уторак, 25. октобар 2016.

FBI priprema “češljanje” korupcije u MUP-u Republike Srpske



Dragi moji, upratio sam vijest da stručnjaci FBI dolaze u BiH kako bi domaćim institucijama pomogli u suzbijanju naše najteže “rak rane” KORUPCIJE U INSTITUCIJAMA.

Zašto me ova vijest obradovala?


Prosto, znam kako funkcionišu ovakvi modeli saradnje i da tu uvijek prioritet imaju predmeti protiv visokih funkcionera policije. Tako se mogu nadati da će i moja prijava protiv Agenciji za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije BiH protiv načelnika  CJB Prijedor Dalibora Ivanića dobiti na značaju, odnosno postati svojevrstan prioritet.

U to „ime“ objavljujem potvrdu Agencije o tome da je predmet zaprimljen, a nakon toga i sadržaj prijave protiv Ivanića.


DOPIS AGENCIJE

Poštovani,

zaprimili smo Vašu prijavu koje će biti analizirana u skladu sa Zakonom o Agenciji za borbu protiv korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije.

S poštovanjem,

TIM PRIJAVE KORUPCIJE
________________________________________
From: r.borislav1970@gmail.com [r.borislav1970@gmail.com]
Sent: Friday, August 19, 2016 11:15 PM
To: Prijava korupcije
Subject: prijava




SADRŽAJ PRIJAVE:


“Dana 14.03.2016. godine načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić je zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja, dakle krivičnim djelom, protiv mene u svojstvu podređenog službenika pokrenuo disciplinski postupak iako je znao da nisam počinio disciplinsku povredu koju mi stavlja na teret, niti kakvu drugu zabranjenu ili nedozvoljenu radnju.

U zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka načelnik Ivanić neistinito, te dokazno i činjenično neutemeljeno, tvrdi da sam u tekstovima naslova „Poruka generalu Milomiru Savčiću: Nije srpski ćutati!“ i „SNSD stvara partijsku policiju!?“, objavljenim na mom blogu (Borislav Radovanovic Blog),  „iznosio političke komentare, odnosno nije postupao politički neutralno kako je predviđeno članom 6. stav 1. Zakona o državnim službenicima“.

Iako je nesporno da sam tekstove pisao i objavio u vanradnom (slobodnom) vremenu, i pored činjenice da je teže povrede radne dužnosti propisane Uredbom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti u republičkim organima uprave moguće ostvariti samo prilikom vršenja službe ili tokom radnog angažovanja, načelnik pokreće nezakonit progon protiv mene.

Pri tom grubo krši ustavom i zakonima zajamčene principe na slobodu mišljenja i izražavanja, te pravo na uzbunjivanje javnosti povodom teških oblika nezakonitosti i protivpravnosti unutar državnih institicija  zajamčenih Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Konvencijom građanskog prava o korupciji i drugim međunarodnim opštim pravnim aktima koji garantuju prava i zaštitu „uzbunjivača“, a kakve je BiH kao članica Savjeta Evrope implementirala u svoje zakonodavstvo.

Znači, u konkretnom slučaju nastupio sam kao „uzbunjivač“ koji je javnost alarmirao povodom teških oblika kršenja zakona i prava unutar MUP-a RS-e, a montirani postupak načelnik Ivanić je protiv mene pokrenuo zarad sprečavanja daljeg iniciranja adekvatne reakcije društva i javnosti povodom lošeg stanja i teških protivpravnosti unutar jedne od najvažnijih institucija Republike Srpske – MUP-a.

Na kraju ističem da je sporna radnja pokretanja disciplinskog progona povodom javno izrečene kritike na rad institucija (zajamčeno Ustavom RS-e) samo još jedna radnja produženog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja kakvo Ivanić na moju štetu čini duže od godine (uskraćivao mi je pravo na platu i na zdravstveno osiguranje tokom bolovanja, navodio je ljekare na ovjeravanje neistinitog sadržaja, tvrdio je da sam na bolovanju iako sam redovno vođen na radnim rasporedima i u skladu sa istima javljao se na posao, lažno me prijavljivao za krivično djelo prijetnje, narušavao mi zdravlje i pravo na zdravstvenu zaštitu i ino).

Sa druge strane ponašanje načelnika Ivanića može se podvesti pod teške oblike mobinga.

Pri tom postoji službena dokumentacija iz kakve se jasno vidi sa su ministri Dragan Lukač i Radislav Jovičić, kao i Direktor policije Gojko Vasić, upoznati sa problemima kriminalizacije i korupcije unutar struktura policije, a kakvi su direktno povezani sa nezakonitim postupcima načelnika Ivanića prema meni, te da nisu preduzeli radnje dužnog nadzora i sprečavanja nezakonitosti ili procesuiranja odgovornih.

Zbog takve situacije, te izostanka adekvatne normative o zaštiti „uzbunjivača“ na entitetskom nivou, u narednom periodu namjeravam od nadležnih institucija BiH-e zatražiti zaštitu na kakvu se ova država obavezala kao članica Savjeta Evrope.

Napomena: Ovu prijavu nisam mogao uputiti preko zvaničnog sajta MUP-a RS-e jer im ne funkcioniše pristupna aplikacija.”



P.S. Sadržaj prijave odnosi se samo na početak počinjenja krivičnog djela, a ono šta su minister Lukač i načelnik Ivanić činili nakon toga moglo bi ih – ODVESTI U ZATVOR!

понедељак, 24. октобар 2016.

Sprečavanja javnog pišanja - u sličicama




Prema posljednjim informacijama načelnik CJB Prijedor Dalibor Ivanić vrlo je nezadovoljan kako ga obezbjeđuju pripadnici PS Prijedor 1 i Jedinice za podršku CJB Prijedor.

Ono, kad te čuva kordon specijalaca

Ipak u tom okruženju ima previše kolega koje me poznaju decenijama, koje me poštuju, pa čak i vole... Takvima Ivanić ne može vjerovati.

Zato je od svog "mentora" ministra Dragana Lukača zatražio obezbjeđenje od strane specijalne policije.


Dobro, priznajem: Ja sam najopasniji terorista ove zemlje i imam ozbiljnu namjeru počiniti "zločin" nad nesrećnim Ivanićem. 

