петак, 28. април 2017.

Predsjednik pije, premijerka pijana


U istom danu plasirane su dvije informacije. Premijerka Željka Cvijanović obećala „bolje dane“ u finansijskom sektoru, a predsjednik Dodik  prema izvještaju revizora prošle godine potrošio 10 miliona maraka.


Piše: Borislav Radovanović

Čitam kako premijerka obećava „bolji život“ građana Srpske pošto planira „redovnije servisiranje“ budžetskih obaveza. Čitam i ne mogu da vjerujem. Zašto?

Da bih plastično prikazao kako funkcioniše „servisiranje obaveza“ naše vlade navešću sopstveni primjer. Znači, zakonski poslodavac je prema radniku dužan izmiriti sve prihode koji mu pripadaju i to uz platu. Ne, dan, mjesec ili godinu nakon plate, nego uz platu za obračunati mjesec. E, kako vlada poštuje ovu zakonsku obavezu?

Mjeseca avgusta 2015. godine u mom obračunskom listiću navedena je stavka „jubilarna plata“ po osnovu 20 godina efektivnog rada u policiji. Prema važećim propisima to je uz tu platu trebalo biti isplaćeno, međutim problem je što ni do danas nisam dobio ni marke! Hej, godinu i osam mjeseci vlada kasni sa ovom isplatom.

I nisam ja jedini koji ima ovaj problem. Stotine mojih kolega identično nisu dobili niti jedne marke po osnovu „jubileja“. Prosto: kažu nema para, a ko još ovde čita zakone?


Sad, da je to jedini problem – čovjek bi tražio rješenja. Primjera radi ja bih podnio tužbu sudu. Zašto još nisam tužio? Vidite, ovog trenutka nekoliko stotina radnika MUP-a dostavilo je na naplatu pravosnažne sudske presude u kakvima je utvrđeno dugovanje po osnovu nadoknade prevoza i drugih obaveza.

Elem, MUP ne poštuje ni pravosnažne presude sudova i nikom nije isplaćena ni marka potraživanja. Ovoga puta kažu: para nema, a ko ovde još poštuje sudove!

To su nakaradne prakse na kakvima funkcioniše naša vlada! I sad se moram zapitati: iz kojih to izvora prihoda premijerka namjerava popraviti životni status građana i, uopšte, ispoštovati zakonske obaveze? Nema od toga ništa – bojim se da je premijerka ovu izjavu dala u stanju kakve opijenosti. Možda je sa predsjednikom popila koju „krušku“ više!

I kad smo već kod rakije „kruške“ osvrnuću se na revizorski izvještaj prema kom je predsjednik Dodik prošle godine potrošio čak DESET MILIONA maraka. Potrošio je više negoli što iznose zaostala potraživanja radnika.

No, ima nešto šta mi je u ovom izvještaju posebno privuklo pažnju: po osnovu „korištenja roba i usluga“ predsjednik je potrošio 7,6 miliona maraka. Apostrofiram: 7,6 miliona na samo njemu znane „robe i usluge“.

Evo kako ja to tumačim. Pod stavkom „robe“ možemo podvesti i rakiju „krušku“ koju naš predsjednik preferira. Istovremeno, pod „uslugama“ se valjda tretiraju konobari koji su mu „krušku“ posluživali. Moguće je, obzirom na opštepoznatu strast našeg predsjednika prema dobroj narodnoj pjesmi, da je dio „usluga" otišao i na svirače pod raznim šatrama. Mrsko mi je sad tražiti fotografije i video zapise u kojima predsjednik čašćava muziku, a za tim nema ni potrebe obzirom da su bukvalno svi imali prilike vidjeti ga kako to čini.


Znači, sve u svemu, naš predsjednik je rastrošniji od mnogih kolega koji vode države deset ili stotinu puta veće od njegove. Na drugoj strani, ono šta on „popije“ vlada duguje svojim radnicima. Proizilazi da će vlada doista moći servisirati obaveze jedino ukoliko predsjednika Dodika pošalju na liječenje/odvikavanje od „meraka“ – alkohola i muzike!

четвртак, 27. април 2017.

Obilježena godišnjica terorističkog napada u Zvorniku



Danas je Direkror policije MUP RS Darko Ćulum u Zvorniku položio cijeće policajcu Draganu Đuriću stradalom u terorističkom napadu  od prije dvije godine. I direktor policije i porodica su kritikovali zbog izostanka odgovornosti za ovaj svirepi čin, pa rekoh da im se pridružim u tome.



Piše: Borislav Radovanović

Doduše, danas je kritikama izloženo Tužilaštvo BiH jer ni nakon dvije godine nije razjasnilo niti jedan aspekt ovog terorističkog napada, a ponajmanje identifikovalo druge odgovorne i okolnosti događaja. 

Samo, nije tačno da baš niko nije odgovarao, pa čak i bio kažnjen, u vezi ovog terorističkog čina. MUP RS je mene kaznio sa oduzimanjem 30% od plate u trajanju od šest mjeseci jer sam javno iznosio mišljenje o tome šta se dogodilo u Zvorniku.

Prvo sam javnosti ekskluzivno objavio vijest da se ubijeni Dragan Đurić i ranjeni Željko Gajić nalaze na "spisku ratnih zločinaca Srebrenice" objavljenom na portalu "Vijesti umeta". Bukvalno da u regionu nije bilo medija koji nije prenio ovu moju ekskluzivu.

Potom sam objavio kako sam mnogo prije toga napada u stručnoj analizi MUP-u ukazao kako će upravo policijske stanice Prijedora, Višegrada, Zvornika i Foče biti mete sljedećih terorističkih napada, ali i činjenicu da me niko nije poslušao. U tim trenucima bile su mi poznate i određene informacije vezane upravo za Zvornik, ali ih nisam objelodanio.

Međutim, bloger Slobodan Vasković je objavio službene zabilješke iz kakvih je jasno vidljivo da su službena lica upozoravala na opasnost od ovakvog napada i to upravo na objekat policije u Zvorniku. Do danas niko nije ni postavio pitanje da li se taj napad mogao spriječiti, a kamoli pitanje odgovornosti za stradanje policajaca.



Obzirom da sam tih dana bio "aktuelan" pozvan sam na gostovanje u popularnu emisiju Pink BiH televizije "Zabranjeni forum". U emisiju nisam bio pozvan kao pripadnik MUP-a, niti sam se tako predstavljao, nego kao nezavisni stručnjak. Kakav je bio moj nastup možete pogledati u videu koji ponovo postavljam.

