петак, 09. септембар 2016.

Na današnji dan: 1997. godine Dragan Lukač izvršio državni udar


Ovim tekstom podsjećam na 10. septembar 1997. godine kada je mlad' major Dragan Lukač izvršio državni udar. Ovaj datum treba obilježavati kao početak razbijanja krhke državotvornosti Republike Srpske.


Piše: Borislav Radovanović

U feljtonu naslova „Bitka za Radovana“ detaljno sam obrazložio okolnosti kršenja međunarodnog mirovnog sporazuma kakve su početkom 1997. godine dovele do teške političke krize. Suštinski, srpski narod je krvavim ratom odbranio svoju Republiku Srpsku i nije bio spreman odreći se dosegnutog nivoa državnosti. Sa druge strane bošnjački i vodeći zapadni lideri nastojali su u mirnodopskim okolnostima realizovati ratne ciljeve. Teško da bi u svom naumu ostvarili iole bitne promjene da unutar srpskog korpusa nisu pronašli osobu „zalutalu u životu i politici“ – Biljanu Plavšić.

Ova „botaničarka“ započela je vrlo čudnu borbu protiv kriminala i korupcije unutar institucija Srpske i to grubim kršenjem ustava i zakona države čiji je predsjednik. Njoj je bilo „sasvim prirodno“ da smjenjuje ministre policiji (Dragana Kijca) iako takva radnja predstavlja grubo prekoračenje ovlaštenja. Kad se najviše zakonodavno tijelo suprotstavilo njenim protivpravnim odlukama, predsjednica je vrlo jednostavno odlučila raspustiti parlament – bez svijesti da bez saglasnosti predsjednika vlade i parlamenta to ne smije činiti. Zalud je Ustavni sud utvrđivao počinjene nezakonitosti jer „botaničari“ ionako slabo razumiju pravničke zavrzlame.

Elem, problem nastaje kada jedan još uvijek nesvršeni student banjolučke više policijske škole počne tumačiti ustavnu materiju. Sa današnje distance moramo se zapitati kako je (naš zajednički) profesor Rajko Kuzmanović ovog studenta ocijenio na ispitu iz ustavnog prava. Da, govorim o onovremenskom kolegi studentu Više škole unutrašnjih poslova – Draganu Lukaču. U to vrijeme bilo je „prihvatljivo“ da odabranim studentima ove škole dodijele čin majora i funkciju komandanta specijalne policije, a koliko su pojedinci bili kompetentni za takve položaje i činove ponajbolje su pokazali njihovi postupci.

Na vrhuncu krize, ili bolje reći: suprotstavljanja tadašnjeg rukovodstva Republike Srpske pravnom i fizičkom nasilju nad našom mladom i vrlo krhkom državom, ministar Kijac je odlučio smijeniti Dragana Lukača sa pozicije komandanta „specijale“. Međutim, ovaj major-student u duhu omiljenog mu predmeta „pravne botanike“ odlučuje da svog ministra Dragana Kijca, zajedno sa članom Predsjedništva BiH Momčilom Krajišnikom, predsjednikom Narodne skupštine Draganom Kalinićem, premijerom Gojkom Kličkovićem, te nizom poslanika, ministara, senatora i drugih najviših državnih funkcionera, jednostavno protjera iz Banjaluke.

Danas se onovremenska dešavanja predstavljaju kako to moćnicima odgovara, no činjenice su neumoljive. Lukač je iz struktura specijalne policije tada uspio okupiti vrlo malen broj svojih istomišljenika (jedva dvanaest). Da bi ovu „slabost“ nadomjestio pozvao je vodeće banjolučke kriminalce, valjda kao „rezervni sastav“. Ovaj novouspostavljeni „odred“, normalno, ne bi ništa postigao da iza njega nisu stale snage NATO. Mnogi su se tih dana pitali da li jedan broj odmetnutih policajaca CJB Banja Luka djeluje u sastavu NATO/SFOR, ili je NATO postao organizaciona jedinica banjolučke policije!? U svakom slučaju, pripadnici NATO snaga blokirali su prostor oko Hotela „Bosna“, kao i većinu ulaza u Banju Luku. Žak Klajn je više puta ulazio u hotel i pokušavao pregovarati sa Krajišnikom i drugim funkcionerima, međutim ovi su odbijali da se povinuju volji jednog „studenta“ i smijenjenog majora, a posebice nisu prihvatali da im volju nameću lokalni kriminalci.