Kad-tad, pa bilo to i za 10-15 godina, naići će on meni, te doživjeti ono šta sam mu namijenio.

Kakav pakleni plan imam za Ivanića?


Kad mi se ukaže prva prilika izvadiću "potrebnu opremu" i popišaću ga - javno! 

Pri tom, on onako hrabar kakav jeste, stajaće mirno da bih mogao kvalitetno "ciljati" i zahvatiti ga po cijelom tijelu.


Sad, iskreno, to za kompetentne profesionalce i nije teroristički napad, no - znate onu narodnu: "U strahu su velike oči!", pa je od "profesora civilne zaštite" očekivati da to shvati i kao terorizam. 

No, otom-potom....


Ivanićeva naredba glasi - "Boro ne smije proći ni živ, ni mrtav!" i teško policiji ukoliko pored sve te silne zaštite bude popišan... a biće kad-tad!





U više krivičnih, disciplinskih i inih predmeta optužen sam za napad i prijetnje nad načelnikom Ivanićem. Niti sam ga kad napao, niti mu prijetio, ali njegov je vakt i može da tvrdi šta mu drago.

I ovom prilikom mu ne prijetim, nego obećavam - da ću ga javno popišati (a on će od straha stajati mirno i salutirati mi)... Živi bili pa vidjeli!

Eto dođe vrijeme da takvvi poput njega (patološke kukavice) budu visokorangirani policijski načelnici, a ovakvi poput mene "državne službenice"... 

Dođe i vrijeme kad pametan zaćuti... 

I ja namjeravam ćutati, pišati, ćutati, pišati...




Glupost (ni)je prelazna!?



Kažu da „glupost nije prelazna“, a ja na takve konstatacije redovno upitam – gdje je to naučno dokazano? Evo na primjeru Dragana Čovića i Milorada Dodika mogli bi ozbiljno posumnjati da određeni stepen „kontaminacije“ ipak postoji.

Sudije stranci stižu na zasjedanje Ustavnog suda BiH

Ukoliko uobzirimo činjenicu da okruženje bitno utiče na (de)formiranje nečije ličnosti, onda moramo prihvatiti i premisu da je vrlo opasno okružiti se budalama. Prvo je nepobitno da se Milorad Dodik okružio poslušnicima, no vrlo sumnjivih intelektualnih sposobnosti. Vjerujem da je pojedincima broj obuće veći od IQ (kojeficijenta inteligencije). Zato nas odavno ne čude njegove odluke, posljedica „veleumnosti“ njegovih savjetnika.

Elem, ono šta mene čudi jeste ponašanje hrvatskog lidera Dragana Čovića. Šta se to događa sa ovim inače vrlo pragmatičnim čovjekom?

Čitam da su Dodik i Čović naumili zajedničkim prijedlogom Zakona o ustavnom sudu promijeniti sastav suda, način odlučivanja, pa sve do ingerencija i mogućnosti „veta“. Da bog sačuva!

Ustav BiH je u tom pogledu sasvim jasan: sud čine šestoro „domaćih“ sudija i troje „okupacionih“. Da bi na zakonskom nivou nešto promijenili prethodno morate promijeniti ustav, a od te priče – nema ništa i toga su svjesni i Dodik i Čović. Znači, ovaj prijedlog nikako ne možemo podvesti pod politiku, nego upravo pod klasično politikanstvo.

Dogovoreni novi pravci razvoja
No, i dalje nismo razriješili pitanje „prelaznosti gluposti“!

Poenta je u tome da Dragan Čović godinama upražnjava odličnu politiku spram odluka Ustavnog suda BiH: Jednostavno ih ignoriše! Desetine i desetine odluka ovog suda kantoni sa hrvatskom većinom i pod Čovićevim „upraviteljstvom“ niti su implementirali, niti su pokazali namjeru da to čine.

Po meni, to je odličan primjer odnosa prema nakaradnim sudovima i njihovim još nakaradnijim odlukama.

Budalasto je organizovati referendum o „podršci“ 9. januaru, a onda nakaradno implementirati odluku kvazisuda klauzulom da ovaj praznik ne moraju slaviti svi oni koji se sa istim neidentifikuju.

Komparacije radi na desetine miliona Amerikanaca neidentifikuju se sa 4. julom, ali bi bilo¸zanimljivo doznati kako bi se američki represivni aparat ponio spram njihovog odbijanja „obilježavanja i proslavljanja“ Dana državnosti. Američki policajci pucaju ukoliko držite ruke u džepovima, a u ovom slučaju bi vrlo vjerojatno bila upotrijebljena i vojska.

No, u Republici Srpskoj nacionalni praznik obilježavaju samo oni do kraja principijelni ili teški srbofili, a njima zakon i nije potreban. Evo, unaprijed ukazujem da će polovina prodavnica i radnji u vlasništvu Srba raditi 9. januara i to naprosto zato što je profit oduvijek bio privlačniji od etničkih opredjeljenja. Tržni centri će redom raditi jer ionako odavno nisu u srpskom vlasništvu... i njihovi vlasnici se neidentifikuju sa 9. jauarom!

Kako god, tekstom „Mi smo dodikovi korisni idioti“ ukazao sam svu besmislenost referendumskog izjašnjavanja oko nečega šta će Dodik ionako implementirati.

MILORAD DODIK JE ODLUČIO UKINUTI 9. JANUAR, DAN DRŽAVNOSTI REPUBLIKE SRPSKE, JER U SVIJETU NEMA PRIMJERA DRŽAVE U KOJOJ JE OBILJEŽAVANJE NACIONALNOG PRAZNIKA FAKULTATIVNE PRIRODE.

Aman, moram se opet vratiti Čoviću i pitanju šta se to mijenja u njegovoj politici? Decenijama je uspješno odolijevao odlukama državnog ustavobraniteljskog suda, a sad ulazi u svojevrsnu avanturu nakon koje bi, baš po istom principu njegovog padrea Dodika, mogao odgovarati za isti delikt. U pravu postoji jedno pravilo: kad uspostaviš određeni princip onda se toga drži do krajnjih granica, a to znači i do samoodbrane silom. Uostalom vidjećemo kako će se ove ideje „obiti o glavu“ i Čoviću i Hrvatima.