Međutim, govoriti istinu u institucijama Srpske je "neoprostiv grijeh", pa se tako dogodilo da sam zbog kritičkih tekstova, intervjua i gostovanja u "Zabranjenom forumu" disciplinski kažnjen kako prednje rekoh.

Danas, nakon dvije godine mislim da imam pravo postaviti i poneko pitanje. Prvo, zašto ništa nije preduzeto da se zvornički napad spriječi, kad je već upozoravano na opasnost od tog napada? Pri tom mislim i na moju analitičku analizu i na službene zabilješke dostavljene vrhu MUP-a. 

Zatim pitam šta je MUP RS na unutrašnjem planu učinio da identifikuje propuste koji su doveli od napada? Da li su uopšte istraživane okolnosti napada? Saučesnici ili organizatori? Pitanja je bezbroj. 

No, kako sam neposredno utvrdio u MUP-u je jedino zabranjeno govoriti istinu i kritikovati loš rad organa. Sve drugo je sekundarne prirode. Elem, bilo kako bilo, nije istina da baš niko nije kažnjen zbog ovog napada. Kako rekoh mene su kaznili i to je nepobitna činjenica. Doduše, oko te sankcije još uvijek se vodi sudski spor, pa postoji i mogućnost da Republika Srpska ostane i bez tog jednog "kažnjenika".

Što se tiče današnih kritika na račun Tužilaštva BiH one vjerojatno stoje, ali istima nikako ne možemo abolirati odgovorne u vrhu policije koji su se krajnje neodgovorno odnosili spram informacija o terorističkim opasnostima. Baš kao što to i danas čine!

Na kraju želim samo reći kako pokojnom kolegi Đuriću želim vječni smiraj, te da se slični zločini više neće ponavljati. Posebno da se vrh MUP-a prema svojim policajcima ponaša kao prema "glinenim golubovima", kao što je to bilo u Zvorniku!




Ramiz Salkić: potpredsjednik „pogrešne“ države


Da li ste negdje čuli da se potpredsjenik države, pa bila ona unitarna ili fereralna jedninica, zalaže za slabljenje bezbjednosnih kapaciteta države/entiteta u kom obavlja tako visoku funkciju? U Republici Srpskoj je i to moguće.


Piše: Borislav Radovanović

Za one totalno neupućene naglasiću da je Ramiz Salkić potpredsjednik Srpske, iliti na neki način Dodikov zamjenik. U mnogim državama potpredsjednici automatizmom preuzimaju vođenje države u slučajevima predsjednikove spriječenosti. Zašto u Srpskoj to ne možemo dozvoliti?

Odgovor na to pitanje dao nam je „uvaženi potpredsjednik“ Salkić!

“Salkić je pozivao domaće pravosuđe, OHR, PIC, Organizaciju za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE), Delegaciju Evropske unije u BiH, ambasade SAD, Njemačke, Turske, Rusije, Velike Britanije, Francuske, Japana, Kanade, Italije i drugih zemalja, da stanu u zaštitu Dejtonskog mirovnog sporazuma i spriječe održavanje referenduma o Danu RS” (izvor portal Istinito).

Eto, događa se i da potpredsjednik države nastoji spriječiti najviši instrument demokratije – referendum, kad građani neposredno daju mišljenje o nekom problem koje tišti društvo. Volio bih da mi neko navede sličan primjer ma gdje u bijelome svijetu.

Uz to potpredsjednik Salkić, prema ovom portalu, otvara pitanje koje ga još više “tišti”.

“Salkić tvrdi da su vlasti u Banjaluci pokrenule proces naoružavanja rezervnog sastava policije, naoružavanja redovnih policijskih struktura dugim cijevima i osnaživanje zaštitarskih agencija.”


Volio bih i da mi bar neko(!) ukaže na primjer države koja ne ulaže u svoju bezbjednost, a posebice u konteksti novih izvora ugrožavanja i opasnosti (ratovi, terorizam i ino). Salkić je nekako “zaboravio” da ga građani Republike Srpske plaćaju da brine o interesima ovog društva, a bezbjednost je svakako prioritetan interes.
Elem, problem je što gospodin Salkić bezbjednost tumači na neki svoj krajnje nakaradan način. To vidimo iz sljedećeg Salkićevog navoda:
“Pri tome su lovačka udruženja postala model naoružavanja civilnog stanovništva. Posljednje vrijeme gase se lovišta gdje žive Bošnjaci, a to implicira oduzimanje naoružanja od lovaca Bošnjaka. Sve nam to ukazuje da se u RS narušava ravnoteža koja može imati pogubne posljedice.” 
Podsjetiću da sam ranije u svojim tekstovima teško kritikovao vlasti Srpske, a posebice MUP, zbog toga što građanima Srpske bošnjačke nacionalnosti dozvoljavaju naoružavanje preko svake mjere. Čak do nivoa ugrožavanja države, gdje su počinioci terorističkih napada posjedovali  legitimno oružje.

Izgleda da su moje kritike urodile plodom, pa je pokrenuto svojevrsno „redukovanje“ prava na držanje vatrenog oružja. Pa nedopustivo je da neko lice iz kategorije radikalnih selefija registrujete kao posebno opasno, a potom mu odobrite nabavljanje vatrenog oružja i municije.

No, vratimo se za trenutak Salkićevom tumačenju konstalacija odnosa naoružanih osoba unutar etničkih zajednica. Dok su, bar po podacima koje sam dobio od relevantnih subjekata, Bošnjaci u Srpskoj raspolagali sa 40 000 komada legitimnog vatrenog oružja (sa 15 000 optičkih nišana), a sve ostale etničke zajednice sa dvostruko manjim brojem, e to je bilo po „mjeri“ našeg potpredsjednika. Tad se nije bunio!

To znači da smo imali (u stvari imamo i danas), kako to Salkić navodi, ozbiljno „narušavanje ravnoteže“ naoružanosti etničkih zajednica. Sad kad Srpska nastoji smanjiti doista ničim utemeljeno naoružavanje Bošnjaka, a posebice preko lovačkih udruženja kakvima počesto dominiraju radikalni islamisti, potpredsjednik Salkić diže „dreku“ i poziva međunarodne institucije da djeluju.

