недеља, 05. фебруар 2017.

Srpska „Oluja“ na Kosmetu do 2021. godine!!!


Ključno pitanje u predstojećim srpskim predsjedničkim izborima mora biti: ko je spreman narediti oružanu intervenciju vraćanja Kosova i Metohije u granice suverene države? Brojni pokazatelji ukazuju da u naredne četiri godine nastupaju gotovo idealne pretpostavke konačnog slamanja velikoalbanskog šovinizma, a ključni problem je postojanje političke volje da se ovaj regionalni problem dugoročno razriješi.


Piše: Borislav Radovanović

Mnogi griješe ukazujući kako su srpsko-hrvatski ili srpsko-bošnjački odnosi TRENUTNI ključ problema eksjugoslavenskog dijela Balkana. Manje-više tu imamo jasne etničke pozicije, mogućnost mirnog rješavanja problema i sve se svodi tek na dnevnu politiku.

Esencijalno izvorište zapadnobalkanskog etničkog sukobljavanja leži u velikoalbanskim aspiracijama prema jugu Srbije, Makedoniji i Crnoj Gori. Čak svjedočimo otvorenim (neprikrivenim) pretenzijama i ispoljavanju naslinosti u realizaciji istih. Nije tajna da su američki predsjednici direktno, od Klintona na ovamo, podržavali svoje albanske saveznike i njihovo ponašanje.

No, Sjedinjene Države dobile su novog predsjednika. Nekom to možda zvuči irelevantno, posebno ukoliko govorimo o „kontinuitetu“ angloameričke spoljne politike, ali je to pogrešan pristup.

Ono šta već danas sasvim jasno vidimo jeste da će u narednom periodu (višegodišnjem) postojati konstantano sporenje na relaciji predsjednik i moćni lobiji koji su navikli upravljati ovom državom. Kojima su predsjednici služili samo kao marionete.

Vidimo kako pojedini kongresni lobiji, pa senatorski i sve do sudske vlasti (u ovoj zemlji iznimno moćne) nastoje osporiti ili oboriti Trampove uredbe i druge odluke. Šta to u stvarnosti znači?

Moderna neizostavna civilizacijska tekovina jeste da civilna vlast upravlja bezbjednosnim sistemom. Možete imati ma kako snažan i razvijen bezbjednosni sistem ili oružane snage, sa hiljadama nuklearnih projektila, no, ukoliko „politički komandant“ ne izvršava svoju funkciju sve to postaje beskorisno. Vidjeli smo to na primjeru SSSR-a, ali (na našu nesreću!) i u slučaju SFRJ. Dok je postojala politička volja imali smo moćne i funkcionalno osposobljene oružane snage, a kad je politička volja izostala znamo kako se „balada“ okončala.

Ukoliko Sjedinjene Države nastave započeto trvenje, odnosno ukoliko Tramp ne uspije uspostaviti snažnu kontrolu poluga vlasti (a male su mu šanse!), sasvim izvjesno možemo svjedočiti strahovitom slomu američke oružane moći i to još tokom njegovog prvog mandata.

Čak i da ne dođe do ovako strahovitih posljedica, međusobno sukobljavanje predsjednika i moćnih lobija može dovesti do potpunog zanemarivanja albanskog saveznika. Tome u prilog već govore najave smanjenja američkog vojnog prisustva na Kosmetu. Bilo kako bilo, sve su prilike da će Šiptari ostati nezaštićeni od strane saveznika iz čije moći su crpili svoje megalomanske ambicije.


Situacija se mijenja i mijenja i mijenja...

Iskreno mi je nejasno odakle srpski premijer Aleksandar Vučić crpi snagu za dalje „briselsko pregovaranje“ sa narkodilerima, trgovcima ljudskim organima, teroristima i civilizacijskim smećem. Posebno mi je nejasno zbog čega se iscrpljuje u okviru (EU) krajnje nepodesnom za rješavanje problema.

Sa druge strane mogli bi to nazvati i „zamajavanjem“ u kom drugi neće prepoznati stvarne srpske namjere. Zanavljanje srpske avijacije, oklopnih i specijalnih (kopnenih) snaga u obimu doista respektabilnom za balkanske uslove nekako „promiče“ većini ključnih geopolitičkih aktera. Kada je objelodanjeno nabavljanje MIG-ova 29, širokog opsega oklopnjaka, te brojne druge tehnike, uz najavu obaveznog služenja vojnog roka (jačanje kopnenih snaga), očekivao sam ozbiljne reakcije i čak prijetnje sankcijama. No, nije se dogodilo ništa od očekivanog. Izgleda da i moćnicima odgovara da se Srbija oružano pripremi za „ono nešto“!?

Kako ovo objasniti? Odavno ukazujem da Sjedinjene Države više nemaju ekskluzivno pravo destabilizacije Balkana, nego da je Rusija na tom planu dosegla čak i bolje pretpostavke vojne intervencije. Možda griješim, ali sam utiska da bi Putin pozitivno odgovorio na apel srpskih predsjednika (danas Nikolića i Dodika) u slučajevima ozbiljnog ugrožavanja. Baš kao što je reagovao i na poziv Bašara el Asada. Razlika je jedino u tome što ruske snage za brze intervencije danas mogu reagovati u svega nekoliko dana, pa ne moramo čekati i iscrpljivati se kao Asad.