Izbori, referendumi, demokratija...
Na to sve, moram pomenuti još jedan primjer „prelaznosti gluposti“. Čitam da će Čović preko „svojih“ zastupnika u Evropskom parlamentu pokušati spriječiti rezoluciju protiv svog kamarada Dodika (povodom referenduma). Uticaj hrvatskih palamentaraca je takav da ne mogu promijeniti ni „kriterije“ o utrošku toalet papira u samom parlamentu, dok je o ozbiljnijim odlukama iluzorno i razgovarati.

Bilo kako bilo, ponašanje Dragana Čovića postalo je vrlo, vrlo sumnjivo. Možda je glupost ipak prelazna!

Na kraju, kako najjednostavnije objasniti incident o pronalasku „školskih“ bombi na beogradskom aerodromu „Nikola Tesla“. O Vučićevoj narcisoidnosti sam pisao mnogo puta, ali nikad nisam isticao da je glup, priglup, „neotesan“ ili šta slično. Međutim, ova „bombastična ujdurma“ neće ga „oprati“ dok kraja života. Koga on već danas može ubijediti da njegove službe nisu same podmetnule „eksplozivne naprave bez eksploziva“, nešto slično kineskim igračkama, a samo kako bi sebi dali nezavrijeđen publicitet.

I Vučić se posljednjih godina mnogo družio sa „jednim čovjekom“ – kog bi po svoj prilici trebalo staviti u karantin!


Karikature preuzete sa KURUZOVINA BLOGA

Posjetite stranicu http://kuruzovina.blogspot.ba/  i zabavite se na račun naših "lidera"!

недеља, 23. октобар 2016.

Šta je istina: Ministar Dragan Lukač saučestvovao u pripremanja atentata na papu???


Sarajevski listovi “Oslobođenje” i “Slobodna Bosna” avgusta 2003. godine otvaraju aferu oko pripremanja atentata na papu Ivana Pavaoa II prilikom posjete Banjoluci. Kao neposredne izvršioce navode Ravnogorski četničkog pokreta, a kao organizatore tadašnje vođe pokreta Neđu Ošapa i Milana Barišića.
Da zlo bude veće, tadašnji direktor policije Radomir Njeguš potvrdio je informaciju da policija intenzivno prati desetak četnika, uključujući i Ošapa i Barišića, te – najvažnije, da raspolaže informacijama o aktivnostima Ravnogoraca protiv Svetog oca.

I onda slijedi „ledeni tuš“, informacija: Neđo Ošap je blizak ratni i poratni saradnik tadašnjeg komandanta Specijalne jedinice policije MUP-a Srpske, a današnjeg ministra, Dragana Lukača. Odatle izvlače i upletenost ministra u sam čin atentata.

Moram apostrofirati da tada orvorene kontraverze nisu zatvorene ni do danas.

Uglavnom, „Slobodna Bosna“ objavljuje tekst naslova „Komandant srpskih specijalaca sa četnicima dogovarao likvidaciju Pape!?“. Nisam uspio naći detalje teksta (bar ne sve), ali je poenta jasna – Ošap je poznati Lukačov poslušnik, inače paranoidni šizofrenik i vrlo problematična osoba. 

Zatim se Lukač „pravda“ intervjuom istom listu pod naslovom „Četnicima sam poručio da ne pokušavaju ubiti Papu!“. Zanimljivo, on je njima nešto „poručio“ i čak zaprijetio da će ih sve pohapsiti. Koliko je meni poznato upotrebu specijalne policije mogu narediti samo ministar i direktor, pa je poprilično nejasno kako je to Lukač mislio ostvariti svoju „prijetnju“. Sad, na drugoj strani radio je on i državne udare, poput onog od 10. septembra 1997. godine u Banjoj Luci, pa njegove riječi ipak treba uzeti sa određenom težinom.

Šta reći na kraju ovog UVODNOG TEKSTA?

ZABRANJENI ANALITIČAR uobičajeno zna istinu o spornim dešavanjima, tako da ćete uskoro biti obaviješteni šta se doista događalo tih dana. 

Vjerujte, bićete šokirani! No, ponajviše će biti šokiran ministar Lukač, kom ni dan-danas nije poznato kako se sa njim nije poigravao Ljuban Ećim (kako je on pretpostavljao) , nego ni manje ni više – Izetbegovićev AID!


Uskoro nastavak i istina... i samo istina!

Sarajevski okršaj Klinton & Tramp, ili Zašto nas mediji tretiraju kao „korisne idiote“?



Iskreno sam razočaran u ovdašnju medijsku zajednicu, do te mjere da ću se u narednom periodu uglavnom orjentisati na svoj blog. Ostali neka pišu ono šta „fah-idiote“ zanima ili neka rade šta im drago..., ali uz moje distanciranje!


Moram priznati da me je teško pogodilo medijsko ignorisanje mojih nekoliko apela za pomoć. Bez obzira koliko ja bio malen i beznačajan čovjek, ako trpim težak progon, nasilje i obespravljenost, pa bio bi red podržati me bar kakvim kratkim osvrtom/crticom.

Elem, podsjetiću da sam u posljednjih dvije godine problematizovao dvadesetak, pa i više, smrtno stradalih građana, kriminal i korupciju enormnih razmjera, sistemsko obespravljivanje pojedinih ionako socijalno ugroženih kategorija... Revnosno sam stajao na strani pravde, a protiv nepravde, režima, silnika i siledžija. No, u najvećem broju slučajeva moji tekstovi nisu bili zanimljivi ovdašnjim medijima.

Ima ovde licemjerja na pretek i uspio sam to podrobno istražiti. Kad bih napisao kakav tekst u kom napadam Bakira/Aliju Izetbegovića to bi preuzimali čak i režimski mediji – meni inače neskloni. Sa druge strane kad god sam napao Dodika, Lukača, Cvijanovićevu  i ino „opozicioni mediji“ bi to ekspresno preuzimali.

Samo kad bih pisao o stradanjima običnih ljudi, o konkretnim slučajevima teškog bezakonja, žrtve i kriminalce prozivao imenima, ili ukazivao na sudbine običnih malih ljudi, doživljavao sam ignorisanje svih svrstanih i nesvrstanih strana.


Na sve to u tražanju pomoći protiv devetogodišnjeg šikaniranja doživio sam takvo ignorisanje, da sam kao čovjek osjećao se beskrajno poniženo. Hej (!), oni koji su prenijeli na desetine mojih tekstova i koji odlično znaju koliko moje opservacije opisanih događaja privlače pažnju čitalaca i komentatora, redom su me „eskivirali“. No, neka im to služi na čast.