Elem, Salkić ne razumije neke stvari. Jedna od tih je nepobitna činjenica da radikalni islamisti u pravilu uvijek prvo napadaju svoje sunarodnike i to u cilju nametanja svojih (šerijatskih) pravila ponašanja, radi homogenizacije i „disciplinovanja“ zajednice i ino.

Kad se već postavlja kao ekskluzivni zaštitnik Bošnjaka u Republici Srpskoj, šta prema važećim propisima ipak nije, dični potpredsjednik bi trebao zalagati se za mnogo oštriju kontrolu dodjeljivanja prava na nabavljanje vatrenog oružja i municije. Upravo je potpredsjednik Salkić „pozvan“ da od MUP-a Srpske traži da radikalnim islamistima ne obezbjeđuje legitimno naoružavanje, obzirom (kako rekoh) da su takvi najopasniji po bošnjački etnos. Bar u prvim koracima ostvarivanja njihovih ciljeva.


Dakle, podsjetio bih potpedsjednika ko ga plaća za funkciju koju obavlja i kakve su njegove zakonske ingerencije. No, kad već nastoji da štiti svoje sunarodnike, onda da bar nešto dublje porazmisli o onome za šta se zalaže. Ili, možda i njega trebamo percipirati kao radikalnog islamistu koji štiti interese te populacije?!

среда, 26. април 2017.

Mi smo KANIBALI!


Da, smatram da smo kanibali, čudovišta najgore vrste koja jedu čak i vlastitu djecu!



Piše: Borislav Radovanović

Vic kaže da je neki naš zemljak iz Republike Srpske otišao na rad u prašume Južne Amerike. I jednog dana uhvati ga pleme amazonskih divljaka.

„Sad ćemo te skuvati i pojesti!“ kaže našom zemljaku poglavica.
„Pa čekajte ljudi, kakav je to način da me pojedete. Vi ste onda kanibali!“ zavrišta zemljak.
„Ma mi smo divljaci i šta nas briga. Ima da te pojedemo i gotovo!“ odgovara poglavica.
„Kako divljaci? Imate li vi ovde SNSD ili SDS?“ zapita zemljak poglavicu.
„Nemamo!“ odgovori mu ovaj.
„A imate li DNS ili PDP?“.
„Nemamo!“ uslijedi ponovo.
Pa od čega ste onda, brate mili, podivljali?“ začuđeno upita naš zemo.

Ovaj stari vic uvodi nas u pitanje: da li smo mi gori kanibali od amazonskih divljaka?

Znam, prvi zaključak biće da mi nismo divljaci, da smo milenijumima daleko od toga. Možda i jeste tako jer da smo divljaci, onda bi se povodili za prirodnim nagonima. Prvi prirodni nagon jeste onaj o samoodržanju. Zato, primjera radi, pojedine životinje u krdima (ili jatima) prelaze po nekoliko hiljada kilometara – da bi preživjele u toplijim krajevima. Potom se jednako dalekim putem vraćaju radi razmnožavanja.

Sad, razmnožavanje nas vodi ka drugom prirodnom nagonu – ka produženju vrste? Kako mi (ljudi) ovde „produžavamo vrstu“ poznato je iz odnosa mortaliteta i nataliteta, iz „bijele kuge“ i ino.

Nismo mi divljaci, a kamo sreće da jesmo, jer bi se onda pridržavali prirodnih zakona i nagona kakvi uvijek obezbjeđuju samoodržanje i produženje vrste.

Kažu da se čovjek od životinje razlikuje po posjedovanju svijesti. OK, zapitajmo se koliko smo svjesna bića?

Kakva je to svijest koja čovjeka drži potpuno otupjelim prema vlastitom opstanku? Pitanje opstanka uvijek je vezano sa zadovoljavanjem (bar osnovnih) životnih potreba. Da li mi zadovoljavamo potrebe i u kom obimu? Dovoljno je reći da prosječna plata Republike Srpske ne obezbjeđuje ni polovinu „potrošačke korpe“. Naše potrebe smo sveli na ono najnužnije, na minimum minimuma! Samo, da li je to život „dostojan čovjeka“?

Ljudi moji, u zadovoljavanju potreba nismo mi daleko odmakli od jasenovačkih zatočenika ili robova koje njihov vlasnik hrani samo do mjere u kojoj može da ih dalje eksploatiše. Tu, normalno, mislim na gro stanovništva Republike Srpske.

Elem, vratimo se na pitanje: da li smo svjesna bića? Da jesmo, pa zar bi pristajali na ovakve životne uslove. Još pride gledamo naše „elite“ kako se bukvalno razmeću onim šta nama uskraćuju. Gledamo i ćutimo!

Realno: činimo li bilošta na planu pozitivnih promjena? Po mom sudu ne činimo bukvalno ništa. Sve se svodi na ćutanje i trpljenje. I zašto ćutimo i trpimo? Sviđalo se to nama ili ne: ćutimo i trpimo samo zarad one kutlače hrane i koje prnje kakvu očekujemo od naših robovlasnika!

Sistem je podešen tako da gro populacije zadovolji onaj minimum  potreba, s tim da se sve više njih snalazi u „mršavim“ kontejnerima. No, to minimalno zadovoljavanje potreba svodi se na jednodnevno ili kratkoročno višednevno puko preživljavanje. Naši „robovlasnici“ obezbijede nam preživljavanje za maksimalno pola mjeseca i to jasno vidimo kad uporedimo prosječnu platu i potrošačku korpu.

Znači, čak su i robovlasnici dugoročnije planirali obezbjeđivanje potreba svojih robova. I mi na tu činjenicu samo ćutimo i trpimo. Niti se povodimo za zakonima prirode niti ljudskom sviješću. To je naprosto činjenica.

Sad, kad smo apsolvirali prednje činjenice vratimo se na kanibalizam. Vidite, trebalo bi da smo svjesni kako svaki naš zalogaj potiče iz naših pridodnih resursa ili iz kredita koje opet garantujemo prirodnim resursima. Čovjek, i kao pojedinac i kao društveno biće, ovisi od prirodnim resursima.

No, sve pretpostavke našeg opstanka mi smo prepustili svojim „robovlasnicima“. Gledamo kako uslove našeg pukog bitisanja arče, uništavaju, rasprodaju u bescjenje i ino. Gledamo i ćutimo, a sve zarad one pomenute „kutlače“.

