih konvencija o zaštiti prava uzbunjivača i time je u obavezi da i meni pruži potrebnu zaštitu.

U nadi da ću dobiti traženu pomoć i zaštitu čekam dalje reakcije nadležnih.

Luđačka košulja

Poštovani čitaoci,

obavještavam vas da je moj sin Borislav Radovanović trenutno onemogućen u objavljivanju sadržaja na kakve ste navikli na ovom blogu.

Juče, dana 29.septembra između 13 i 14 časova Borislav je ispred CJB Prijedor izvodio performans kakav vidite na fotografijama.

U to vrijeme pred našu kuću došlo je policijsko vozilo. Kad sam ugledala policajce pomislila sam da se nešto dogodilo mome sinu i zajaukala. Njegova supruga i djeca takođe su doživjeli tešku traumu. Ustvari policajci su došli da se "raspitaju" da li mi znamo šta to Borislav "izvodi ispred policije" i kako mi kao porodica to podnosimo. Odgovorili smo da nas je Borislav pripremao, da ga maksimalno podržavamo i da godinama zajedno sa njim trpimo sve ono zlo koje nam je policija priredila.

Po odlasku policajaca, supruga Vesna je pozvala Borislava i prenijela mu šta se dogodilo. Kako smo kasnije doznali Borislav je tražio objašnjenje zašto mu maltretiraju porodicu, kom prilikom je jedan načelnikov "pratilac" napao ga fizički.

Kad je Borislav pozvao tužilaštvo i javio napad njegovi bajni šefovi su izmislili da je on nekog napao i uhapsili ga.

Srećom, pa je Borislavu ukazana medicinska pomoć i da je zadržan na psihijatrijskom odjelu prijedorske bolnice. Inače, pitanje je da li bi živ izašao iz policije.

Sinoć i danas, prilikom posjete, vidjeli smo da policija opsjeda bolnicu kao da se tamo nalazi nekakav terorista.

Pošto nam nije poznato šta se tačno dešava, a strahujemo za život našeg Bore, razmišljamo da dođemo u bolnicu, pa da ga i mi čuvamo. Zna se i od koga!

Zahvaljujem hiljadama zabrinutih građana koji posljednjih dana daju podršku mom sinu i nama kao porodici, i nadam se da će dragi Bog nagraditi njihovo dobročinstvo.

Zabrinuta majka
Zora Marić

среда, 28. септембар 2016.

Ima li kraja vređenju naše inteligencije?

Jeste li se ikad zapitali , da li se pred vasim očima dešava farsa i da li su stvari onakve kakvim se prikazuju? 

Imali smo prošli vikend farsu od referenduma, za idući vikend nam se sprema farsa od izbora, a u kontinuitetu gledamo farsu od prepucavanje ''knjaza Mile'' i ''Bakir paše'' .



Autor: Dragan Siđak, nosilac liste Ekološke partije RS-e

za odbornike Skupštine grada Prijedora.


Farsa je otišla daleko, u njoj sada učestvuje ceo narod, u prvoj samo ovaj naš ''ovoentitetski'', a u ovoj sto sledi učestvuju i ''ovi” i ''oni '' .

Neko je nekom (kao!?) uputio  poziv za saslušanje, zbog one prošlonedeljne farse, a pozvani je odmah pozvao svoje ''budžetske plaćenike'' da ga (kao!?) brane i protestvuju ispred BiH tužilastva, pa ih sada, (kao!?) moli da to ne rade, da nebi ugrozili svoju bezbednost .

Ima li kraja u tom vređanju naše inteligencije i sprdnje sa ovim opljackanim narodom, zaluđenim farsama pomoću medija sa državnom frekvencijom ?



A prava farsa tek sledi u nedelju na izborima! Na lokalnim izborima u Prijedoru se pojavljuje nominalno dvadeset i tri politička subjekta .

To ne bi bilo nimalo farsično, da polovinu tih ''političkih subjekata'' nisu kandidovale upravo dve najveće stranke, a njihov primer su i treća i četvrta sledile?

Postavlja se logično pitanje: zašto je to neko radio, zašto najveće stranke kandiduju druge političke subjekte da im budu ''protivnici'' u nečemu što žele isključivo za sebe ?

Odgovor na to pitanje glasi: Biracki odbori!

Ukoliko najveća stranka ima kandidovanih sedam lista, saobrazno tome ima i 27 puta 7, znaci 189, članova i isto toliko zamenika članova biračkih odbora. To je ukupno 378 članova na 129 biračkih odbora.

Iza nje ide druga po velicini sranka, pa i po broju članova birackih odbora i tako redom.

Prostom računicom da se videti da se farsa od izbora svodi sa 23 fiktivna na mnogo manji broj za izbore stvarno kandidovanih političkih subjekata. Ipak u farsi ćemo svi učestvovati. I ja koji sam se kandidovao i Vi koji ćete glasati.

Ja predvodim listu Ekološke partije Republike Srpske za odbornike grada Prijedora, koja, sem nas, nije nikog kandidovala, nijednog ''nezavisnog'' kandidata ili tzv. kolaliciju. Time poštujem principe i partije koju predstavljam, i parlamentarne demokratije uopšte.

Ali praksa je pokazala da nije bitno ko kako glasa, već ko broji glasove!

Poštovani prijatelji, ne dozvolite im da farsa zaživi i da vaš glas bude tek puki broj u kalkulacijama podela moći i uticaja. Kako je to bivalo decenijama unazad.

Vaš glas je Vaš glas, a time i Vaš direktan uticaj na institucije i društvo. Zato glasajte za ljude koji će dosita štititi Vaše interese i omogućiti da se Vaš glas čuje na pravom mestu i u pravo vreme!






Sprečite farsu i ne dozvolite im da i dalje budemo ''korisni idioti''!

Podržite nas, a mi ćemo Vaše i naše interese znati zaštiti .

 Sa nama ste načisto!



EKOLOŠKA PARTIJA 

REPUBLIKE SRPSKE

Ovo nije moja Republika Srpska



Već prvog dana protesta doživio sam takve „udarce ispod pojasa“ da sam sebi postavljam pitanje smislenosti dalje borbe.


Dragi moji, Dragan Lukač je „presudio“ – KRIV SAM! Narednih šest mjeseci oduzimaće mi po dvadeset odsto plate na ime izrečene kazne. Doduše, još uvijek postoji mogućnost povećanja izrečene sankcije, pa i samog otkaza. No, o tom potom!

Disciplinska „inkvizicija“ kakvoj sam danas bio izložen pokazala je svu surovost, bezobzirnost, nečovječnost i nehumanost sistema u kom živimo. Već u startu „rasprave“ bilo je jasno da je presuda donesena i akteri postupka pokušali su što više skratiti i za njih ovu mučnu scenu. Ljudi su to, a posebice jer se radi o ženama, pa je razumljivo da im nije prijatno sudjelovanje u ovom kvazisuđenju, gdje im je naloženo da izreknu unaprijed određenu kaznu u formi performansa koji bi trebao ličiti na suđenje.

Vjerujte da sam nebrojeno puta bio u iskušenju da napustim ovu „paradu pijanstva i kiča“, no izdržao sam. Jedan po jedan moj procesni zahtjev odbijan je na način koji nedvosmisleno ukazuje na pritivpravan uticaj na rad komisije. Zato sam i ostao do kraja postupka, čisto da „prikupim“ što više dokaza počinjenih nezakonitosti.

