субота, 04. фебруар 2017.

ŠOKANTNO: Dodik na američkoj „crnoj listi“ u režiji Vučića


Aleksandar Vučić je preko potpredsjednika Sjedinjenih Država Džozefa Bajdena izlobirao Dodikovo stavljanje na „crnu listu“ sa ciljem konačne političke eliminacije. Lično sumnjam da je Dodiku taj podatak već poznat.


Piše: Borislav Radovanović

Ma šta mislili moramo se složiti da su američke sankcije protiv predsjednika Milorada Dodika došle iznenada, tajnovito i pod prilično nerazjašnjenim okolnostima. Nepobitno je jedno, odnosno da je odluka došla sa samog „vrha“ ili iz Stejt departmenta.

Iz tog ugla gledano potpredsjednik Bajden je i više nego dovoljno visikopozicionirani politički akter koji je mogao naložiti uvođenje spornih sankcija, a da javnost ostane uskraćena za podatak o tome ko je konačni donosilac odluke.

Dodajmo k tome opštepoznatu naklonost potpredsjednika Bajdena prema srpskom premijeru, kakva doseže čak do direktne komunikacije i mogućnosti dogovaranja, pa nam ocjena u Vučićevu upletenost u ovaj politički „hindžubis“ neće djelovati nerealnom. I te kako je Vučić bio u poziciji zamoliti Bajdena za ovu uslugu, dok je američki potpredsjednik bio mogućan zamolbu realizovati. Na obostrano zadovoljstvo!


Ovde dolazimo do ključnog pitanja: zašto bi premijer Vučić na ovakav način zadao težak udarac svom deklarisano-bliskom saradniku? Možemo u beskraj nabrajati razloge zbog kojih je Dodik postao Vučićev „kamen oko vrata“, i to do nivoa u kom premijer Srbije zbog Dodikovih poteza trpi teške posljedice i pritiske. No, jedno je ključno: Dodik i Vučić regionalnu budućnost vide iz krajnje suprotnih (suprotstavljenih!) uglova.

Na jednoj strani Dodik svoj politički opus svodi na opstanak na vlasti uz maksimalnu nacionalističku retoriku i konstantne tenzije. Iz drugog ugla Vučić se nastoji pozicionirati kao novi Josip Broz Tito, koji će južnoslavenske narode pomiriti i homogenizovati do nivoa stvaranja nove kvalitetne zajednice (bar neformalne!) država.

U tom smislu Vučić Republiku Srpsku posmatra kao integrativni faktor budućih odnosa Srbije i BiH-e (cjelovite), a Dodik kao privatni feud u kom je razvoj države i društva nešto negativno i nedopustivo. Upravo zbog različitih i nepomirljivih percepcija Aleksandar Vučić je odlučio „kotarisati se“ Dodika.


Ovde moram apostrofirati kako ovakav Vučićev potez ima nešto šire i dublje konotacije. Duboko je srpski premijer svjestan da su Dodik i Bakir Izetbegović u stvari „nokat i meso“, odnosno da politička eliminacija Dodika gotovo automatizmom povlači i pad Izetbegovića juniora. To u daljem znači neke nove političke elite unutar srpskog i bošnjačkog etničkog korpusa, nove politike, veze, sprege i integrativno djelovanje. Primjera radi to su ideje autoputa Beograd-Sarajevo, investicije, zajednički nastupi prema EU i pojedinim moćnim državama (SAD, Rusija, Turska, Kina).

Proces generacijske političke smjene u Srpskoj je već započeo (Govedarica, Borenović, sa Igorom Radojičićem u perspektivi), a sasvim izvjesno slične refleksije možemo očekivati i kod Bošnjaka. Pa Izetbegović već ima unutarstranački problem sa mladim „junošama“ koje traže promjenu političkog kursa SDA, kao zasigurno najradikalnije bošnjačke stranke.

Dakle, Vučićevi potezi imaju svoju logiku i dugoročnost, a da ne pominjem kako su na fonu Njemačke inicijative trajnog rješavanja zapadnobalkanskih trvenja i uvođenja u EU. Elem, problem je nastao u pogrešnom tamingu političke likvidacije. Da je Dodikovo upisivanje u „crnu listu“ došlo samo nekoliko mjeseci ranije vrlo vjerojatno bi briselska administracija i pojedine vodeće države Zapada već sviknutom inercijom donijele slične odluke. Ovako, bar kako danas stvari stoje, niti jedan važan politički akter nije se poveo za ovom vrlo sumnjivom odlukom odlazeće Obamine administracije.

I DODIK JE STARI POLITIČKI VUK

Pomno prateći Dodikove javne nastupe i aktuelna dešavanja, a kao iskusan kriminalista, utiska sam da je on već duboko svjestan ko i kako mu je namjestio ovu „igru“. Premijerka Željka Cvijanović od nametanja sankcija već treći put odlazi u Vašington i to sa zadatkom da ispita sporne događaje. Nema gospođa Cvijanović kapacitet potreban za rješavanje problema, ali je sasvim podobna za istraživanje situacije.

Sve u svemu, ubijeđen sam da uskoro slijedi Dodikovi potezi u pravcu bar anuliranja štete. Zna on odlično kako se to rješava. Dovoljno je da se podsjetimo 2011. godine. Za neupućene moram reći kako je predsjednik Dodik tu godinu započeo donošenjem odluke o organizovanju referenduma o Sudu i Tužilaštvu BiH, kakvu je i parlament potvrdio.

U jeku političkih reakcija na ovu odluku, negdje početkom ljeta, stiže odluka visokog predstavnika Valentina Incka da Dodika smijeni sa pozicije predsjednika. Međutim, tadašnji srpski Predsjednik Boris Tadić kontaktira sam vrh Sjedinjenih Država i traži odgodu smjene za pola godine, pravdajući to potencijalnom ozbiljnom destabilizacijom regiona. Tadićeva zamolba je i uspjela!

No, Dodik nije skrušeno čekao „ishod“, nego je već u oktobru lično otputovao u Vašington. Koliko je poznato sa sobom je ponio preko jedanaest miliona konvertibilnih maraka (normalno budžetskih!) kakvima je moćne lobističke kuće podmitio da spriječe njegovu smjenu. I Uspio je u svom naumu „investiranja“ pomenutih jedanaest miliona.

Znaju Dodikovi protivnici odlično kako on rješeva slične probleme i upravo zbog toga je u javnost plasirano pitanje kako je Srpska u zadnjih desetak godina na lobiranje u SAD potrošila preko 30 miliona.

Dodik je ovu cifru javno potvrdio, ali je izbjegao razjasniti da li u istu ulazi i ovih spornih 11 miliona, ili je to nekakav dodatni „bonus“. Sa druge strane i Vučić je više puta javno izrekao kako je znao da će Amerikanci Dodiku uvesti sankcije, no izbjegao je pojasniti izvore svojih saznanja (čudno: inače je poznat po detaljisanju). Iskreno, nismo ni očekivali da će javno priznati kako je Bajdena zamolio za „uslugu“!