E ovde se moramo zapitati: do kad tako? Duboko smo svjesni da naše prirodne rezerve nisu beskonačne, odnosno da su i te kako ograničene. Znači, ono šta mi danas potrošimo automatizmom umanjujemo svom potomstvu. Upitno je koliko dugo ćemo i mi moći bitisati na ovakvim principima preraspodjele, a nepobitno je da našem potomstvu nećemo ostaviti ništa!

E zato tvrdim da smo kanibali i to oni najgore vrste – koji „jedu“ svoje potomstvo! Sviđalo se to nekom ili ne: vraćam se na prednje rečeno – mi nismo divljaci. Da bogom jesmo povodili bi se za prirodnim nagonima i nastojali obezbijediti opstanak sopstvenog potomstva.

Istovremeno nismo ni svjesna bića, jer da jesmo ne bi pristajali na ovakvo puko „preživljavanje“, bez ikakve budućnosti! Naše potomstvo neće imati ni minimuma pretpostavki za budućnost jer smo ih mi „pojeli“. Šta smo mi onda?


Rezimirano: mi smo ČUDOVIŠTA! Mi smo (nus)produkti neuspjelog eksperimenta. Mi smo KANIBALI!

понедељак, 24. април 2017.

OMERTA KAO VRHOVNI ZAKON


Kada se Omerta ili mafijaški „zakon ćutanja“ pozicionira iznad ustava i zakona onda govorimo o iznimno opasnoj i razarajućoj društvenoj pojavi kakvoj se beskompromisno moramo suprotstaviti. To je naprosto pitanje opstanka!


Piše: Borislav Radovanović

Indikativno je koliko su neki termini duboko infiltrirani u našu svijest, a da narodski rečeno pojma nemamo o njihovom izvornom i stvarnom značenju. Sa tog stanovišta upravo je interesantna riječ „mafija“, kakva javnim diskurskom dominira do nivoa potpunog obesmišljavanja. Treba znati da je termin mafioso prvi put upotrijebljen u jednoj pozorišnoj predstavi davne 1800. godine. Sam pojam izvorišno označava „mladića čvrstih pesnica“. Odatle je kasnije izveden termin mafia ili u srpskom jeziku mafija.


Upravo je interesantno da stručna javnost pojam mafija prepoznaje i koristi u pogrešnom kontekstu. Ovim pojmom označavaju sicilijanske kriminalne grupe sa početka 19. vijeka, odnosno grupama nepismenih i zatucanih seljaka-bandita dodjeljuju dimenzije kakve objektivno nikada nisu postojale. Brojni kriminolozi svjetskog nivoa istraživali su ovaj fenomen na samoj Siciliji i nedvosmisleno utvrdili da na ovom otoku nikada nisu postojale kriminalne organizacije pogrešno interpretirane/prezentovane snage, obličja i strukture. Problem Sicilije tog doba bio je u slaboj državi, te izuzetno kriminalizovanim i korumpiranim strukturama vlasti i institucija.  Današnja eksjugoslavenska društva upravo muče identični problemi i zbog toga tekst započinjem na ovaj način.

Pogrešnom analogijom došli smo do toga da Omertu ili „zakon ćutanja“ ne prepoznajemo u objektivnom značenju. Preusko je ovaj pojam posmatrati na relaciji odnosa vođa – sljedbenik, ili kriminalni šef i njegov poslušnik, a posebno u kontekstu kojekakvih „zakletvi“. Moramo govoriti o jednom mnogo širem i po društvo pogubnijem fenomenu u kom su nosioci kriminala istovremeno i nosioci političke i institucionalne moći. Takvi koriste sve raspoložive institucionalne i vaninstitucionale instrumente moći, te ih podređuju sopstvenim kriminalnim interesima. Dakle, govorim o zloupotrebama institucija, a posebno onih privrednih i represivnih, zarad kriminalnog bogaćenja i širenja moći i uticaja od strane grupa i/ili pojedinaca.


Obzirom da ovde govorimo o nedozvoljnom/kažnjivom kršenju ustava i zakona valjda je shvatljivo nastojanje da se unutar društa uspostavi jedan „vrhovni zakon“ kakvom će se svi povinovati iako je u pitanju „nepisani zakon“. U tom kontekstu „zakon ćutanja“ moramo shvatiti kako oblik kršenja slobode mišljenja i izražavanja. Elementarna pretpostavka kvalitetnog sprečavanja i suzbijanja najtežih oblika kriminala, u kakav su inkorporirani predstavnici vlasti i institucija, jeste prepoznavanje problema. To nadalje podrazumijeva javno progovaranje o postojanju problema, o njegovim pojavnim oblicima i štetnim posljedicama, a kako to izvesti bez slobode mišljenja i izražavanja? Krajnji cilj ovakvog gušenja slobode izražavanja jeste stvaranje svojevrsne „kulture ćutanja“ kao pojave iz kakve društvo prosto nema snage otrgnuti se. Istrgnuti se iz kandži kriminala i korupcije.

Elem, ovde dolazimo do esncijalnog pitanja: ko je „pozvan“ da prekrši taj famozni „zakon ćutanja“, a zarad opšteg dobra? To su prije svega intelektualci! Biti intelektualac ne znači imati fakultetsku diplomu i visoko (najčešće dobro plaćeno) namještenje. Još manje to znači nositi skupa odijela, biti prisutan u medijima i javnosti uopšte. Intelektualac može biti samo onaj ko spoznaje procese i događanja u svom okruženju (pa i u svijetu). I to da ih prepoznaje objektivno, racionalno i kritički.

I upravo kritička spoznaja dijeli intelektualce od kvaziintelektualaca. Kvalitetno obrazovana osoba uvijek posjeduje taj kritički odnos prema posmatranim pojavama ili procesima. No, ukoliko intelektualac uviđa ili kvalitetno percipira činjenice, a zarad određenih razloga (najčešće interesa) ćuti, okreće glavu od problema ili izbjegava ukazati na neprihvatljiva ponašanja, u biti ne može se „trsiti“ kao intelektualac. To je samo još jedna kategorija „(kvazi)intelektualnih klimoglavaca“.