Moja „pobjeda“, ako se to može nazvati tako, manifestovana je u vidu pribavljanja zapisnika iz kog je vidljivo do kog nivoa mogu ići kršenja prava stranke u postupku. Imaće ovaj zapisnik još kakvu težinu u nekim već pokrenutim postupcima, pa i u onima kakve ću tek pokrenuti. Sa pravnog stanovišta današnji dan je u stvari bio vrlo uspješan jer sam dobio „oružje“, kakvo će tek u perspektivi donijeti mi premoć. Zato sam i izdržao do kraja „predstave“.

Elem, kao čovjeka, patriotu i humanistu boli me spoznaja do kog su nivoa ljudi spremani na vlastitu degradaciju, a iz samo njima znanih razloga i motiva. Možda sam drugačiji, pa iz tog razloga ne razumijem nečije postupke, no jedno je sigurno – ni pod prijetnjom strijeljanja ne bih prihvatio činiti ono šta je meni danas učinjeno.

Svašta sam prošao u ovih 46 godina i sa te pozicije mogu mnogo toga razumjeti. Primjera radi, kad su mi 1991. godine u Hrvatskoj zenge gurnule automat u usta i upitale me za nacionalnost, rekao sam: Srbin! Prosto, reci istinu i ne strahuj za posljedice, a to se tada samo još jednom potvrdilo. Preživio sam! Sa te pozicije nejasno mi je zašto neke osobe ne mogu jasno izreći: „Ja sam pravnik!“. To bi u svakom pogledu značilo da su im neka činjenja neprihvatljiva i da neće uraditi to šta se od njih traži. Samo, nismo svi isti.

Dakle, dragi moji, da vas ne zamaram pravnim detaljima, današnju „inkviziciju“ pojasniću kroz simboličke dimenzije onoga šta mi je učinjeno:

1.    Preko očiju stavili su mi povez, da ne vidim šta se događa u mom okruženju jer je za ovaj režim sposobnost uočavanja „neviđen zločin“.

2.    U uši su mi gurnuli vatu da ne čujem krike obespravljenih građana ili vapaje mučenika. Znate, kad službeno lice čuje vapaj za pomoć – to je za ovaj režim „grijeh“ kakav treba anatemisati.

3.    Preko usta stavljena mi je traka, jer režim smatra da previše govorim, bar za njihov ukus. Ovde je „zločin“ reći istinu!

4.    Ruke su mi vezali bodljikavom žicom. Boli, brate, koliko su stegli! To je čisto da mi više nikad ne padne na pamet da radim posao za koji su me građani plaćali.

5.    Na prsa su mi nalijepili veliku metu, čisto da angažovanim „strijelcima“ olakšaju nišanjenje.


    Moćnici su, braćo sapatnici, odlučili tako...

    I biće tako...

    Sutra je novi dan!


    уторак, 27. септембар 2016.

    Borislav Radovanovic Blog: Javno pitanje ministru i direktoru policije

    Borislav Radovanovic Blog: Javno pitanje ministru i direktoru policije: Javno pitam ministra Dragana Lukača i direktora policije Darka Ćuluma: da li je policajcima CJB Prijedor naređena upotreba sile prema građ...

    Posljednje pripreme za PROTEST!



    Kako sam i najavio: sutra, 28. septembra 2016. godine započinjem miran i legitiman protest protiv torture kakvu moja porodica i ja trpimo gotovo devet godina.


    Dragi moji, već sam vas informisao o motivima i razlozima protesta. Za sutra u 10,30 časova zakazana je nova rasprava u disciplinskom postupku koji ministar Dragan Lukač i njegov „posilni“ načelnik Dalibor Ivanić vode protiv mene. Dakle, tajming protesta nisam odredio ja, nego disciplinska komisija.

    Podsjetiću u najkraćem: podvrgnut sam disciplinskom postupku jer sam javno ukazao na još jedan primjer teškog kršanja prava boraca Republike Srpske. Malo je ovoj vlasti bilo što je retroaktivnom primjenom svog „zakona o obespravljivanju boraca“ oštetila desetine hiljada boraca tako što su im prepolovili penzije. Početkom godine, po zahtjevu MMF-a, započeli su nezakonito i protivpravno penzionisanje policajaca. Policajci koji se nisu ODREKLI BORAČKOG STAŽA redom su penzionisani i protiv njih je upravo korišteno to što su svojevremeno branili Republiku Srpsku. Ministar Lukač se svrstao na stranu ratnih profitera i dezertera koji danas vladaju Srpskom, te počeo brutalno gaziti po našim saborcima. No, to govori o njemu...

    Istovremeno, potencirao sam kao problem to što na radna mjestima „šutnutih“ policajaca zapošljavaju mlade diplomce Visoke škole unutrašnjih poslova, mahom članove SNSD-a. To što godinama rade ministri policije, od Čađe i onog „zaboravljenog“ Jovičića, pa sve do „generala“ Lukača, predstavlja eklatantan primjer SISTEMSKE POLITIČKE KORUPCIJE.

    Ne krivim mlade studente što mahom prihvataju članske karte SNSD-a, a sve u nadi da će tako dobiti zaposlenje za kakvo su se mukotrpno školovali. Krivim vlast i moćnike koji su proizveli situaciju u kakvoj stranačku strukturu popunjavaju ovim iznuđenim „članovima“.


    No, problem nastaje kad ovi mladi ljudi stupe na radna mjesta policijskih službenika. Zakonom je policijskim službenicima zabranjeno učlanjivanje u političke stranke, zbog čega je svaki novozaposleni policajac MORAO podnijeti zahtjev SNSD za brisanje iz članstva. Niko od nekoliko stotina novopečenih policajaca u zadnjih deset godina nije podnio takav zahtjev zbog straha da bi se mogao zamjeriti ministru i moćnicima vlasti. Neću ovom prilikom elaborirati kako funkcioniše ovakav oblik SISTEMSKE POLITIČKE KORUPCIJE, jer ću se ovom temom intenzivnije baviti narednih dana.

    Znači, izvrgnut sam nezakonitom progonu i montiranim postupcima samo zbog toga što sam, po ko zna koji puta, javno ukazao na društveni problem i KRIMINAL i KORUPCIJU U INSTITUCIJAMA. Da je Srpska pravno društvo imala bi i zakon o zaštiti osoba koje uzbunjuju javnost na sistemsku korupciju u institucijama, a ja bih dobio pravnu zaštitu kao UZBUNJIVAČ. No, Srpska je jedino društvo na evropskom kontinentu koje nema ovakav zakon i odbija da zaštiti osobe koje prijavljuju korupciju. Znamo i zbog čega!
    Sad, da je sistemska korupcija vaš i moj jedini problem – vjerojatno bi klicali od sreće. Naš najteži problem proizilazi iz činjenice da unutar institucija djeluju ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE, odnosno da na djelu imamo INSTITUCIONALNI ORGANIZOVANI KRIMINAL.