Tada naš „budući pravnik“ donosi odluku: ulazi u hotel, hapsi, razoružava (kolege iz pratnje funkcionera) i progoni. Zamislite, jedan mlad' major iz najvećeg grada Srpske protjeruje člana predsjedništva, predsjednika parlamenta, ministre, poslanike i senatore. Jedini kog nije uspio protjerati bio je premijer Kličković koji tokom noći „junački“ pobjegao iz grada!  Samo, kad najviše funkcionere protivpravno i nasilno onemogućite u vršenju ustavnih ovlaštenja na cjelokupnom prostoru ili u dijelu države – takvo ponašanje pravne i bezbjednosne doktrine definišu kao državni udar. Možda Dragan Lukač, kao student, te 1997. i nije bio svjestan protivpravnosti i pojedinih okolnosti sopstvenog ponašanja, no problem je što ni danas kao „magistar  državno-pravnih nauka“ ne shvata da je u stvari počinio državni udar protiv sopstvene države. Doista, baš me zanima kako je na Visokoj školi unutrašnjih poslova moga steći zvanje „magistra nauka“ (kako stoji u njegovoj zvaničnoj biografiji)? Ili u toj „VKV policijskoj školi“ neko ozbiljno krši važeće zakone ili Lukač ne razumije kakvo zvanje je stekao (mogao je steći samo zvanje magistra struke, a nikako nauka!).   

Kako god, nakon državnog udara slijedi nasilno mijenjanje izborne volje građana i na vlast dolaze „okupacioni namjesnici“, koji po nalogu svojih zapadnih gospodara zauvijek i nepovratno derogiraju jedan po jedan element državnosti Republike Srpske.  Srpska je uspjela svoju državnost odbraniti u ratu, istu verifikovati međunarodnim sporazumom, a nakon toga biva okupirana, razorena i obesmišljena. I sve to primarno zahvaljujući teškim kršenjima sopstvenih zakona od strane onih koji su zaduženi da zakone provode. Žalosno, ali je tako!

Elem, nakon godinu i nešto na vrlo bolan način otkrivamo kako je slamanje samostalnosti Srpske predstavljalo tek pripremu novog i još brutalnijeg zločina protiv srpskog naroda – agresije na SR Jugoslaviju. Podsjetiću da je Milorad Dodik marta ove godine na RTS javno priznao moje navode da je bio NATO operativac angažovan za potrebe agresije i zločinačkog bombardovanja. Zato je u pojedinim medijima prozvan kao „Milosrdni Dodik“.


Danas se Dodik i Lukač predstavljaju kao dva najveća „golmana“ koji brane Srpsku od svega i svačega, a može im se obzirom na već poslovičnu srpsku zaboravnost. No, ja i dalje stojim na stanovištu da je Milorad Dodik te 1997. godine izveo prvu u svijetu „obojenu revoluciju“ i to protiv sopstvenog naroda, te da je bio jedan od ključnih aktera druge ikada izvedene „obojene revolucije“ – Petooktobarske. Dragan Lukač je istovremeno počinio državni udar, kakvim je sopstvenu državu predao NATO okupatoru i nakon čega je uslijedila razgradnja državnosti i državotvornosti Srpske do današnjeg stepena i obličja. Uz sve to, sviđalo se to njima ili ne, svjesno ili nehatno (svejedno!), saučestvovali su u pripremanju novog zločina protiv sopstvenog naroda, odnosno u zločinačkom bombardovanju Srbije.