Dakle, da ovu priču polako rezimiramo. U našem ex-Yu regionu onih pravih i odistinskih intelektualaca je premalo. Ukoliko govorimo o BiH-i i Srpskoj možemo ih slobodno prebrojati na deset prsta (i to nogu!). Da nije tako, pa zar bi imali kolektivno ćutanje o opasnostima kakve nas bukvalno vode u ambis, u nepovratnu propast? Nekih desetak „sokolova“ koji uporno neće da ćute bukvalno je premalo da bi unutar šire populacije razvili svijest o pogubnosti ovakvog sistema i nakaradnog društva.

Pritom, u medijskom prostoru naši odistinski intelektualci redom se nalaze na „crnim listama“ i onemogućeno im je šire djelovanje. U toj medijskoj branši dominiraju nadriintelektualci koji funkcionišu po „kopi-pejs principu“, a kako je to za nekvalitetne intelektualce karakteristično – prosto „pucaju“ od sujete. Ma to je kategorija na koju ne vrijedi trošiti vrijeme i riječi.

I šta je posljedica ovakvog stanja? Konkretno, određene grupacije polupismenih baraba društvu su nametnule „zakon“ koji jedino znaju i priznaju. ZAKON ĆUTANJA! Zbog čega je našiim kvazielitama toliko važan „zakon ćutanja“, osim onih dobro nam znanih kriminalnih i koruptivnih razloga? Prosto, kako rekoh u pitanju su polupismene barabe kakve ne mogu dati odgovore na pitanja kakva bi im javnost trebala/morala postavljati. I zato ovde imamo praksu da banditsko-nakaradne „elite“ bezobzirno zgaze svakog intelektualca koji nastoji bar ukazati na teške probleme ovoga društva. Autor teksta to odlično zna na bazi vlastitih iskustava.

Znači, ukoliko uobzirimo činjenicu da je istinskih intelektualaca sve manje, a onih „nadri-kvazi-klimoglavaca“ sve više proizilazi da će „Omerta“ ili „zakon ćutanja“ ovde još dugo biti vrhovni zakon. To u daljem znači da se ne možemo nadati nikakvim pozitivnim promjenama! U konačnici to znači da naša djeca nemaju budućnosti!

Šta to pada (?) – PADA VLADA!



Kako sam to nedavno najavio: po „hitnom postupku“ pada vlada Željke Cvijanović. Nije se Dodik odrekao premijerke Željke, nego je prinuđen na ovakav potez.


Piše: Borislav Radovanović

Podsjetiću kratko kako sam nedavno nagovijestio da će Dodik, i pored svijesti da nema skupštinsku većinu, pred parlament staviti na glasanje tačku o retifikovanju ugovora o prodaji državnog udjela u RŽR Ljubija. To će u daljem produkovati smjenom Željke Cvijanović sa mjesta premijera, odnosno rušenjem vlade.

I, za neupućene, u ovoj smjeni vlade konce vuče upravo Milorad Dodik!

Ovo je gostujući na ATV indirektno potvrdio Dodikov „potparol“ i „bacač udica“ Drago Kalabić, implicitno navodeći da ovu vladu treba smijeniti. Daleko bilo da je Kalabić ovakve izjave usudio se davati bez konsultacija sa „šefom“.

Već sam pisao o brojnim razlozima zbog kojih je Dodik primoran na ovakve promjene, pa ću ovom prilikom dotaći se samo one najvažnije, a to je opštenarodno nezadovoljstvo i strah režima od protesta.

Danas svjedočimo da su drvoprerađivači blokirali magistralne puteve prema Sokocu, Palama i Rogatici. Prosto, drvoprerađivačima je dodijalo reketiranje, podmićivanje i korupcija uopšte, čemu su redovno izloženi od strane direktora šumskih gazdinstava.

I to kakvih direktora? Prosto je fascinantan bezobrazluk SNSD-a i njihovog „šefa“. Za direktore postavljaju ljude koji imaju po četiri, ili čak jedanaest, krivičnih prijava za delikte koruptivne prirode. E sad se režim suočio sa respektabilnim protestima protiv takve nakaradne prakse.

No, moramo postaviti ključno pitanje: u formalno-pravnom smislu ko je odgovoran za katastrofalno upravljanje šumskim bogatstvom od strane teško korumpiranog rukovodstva? Odgovor je jednostavan – VLADA! I zato sad obaraju vladu Željke Cvijanović kako bi Miloradu Dodiku i njegovim tajkunima obezbjedili „presumpciju nevinosti“.

Identično će se dogoditi i u slučaju parlamentarne odluke oko RŽR Ljubija – opšti zaključak biće da je vlada sklopila loš ugovor, koji je parlament odbio. I ko je ponovo „kriv“, a koga „aboliramo“? To je ono šta mene muči i nagoni na pisanje ovakvih tekstova.

Znači, sad će Dodik nastupiti kao „mesija“ i smijeniti „nesposobnu vladu“. Potom će predložiti novog mandatara i to opet nekog koga je izvukao iz neke "rupe" (kao u slučajevima Džombića i Cvijanovićeve). I onda nastupa dobro nam znani scenarij: SAČEKAJTE da nova vlada riješi sve probleme koji tište građane. Sačekajte taman do izbora naredne godine! Taman koliko Dodiku treba da politički preživi.


Čak strahujem da ovo nije pitanje pukog političkog preživljavanja, nego manipulacije kakva će još godinu i po „zakovati“ i najmanji pokušaj pozitivnih promjena. Toliko potrebnih i željenih! Toliko puta je Dodik obmanuo ovaj naivni narod da me ne bi začudilo da mu to ponovo uspije. No, njegov „uspjeh“ znači još godinu i po naše patnje, besperspektivnosti, egzodusa građana (u inostranstvo), arčenja svega šta imamo i konačnog sunovrata Republike Srpske. Hej, sunovrata one Srpske koju smo tako teško i krvavo stvorili!

No, već danas (eventualno sutra ujutro) ćemo biti u prilici "egzaktno utvrdimo" kakvim manipulacijama smo izloženi. Ono šta očekujem jeste da se Dodik lično pojavi na mjestu protesta, da drvoprerađivačima obeća ispunjenje zahtjeva i "k'o heroj" okonča i ovaj problem. Baš kao što je prethodno učinio sa željezničarima. 

I moram se ovde zapitati: gdje je kraj naše naivnosti? Zar će opet "mesija" Dodik politički profitirati na narodnom nezadovoljstvu, a društvo ubijediti kako je za sve kriva njegova marioneta Željka Cvijanović? Hoće li nas Dodik po ko zna koji puta prevariti? Na moje žaljenje vjerujem da hoće!