    Narednih dana ponovo ću potencirati krivični predmet na kom sam svojevremeno radio kao inspektor na sprečavanju organizovanog kriminala. Fond zdravstva oštećen je za milionski iznos i započeo sam sa procesuiranjem organizovane kriminalne grupe koja je godinama pljačkala građane i društvo. Da bi spriječili dalju istragu i procesuiranje ovog kriminala nezakonito su me udaljili sa radnog mjesta. Kad sam se pobunio i potegao pitanje zataškavanja ovog predmeta izložen sam nizu disciplinskih postupaka, prinudno upućena na bolovanje, a na kraju prinudno/iznuđeno hospitalizovan na psihijatrijskom odjeljenju prijedorske bolnice.

    Međutim, nakon polugodišnjeg bolovanja i silnih „pretraga“ jedino je utvrđeno da sam osoba „izuzetno visoke inteligencije“. Elem, ipak „malo munjen“ kakav jesam, po povratku na posao PONOVO potežem pitanje istog predmeta organizovanog kriminala i teške korupcije. I ponovo disciplinski postupci, novo prinudno bolovanje i nova hospitalizacija. Ovoga puta prunudili su me da 16 dana provedem u banjolučkoj psihijatrijskoj bolnici. Nakon toga, a dobrim dijelom i zbog teških porodičnih prilika, priznao sam moćnicima da sam „izliječen“ i da više neću postavljati nezgodna pitanja.

    I doista sam jedno vrijeme ćutke trpio kojekakve Pelkiće i Ivaniće, pa i sve njihove neartikulisane budaletine, međutim, pokazalo se da ni to nije dugoročno rješenje. Ponovo sam javno progovorio i danas smo tu gdje jesmo.

    Samo, ono šta Lukačove pendrek-kadije nikako ne razumiju jeste da sam u međuvremenu prikupio snagu, da sam se „naoružao“ novim informacija, pa i da sam „ojačao“ u domenu javnog diskursa. U potpunosti sam spreman za okršaj i to u okolnostima kakvima se pojedinci zasigurno nisu nadali.


    Znači, dragi moji, od sutra vas pozivam da pratite moj Blog, Fejsbuk i druge naloge, normalno ukoliko ste zainteresovani da doznate u koliko bolesnom društvu živite. Ono šta vam unaprijed mogu obećati jeste plasiranje brojnih informacija javnosti potpuno nepoznatih ili nedovoljno razjašnjenih. Uz to ovu i ovakvu vlast, a posebice Milorada Dodika i Dragana Lukača, namjeravam razobličiti „do gola“, do njihove prve i zadnje izdaje, do svake nezakonito stečene marke... Kad završim sa njima shvatiće koliko je pogrešno napadati čestitog čovjeka i sposobnog profesionalca. 



    понедељак, 26. септембар 2016.

    Prijedorčanin na ispitu: Dokaži da nisi korisni idiot!


    Dragi moji sugrađani, primiče se nedjeljno „testiranje“ elementarne inteligencije kakvom redovno pristupamo svake prestupne godine. Ovaj neshvatljivo jednostavan „test“ zanimljiv je po tome što egzaktno i neumoljivo identifikuje „korisne idiote“.


    Znam šta vam je, dragi moji sugrađani, servirano u predizbornoj kampanji. I predškolska djeca već su zapamtila napamet naučena „kokodakanja“ političkih aktera i onih koji sebe tako zamišljaju. Godinama iste priče, a bogami i isti „rezultati“ silnih obećanja.

    Ili je, možda mimo mog znanja, neko očistio korito rijeke Sane, osigurao nasipe, uredio kanale...??? Možda je prekinuta bjesomučna sječa šuma? O pošumljavanju budalasto je i razmišljati. Da nije ljubijski rudnik proradio??? Prijedor, nekad poznati industrijski grad, danas vrvi tržnim centrima u vlasništvu osoba o čijem identitetu samo nagađamo i koji prodaju robe proizvedene u nekim drugim gradovima (i državama!). Neću dalje nabrajati, poenta je valjda jasna!

    Znam, vama su govorili o državnosti Republike Srpske, o referendumima (i održanom i „zaboravljenom“), i o „ustavnoj materiji“, o „sarajevskoj kuhinji“, o Putinu (koji je poslao inspektore da provjere kakve mu jabuke „uvaljujemo“)... Pričali su o svemu, osim o našim životima, potrebama, mogućnostima... o pretpostavkama kvalitetnijeg življenja.

    Upravo je fascinantno koliko politički akteri bježe od jedne „društvene anomalije“ kakvoj svi svjedočimo i koja nas decenijama tišti (ono do bola!). Znači, nepobitno je da u Republici Srpskoj realno živi milion i nešto stanovnika, dok teritorij, prirodna bogatstva i resursi garantuju kvalitetnu egzistenciju za najmanje deset puta toliko. Hej, deset miliona! Potrebno je samo da to što smo krvavo i uz teške žrtve sačuvali stavimo u funkciju opšteg dobra i prosperiteta. Zašto to ne činimo?

    Zaista, zašto ni dvije decenije nakon rata nikako da aktiviramo raspoložive kapacitete i postanemo „Švajcarska“ za Švajcarsku? Svi znamo odgovor – kriva je loša vlast! Odlično, a ko je tu i takvu vlast izabrao? I sve one prethodne – jednojajčano identične??? Znači, u našoj nesreći ima i naše lične odgovornosti.

    Ukoliko to možemo kvalifikovati kao „olakšavajuću okolnost“ jedan politički subjekt na ukupnoj političkoj sceni Srpske nije djelovao na onom željenom i potrebnom nivou, a posebice u domenu prijedorske regije. No, to se promijenilo, odnosno dobili smo priliku da u svoje živote unesemo kvalitativne promjene. O čemu je riječ?

    Ekološka partija Republike Srpske na ove izbore izlazi u dosad najjačoj postavi! Znam, sad će poneki cinik reći da ima i „jačih postava“, ali moramo se zapitati: po kakvim referencama mjerimo stranke? Ako nam je lopovluk, laž, „papkarenje“ i izdaja nekakvo mjerilo političke „vrijednosti“ onda moram priznati – Ekološka partija je na tom polju vrlo slaba.

    Suština je, dragi moji, u tome da je Nikola Lazarević okupio ljude čistog srca i iskrene ljubavi prema čovjeku i prirodi. Političke „interesandžije“ nalaze se u drugim strankama i svi znamo šta njih zanima, dok Ekološka partija okuplja pojedince i grupe na osnovu ideje, vizije i filozofije.

    O kakvoj ideji ovde govorimo? Naš mentalitet daleko je od danas dominirajuće „ideologije“ gomilanja vila, limuzina, švalerki, Roleksa... pa i od autoputeva kakvi cijepaju naše plodne njive, od odvratnih betonsko-straklenih simbola naše javne uprave, od bijesnih „eskorta“ kakvi prate naše funkcionere... prosto, nije to u duhu ovdašnjih ljudi i znamo kako nam je okupator uveo principe „potrošačkog društva“.

    Znači, u duhu naše tradicije, mentaliteta i običaja jeste da njegujemo svoju rodnu grudu, svoje domaćinstvo, da radimo, zasadimo, uberemo i uživamo u plodovima sopstvenog rada. Zato smo vijekovima krvarili u odbrani naših kuća, njiva, šuma, rijeka, rudnika... Valjda je zato i naša generacija krvarila gotovo četiri godine!? Branili smo naš tradicionalni način života, da bi i nakon rata uživali u plodovima svoga rada i na svojim prirodnim resursima. Zašto to nije tako?

