среда, 14. септембар 2016.

Zikrija Krkić – zločinac ili žrtva?


Na molbu Zikrije Krkića analizirao sam krivični predmet vođen protiv njega zbog sumnje na ubistvo Almira Redžića i Muharema Balića. ZAKLJUČAK: Za katastrofalnu istragu neko bi morao odgovarati!



 Piše: Borislav Radovanović

Prije izvjesnog vremena mejlovima i telefonom kontaktirao me je Zikrija Krkić. Čitao je tekstove u kakvima ga pominjem, ili bolje reći predstavljam kao radikalnog islamistu i vehabiju, i (sasvim utemeljeno!) zaključio da mojom percepcijom dominiraju predrasude. No, i pored toga poželio je čuti moje stručno mišljenje o postupku koji je vođen protiv njega, te mi proslijedio kopiju presude kojom ga je Okružni sud oslobodio odgovornosti. Obećao sam mu objektivno i nepristrasno mišljenje i ovom prilikom ga javno iznosim.

Kako sam to više puta najavio: nakon onako „skalabudžene“ istrage i optužnice sud je donio jedinu moguću presudu – oslobađajuću. Vrhovni sud nedavno je ovu presudu ukinuo i naložio novo suđenje, međutim i ponovljeni postupak će jednako rezultirati. Prosto, podudarnost čaura pronađenih u Krkićevom dvorištu sa onima izuzetim sa lica mjesta može se smatrati posrednim dokazom, ali to i dalje nije dokaz počinjenja djela. Kad k tome dodamo način njihovog izuzimanja i procesnog tretiranja (nepravilnosti i propusti) sud će ovaj dokaz uvijek ocijeniti kao i u prvostepenom slučaju. Izvan toga nema čak ni jedne jedine indicije koja upućuje na Krkićevu odgovornost. Znači, bez novih dokaza presuda će uvijek glasiti isto.


Ovaj slučaj je posebno karakterističan po postojanju poprilične količine dokaza, činjenica i indicija kakve ukupno ozbiljno sumnjiče jedno lice. No, to nije optuženi Zikrija Krkić, nego (nećete vjerovati!) – ključni svjedok tužilaštva. To što je u kritično vrijeme bio na licu mjesta (u prilici), što je kod njega nađeno više komada oružja i municija, što je sumnjiv i kontradiktoran u izjavama i ino može se donekle „tolerisati“. No, na rukama i odjeći ovog „svjedika“ pronađeni su tragovi nesagorjelih barutnih čestica čija količina i raspored su karakteristični upravo za aktivno pucanje (šta kod Zikrije nije nađeno). Pri tom, nakon katastrofalnog uviđaja na licu mjesta ostalo je najmanje tri čaure, za koje ovaj „svjedok“ tvrdi da su bačene u smeće. Uz ove „nepronađene“ i policija je negdje „zagubila“ jednu čauru, pa odbrana s pravom sumnja na podmetanje dokaza.  Kad k tome dodamo način na koji je „ključna čaura“ nađena u Krkićevom dvorištu nakon tri mjeseca od njegovog pritvaranja, jednostavno – nema suda koji će takve dokaze prihvatiti.

U daljem moram se referirati na inspektora koji je „uspio“ za dva sata završiti uviđaj dvostrukog ubistva (u kriminalističkoj teoriji i  praksi nezapamćeno!). Svi akteri postupka (sud, odbrana, svi vještaci, pa i sam tužilac) saglasni su u jednom – uviđaj je urađen katastrofalno! Toliki broj propusta, nepravilnosti, grešaka i narodski rečeno budalaština na jednom uviđaju još nije zabilježen. No, nije to prvi put da ovaj inspektor „stručnjak“ čini nepopravljive štete upravo po najtežim krimenima. Poznato je u Prijedoru koliko je slučajeva ovaj „stručnjak“ prijavio tužilaštvu kao utapanja, gušenja, nestale osobe i slično, nakon čega sam uspio dokazati da su u pitanju teška ubistva. Pri tom sam redovno utvrđivao da „stručnjak“ skriva dokaze, osumnjičenima prenosi informacije, čini teške propuste i nepravilnosti... i ništa! Ima još nekoliko smrtnih slučajeva (izvan onih koje sam uspio procesuirati) u kakvima je “javna tajna“ da je „stručnjak“ manipulisao dokazima ili teško griješio, no njega i dalje drže na istom mjestu i upućuju na natježe zločine. Zašto je to tako...???