Na bih ni pisao ovaj tekst da nisam primijetio kako ovdašnji mediji „papagajski“ redom prenose vijest da je juče u Sarajevu održana kampanje "Sarajevo glasa za Hilari Klinton". Zamislite, nekoliko stotina građana pristupilo je nekakvom štandu i potpisalo podršku za predsjedničkog kandidata Hilari Klinton. Neki su to potpisali zbog svojevremene političke podrške Klintonovih dominantnom sarajevskom etnicitetu, neki u nadi da će i ova(j) Klinton bombardovati Srbe, a značajan dio njih zbog majica sa fotografijom kandidatkinje – koje su dijeljene potpisnicima peticije.

Na to slijedi poznati „tuk na utuk“ i u Istočnom Sarajevu danas održavaju kampanju podrške Donaldu Trampu. No, ovde je odziv bio značajno manji i mjerio se u nekoliko desetina okupljenih, šta znači ozbiljan poraz u odnosu na centralno-sarajevsku manifestaciju koja je ipak mjerena u stotinama građana. Koji je razlog toga? Možda zato što Tramp nije, a niti će, bombardovati Sarajlije, iako vjerujem da je dijeljenje majica bilo presudno.

Doista mi nije jasno zašto Dodik nije odštampao par hiljada fotografija sa Trampovim likom i „dokazao“ da su naše podrške snažnije, dalekovidnije i ... i možda se ne bi dopale Putinu?

No, bilo kako bilo, ostaje gorak ukus na ustima da su desetine štampanih i elektronskih medija, pa čak i onih respektabilnih, ove vijesti prenijeli kao da ove „kampanje“ nešto znače i Amerikancima i našim sumornim živorima.

Kako li je ono Bora Čorba pjevao: „...stoka ume da nervira, gutaj šta ti se servira...“? Je li, pri tom, mislio na naše „korisne idiote“ koji upravo „gutaju“ sve šra im se „servira“?




среда, 19. октобар 2016.

Borislav Radovanović: Javni apel za pomoć projektovanog teroriste!



Uvaženi urednici i novinari ovdašnjih elektronskih i štampanih medija javno Vas molim da prestanete biti „korisni fah-saučesnici“ u pripremanju fingiranog terorističkog "napada" kakav ministar Dragan Lukač danima projektuje. Ukoliko ne želite pomoći nedužnim žrtvama i meni kao projektovanom „teroristi“, ono bar nemojte pomagati ni našim dželatima!  


Većina prednje prozvanih (amblemima) elektronskih i štampanih medija, uključujući i desetine onih meni znanih i neznanih, revnosno je prenijelo „gebelsovsko saopštenje“ MUP-a Republike Srpske naslova „Napadom na načelnika CJB Prijedor državni službenik počinio krivično djelo 'Ugrožavanje sigurnosti'“ od 30.09.2016. godine. Umjesto pisanja klasičnih demanta odlučio sam stvari razjasniti ovakvim obraćanjem javnosti .

Kuriozitet je da sam dio prozvanih medija mejlovima tog jutra upravo ja obavijestio o spornom incidentu, nakon čega je MUP bio prinuđen izdati onakvo skaradno saopštenje. Iako sam u mejlovima ostavio broj kontakt telefona samo je novinar „Nezavisnih novina“ pozvao me i zatražio stav „druge strane“. To dovoljno govori o novinarskom profesionalizmu, a o gramatičkim i tehničkim greškama „kopi-pejs“ prirode bolje je da ne govorim jer u ovoj zemlji novinari odavno ne pišu..

Drugi su sa policijskog sajta „bombastično“ prenijeli servi(si)rane laži, a pojedinim medijima posebno se dopao navod da sam nosio natpis „Ovo je logor“ i na tome su mahom zasnivali naslove. No, u pitanju je neistina! Takav natpis jednostavno nisam nosio, ali unaprijed najavljujem kako ću u nekom budućem performansu nositi natpis: „Ovo je moje stratište!“. U nastavku teksta biće jasnije i na čemu zasnivam takav stav.

No, prije toga, dragi moji novinari, mnogi ste pogrešno zaključili da sam policajac, inspektor ili šta već, a iz čega su vaši čitaoci u daljem pogrešno pretpostavili da sam naoružano lice – čime je i moje navodno „ugrožavanje sigurnosti“ načelnika značajno dobilo na težini krimena. Istina je da u MUP-u radim kao stručni saradnik-pravnik i da ne posjedujem službeno, niti privatno, vatreno oružje. Znate, pravno i zdravorazumski nemoguće je da nenaoružan čovjek „ozbiljno ugrozi“ desetak „do zuba“ naoružanih policajaca. Okupljeni policijski službenici mahom su nosili pištolje „CZ 99“ sa 15 metaka u okviru i još toliko u rezervnom. Zar sam ja nekakav „nindža“ da nenaoružan krenem protiv tri stotine metaka call 9 mm?

U daljem, odreda je medijski apostrofirano kako sam prethodno „dva puta liječen“ u prijedorskoj psihijatriji, gdje sam ponovo smješten i nakon ovog famoznog napada „nenaoružanog nindže“ protiv „prve linije odbrane Republike Srpske“. Dakle, građanima je sugerisano kako je u pitanju slučaj vrlo opasnog umobolnika. Istina je posve drugačija. Poslodavac (MUP) dva puta me je upućivao na vanredne ljekarske kontrole radne sposobnosti, gdje je posebno insistirano na kliničkom ispitivanju psihijatrijskog tipa. Nisam dakle „liječen“, nego „klinički posmatran“ i rezultat svega ponajbolje se vidi iz činjenice da i danas radim, odnosno da sam ocijenjen radno sposobnim. I da sam ocijenjen kao osoba „izrazito visoke inteligencije“.

Znači, nisam nikakav luđak, kako je to javnosti sugerisano od strane MUP-a i prozvanih medija, nego bivši vrhunski operativac koji mnogo zna i koji ovaj režim godinama argumentovano proziva za izdaju nacionalnih interesa, za organizovani kriminal, korupciju, teške/monstruozne zločine i ino. 