    Odgovor na ovo pitanje je vrlo prost – dominirajuće političke subjekte ne zanimamo ni mi, ni naši životi. Ono šta je ovde suštinski potrebno jeste kvalitetan plan i program aktiviranja prirodnih i ljudskih resursa u pravcu privređivanja. Republika Srpska raspolaže sasvim dovoljnim izvornim prihodima za pokretanje poljprivrede, prerađivačke industrije i turizma svojstvenog ovdašnjim prilikama (sve popularniji eko-turizam). Drugo je pitanje što vladajuće „barabe“ pokradoše i uništiše sve što im do ruke dođe.

    Osim izvornih prihoda države, možemo računati sa unutrašnjom aktivom neiskorištenom zbog nedostatka kvalitetnih programa. No, fascinantno je kako desetine miliona evra donacija i povoljnih kredita ne povlačimo iz evropskih i drugih fondova, a samo zbog nepostojanja projekata. Dakle, „pare nisu problem“ – para ima! Ono šta nama treba jeste znanje o našim resursima i o tome kako iste staviti u funkciju. To je „svijetlo oružje“ naših Ekologa!

    Zamislite Republiku Srpsku prepunu etno-sela u kavima ljubitelji prirode i zdravog života uživaju u blagodetima kakvih nema u njihovim zemljama. I zamislite milione takvih, a to je ostvariva zamisao. Potom zamislite prepuna lovišta, ribolovišta, planinska šetališta i ino. Koliko zemalja raspolaže izvorima rijeka i potocima, pa i jezerima, sa ovako čistom vodom? Vrlo malo. No, mi smo svoje izvore rijeka prodali Britancima za „mini hidrocentrale“, ono čisto da ih zabetoniraju i učine nepodesnim za ono za šta ih je Bog stvorio. Zato se Nikola Lazaravić i ekipa godinama bore protiv ovakvih sumanutih „ mini koncesija“ na principu „čiji izvor tog i rijeka“.

    Znači, ideja na kakvoj se okupljaju Ekolozi jeste očuvanje našeg bogatstva od arčenja sumanutih budaletina kakve decenijama vladaju (kvazi)institucijama. Zatim slijedi vizija aktiviranja resursa, od razvoja poljoprivrede, preko prerađivačke industrije, do trgovine i turizma. Vidimo da nije problem probiti se proizvodima na prestižno rusko ili tursko tržište, nego je problem što pojedinci i to zaustavljaju za Boga pitaj čije interese. No, ideja je da Rusima ili Turcima zaista prodamo zdrav i kvalitetan proizvod. Da ih je zanimao kakav „GMO“ kupovali bi od Amerikanaca, ali su oni odabrali nas u vjeri da je ovde moguće proizvesti zdravu hranu. Svi skeptici koji sumnjaju u mogućnost razvoja našeg turizma moraju uobziriti činjenicu da su isti ti Rusi ili Turci spremni i doći ovde, uživati u ovdašnjem ambijentu prirode i tradicije (ukoliko uredimo etno-sela, normalno), a malo li je osloniti se na tih dvjesta miliona. Kome je „malo“, neka se sjeti da smo prijatelji i sa Kinezima, koji ovde dolaze kao najveći svjetski investitori i to zbog sopstvenih geopolitičkih interesa. Naše je da ih uljudno dočekamo i ugostimo, a to nas već vraća na turističku priču.
     
    Eko-park Nikole Lazarevića, vizija pretočena u materiju! 
    Dakle, Nevjerne Tome mogu ovu moju priču dočekati „na nož“, ali to ne govori o istini i realnim mogućnostima, nego o njima. Republiku Srpsku je moguće pretvoriti u Švajcarsku“ čak i za samu Švajcarsku i to je moto Nikole Lazarevića. Da bi to ostvarili – moramo Nikoli i Ekolozima dati povjerenje.

    Na kraju, moram se referirati i na kandidate za odbornike gradskog parlamenta. Dragan Siđak, nosilac liste, valjda je našim sugrađanima poznat i prepoznatljiv kao borac za demokratiju, vladavinu prava i očuvanje tradicionalnih vrijednosti. O njegovoj ljubavi prema prirodi, Prijedoru, ljudima i životu izlišno je i govoriti.

    Zatim slijedi, govorim po svom znanju i shvatanju, Dušan Kurnoga, zasigurno najpošteniji načelnik opštine kog je Prijedor upamtio u svojoj dugoj istoriji. Pa Mladen Mlađo Munjiza, danas penzioner, a nekad načelnik kriminalističke policije koji je svoj profesionalizam i moral dokazao i više nego dovoljno. Vidim i određen broj mladih Ekologa, koje (priznajem) ne poznajem, ali ako Siđak, Kurnoga i Munjiza u njih vjeruju onda im vjerujem i ja.

    Znači, dragi moji sugrađani, pred vama je vrlo jednostavan „test“. Možete glasati za svoju budućnost, za budućnost svoje djece i Republike Srpske, za političke ideje i vizije kvalitativno i bitno drugačije od svega na šta smo u našem političkom životu svikli, za život dostojan čovjeka. Sa druge strane, možete i pasti na ovom „testu“ i ostati u funkciji korisnih idiota onih koji vas decenijama lažu, kradu, obespravljuju i ponižavaju.

    Može Prijedorčanin položiti ovaj „test“ i dokazati da nije koristan idiot, dovoljno je da stavi krstić pored pravog naziva i imena – Ekološka partija, Dragan Siđak!




    субота, 24. септембар 2016.

    Mi smo Dodikovi korisni idioti!



    Nekoliko stotina hiljada Srba demonstrativno izlazi na referendum i zaokružuje imperativno „DA“, a na povratku kući pitaće se: do kad ćemo biti Dodikovi korisni idioti?
    http://kuruzovina.blogspot.ba/


    Piše: Borislav Radovanović

    Izaći ćemo na referendum, ispoljiti „srpsku volju“, te vaskolikom svijetu predstaviti se kao Dodikovi korisni idioti! Za provjeravanje utemeljenosti ovakve percepcije dovoljno je razmotriti referendumsko pitanje: "Da li podržavate da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske?". Na ovako nebulozno pitanje nas nekoliko stotina hiljada trebalo bi da zaokruži prednjeponuđeno „DA“. Mogli su nas upitati, npr: „Da li podržavate da sunce i dalje izlazi na istoku?“.

    Pri tom, možemo se zapitati: zašto smo gotovo četiri godine krvavo ratovali, zašto smo uopšte strvarali Republiku Srpsku? Dvije i po decenije naših života posvetili smo odbrani i očuvanju Srpske, otrpili muke i odricanja nezapamćena u novijoj istoriji, a zbog čega? Da bi danas morali demonstrirati kako podržavamo da „sunce i dalje izlazi na istoku“!? Znači, u ratu smo kao narod nedvosmisleno demonstrirali šta podržavamo, a šta odbijamo, u dvodecenijskom „miru“ ni za pedalj nismo odstupili od polazišnih principa, tako da je gotovo besmisleno kroz nekakvo „DA“ dokazivati sopstveni identitet. Republika Srpska je neizostavno obilježje naših života, nešeg identiteta i naše samospoznaje. I to će biti tako dok god postoji opasnost od biološkog istrebljenja – kakvu smo spoznali i nasljeđem (preko predaka) i neposrednim iskustvima. Po našem širem poimanju referendumsko pitanje u svojoj esenciji glasi: „Da li podržavate sopstveni biološki opstanak na prostoru Republike Srpske?“, a odgovor na takvo pitanje podrazumijeva se.