недеља, 23. април 2017.

Ekskluzivno: Pokret "TREĆI BLOK" spasava Dodika



Maloprije Marko Pavić telefonom zove Petra Đokića i kaže: 

"Ustaj Pero, situacija je hitna!".


"Šta je tako dramatično?" zbunjeno upita Đokić.

"Zamisli, na povratku iz Donje Gradine teroristi oteli predsjednika Dodika. Traže deset miliona maraka otkupnine i prijete da će ga POLITI BENZINOM I ZAPALITI!" objašnjava Pavić.

"Uf, jebo te, pa mi u budžetu nemamo ni prebijene marke. Šta ćemo sad?" unezvijereno pita uvaženi ministar.

"Ma znam da nemamo para. Zato smo se i obratili građanima za pomoć.".

"I ima li kakvog odziva?" upita Đokić.

"Ma odziv je fantastičan! Zamisli samo: ovi iz Pokreta "TRĆI BLOK" širom Republike Srpske na ovoj kiši i hladnoći napravili su nepregledne kolone i uporno hoće prvi da doniraju. " objašnjava dalje Pavić.

"E to je odlično! Nego reci mi koliko doniraju? Onako u prosjeku." već radosno pita Đokić.

"Jebi ga, neki litar, neki dva (benzina op.a.). Kažu dali bi i više, ali šta će kad su mahom sirotinja." završi Pavić ovaj "istorijski razgovor".


PODRŽITE POKRET "TREĆI BLOK" JER ZA SVAKI PROBLEM REPUBLIKE SRPSKE IMAJU PRAVI ODGOVOR!

Donja Gradina: Istorijski čas


Današnje obilježavanje stravičnih ustaških zločina u Donjoj Gradini prilika je da o nekim stvarim progovorimo istinu. Nije dobro da našoj djeci, potomcima jasenovačkih stradalnika, „istorijski čas“ drže demagozi poput Milorada Dodika i Aleksandra Vučića.


Piše: Borislav Radovanović

Danas će, po već ustaljenoj višegodišnjoj praksi, Milorad Dodik i Aleksandar Vučić okupljenoj masi „rastumačiti“ kako su Srbi najveći stradalnici Drugog svjetskog rata, bar unutar nama najzanimljivije južnoslavenske populacije. Da li će, pritom, precizirati koji to Srbi, odakle potiču i zbog čega su postradali? Neće i to iz politikantskih i manipulativnih razloga.

Možda se ne bih ni bavio ovom temom da moja dvanaestogodišnja Zorana i njeni školski drugari ne prisustvuju komemoraciji. Ne mogu prihvatiti da manipulanti poput Dodika, Vučića i sličnih „kontaminiraju“ svijest naše djece.

Mojoj Zorani su ustaše u jednom danu zaklale dva prapradjeda, da ne pominjem druge žrtve, zbog čega srpska stradanja u tom ratu treba da spozna kao porodičnu tragediju, a nikako kao tek nekakvu „istoriju“ i to još od pomenutih „istoričara“. Manje-više identično je i sa ostalom dječicom koja danas trpe kišu i hladnoću u POMEN SVOJIM PRECIMA, a nikako da tek popune masu pred kojom će političari držati svoje interesandžijske govorancije.


Znači, šta me iritira u ovoj situaciji? Našoj djeci (ponavljam: potomcima stradalnika) danas će govoriti o „ukupnim srpskim stradanjima“. Niko od prisutnih neće pomenuti da je Bosna i Hercegovina, pa time i Republika Srpska, tih godina bila u sastavu NDH, a koja je opet bila pod italijanskom kontrolom. Sa druge strane Srbija je, primarno zbog Koridora 10, bila u zoni njemačke kontrole. To je produkovalo dvije sasvim različite situacije po naš srpski narod.

Na jednoj strani Drine imali smo nedićevski režim, potpuno odan Trećem Rajhu, gdje su Židovi, Romi i antifašisti progonjeni baš kao i u NDH-ziji. Dobro, možda u bitno manjoj mjeri, ali esencijalno imamo jedinstven obrazac ponašanja. Da sa Njemcima nema šale jasno je demonstrirano u stravičnom kragujevačkom pokolju, no, to je bukvalno jedino teško srpsko stradanje na tlu Srbije.

Analogno tome i antifašistički otpor naše matice Srbije bio je minoran. Pustimo manipulacije sviješću kakve su vršene preko proslavljenih serijala „Otpisani“ (vrlo sličnih „Zvjezdanim stazama“) i filmova Veljka Bulajića. Do neke 1944. i dolaska Crvene armije na prostoru Beograda ubijeno je između jedan i tri njemačka vojnika, dok se na tlu cijele Srbije ti brojevi kreću između četiri i šest. To je vrlo jasan pokazatelj „srpskog antifašizma“ na desnoj strani Drine. Ako nije dovoljan(?) pomenuću i famozni proglas njemačkih okupacionih vlasti u Beogradu gdje pozivaju lokalno stanovništvo da prestane sa prijavljivanjem i „panjkanjem“ svojih rođaka, kumova i komšija.


Elem, na našoj strani Drine, italijanske okupacione snage nisu uspjele uspostaviti čvrstu kontrolu, pa su ustaše divljale kako im bilo volja. Iz brojnih spisa poznato je da su Italijani pokušavali obuzdati ustaše i čak zaštititi srpski živalj, ali je sve to ostalo bezuspješno. Upravo zločini nad našim precima prouzrokovali su da se upravo na tlu NDH uspostavi jedan od prvih u svijetu ozbiljan antifašistički otpor. Ili, bolje da kažem antifašistička borba (NOB).

Znači, ozbiljan antifašizam nije se „rodio“ na tlu Srbije, nego upravo na prostoru NDH i to je naprosto činjenica. Naši direktni preci osnivali su jedinice, pa pokrete i na kraju opštenarodni ustanak protiv fašista. Zato je naša nejač pretrpila zločine genocidnih obilježja i razmjera! To je ono šta naša dječica moraju znati, a teško da će čuti od Aleksandra Vučića, pa i od našeg prezidenta Dodika.

Elem, postoji još nešto šta naša djeca moraju znati, a tiče se i nešto novije istorije. Danas premijer/predsjednik Vučić dolazi na TLO REPUBLIKE SRPSKE! E pa ni ta Srpska nije nastala bez teških stradanja i žrtvovanja – zna se i čijih. Istorija se samo „vrti u krug“, a neke konstante ostaju.