Da ne pominjem kako bi rusko pozicioniranje u Srbiji i Srpskoj značilo dolaženje u zaleđe američkim raketnim sistemima u Rumuniji i Bugarskoj, odnosno fantastičan geostrateški odgovor na južnom (balkanskom) pravcu širenja  NATO. Znaju to NATO „jastrebovi“ odlično i zato će u slučaju potrebe žrtvovati Kosovo, ali u posebnim uslovima. Kojim?

Prosto, većini zapadnih sila je mnogo bolja opcija da Srbija samostalno oružano interveniše i zaposjedne kosovske granice (povrati državni integritet), nego da se sukobi prošire i u iste se uključe Rusi. Nakon ovakve vojne intervencije u najvišem međunarodnom tijelu, Savjetu bezbjednosti UN, Kinezi bi bezrezervno podržali ovakvu rusku akciju, a ostatak stalno-nestalnih članica može samo da „maše“ sankcijama. Uf, da ne zaboravimo kako je Rusija već pod sankcijama koje su se pokazale krajnje neproduktivno. No, ključno pitanje jeste: a ko će Ruse otjerati sa Balkana ukoliko odluče da se tu vojno pozicioniraju?

Ovde se moram kratko referirati na pitanje kako bi se Tramp lično odnosio prema eventualnoj srpskoj (pa čak i ruskoj) intervenciji iako će to biti predmet jednog skorašnjeg teksta. Dakle, Tramp je shvatio koliko je trodecenijska američka politika prema Rusiji bila pogrešna i namjerava tu donijeti korjenite promjene.

Naime, konstantnim napadima i pritiscima prema Rusiji jedino šta su Amerikansci uspjeli jeste guranje Rusije u sve čvršći „zagrljaj“ Kine – glavnog geopolitičkog protivnika SAD. Zato Tramp, sasvim pragmatično nastoji se približiti Putinu, a zaoštrava odnose sa Kinom. No, o tom po tom!


Šešelj, Dačić, Nikolić...

Elem, vratimo se početnom pitanju ovoga teksta: koliko odlučan predsjednik treba Srbiji? Vidimo da se Srbija naoružava i u tom pogledu stvara pretpostavke za brzo, efikasno i efektivno izvršenje ovog većini nezamislivog zadatka. Pri tom vidimo da većina ključnih geopolitičkih aktera nema adekvatan odgovor na sličan potez. O Evropskoj Uniji je irelevantno i razgovarati, Tramp je već rekao šta misli o NATO snagama (bez američkog predsjednika NATO je tek prazna ljuštura!), Turska je posljednja koja će se ponovo „kačiti“ sa Rusijom i td.

Znači, ojačanom srpskom sistemu bezbjednosti treba odlučan predsjednik, voljan i sposoban da izda ISTORIJSKU NAREDBU uspostavljanja teritorijalnog integriteta Srbije. Zato sam izdvojio ruske pulene Šešelja, Dačića i Nikolića, koji iako različiti i suprotstavljeni, u manjoj ili većoj mjeri imaju kapacitet da npr. 2021. (u jeku američke izborne kampanje) narede napad na Kosmet. Normalno, iskoristivši incident ili sukob kakvih tamo nikada ne manjka. Inače sam deklarisani protivnik Šešeljove politike, ali sam ubijeđen da bi upravo on ponajprije i beskompromisno izdao naredbu koja bi ga konačno „uvela“ u svjetsku istoriju.

Na kraju moram razjasniti kako ovde nema mjesta za nekakve „podjele“ Kosova i slične marifetluke. Govorim o jednoj oštroj, dobro isplaniranoj i kratkoj akciji širokog frontalnog napada do samih kosovskih granica. Do zaposijedanja zadnjeg centimetra granice. Zašto je to važno?

Kako rekoh na početku velikoalbanske aspiracije su regionalnog karaktera. Kao takve zavređuju potpuno „lomljenje kičme“! Srpsko zaposjedanje kosovskih granica uveliko olakšava situaciju u Makedoniji i ovoj zemlji pruža priliku da dugoročno otkloni najveću opasnost po državu i narod. Nešto slično, mada u mnogo manjoj mjeri, potrebno je i Crnoj Gori.

I ostaje nam nezaobilazna Bosna i Hercegovina. Ukoliko neko, kakvim slučajem, nije razumio politiku Aleksandra Vučića, moram pojasniti. Cilj Srbije je uspostavljanje što boljih i bližih odnosa sa Bosnom. Republika Srpska treba da posluži kao integrativni faktor uspostavljanja što čvršćih odnosa između Srba i Bošnjaka, odnosno zbližavanja Srbije i Bosne. To je ono šta Dodik nikako da razumije i zbog toga se Vučić na kraju odlučio na njegovu eliminaciju (šta gotovo automatizmom podrazumijeva i eliminaciju Bakira Izetbegovića). Zato se trebamo nadati da će opšti izbori u BiH naredne godine iznjedriti neke nove političare i politike, kakve će u maksimalno mogućoj mjeri obezbijediti zbližavanje Bosne i Srbije. Zašto? Pa „mirna Bosna“ je možda najvažniji preduslov za pretpostavljenu srpsku intervenciju na Kosovu... i neku novu južnoslavensku uniju... ideji kakvoj su sve bliže i velike sile.

P.S. možda je neko pomislio da sam zaboravio obraditi moguću intervenciju Albanije. Nisam. Prosto, nema ozbiljnog geopolitičkog aktera koji bi Albaniju podržao u takvom aktu (bez obzira na različite razloge), jer nas to vraća na ono izrečeno u vezi ruske intervencije i ino.