    No, moram „podsjetiti“ da je Republika Srpska državotvoran i pravno-politički subjekt, te da kao takav funkcioniše preko institucija. Doista, čemu služe naše institucije i izabrani predstavnici ukoliko nas bar pola miliona mora neposredno dokazivati da „sunce izlazi na istoku“? Zašto smo pojedince birali, zašto ih plaćamo...??? Pri tom moramo se zapitati: kome dokazujemo da „podržavamo“ 9. januar kao nacionalni praznik? Unutar nesrpske zapadnobalkanske populacije nema dileme – svima je odlično znano šta nama znači ovaj praznik. Čak na globalnom planu, bar u domenu relevantnih političkih subjekata, opštepoznato je kako će rezultirati ovaj referendum. Dopalo se to nama ili ne, drugi na naš račun zbijaju šale – jer samo Srbi dokazuju da „sunce izlazi na istoku“.


    Da stvari konkretizujemo: naš izlazak na referendum komotno možemo protumačiti i kao demonstraciju moći jednog pojedinca – Milorada Dodika! Nije ovde pitanje šta mi podržavamo ili ne, niti šta nama znači 9. januar, pa ni to kako doživljavamo odluke Ustavnog (kvazi)suda BiH. U pitanju su opštepoznate stvari i na iste je besmisleno odgovarati. Pitanje (svih pitanja!) jeste: koliku moć ima Dodik? Sve što našem vrlom predsjedniku treba jeste da Izetbegoviću, Incku, Vučiću... i Iliji Grahovcu (Zmaj od Šipova) demonstrira sopstvenu moć. I kako to Dodik čini? Prosto, dokazaće da je preko pola miliona Srba spremno izvršavati njegove političke odluke, a to je i nominalno i procentualno za ovdašnje prilike reprezentativan pokazatelj političke moći.

    Već iz samog pitanja vidimo da referendum esencijalno nema nikakve veze sa odlukom ustavnog kvazisuda. Nije narodu i građanima postavljeno pitanje „da li podržavate odluku Ustavnog suda“, nego nam je podmetnuta „dilema“ o kakvoj je iluzorno i raspravljati. Uz to, moramo sami sebi priznati istinu, Dodik na drugoj strani lično ili preko poslušnika prezentuje kako će odluka suda biti ipak biti ispoštovana. Već danas znamo da će i implementacija sudske odluke sadržavati Dodikovo već prepoznatljivo politikanstvo i političko samoljublje, baš kao i referendumsko „prebrojavanje korisnih idiota“, no. ključno pitanje jeste – šta nam je činiti?


    Situacija je takva (ciljno proizvedena) da natpolovično moramo zaokružiti „DA“, jer će drugačiji ishod Bakir Izetbegović iskoristiti za ostvarivanje očevog amaneta o uništavanju Srpske. Istovremeno, moramo u obimu od nekoliko stotina hiljada osoba izaći na referendum, jer u suprotnom šaljemo poruku da je naš odbrambeni potencijal opao ili devastiran, kako je naš patriotizam splasnuo... Možemo ovako u nedogled nabrajati razloge našeg referendumskog „moranja“, ali je poenta valjda jasna. Milorad Dodik nas je doveo u situaciju da smo prinuđeni, baš kao korisni idioti, demonstrirati jedan podrazumijevani banalizam.

    Da naša muka bude veća, prilikom glasanja, htjeli ili ne, prisjetićemo se ranijih odluka Ustavnog suda BiH i kako je njihova implementacija devastirala državnost Republike Srpske i sve ono za šta smo krvavo ratovali. Sjetićemo se kako smo „izgubili“ zastavu, grb, himnu, konstitutivnost, jezik i ino, uz svijest da je naziv Republika Srpska sljedeći (i posljednji!) simbol našeg identiteta koji će biti napadnut. No, najgore od svega jeste samopromišljanje o tome kako Dodiku naše „DA“ ne znači mnogo, odnosno da će on svoje odluke o obimu i načinu implementacije presude zasnivati primarno na ličnim interesima.

    Na kraju, moramo shvatiti da je Dodik spornu situaciju oko odluke Bakirovog kvazisuda mogao rasplesti i na drugačiji način, na nebrojeno drugačijih načina. Primjera radi na način kako to godinama čini njegov politički saveznik Dragan Čović, suvereni lider bosansko-hercegovačkih Hrvata. Bez ikakve pompe i politikanstva Čović redovno ignoriše presude ustavnog i drugih sudova države i Federacije. Implementira samo ono šta je u korist Hrvata, a sve ostalo ignoriše. Uz to u kantonima sa hrvatskom većinom kuna je osnovno platežno sredstvo, na svakom „ćošetu“ istaknuti su simboli države Hrvatske i ino. Kako sam to mnogo puta isticao: instrumentarij prinude države BiH nije dovoljno moćan da nametne/provede presude sudova i to ovde svi znaju i obilato koriste.

    Dakle, mogao je Dodik ovu presudu jednostavno ignorisati, mogao je pravnim zavrzlamama do beskonačnosti odlagati njenu primjenu, mogao je preko političkih tijela (parlamenta, vlade), nad kojima ima defakto moć, donijeti odluke suprotstavljanja i slično. Mogao je štošta, a tek ćemo vidjeti kako će materijalizovati ovu presudu. Referendum je tek izraz volje građana, a institucije su te koje donose odluke – to je politički aksiom! Po tome što je parlament naložio vladi da pripremi zakon o izmjenama i dopunama zakona o praznicima u domenu odluke ustavnog suda već možemo naslutiti stvarnu reakciju institucija.

    Inače, silne medijske špekulacije o tome kako će Dodik, Čubrilović, Cvijanovićeva i drugi krivično odgovarati zbog „referenduma“ su čiste nebuloze. Nisu oni organizovali ispitivanje volje građana oko odluke suda, nego o percepciji ovog praznika, a to nije zabranjeno (posebno nije krivično djelo). Sa druge strane, mijenjanjem zakona o praznicima na osnovu odluke suda Dodik i bratija nedvosmisleno izbjegavaju mogućnost krivičnog progona. Dakle, dragi moji Korisni Idioti, kakav sam i sam, ovo vam je sušta istina oko situacije kakvoj smo nevoljno izloženi. Ovaj referendum nije ništa drugo do demonstracija Dodikove političke moći i uticaja, odnosno sredstvo njegovog „uguravanja“ u institucije vlasti na državnom nivou. Upravo kako sam to nedavno najavio...


    Dakle, kad se nakon glasanja vratimo kućama i zapitamo se gdje smo bili i šta smo radili, predlažem da to učinimo uz stari hit Bore Čorbe „... opet me je žensko napravilo volom, igrao sam samo epizodu...“. Možda iz ovog stiha izvučemo kakvu pouku. Meni se čini da nas je Dodik opet „napravio volom“ i da samo igramo „epizodu“ u njegovoj demonstraciji moći. Mi smo Dodikovi korisni idioti!