Da se razumijemo, ono do kraja, Republika Srpska i Republika Srpska Krajina stvorene su kao instrumenti srpskog naroda kroz koje smo pokušali opstati u prethodnoj zajedničkoj državi – Jugoslaviji. No, posljednji udarac, onaj „glogov kolac“, našim idejama zadao je Slobodan Milošević još 1992. godine i to proglašenjem Savezne Republike Jugoslavije na teritoriji Srbije i Crne Gore.

Apostrofiram: „zvanični Beograd“ je odlučio da Srpsku i Srpsku Krajinu „amputira“ iz jugoslavenskog prostora. Time nas je primorao da svoju borbu (već započetu sa bitno drugačijim ciljevima i idejama) preinačimo, odnosno da se ponovo „snalazimo“ unutar BiH i Hrvatske, iliti nekadašnje NDH!

Jeste nama Srbija pomagala, no i mi smo najveći dio te „pomoći“ plaćali dojče markama, to su naprosto nepobitne činjenice. I kad smo ostali bez maraka, kad nam je opasnost bila najveća, kako se ponio „zvanični Beograd“? Franjo Tuđman ih je isprepadao neispravnim/nekompletnim S-300, prikazanim na paradi uoči „Oluje“. Alo, sjeća li se neko da je tih dana Slobodan Milošević bar zaprijetio uključivanjem u rat zarad spasavanja naroda od nezapamćenog egzodusa i stradanja? Nije!


I danas pred našom djecom stoji novi Milošević u liku Aleksandra Vučića, te okupljenima govori o UKUPNIM srpskim stradanjima. E nećemo tako! Naša stradanja su bila između '91. i '95., a njihova tokom 1999. Sad, da su 1995. intervenisali kako smo se mi nadali, a cio svijet očekivao, vrlo vjerojatno ne bi ni došli do famoznog „Milosrdnog anđela“.

Elem, kad smo već kod te teme moram podsjetiti da je upravo Milorad Dodik davne 1997. izvršio državni udar ili izveo prvu u svijetu „obojenu revoluciju“. U čije ime i interes? Dodik je kao NATO agent omogućio konačnu okupaciju Republike Srpske i za interese NATO stvorio pretpostavke za bombardovanje SRJ. Apostrofiram: Milorad Dodik bio je jedan od ključnih NATO saradnika u bombardovanju Srbije i potonjem rušenju Miloševića (u funkciji okupacije Srbije). I danas taj isti „Milosrdni Milorad“ našoj djeci drži „istorijski čas“ o srpskim stradanjima. Alo, pa ima li ovde kraja tragi-komedijama?


Znači, da ovaj tekst zaključimo jednom preporukom. Naša djeca su danas ozbiljno „kontaminirana“ (kontaminacija svijesti) i svakom roditelju preporučujem da obavezno izvrši dekontaminaciju. Kako to izvesti? Dovoljno je djecu podučiti kako su njihovi direktni preci stradali u svjetskim ratovima i ovom našem posljednjem. Neka djeca znaju „porodičnu istoriju“ jer ćemo ih tako najbolje zaštititi od kvaziistoričara poput Dodika i Vučića.

субота, 22. април 2017.

Fra Ivo Pavić: božji iscjelitelj ili prevarant?


U Šurkovcu kod Prijedora, seocetu sa manje od stotinu stanovnika, svakog vikenda pohrli na hiljade vijernika iz ex-Yu regiona i Evrope zarad molitve katoličkog „čudotvorca“ fra Ive. Hajde da se malo pozabavimo tim fenomenom.
 
Za početak recimo da je kontraverzni fra Ivo Pavić na molitvama uspijevao okupiti i po nekoliko desetina hiljada vijernika. Međutim, hrvatska katolička zajednica (institucionalno) vrlo je skeptična prema onome šta ovaj sveštenik radi. Zato nas i ne treba čuditi što se iz Hrvatske preselio u Šurkovac.

Za neupućene moram istaći kako je fra Ivo u Šurkovac došao negdje 2009. godine, da je na mjestu porušene katoličke crkve izgradio velelebno novo zdanje u i oko kog drži „seanse“. Fascinantno je kad vikendom prolazite tuda i vidite parkiranih pedeset ili stotinu autobusa, nekoliko stotina automobila i nepreglednu masu vijernika.

Znači, prednje narečeni pokazatelji govore da u fra Ivinim molitvama ima nešto intrigantno, fascinirajuće i svakako nesvakidašnje. No, pitanje je: šta? Šta se to istinski dešava u jednom seocetu Republike Srpske?

Da bih objasnio ovaj „fenomen“ moram naglasiti kako sam prilikom jednog obezbjeđenja (policijskog) preko tri sata proveo na mjestu molitve i pomno pratio šta se dešava. Znači, bio sam u prilici da pojavu posmatram kao kriminalista po obrazovanju i dvodecenijskom iskustvu.

Pogrešno je pretpostaviti kako kriminalistička znanja nisu dovoljna za kvalitetnu spoznaju onoga šta fra Ivo čini. Kriminalistika nas osoposobljava da namećemo volju kriminalcima, pa i onima sa respektabilnim iskustvom i znanjem, dok, na drugoj strani, fra Ivo svoju volju u principu nameće neobrazovanoj svjetini, bolesnicima, starim osobama i sličnim kategorijama vrlo podložnim manipulaciji.

Pritom, moram naglasiti kako ja pripadam „staroj školi“ kriminalistike, obrazovanoj na znanju i iskustvu velikana bivše države kao što je bio Zvonimir Roso. Zamislite policijskog eksperta, koji se dodatno usavršavao u oblastima psihologije, neurologije, nauropsihijatrije i štočega pride. U svojim knjigama prenosio je svoje znanje i iskustva upravo kroz konkretne primjere, kakve sam u praksi nebrojeno puta provjerio i potvrdio kao učinkovite. Elem, nije ovo tekst o meni, nego o „šurkovačkom fenomenu“, ali moram istaći i na bazi kakvih kompetencija dajem mišljenje.

Dakle, šta to čini naš fra Ivo?

