недеља, 23. октобар 2016.

Sarajevski okršaj Klinton & Tramp, ili Zašto nas mediji tretiraju kao „korisne idiote“?



Iskreno sam razočaran u ovdašnju medijsku zajednicu, do te mjere da ću se u narednom periodu uglavnom orjentisati na svoj blog. Ostali neka pišu ono šta „fah-idiote“ zanima ili neka rade šta im drago..., ali uz moje distanciranje!


Moram priznati da me je teško pogodilo medijsko ignorisanje mojih nekoliko apela za pomoć. Bez obzira koliko ja bio malen i beznačajan čovjek, ako trpim težak progon, nasilje i obespravljenost, pa bio bi red podržati me bar kakvim kratkim osvrtom/crticom.

Elem, podsjetiću da sam u posljednjih dvije godine problematizovao dvadesetak, pa i više, smrtno stradalih građana, kriminal i korupciju enormnih razmjera, sistemsko obespravljivanje pojedinih ionako socijalno ugroženih kategorija... Revnosno sam stajao na strani pravde, a protiv nepravde, režima, silnika i siledžija. No, u najvećem broju slučajeva moji tekstovi nisu bili zanimljivi ovdašnjim medijima.

Ima ovde licemjerja na pretek i uspio sam to podrobno istražiti. Kad bih napisao kakav tekst u kom napadam Bakira/Aliju Izetbegovića to bi preuzimali čak i režimski mediji – meni inače neskloni. Sa druge strane kad god sam napao Dodika, Lukača, Cvijanovićevu  i ino „opozicioni mediji“ bi to ekspresno preuzimali.

Samo kad bih pisao o stradanjima običnih ljudi, o konkretnim slučajevima teškog bezakonja, žrtve i kriminalce prozivao imenima, ili ukazivao na sudbine običnih malih ljudi, doživljavao sam ignorisanje svih svrstanih i nesvrstanih strana.


Na sve to u tražanju pomoći protiv devetogodišnjeg šikaniranja doživio sam takvo ignorisanje, da sam kao čovjek osjećao se beskrajno poniženo. Hej (!), oni koji su prenijeli na desetine mojih tekstova i koji odlično znaju koliko moje opservacije opisanih događaja privlače pažnju čitalaca i komentatora, redom su me „eskivirali“. No, neka im to služi na čast.

Na bih ni pisao ovaj tekst da nisam primijetio kako ovdašnji mediji „papagajski“ redom prenose vijest da je juče u Sarajevu održana kampanje "Sarajevo glasa za Hilari Klinton". Zamislite, nekoliko stotina građana pristupilo je nekakvom štandu i potpisalo podršku za predsjedničkog kandidata Hilari Klinton. Neki su to potpisali zbog svojevremene političke podrške Klintonovih dominantnom sarajevskom etnicitetu, neki u nadi da će i ova(j) Klinton bombardovati Srbe, a značajan dio njih zbog majica sa fotografijom kandidatkinje – koje su dijeljene potpisnicima peticije.

Na to slijedi poznati „tuk na utuk“ i u Istočnom Sarajevu danas održavaju kampanju podrške Donaldu Trampu. No, ovde je odziv bio značajno manji i mjerio se u nekoliko desetina okupljenih, šta znači ozbiljan poraz u odnosu na centralno-sarajevsku manifestaciju koja je ipak mjerena u stotinama građana. Koji je razlog toga? Možda zato što Tramp nije, a niti će, bombardovati Sarajlije, iako vjerujem da je dijeljenje majica bilo presudno.

Doista mi nije jasno zašto Dodik nije odštampao par hiljada fotografija sa Trampovim likom i „dokazao“ da su naše podrške snažnije, dalekovidnije i ... i možda se ne bi dopale Putinu?

No, bilo kako bilo, ostaje gorak ukus na ustima da su desetine štampanih i elektronskih medija, pa čak i onih respektabilnih, ove vijesti prenijeli kao da ove „kampanje“ nešto znače i Amerikancima i našim sumornim živorima.

Kako li je ono Bora Čorba pjevao: „...stoka ume da nervira, gutaj šta ti se servira...“? Je li, pri tom, mislio na naše „korisne idiote“ koji upravo „gutaju“ sve šra im se „servira“?