    петак, 23. септембар 2016.

    SAMO JEDNA SEDMICA MOG ŽIVOTA!

    Poštovani čitaoci,

    u posljednjem tekstu obavijestio sam javnost o tome kako štrajkom glađu namjeravam iznuditi zaštitu države od progona kakav godinama trpim samo zbog toga što sam kao profesionalac radio posao za koji ste me plaćali (porezima), odnosno zbog toga što javno govorim o kriminalu I korupciji u institucijama Srpske. Pri tom sam apostrofirao kako sam od ministra i direktora policije tražio zaštitu za porodicu i sebe, i kako su se njih dvojica sramotno ponijeli.

    Da bih “ilustrovao” kakve opasnosti proizvodi moje suprostavljanje “uniformisanim kriminalcima” ponovo postavljam tekst o tome šta sam pretrpio  novembra 2007. godine, kada je otkriveno da sam pokušao pokrenuti istragu oko najtežih slučajeva zelenašenja kakvi su (opštepoznato!) mnoge naše sugrađane doveli do samoubistava. Tekst ovoga puta “ilustrujem” fotografijama segmenata službenih pismena o svojevremenom pokušaju (jednom od pokušaja!) moje likvidacije od strane meni poznatih kriminalaca.

    Nadam se da će Vam nakon ovoga biti jasnije zbog čega sugerišem da  se građani tokom štrajka drže podalje od mene. Jednostavno, bojim se da bi neko mogao nastradati samo zato što se našao u mojoj blizini!

     
    IZ SADRŽAJA JEDNE SLUŽBENE INFORMACIJE

    RE:  “SAMO JEDNA SEDMICA MOG ŽIVOTA!”



    U ovom tekstu prepričaću jednu tešku sedmicu mog života, koja nije najgora, ali je po mnogočemu karakteristična. Govoriću o sedmici početka golgote kakvu moja porodica i ja trpimo punih sedam i po godina.

    Oprostiće mi čitaoci što moja „sedmica“ traje devet dana, što započinje utorkom, kao i druge arhaizme, no, „luda vremena“ traže i bitno drugačiji pristup od onog uobičajenog. Uglavnom, moja „luda sedmica“ započinje 6. novembrom 2007. godine. Normalno, tim datumom ne započinje moj život, pa moram pomenuti i neke događaje kakvi su prethodili ovom danu i uticali na ono šta se događalo.

    Te 2007. godinu, kao operativac prijedorske kriminalističke policije, dosegao sam vrhunac profesionalnih sposobnosti i moći. Razbio sam, ono u bukvalnom smislu, nekoliko kriminalnih grupa razbojnika, kradljivaca skupocjenih automobila, narko dilera i „bombaša“, pa sve do sprečavanja atentata na tadašnjeg premijera Milorada Dodika. Nekoliko dana prije započinjanja moje golgote tadašnji ministar Stanislav Čađo dodijelio mi je pismenu pohvalu za ostvarene rezultate i ispoljenu stručnost u radu. Međutim, uslijedila je i reakcija kriminalnih krugova u vidu višestrukih pokušaja moje likvidacije.

    RIJEČ JE O IDENTIČNOJ EKSPLOZIVNOJ NAPRAVI 
    Ljeta te godine prihvatio sam jedan specifičan tajni zadatak, naložen sa „samog vrha“ policije. Naime, na zahtjev tadašnje Jedinice za posebne istrage MUP-a RS-e načelnik Uprave kriminalističke policijeGojko Vasić i Direktor policije Uroš Pena odobrili su započinjanje službenih aktivnosti na suzbijanju teških oblika zelenašenja i iznuda, kakav je u Prijedoru prethodno kulminirao. Službene aktivnosti morale su biti tajne i za moje pretpostavljene iz prostog razloga što je dio mojih „šefova“ bavio se zelenašenjem i iznudama, a ostatak su bili njihovi poslušnici (upravo zbog toga i postavljeni na rukovodeća radna mjesta).

    Iako je to javnosti poznato, ipak podsjetiću da se u Prijedoru dogodilo desetak samoubistava kao posljedica traumatizovanja žrtava od strane zelenaša, da je na desetine lokalnih privrednika uništeno, da je razorena kompletna prijedorska privreda, da je na stotine porodica godinama držano u bukvalno ropskom odnosu, da su protivpravne štete i koristi mjerljive u milionima maraka... Najveći dio počinjenih zločina javnosti je ostao nepoznat iz prostog razloga što se malo ko pretrpljeno usuđivao prijaviti policiji. Kako se obratiti policiji kada je bilo opštepoznato da ista prednjači u zločinaštvu. Oni naivni su doživljavali da ih na saslušanje kod tužioca lokalni zelenaši dovoze u prtljažnicima automobila, da nakon podnesene prijave dođu preplavljeni modricama i traže „povlačenje prijave“, da im pripadnici policije prijete ubistvima i ino.


    No, i pored krajnje suludih okolnosti službene aktivnosti započinju bolje nego se to moglo očekivati. Pronašao sam 10-ak žrtava koje su o svojim stradanjanjima dale izjave inspektorima Jedinice za posebne istrage. Valjda je razumljivo zbog čega ne pominjem imena žtrava i pojedinosti predmeta i to naprosto što su te osobe proživjele traume mnogo teže od mojih. I onda dolazi početak novembra i moji pretpostavljeni DOZNAJU ŠTA SE DOGAĐA (da su predmet službenog istraživanja).

    Njihova prva reakcija, tog famoznog 06. novembra, bila je u vidu izdavanja nezakonitog naređenja kojim me udaljavaju sa radnog mjesta. Ta nezakonitost je bila prilično smislena obzirom da je za cilj imala moje dalje onemogućavanje u radu na predmetu istraživanja njihovih ranijih kriminalno-koruptivnih radnji. Zatim, u malom Prijedoru time je vrlo jednostavno izvršeno zastrašivanje žrtava zelenašenja, kako onih koji su svoja stradanja prijavili, tako i onih koji su bili spremni slijediti njihov primjer. Na kraju se pokazalo da je ova nova nezakonitost ostvarila svoj cilj – ISTRAGA O ZAISTA MONSTRUOZNIM ZLOČINIMA NIKADA NIJE NI POKRENUTA!

    Istog dana razjašnjavam i kako je došlo do otkrivanja akcije Jedinice za posebne istrage. Jedan svjedok je događanja prepričao istražitelju Specijalnog tužilaštva, a prije toga mom pretpostavljenom. Ovaj se uplašio da bi istraga mogla doseći i do njega lično, pa je svojim saučesnicima prenio šta se dešava. Zamislite društvo u kom istražitelj Specijalnog tužilaštva govori svjedoku Uprave kriminalističke policije da odbije dati izjavu – jer bi mu se to moglo „obiti o glavu“!

    Moj odgovor kriminalizovanim šefovima bio je vrlo jednostavan – uputio sam zahtjev za zaštitu zakonitosti i lične bezbjednosti tadašnjem načelniku CJB Banja Luka, inače časnom i hvale vrijednom profesionalcu. Tada usljeđuju trodnevne ucjene, pritisci, laži, obmane, nova nezakonita naređenja i ino. U biti nastoji se postići moje odustajanje od zahtjeva načelniku Centra, ali i primoravanje da prenesem kakve službene aktivnosti preduzima Jedinica za posebne istrage. Pri tom, moj zahtjev danima se skriva od načelnika Centra.