Prvo moramo apostrofirati da vijernici na molitvu dolaze sa nekoliko stotina kilometara udaljenosti (ponajviše iz Hrvatske, ali i iz daljeg inostranstva). Mnogi dolaze gladni ili slabo nahranjeni, šta znači dodatno iscrpljeni. One bolesne i starije bukvalno unose u crkvu.

Pri tom nije za zanemariti ni činjenica da vijernici dolaze sa već dobrano uspostavljenim predubjeđenjem da se u „ruke Božje“ predaju preko iscjelitelja, čudotvorca, harizmatika... Upravo dolaze ubijeđeni da će pasti na pod kad ih fra Ivo dotakne svojom „čudotvoračkom rukom“.

Znači, ukratko sam pojasnio nad kakvom masom fra Ivo započinje svoju dobro uvježbanu seansu. Sad mogu preći na njegovu metodologiju i sredstva kakvima se služi.

Prvo šta ovaj sveštenik čini jeste propovjed o grešnosti, o ljudskoj krhkosti, o „strašnom sudu“ koji prijeti svima koji ne traže oprosta (posebno preko njega). Kako rekoh priprostu svjetinu, kakvu u principu okuplja, nije teško zastrašiti.

Nakon toga slijedi „faza traženja oprosta“ u formi molitve. To započinje govornom molitvom, a završava kolektivnim pjevanjem crkevih pjesama. Pjevanjem upravlja orkestar posebno postavljen radi stvaranja atmosfere.

To je faza kad fra Ivo polako „testira“ masu pozivima da ustanu, podignu ruke, da se grle i ino. Na vrhuncu kolektivne ekstaze fra Ivo umiruje masu, pa ponovo započinje propovijed. Tu nije pitanje samo onoga šta on izgovara, nego i načina na koji to čini. Njegov govor je iste visine tona, autoritativan, ma prosto rečeno – hipnotički i sugestivan.

Nakon propovijedi ponovo slijedi zajednička glasna molitva, pa ponovo muzika i pjevanje... Uglavnom, za mojih tri sata provedenih na licu mjesta uslijedilo je trostruko ponavljanje opisanih sekvenci. Pritom, primjetno je kako su propovjedi sve oštrije, zajedničke molitve sve glasnije, dok horsko pjevanje postepeno prelazi u klasičan kolektivni trans.

Znači, ljude premorene putovanjem, gladne, iscrpljene, a dobrim dijelom stare, bolesne i iznemogle, fra Ivo dovodi u poziciju apsolutne kontrole nad masom. Tek tad i nad tako iscrpljenom masom slijedi famozno „izbacivanje zloduha i blagoslov“ – ono po čemu je fra Ivo prepoznatljiv, ono šta ga čini „čudotvorcom“!

Vijernici polako prilaze svešteniku jedan po jedan, ili ih dobrim dijelom donose. Tada ih on pita odriču li se grijeha i zlih duhova. Kad dobije potvrdan odgovor on na njihovu glavu polaže svoju ruku. U pravilu vijernici nakon toga padaju na pod, ali im u tome dobrano pomažu prisutni koji ih pridržavaju.

Znači, došli su sa željom da pred fra Ivom padnu na tlo, tako da tim „padanjem“ u stvari sami sebi „pravdaju“ putovanje, iscrpljivanje, molitvu... Kako prednje rekoh mnogi zbog starosti i bolesti  ionako ne mogu samostalno stajati, a gro njih tek podliježe instrumentalizaciji mase kakvu ovaj sveštenik vrlo vješto čini.

Ono šta želim apostrofirati jeste moje mišljenje da fra Ivo Pavić samo uspješno manipuliše masom i ništa više! No, da bih to dodatno potkrijepio moram priznati kako svoje mišljenje ne zasnivam samo na znanjima u oblasti kriminalistike, nego i na znanjima i vještinama javnosti potpuno nepoznatim.

Davno, još kao mladić, proučavao sam metode medicinske hipnoze, sugestije, autosugestije, te opšte psihologije (prije negoli sam psihologiju izučavao kao nastavni predmet). Poznajem nekih desetak metoda medicinske hipnoze i mogu reći da u tome nema ničeg misterioznog, pa ni pretjerano teškog. Prosječnu osobu, normalno koja želi i prihvata da se podvrgne hipnozi, uspijevam dovesti u stanje duboke hipnoze za nekih minut (maksimalno dva). Ističem kako to ne činim često, odnosno da vrlo rijetko pribjegavam hipnozi, i to iz prostog razloga što nemam pojma šta bih činio sa hipnotisanom osobom. Ja nisam psihijatar pa da hipnozu koristim kao sredstvo liječenja, tako da sam jedino ispraktikovao kako osobu dovesti u hipnotičko stanje i vratiti je iz istog.

Hipnozu pominjem samo radi argumentovanja navoda da je lako manipulisati ljudskom psihom do stanja u kom je osoba potpuno pod kontrolom drugoga. No, za razumijevanje „fenomena“ fra Ive mnogo važnija su znanja u oblasti sugestije i autosugestije. Vidite, prije nekih 2 500 godina u antičkoj Grčkoj postojali su hramovi u kakvima su sveštenici liječili bolesnike „čistom“ sugestijom. Prvo bi paljenjem eteričnih ulja bolesnike dovodili u stanje polusna, a potom bi jednom po jednom govorili kako može i treba da ozdravi.

Znači, nije „naš“ fra Ivo ništa novo izmislio, nego samo manipuliše sviješću ljudi onako kako su to mnogi činili hiljadama godina. Ili, da se prisjetimo kako „svetilišta“ poput šurkovačkog i „mesija“ poput fra Ive u Sjedinjenim Državama imamo na hiljade. Ponavljam: na hiljade! I to danas, a ako se prisjetimo 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, kad je to doseglo svoj vrhunac, onda doista nemamo o čemu pričati.


Na kraju ostaje mi samo da se zapitam: da li je fra Ivo Pavić heretik? Ukoliko zloupotrebljava ljudske zablude, muku ili tek vjerovanje, onda on čini bogohuljenje i herezu. To da nije čudotvorac zasigurno zna svako iole racionalnog promišljanja, no, ključno pitanje jeste: da li je prevarant? Po mom sudu jeste! Samo, ukoliko je varalica, onda je i heretik – to ukazuje elementarna logika. Znaju to odlično i katolički biskupi u BiH- i Hrvatskoj, samo im je ipak „drag“ novac koji fra Ivo prikuplja o ogromnim iznosima i redovno im prosljeđuje.