Na katastrofalan uviđaj i radnje „prvog zahvata“ bez ikakvog efekta dolazi pritisak javnosti, a potom i „spasonosna“ rekla-kazala informacija o sukobu Krkića i pok. Redžića (na kraju se ispostavilo nepostojećim). To je bio osnov za hapšenje i pretres, gdje slijedi pronalaženje oružja i municije, te spornih čaura. Preliminarno vještačenje potvrđuje podudarnost čaura i Zikrija se očas nalazi u pritvoru. Sad, bolji poznavaoci prilika znaju zbog čega sam skeptičan prema tim preliminarnim vještačenjima (slučaj ubistva jednog prijedorskog taksiste), dok je ovde indikativno to što je Krkić bio tri mjeseca u pritvoru kad policija pronalazi onu jednu „ključnu čauru“ pod okolnostima znanima samo akterima pretresa. Tek nakon toga vještaci KTC bacaju se na posao i „zakivaju slučaj“. To što su i vještaci izgubili jednu čauru, što su pogubljena ispaljena zrna i ko zna šta još, opet ukazuje na „stručnost“ naše policije, pa nas i ne trebaju čuditi ovakve presude. Samo, pitanje je koga uopšte zanima ovaj predmet? Prijedorsku policiju je zanimao samo dok se šuškalo o smjenama nesposobnih kadrova, dok je trebalo medijima plasirati laž da je Krkić priznao zločin, odnosno dok je trebalo pred kamerama slavodobitno „osumnjičenog“ sprovesti u tužilaštvo. Nakon toga ovaj predmet više nikog ne zanima.

U stvari, prema policijskim evidencijama ovaj zločin je riješen, a to što je sud utvrdio drugačije našu policiju jednostavno ne zanima. Na bazi svojih nakaradnih „službenih evidencija“ ministar Dragan Lukač i načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić saglasili su se juče da je stanje bezbjednosti „stabilno i zadovoljavajuće“. Zamislite, policija ovaj slučaj tretira riješenim iako je sud odlučio drugačije. Uz to sve upućuje da su optužili nevinu osobu, a sve to sumiraju kao „zadovoljavajuće“ stanje i „dobar“ rad policije. Jeste da su se ministar i načelnik saglasili kako treba intenzivirati rad na neriješenim ubistvima, međutim to se očito ne odnosi na ubijene Redžića i Balića, obzirom da je taj slučaj „okončan“ preko Krkića.

Jedan od razloga, možda i najvažniji, zbog kog me Krkić kontaktirao jeste nekakav njegov pokušaj animiranja policije na rješavanje ovog zločina... odnosno pronalaženja pravog ubice. Sad, nakon katastrofalnih propusta u dosadašnjoj istrazi teško da je moguće pronaći neki novi dokaz. No, obzirom da je utvrđeno kako tragovi DNK sa čaura nisu Krkićevi, možda se dosjete da izuzmu DNK uzorak „ključnog“ i drugih svjedoka i provjere moguću podudarnost. Ja bih to svakako učinio, no mene i slične odavno su udaljili iz operative. Ima MUP neke nove „stručnjake“...

Znači, da rezimiramo ovaj slučaj. Protiv Zikrije Krkića postoji samo jedan dokaz, čaure pronađene u njegovom dvorištu. To je posredan dokaz koji dokazuje njegovu eventualnu povezanost sa sredstvom izvršenja – nikad pronađenom puškom, ali ničim i nikako sa radnjom neposrednog izvršenja. Uz to sud je višestruko zaključio da je policija činila nezapamćene propuste kakvi su sasvim izgledno mogli rezultirati podmetanjem dokaza/čaura. Na osnovu prikupljenih i sudu predstavljenih dokaza možemo sasvim utemeljeno ocijeniti da protiv „ključnog svjedoka“ postoji mnogo više dokaza i indicija, nego protiv osumnjičenog. No, policija i tužilaštvo su istragu upravili protiv Krkića iako na strani pojedinih „svjedoka“ postoje dokazi kakvi ih ozbiljno inkriminišu. Zašto je to tako? Možda zbog naših predrasuda da su sljedbenici selafizma (ili kako ih ovde pogrešno nazivamo „vehabije“) automatizmom krivi!?


Ja se i dalje protivim ideologiji za kakvom se povodi Krkić (selafizmu), a posebice kad u funkciji ideologije imamo nabavljanje „arsenala“ oružja i municije. Sud je Krikića osudio na deset mjeseci zatvora zbog nabavljanja i posjedovanja vatrenog oružja i municije, dok razlozi njegovog takvog „naoružavanja“ nikada nisu istraženi, odnosno nikom nisu bili interesantni. To je ono čemu se svo vrijeme javno suprotstavljam! No ovde je u pitanju Krkićeva odgovornost za stradanje dvojice naših sugrađana. Predmet postupka nije njegova ideologija, nego dvostruko ubistvo. Sa te pozicije ističam da u ovom slučaju nije dovoljno izvršiti presudu Vrhovnog suda i ponoviti suđenje. Treba ponoviti kompletnu istragu i ovoga puta sve dokaze, saznanja i indicije ispitati na profesionalan i zakonit način. Uz to, najviši rukovodioci naše policije, umjesto da dezavuišu javnost nepostojećim „priznanjima“ Krkića i „odličnim“ rezultatima rada policije, trebalo bi da prouče prvostepenu presudu i na bazi činjenica iz presude pokrenu postupak protiv pojedinih inspektora i rukovodilaca.

Na samom kraju ponavljam pitanje koje sam posljednjih godina više puta javno apostrofirao: koliko još građana Republike Srpske treba smrtno stradati da bi u policijskim strukturama potegli pitanje skandaloznih i gotovo socio-patoloških ponašanja pojedinih „stručnjaka“???