    U takvim okolnostima dolazi „crni petak“, kada mi saopštavaju da sutradan moram raditi u Kozarcu od 23 do 05 časova. Profesionalno gledano u pitanju je suluda naredba, ali moram istaći i kako je moja sklonost ka dokazivanju jednako sumanuta. Zatražio sam od pretpostavljenih da mi uruče plan, službeno vozilo, sredstvo veze, da odrede saizvršioce u realizaciji zadatka (nikada se jedan policijski službenik ne upućuje sam na izvršenje takvih zadataka) i ino. Kada mi je sve to odbijeno, obratio sam se pojedinim rukovodiocima iznad nivoa mojih pretpostavljenih, no, odmah sam utvrdio da tu „nema sreće“. Sugerisano mi je da izdržim do ponedeljka, ali bez objašnjenja kako da izbjegnem moguću zasjedu ili napad.


    CRNA SUBOTA!

    Osvanula je i „crna subota“! Moja hrabrost se polagano topila što sam više razmišljao o tome koliko je suludo sam tumarati noću, bez da iko pošten zna šta se događa. Mojim pretpostavljenima uputio sam na desetine poziva i SMS-ova, ali ovi uporno nisu odgovarali. Tokom dana, kao i svakog prethodnog, otišao sam u prijedorsku bolnicu da posjetim suprugu, koja je bila hospitalizovana zbog komplikacija sa trudnoćom, a potom sam žurio kući kako bih se starao o naših dvoje djece. Pokušavao sam od supruge sakriti šta se događa, ali je to bio uzaludan posao obzirom da je cio grad brujao o tome.

    Te noći sam po ini put dokazao koliko sam blesav u nastojanju da „dokazujem“, odnosno da dokažem kako tu nema nikakvog službenog zadatka! Repetirani pištolj sam stavio na suvozačevo sjedište, te se odvezao do dežurne službe Stanice Prijedor, gdje sam zatražio da moj odlazak u Kozarac evidentiraju u dnevnik događaja (da sam upućen na nepostojeći zadatak). To mi je odbijeno! Zatim odlazim u Kozarac gdje zatičem samo vođu smjene, koji me je začuđeno gledao kada sam upitao šta treba da radim. Sa službenog telefona pozvao sam operativno dežurstvo Centra Banja Luka i obavijestio ih na kakav sam „nepostojeći zadatak“ upućen. Zatražio sam da bar na tom nivou bude evidentirano da u Kozarac nisam došao svojevoljno, nego u krajnje sumnjivim okolnostima.

    Vjerojatno po intervenciji iz Banjoluke, moj neposredni pretpostavljeni se javlja telefonom i ukida obevezu daljeg boravka u Kozarcu. Međutim, sutradan isti taj šef me SMS porukom obavještava da ponovo moram u Kozarac od 23 do 05 časova. I ponovo moji pretpostavljeni odbijaju da se jave ne moje uporne pozive. Međutim, nije mi bilo teško pronaći mog šefa i zatražiti obavještenje o tome šta se događa. Rekao mi je kako je „Šerif iz Prijedora“, kako su mediji prozvali našeg načelnika, naredio da me te noći moraju „nacrtati“ u Kozarcu kako znaju i umiju. Upitao sam ga kao kolegu i prijatelja da li je njemu takav zadatak sumnjiv, na šta mi je odgovorio kako on ne bi isti izvršio. Nisam ni ja!


    ORUŽJE PRONAĐENO U AKCIJI HRVATSKE POLICIJE "VIKING" (VEZANO ZA ISTE EKSPL. NAPRAVE)
    Sutradan odlazim do načelnika Centra, koji ukida sva usmena i pismena naređenja koja su mi izdali moji pretpostavljeni, te obećava kako će preispitati šta se to stvarno događalo tih dana. Nisam mu morao objašnjavati pojedinosti kriminalizacije mojih pretpostavljenih obzirom da je riječ o opštepoznatoj kategoriji. No, zalud mi kratkotrajno radovanje kad već sutradan dobijam nova nezakonita naređenja, nova udaljavanja sa radnog mjesta, nove ucjene, prijetnje i slično. Već tada shvatam kako moji kriminalizovani pretpostavljeni imaju podršku Gojka Vasića i Uroša Pene, tako da je načelnik Centra Banja Luka ostao „u manjini“.

    I tako, dan po dan, stižemo do 15. novembra, rođendana moje kćeri. U jutarnjim časovima moja majka doživljava težak slom i prinuđen sam odvesti je do prijedorske hitne pomoći. Sredstvima za umirenje ljekari uspijevaju stabilizovati stanje, a ona (majka k'o majka) odbija hospitalizaciju kako bi pomogla sinu. Taman što dođosmo iz „hitne“ uslijedio je poziv da se javim u bolnicu. Komplikacije sa trudnoćom kod moje supruge su prvotno bile stabilizovane, a onda je iz neobjašnjivih razloga došlo do pobačaja. Koga danas pitati koliko je stres kom je bila izložena doprinio takvom ishodu?

    Potpuno slomljen takvim životnim ishodom dolazim kući i direktno se upućujem do svoje spavaće sobe. Otvaram ormar da odložim pištolj, od kog se tih dana i narednih mjeseci nisam odvajao. Za trenutak držim oružje u ruci i razmišljam kako je jednostavno pobjeći od svih zala ovoga svijeta. No, to je trajalo samo jedan trenutak! Pomislio sam – zar da činim „uslugu“ svojim neprijateljima!? Tada sam se zakleo da me ništa neće zaustaviti u mojoj borbi za pravdu (koja traje već punih sedam i po godina). Otišao sam do jednog tržnog centra, kupio djetetu tortu, okupio slavljenike i proslavio taj datum, neizbrisiv iz mojih sjećanja.

    Eto, dragi moji, ispričao sam kako je protekla jedna od mojih nezaboravnih sedmica. Ponavljam, nije najteža kakva me je zadesila, ali je po mnogočemu upečatljiva. Ukoliko se pitate zbog čega sam Vam ovo ispričao (?) – pa recimo prosto da olakšam dušu!


    среда, 21. септембар 2016.

    Javno pitanje ministru i direktoru policije



    Javno pitam ministra Dragana Lukača i direktora policije Darka Ćuluma: da li je policajcima CJB Prijedor naređena upotreba sile prema građanima voljnim da me podrže u najavljenom štrajku glađu?



    Obavještavam javnost da sam dana 19.09.2016. godine preko CJB Prijedor uputio akt ministru Lukaču i direktoru Ćulumu u kom ih obavještavam da 28.09.2016. godine ispred zgrade CJB Prijedor započinjem štrajk glađu. Podsjetio sam ministra i direktora da sam mjesec ranije uputio im zahtjev za zaštitu zakonitosti i lične bezbjednosti povodom aktivnosti kakve trenutno preduzimam na planu sprečavanja kriminala i korupcije u institucijama Republike Srpske, i kakve sasvim razumljivo ugrožavaju članove moje porodice i mene lično. Pri tom sam apostrofirao njihovu krajnje neprimjerenu reakciju na moj prvotni zahtjev – zadužili su disciplinsku komisiju (znači: tri žene, nenaoružane državne službenice) da mojoj porodici i meni pruže fizičku zaštitu. Čestitam im na tome!