Evo, i ovom prilikom javno priznajem da sam Milorada Dodika prozivao kao ključnog aktera prve dvije ikada u svijetu izvedene „obojene revolucije“ („Babina revolucija“ i „Petooktobarska“). I to protiv sopstvenog naroda. Etiketirao sam ga kao  „NATO operativca“ u pripremanju bombardovanja Srbije (šta je Dodik i javno priznao). Dragana Lukača sam npr. prozivao zbog državnog udara izvedenog septembra 1997. protiv Republike Srpske (za šta nikad nije odgovarao). 

Bivšeg i aktuelnog načelnika CJB Prijedor, Vojislava Pelkića i Dalibora Ivanića, prozivao sam zbog nezakonitog sprečavanja istrage o organizovanom kriminalu gdje je Fond zdravstva oštećen za milionski iznos.  Pisao sam o tome, pa ću samo kratko napomenuti: desetine disciplinskih postupaka i sporna "liječenja" zaradio sam upornim suprotstavljanjem zataškakavnju milionskog kriminala na štetu Fonda. Ta stvar će, poslije tri godine "sakupljanja prašine", narednih dana zasigurno procesno krenuti obzirom da se priprmam za svjedočenje u tom predmetu. 

Pitam javno: jesam li nešto slagao? Iznio neki navod bez jasnih argumenata? Zašto, onda, ministar Lukač i „profesor“ Ivanić to ne ispitaju, zašto ne dokažu suprotno i o tome obavijeste javnost?

Zikrija Krkić  / Nerdin Ibrić / Borislav Radovanović

Žao mi je što čitaoci najčešće nemaju strpljenja za duge i sadržajne tekstove, ali je prosto nemoguće složene konstrukcije iznijeti u nekoliko prostih rečenica. Prednje sam morao pojasniti, i to u najkraćim crtama, kako bi javnosti bila jasnija moja sumnja na bukvalno monstruozne zamisli pojedinih čelnika policije.

Biću krajnje koncizan: STRAHUJEM DA POJEDINCI PRIPREMAJU FINGIRANI TERORISTIČKI NAPAD SA MNOM KAO TERORISTOM-SAMOUBOJICOM!

Iznio sam teške sumnje, ali dozvolite da obrazložim i na čemu zasnivam iste. Tu se, na prvom koraku, moram poslužiti činjenicama iz krivičnog predmeta koji je vođen protiv Zikrije Krkića zbog ubistva Muharema Balića i Almira Redžića. I u ovom predmetu CJB Prijedor izdao je slično „gebelsovsko saopštenje“ sa lažnim navodom da je Krkić PRIZNAO zločin. Poslije toga medijska haranga je ovog nevinog čovjeka (bar po prvostepenoj presudi) „osudila“ i prije formiranja optužnice.

U odnosu na moj slučaj jedina razlika jeste u tome što mene zbog hospitalizacije nisu mogli saslušati, pa time ni (ne)zvanično SAOPŠTITI da sam priznao krivicu. Što se tiče podmetanja ili (na drugoj strani) skrivanja dokaza, instrumentalizovanja javnosti protiv „osumnjičenog“, laži i obmana o karakteru „zločinca“ i ino u Zikrijinom i mom slučaju postoji ozbiljan broj podudarnosti. Vjerojatno je u pitanju modus operandi kakav inače primjenjuju u prijedorskoj policiji.

Dakle, spornim „gebelsovskim saopštenjem“ javnost je „pripremljena“ (instrumentalizovana) na to da od mene može očekivati kakav težak zločin sumanute (socio-patološke), antisocijalne i/ili  radikalno nasilne osobe. Elem, i unutar policijskih, pravosudnih i inih institucija stvarana je identična percepcija. Zato svaki moj ulazak u policijske objekte podrazumijeva mjere kakve nikada nisu primjenjivane, pa čak ni u slučaju Zikrije Krkića.

Bez ikakvog pravnog osnova i profesionalne potrebe prema meni MUP primjenjuje „posebne mjere pojačanog nadzora“. Svaki moj ulazak u CJB Prijedor podrazumijeva da moram dežurnom šefu obrazložiti razloge dolaska. Nakon toga slijedi formiranje „pratnje“ najčešće u formi dva policajca i jednog rukovodnog radnika, koji me sprovode od prostorije do prostorije, čuvaju tokom boravka u kancelarijama, pa sve do toga da sa mnom ulaze u toalet. Uz to, kod stepeništa u prizemlju formira se tim od 6-8 policajaca zaduženih da silom spriječe bilokakav moj pokušaj odlaska na sprat objekta. Nemam pristupa „načelnikovom spratu“, ali prilikom prolaženja pored zgrade na prozorima primjećujem pripadnike Jedinice za podršku, kao „zadnju liniju odbrane“ načelnika Dalibora Ivanića. Tugo moja!

Nakon 21 godinu rada u policiji kroz zgradu mog poslodavca, u kojoj sam i danas zaposlen (još koji dan!), do svoje kancelarije, do toaleta ili do šaltera mogu doći samo u pratnji policije. Zamislite kako se osjećam kad predajem zahtjev za pasoš ili kakav zahtjev kadrovskoj službi ili pisarnici (znači, službenicama odjeljenja u kom sam i sam raspoređen) u pratnji dva-tri policajca!? Ukoliko je neko čuo za sličan slučaj u vaskolikom svijetu, molim da mi javi!

Ponavljam, nenaoružan sam u svakom mogućem smislu, nisam nasilna osoba i upravo sam reprezent izvanredne samokontrole. Niti sam napao svog načelnika, niti imao takvu namjeru, kako se to lažno tvrdi kroz više procesa i medijskom harangom, nego sam samo upitao zašto mi policija maltretira porodicu. Punih devet godina moja porodica i ja trpimo nezapamćene nepravde i zlostavljanja, a samo zato što sam svojevremeno revnosno radio posao za koji su me građani plaćali. Posao policijskog operativca od specijalne, preko opšte do kriminalističke policije, nebrojeno puta nagrađivanog i pohvaljivanog, ali principijelnog i kad su u pitanju korumpirani policijski rukovodioci.

I upravo moji profesionalni principi, ogromno znanje i iskustvo na planu organizovanog kriminala, te strah korumpiranih bitangi u vrhu naše policije dovode nas do slučaja Nerdina Ibrića i stradanja zvorničkih policajaca. Podsjetiću da sam u emisiji „Zabranjeni forum“, Pink BiH, posvećenoj tom događaju više puta isticao da „mrtva usta ne govore“, a za punu spoznaju tog nemilog čina bilo bi iznimno važno čuti i Ibrićevo tumačenje. No, istraga oko tog terorističkog čina odavno je zaboravljena i danas imamo situaciju da su institucije Republike Srpske samo jednu osobu kaznile za ovaj zločin. Konkretno, MUP je mene kaznio novčano zbog javnog istupanja u toj emisiji. Sa druge strane bloger Slobodan Vasković objavio je službenu dokumentaciju o tome da je vrh MUP-a za pripremanje ovog terorističkog napada znao unaprijed i niko nije odgovarao zbog radnji propuštanja sprečavanja zločina.

No, u konkretnom slučaju Nerdin Ibrić mi je zanimljiv iz sasvim drugih razloga. Zbog opisanih „mjera posebnog nadzora“ uglavnom izbjegavam CJB Prijedor i druge policijske objekte. Međutim, gotovo svakodnevno dobijam usmene i pismene pozive, odnosno iz raznoraznih „osnova“ gotovo svakodnevno traže moje prisustvo u zgradi Centra. I to, bar po onom šta uspijevam doznati, pozivi slijede na lične ili indirektne zahtjeve načelnika Ivanića.

Sad, logično pitanje: zašto insistira na mom svakodnevnom dolaženju u zgradu, a onda postavlja silno obezbjeđenje kakvo ga navodno čuva od mene? Jednostavnije objašnjenje ukazuje kako ponovo traži načina ili „osnova“ da me optuži za kakav incident, da me isprovocira do nivoa konflikta sa policajcima iz „pratnje“, da stvara famu o sopstvenoj ugroženosti i ino.

Ipak, ono od čega ja strahujem jeste mogućnost da njegov „specijalac“ Danko Karanović (inače pripadnik kriminalne organizacije Saše Milakovića, poznate po  desetinama eksplozija), ili kakav sličan poslušnik, u nekom pogodnom trenutku aktivira unaprijed postavljenu eksplozivnu napravu, ili da na mene i policajce baci bombu, da nas sve skupa „izrafala“ vatrenim oružjem i slično. Zatim nastupa „inspektor-stručnjak“ Željko Stojanović i u „hip-hop uviđaju“ utvrđuje da sam ja počinio samoubilački teroristički napad, kakav oblik sumanutog samoubistva ili sličan čin ekstremnog nasilja. U slučaju takve moje likvidacije ponovo vrijedi premisa da „mrtva usta ne govore“ i MUP-ova „gebelsovska saopštenja“ ostaju jedini izvor "istine".

Znači, dragi moji urednici i novinari, na vašoj savjesti i profesionalnim ubjeđenjima ostaje odluka o tome da li ćete ovaj tekst prenijeti u integralnom obličju ili interpretacijom sadržaja. Moje iskustvo govori mi da će uslijediti kakav čin teškog i unaprijed projektovanog zločina, gdje posebno strahujem od stradanja nevinih žrtava, a na vama je da odlučite hoćete li se zločinom baviti prije ili poslije njegove materijalizacije.

Na kraju, dolazimo do ključnog pitanja: zašto bi pojedinci izveli čin ovako ekstremnog nasilja? Mogao bih u nedogled nabrajati razloge i motive, no, neke stvari se posebno ističu. Prvo, najavio sam da ću u brojnim slučajevima teških zločina podnijeti zahtjeve za svjedočenjem. Kao svjedok mogu jednako kvalitetno aktivirati zataškane slučajeve, baš kao što sam to nekad činio kao inspektor. To će pokrenuti lavinu događaja kakvi se neće „dopasti“ brojnim moćnicima ove vlasti. Drugo, najavio sam nove tekstove o nacionalnoj izdaji, kriminalu, sistemskoj korupciji i sličnim ponašanjima Milorada Dodika, Dragana Lukača i njihovih „stručnjaka“. Javnost će ekskluzivno doznati podatke i činjenice kakve će stotine hiljada naših građana ozbiljno „otrijezniti“ po pitanju sopstvenih zabluda.
Treće, započeo sam projekat primoravanja vlasti Srpske na donošenje zakona o zaštiti „uzbunjivača/zviždača“ kakav će mnoge društveno osviještene službenike institucija navesti da prijave korupciju. Četvrto, pojedine aktivnosti prerano je najavljivati...


P.S: Mediji su redom opisivali kakav sam performans izvodio: sa povezom preko očiju, vatom u ušima, samoljepivom trakom preko usta, ruku vezanih bodljikavom žicom.... Interesantno, svi su odlično svjesni kako sam ovakvim performansom sasvim jasno predstavio uslove u kakvima rade naši državni službenici, a upravo niko i niti jednom riječju nije pomenuo nehumanost, nemoralnost, brutalnost i bahatost režima. I prema zaposlenicima i prema građanima. Prenošeni su samo navodi "gebelsovsko-režimske službe masovnog sluđivanja"!

Moram podsjetiti da je režim pokušavao i pokojnom Milanu Vukeliću nametnuti "ograničenja" kakva sam manifestovao svojim performansom i kako je rezultiralo njegovo odbijanje. O takvim stravičnim problemima niko ne piše, a svi revnosno prenose nepostojeći natpis "ovo je logor".

Jeste da živimo u logoru, ali "ograđenim" našom autocenzurom!

среда, 12. октобар 2016.

Moja drugarica (!) Nikolina Balaban



Aktuelna prijedorska ujdurma sa mojom malenkošću u samom epicentru po ko zna koji puta pokazala je istinoljubivost i društvenu osviještenost jedne naše HEROINE – doktorice Nikoline Balaban.
 
dr Nikolina Balaban
Za neupućene navešću kratko da doktoricu Nikolinu znam, ono lično i direktno, zadnjih 15-ak godina. Ona kao patolog i ja kao inspektor krim. policije prometnuli smo „preko glave“ bukvalno nebrojeno ljudskih stradanja. Na takvom pozamašnom iskustvu sasvim razumljivo stvoreno je povjerenje, a da bi neko zadobio povjerenje profesionalno deformisanih/sumnjičavih inspektora doista mora raditi besprekorno.