    Javnosti je poznato da posljednjih godinu i po djelujem kao UZBUNJIVAČ koji ukazuje na teške oblike kriminala i korupcije unutar MUP-a i drugih institucija Republike Srpske, pa sve do najtežih oblika organizovanog kriminala u sprezi sa službenim licima državnih institucija. Godinama sam kao policijski operativac i kriminalistički inspektor preko nadležnih institucija i primjenom ovlaštenja suprotstavljao se najtežim i ponekad monstruoznim zločinima nad nevinim građanima, u kakvima su prednjačili pripadnici policije. Kad se sve to pokazalo neučinkovitim odlučio sam kao UZBUNJIVAČ animirti institucije nadležne za kontrolu rada policije i javnost protiv teških nezakonitosti, kriminala, korupcije, nepotizma i drugih društvenoopasnih ponašanja u strukturama policije. Najčešće od strane visokopozicioniranih službenih lica. Javnosti je poznato i to da sam zbog ovakvog ukupnog djelovanja konstantno i višestruko izlagan pokušajima likvidacija, napadima eksplozivnim napravama, nezakonitim progonima/postupcima, prijetnjama, ucjenama, pritiscima, poniženjima i ino. Moja porodica i ja gotovo devet godina živimo na način nedostojan čovjeka i trpimo nezapamćene posljedice, a samo zbog toga što sam svojevremeno zakonito i profesionalno radio posao za koji sam plaćen.

    Nakon posljednjeg progona odlučio sam od nadležnih međunarodnih, državnih i entitetskih institucija zatražiti zaštitu kakva pripada uzbunjivačima. Problem je što vlast Republike Srpske uporno odbija donijeti zakon o zaštiti uzbunjivača. Takav zakon imamo na državnom i federalnom nivou, odnosno, Srpska je jedino društvo na tlu Evrope koje nema nikakav propis u domenu zaštite osoba koje ukazuju na kriminal i korupciju u institucijama. Žalosno! Međutim, Bosna i Hercegovina kao članica Savjeta Evrope preuzela je obavezu štićenja svojih građana od nezakonitih progona zbog njihovog ukazivanja na kriminalizaciju unutar institucija i to je osnov na koji se namjeravam pozvati na planu mojih budućih aktivnosti.

    Kako sam prednje naglasio, o svojim namjerama obavijestio sam ministra Lukača i direktora Ćuluma, međutim dogodilo se nešto i za mene neočekivano. Načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić je akt upućen ministru i direktoru policije „spustio“ dežurnoj službi Centra. Pravno i profesionalno neshvatljivo je da akt upućen ministri i direktoru policije neko zloupotrebljava na ovakav način, no to pitanje prepuštam da razriješe Lukač i Ćulum. Znači, načelnik Centra „informisao“ je policajce da ispred objekta Centra namjeravam izvoditi „bezbjednosno-interesantne aktivnosti“, spram kakvih bi policajci na dužnosti (valjda!?) trebalo da preduzimaju radnje u domenu policijskih ovlaštenja. Nije mi poznato šta je konkretno naređeno prijedorskim policajcima, međutim, uobzirivši brojna ranija ružna iskustva ozbiljno strahujem po sopstvenu bezbjednost.

    Indikativno je da načelnik Dalibor Ivanić nije našao za shodno da me upita zbog čega protestvujem na ovako radikalan način samougrožavanja, kakve probleme imam ili kako mi pomoći. To mu očigledno nije bilo na pameti, ali se zato „revnosno“ dosjetio da moj protest prikaže kao „bezbjednosno-interesantan događaj“. No, šta očekivati od njega i sličnih njemu? Prošle godine sam deset dana slično štrajkovao glađu i (zamislite!) niko od vaskolikog ministarstva (sa nekoliko stotina načelnika!) nije našao za shodno da me bar upita zbog čega to činim. Sveukupne tadašnje reakcije MUP-a svode se na medijsku izjavu Gojka Vasića da mi ne bi trebalo davati medijsku pažnju jer bi tako „mogli pogoršati njegovo zdravstveno stanje“ (izjava dostojna Gebelsa). Potom su me prijavili Komunalnoj policiji, te osmog ili devetog dana štrajka pozvali hitnu pomoć. Pretpostavljam da su od komunalnih policajaca ili ljekara očekivali informaciju o tome zašto protestvujem.

    Elem, ono od čega ponajviše strahujem i zbog čega pišem ovaj tekst jeste POTENCIJALNO UGROŽAVANJE NEVINIH GRAĐANA. Kada sam jula prošle godine ispred Centra slično štrajkovao na stotine građana mi je prišlo radi davanja podrške, postavljanja pitanja i drugih razloga. Strahujem da bi slične reakcije građana ovoga puta mogle biti protumačene kao „obojene revolucije“ ili slična „ugrožavanja“ institucija, te da to moglo ozbiljno ugroziti nevine i dobronamjerne građane. Ispred Centra stoji policajac naoružan automatskom puškom i ne bi trabalo „testirati“ njegove postupke spram naređenja izdatih od strane načelnika Ivanića.

    Zato, unaprijed molim građane da mi ovoga puta ne prilaze, ni pojedinačno, a nikako u grupama, jer strahujem da bi to moglo biti protumačeno kao „obojena revolucija“ ili „opasnost po naš poredak“, te rezultirati upotrebom sile. Isto tako, zamoljavam novinare da svoj posao rade obazrivo obzirom da akteri ovih sumnjivih aktivnosti (Ivanić, Lukač, Ćulum i ini) ponajviše strahuju od medijske reakcije. Preporučujem novinarima da nakon 28-og svoj dolazak, bez obzira na razlog i povod, prethodno najave. Slično upozorenje upućujem i službenim licima institucija kojima sam već podnio prijavu za korupciju i koja eventualno imaju potrebu preduzimanja službenih radnji. Najbolje je da svoj dolazak najave (kako ne bi sa zebnjom gledali u policajca sa automatskom puškom).

    Na kraju apostrofiram kako sam početak štrajka glađu tempirao spram datuma zakazane rasprave u disciplinskom postupku protiv mene (28.09. u 10,30 časova), i to nikako ne vežem za predstojeći referendum ili potonje izbore. Nisam ja zakazao raspravu za ovaj termin, nego disciplinska komisija! No, povišene političke tenzije i trenutna destabilizacija mogle bi „uniformisanim kriminalcima“ poslužiti kao izgovor ili osnov za primjenu nasilja prema građanima ili novinarima, zbog čega unaprijed apelujem na „distanciranje“ i obazrivost.

    Pojedini policijski moćnici odlično znaju sa kakvim dokazima raspolažem i sa kakvim posljedicama ih namjeravam suočiti, zbog čega su ozbiljno uzdrmani i spremni na sve. Zato građanima savjetujem da od 28., pa nadalje, izbjegavaju prostor ispred zgrade CJB Prijedor, a posebno zadržavanje u mojoj blizini. Moguće je da ću zbog ovakvih postupaka Ivanića i sličnih protest upriličiti na gradskom trgu ili nekom drugom „manje opasnom mjestu“, o čemu će javnost biti blagovremeno obaviještena.



    ZABRANJENI ANALITIČAR

    Borislav Radovanović