Nema potrebe da tu nešto pregonim u hvalisanju kompetencija naše patologinje, jer će njenu stručnost priznati i oni najmanje joj skloni.

Sa druge strane u našem profesionalnom odnosu postojale su naizgled nepremostive prepreke i okolnosti zbog kojih smo oboje dijelili istu životnu ugroženost. Neću o detaljima javno govoriti obzirom da su brojne opasnosti i dalje vrlo aktuelne. Pri tom smo oboje roditelji, čije profesionalne orjentacije su ugrožavale i naše nevino potomstvo. Valjda je ovo dovoljno da bi neko shvatio zašto će neka dešavanja još dugo ostati tajnama.


Elem, ovaj tekst je posvećen još jednoj javnosti poznatoj kvaliteti naše mlade doktorke, a u pitanju je društveni aktivizam. Pročitao sam nebrojeno njenih tekstova o suočavanju sa istinom o ratnim (i poratnim!) zločinima nad prijedorskim stanovništvom. Iskreno, ponekad bi me to ponukalo da i sam napišem nešto na tu temu, ali bih na kraju ipak „zabio glavu u pijesak“.

Iskreno, od sredine 1993. godine živim u Donjoj Ljubiji i u istom komšiluku sa dominantnom bošnjačkom većinom. U svom neposrednom okruženju nisam imao nikakve potrebe „dokazivati“ stavove i ubjeđenja, obzirom da je svima poznato kako sam se ponašao tokom rata i svih ovih poratnih godina. A u odnosu na širu populaciju priznajem nisam imao Nikolininu hrabrost. Ukoliko postoji i neka „olakšavajuća okolnost“ uvijek sam isticao postojanje monstruuoznih ratnih zločina i potrebu procesuiranja odgovornih. Jedan sam od rijetkih koji je objavio (u više tekstova) veze između prijerorske policije i Arkanove kriminalne organizacije, pa i posljedice onoga šta se događalo.

Elem, elem, elem, udaljih se od teme! Ovom prilikom želim naglasiti kako je Nikolina HEROINA koja se otvoreno suprotstavlja svim oblicima nepravde, nasilja i nečovječnosti. Valjda je to odlika humaniste i vjera u zakletvu kakvu je kao ljekar dala. Svi koji prate njen javni angažman znaju kako se nebrojeno puta suprotstavljala gadostima režima, patnjama nevinih građana ili nakaradnostima sistema u kakvom smo primorani živjeti. Dakle, njeni unutrašnji stavovi i porivi su humanističke prirode, bilo da se radi o ratnim zločinima ili o svireposti vladajućih elita. Takva je Nikolina!

Uvijek originalna!
Na kraju ostaje mi samo da se mojoj dragoj prijateljici zahvalim što je i u mom slučaju PONOVO odreagovala na samo njoj svojstven način – podrškom žrtvi i prozivkom džalata. Priznajem da mediji nisu adekvatno ispratili sporna događanja (no biće još prilika i ekskluziviteta), tako da je Nikolina među svojih 9 500 Fejsbuk prijatelja (to je vrlo respektabilna medijska zajednica) širila istinu i donijela mi podršku nekoliko stotina građana širom zemlje i okruženja.

Moj blog i drugi nalozi zadnjih dana „eksplodiraju“ od posjećenosti, a posebice kad sam u prilici da pišem (kad nisam uhapšen ili hospitalizovan), i zahvalan sam desetinama hiljada onih koji redovno prate moje aktivnosti. Toj zajednici Nikolina je dala i svoje prijatelje, pa opet govorimo o desetinama hiljada ljudi. Za uslove u kakvima djelujemo to je zaista respektabilna medijska zajednica. I kako stvari stoje – naši zajednički aranžmani trebalo bi da u budućnosti zajednicu „dignu“ na nivo mjeren u stotinama hiljada.

Znači, Nikolina je još jednom javno izgovorila istinu, promovisala društvenu opasnost i, time, vrlo izvjesno stekla još ponekog moćnog neprijatelja (u podugačkom spisku sličnih). No, Nikolina je takva i opšti interes uvijek pozicionira iznad ličnog. Zato je i nazivam NAŠOM HEROINOM.


Šta reći na samom kraju? Prosto, Nikolina hvala ti što postojiš kao svjetlo naše orjentacije na kraju dugačkog i mračnog tunela!

Borislav Radovanović: Ja nisam terorista!



Javno pitam ministra Dragana Lukača: zašto je prema meni određen poseban tretman prilikom ulaska u službene prostrije MUP-a? Zar me smatra kakavim teroristom-(samo)ubojicom, zločincem ili mentalno retardiranom osobom?


Javnost je već upoznata da sam 29. septembra ispred zgrade CJB Prijedor izveo performans javnog ukazivanja na profesionalni status kakav mi je nametnuo moj poslodavac/MUP. Preko očiju sam vezao crnu maramu, usta prelijepio samoljepivom trakom, uši začepio vatom, ruke vezao bodljikavom žicom, te na prsa postavio metu. Jeste da je javnosti predočena scena ružno djelovala, ali je poenta na tome da ukažem okolnosti u kakvima djeluje na hiljade mojih radnih kolega, sve do mene posljednjega.

Reakcija načelnika Dalibora Ivanića na moj ovakav vid protesta bila je upućivanje policije mojoj kući i maltretiranje/traumatizovanje moje porodice. Kad sam pokušao doznati zašto mi je porodica šikanirana, izmislili su da sam „ugrozio sigurnost“. Zamislite, ja državni službenik, nenaoružan i bez ikakvih naznaka nasilja ili otpora „ugrozio“ sam 7-8 „do zuba“ naoružanih policajaca. Nezamislivo, zar ne?


Pri tom moram ukazati na sramnu činjenicu da načelnika Ivanića do 15 časova obezbjeđuje „policajac“ Danko Karanović, koji ostatak dana čuva kriminalnu organizaciju porodice Milaković, inače „ekspoziture“ nekadašnje Arkanove međunarodne kriminalne hobotnice. Kompletan Prijedor zna za koga radi ovaj „čuvar“, a posebice kad obuče crni kombinezon, opaše službeni opasač i pištolj, te ispred Milakovića hotela i diskoteke odreda pretresa građane, a ponekad ih i prebije (zbog čega je i prijavljivan). Taj „profesionalni čuvar“ svih i svega me je fizički napao bez ikakvog povoda, razloga ili osnova.

I onda slijedi vrhunac: kad sam pozvao tužioca i (PRVI!) prijavio napad na moju porodicu i mene – vajni Dalibor Ivanić izmislio je da sam ugrozio njegovu bezbjednost. Šokiran takvim lažima i brutalnošću zatražio sam ljekarsku pomoć i, kako je već poznato, hospitalizovan sam. Za to vrijeme protiv mene „ekspresno“ je podnesena krivična prijava, pokrenut disciplinski postupak, postupak suspenzije i ko zna šta još. Za sve ove postupke doznao sam iz medija, jer je kod nas „praksa“ da zaposleni čitaju novine i tako se informišu o pitanjima radno-pravnog statusa.

Elem, da mojim traumama nema kraja danas se ponovo dokazalo.

Naime, prethodnih dana dobio sam dva usmena poziva: prvi za saslušanje u svojstvu osumnjičenog za krivično djelo „ugrožavanje sigurnosti“, te drugi u svojstvu disciplinskog osumnjičenog – gdje ne mogu navesti pravni osnov zbog prakse MUP-a da zaposleni ni nakon izrečene kazne ne doznaju zašto su uopšte terećeni. Kao legalista jutros sam poranio da ispunim svoje zakonske obaveze.

Međutim, ispred zgrade zaustavlja me policajac i sprovodi do šefa smjene. Ovaj mi saopštava da moram toj službi najaviti u koje službene prostorije trebam ići, kojim povodom, te da ću tokom kretanja objektom biti praćen od strane policajaca. Hej (!), ja sam ratni specijalac koji je udarao granicu Republike Srpske i u presudnim bitkama doprinio da Prijedor ostane u sastavu Srpske. U službi sam proveo preko 21 godinu, te za to vrijeme pohapsio na stotine kriminalaca i obezbijedio dokaze za nekoliko stotina godina izrečenih robija. Dobitnik  sam niza priznanja za „stručan rad i ostvarene rezultate“, a danas treba da se krećem zgradom u kojoj sam zaposlen U PRATNJI POLICIJE.

Osim pomenutih davanja izjava trebalo je da predam zahtjev za novi pasoš, da sa svojim pretpostavljenima riješim pitanja oko bolovanja, te da kontaktiram sa još nekoliko kolega oko stvari kakve nisu za širu javnost. Znam da mi NEZAKONITO prisluškuju telefon, pa sam prinuđen i na druge oblike komunikacije, no, to je onemogućeno „pratnjom“ kakva mi je dodijeljena.

Tokom kompletnog trajanja hospitalizacije svakodnevno je policija „kružila“ oko prijedorske bolnice, provjeravala kod osoblja kada ću biti otpušten i šta se događa, te ukupno prema meni primjenjivala MJERE POJAČANOG NADZORA. Valjda sam nekakav kriminalac, terorista ili „državni neprijatelj“ pa je potreban takav oblik nadzora. Samo me zanima postoji li ikakva službena dokumentacija o tome šta pojedinci rade i šta se događa? Sumnjam, jer takva ponašanja moraju imati zakonsko uporište, a u mom slučaju jednostavno ga nema.

Isto tako, zanima me postoji li ikakva naredba o POSEBNIM OGRANIČENJIMA KRETANJA tokom mog boravka u zgradi zaposlenja, ili službena dokumentacija o tome kakve radnje su preduzimane? Sumnjam.

Sad, šta bih nakon svega preživljenog trebao pomisliti? Zar da policajcima koji me prate okrenem leđa, a posebno ovima sa „platnog spiska“ kriminalnih organizacija... kakvih je malo, ali ipak postoje? Ili, da čekam novu lažnu optužbu da sam nekog napao, ugrozio ili „poprijeko pogledao“? Ili da se policajac zajedno sa mnom fotografiše za novi pasoš?

Zbog svega navedenog danas sam ponovo upriličio identičan performans, ali ovoga puta na gradskom trgu. Prilikom najave protesta zamolio sam građane da mi ne prilaze zbog mogućnosti da neku gestu podrške ovi iz policije pogrešno protumače i da još pogrešnije odreaguju – nasiljem. Valjda je iz prethodnih dešavanja vidljivo da su pojedinci iz vrha policije doista na sve spremni, te da postoji realna opasnost po dobronamjerne građane, zbog čega još jednom zamoljavam da se građani distanciraju prilikom mojih protesta... a protesta, performansa, ekskluzivnih tekstova, prijava, svjedočenja i ino u narednom periodu bit će na pretek.

Na kraju moram iskoristi priliku da javnosti predočim fotografiju mete koju sam nosio prilikom i prošlog i današnjeg performansa. Piše li negdje: „Ovo je logor“, kako je to lažno navedeno u prijavi i saopštenju MUP-a? Masovno su mediji prenosili vijest da sam nosio natpis „Ovo je logor“, a tu nema ni zrnca istine. Identično su im „istiniti“ i ostali navodi. U pitanju je klasična meta za vazdušno oružje i to na istoj jasno piše, samo je problem što u kompletnom MUP-u izgleda da niko nema ni elementarno znanje engleskoga jezika.

Znači, da ovu priču rezimiramo. U narednom  periodu namjeravam policijske objekte obilaziti u širokom luku, pa i kad je zamjena ličnih dokumenata u pitanju. Ukoliko neko ima potrebu da me saslušava ili ispituje moraće me uhapsiti, pa onda neka me „prate“ kroz zgradu kako im drago... kao zločinca kakvim me ionako besramno predstavljaju.


Samo, moguće je da Lukač i Ivanić moje „praćenje“ nalažu u nastojanju da tokom prednje pomenutih postupaka doznaju o kakvom to organizovanom kriminalu danima govorim, zašto baš njih dvojicu držim odgovornima, te na bazi kakvih dokaza. Nema potrebe da zbog toga moje časne radne kolege dovode u neugodne pozicije ili da angažuju bitange poput onog Karanovića. Dovoljno je da redovno prate ovaj blog i doznaće mnogo toga šta ni sami o sebi nisu znali. Podsjetiću da Lukač nije ni bio svjestan da je 10. septembra 1997. u Banjoluci počinio državni udar, dok to nije pročitao na mom blogu. Normalno, objašnjeno na njemu razumljiv način...