среда, 31. мај 2017.

Zbogom Republika Srpska


Nakon decenijske nezapamćene borbe protiv Dodikovog režima, a u cilju opšteg boljitka, donio sam odluku da ODEM iz ove i ovakve Republike Srpske. To naprosto činim zarad budućnosti svoje djece i porodice uopšte.


Piše: Borislav Radovanović

Preko 25 godina svog života „potrošio“ sam na stvaranje, štićenje i razvoj Srpske. Činio sam to i kao borac, i kao kriminalista (policijski operativac), i kao uzbunjivač i kao humanista. Pritom, nikad ništa nisam tražio zauzvrat! Normalno, ništa nisam ni dobio.

Sa druge strane praktikujem da svakih bar 5-6 godina načinim „životni presjek“ tako što proanaliziram sva relevantna pozitivna i negativna dešavanja. Tako činim i ovih dana. I znate šta sam „izračunao“?

Prvo, moja profesionalna karijera na polju bezbjednosti, sa preko 25 godina iskustva i 17 godina priznatog obrazovanja u domenu struke, definitivno je i nepovratno razorena. Čak i da doktoriram (šta je moj primarni cilj) za mene ovde nema zaposlenja. Znači, za moju porodicu u Srpskoj nema egzistencije. Ili, da se i dalje zavaravam kako bolovanjem mogu sačuvati zaposlenje, kako to činim zadnjih 4-5 godina!?

Već nekoliko mjeseci po prijemu plate moram u banku nositi 50-60 maraka da namirim manjak - šta mi je ministar Lukač krajnje bezobzirno nametnuo. Takvu situaciju suludo je produžavati.


Drugo, vlast Srpske pretvorila me je u „personu non grata“. Kad uđem u neki policijski objekat kolege se sa mnom pozdrave, a onda im refleksno pogled odluta u pravcu kamere. Nakon tolikih godina provedenih u zajedničkom radu ljudi se boje pozdraviti sa mnom!

Počesto mi se  dešava da me poznanici pozdrave u gradu, a onda se osvrću u provjeravanju da li je to neko vidio. Građani se u načelu boje policije, a u ovdašnjem slučaju to je mnogo, mnogo izraženije. I kakvoj se budućnosti mogu nadati kad me ljudi ne smiju slobodno pozdraviti? Ogroman broj onih koji me pozdravljaju čine to iz poštovanja ili bar kurtoazije/pristojnosti, pa makar ih to i „koštalo“ problema. No, poenta je u tome da se svi mi zajedno nismo borili za ovakvu strahovladu.

Treće, razorili su mi život! Za mene manje-više, ali imam troje djece, suprugu i majku o kojima moram brinuti. Znači, nisam samo ja u pitanju. Samo, kako da se kao persona non grata pobrinem za porodicu i prosperitet?

Mogao bih ovako nabrajati u nedogled, ali poenta je valjda jasna – sa 47 godina moram napustiti Republiku Srpsku i negdje drugo tražiti budućnost.

Za mjesec-dva trebao bih dovršiti već započete radove na kući (ništa spektakularno), a onda slijedi oglas PRODAJE SE. Nakon prodaje porodica i ja krećemo na put ka novom utočištu. Elem, tu slijede brojne dileme.

Njemačka ove godine traži preko milion novih radnika, samo je pitanje da li da „bacim“ pet godina akademskog obrazovanja? Znači, imam gdje otići u daleko inostranstvo, ali je to skopčano sa brojnim odricanjima.

Zato ozbiljno razmišljam o zemljama okruženja. Pokušaću određene „kombinacije“ u Srbiji, ali se bojim da Srbin u Srbiji i nije „pretjerano tražena“ kategorija. Još uvijek imam mogućnost da se odreknem B-H državljanstva i steknem hrvatsko državljanstvo. No, u tom smislu kao možda bolje rješenje nameće se Federacija BiH.

Kad dolazite iz kategorije građana od nekih tri odsto vaše šanse za profesionalno pozicioniranje su mnogo veće. Nikad nisam bio sklon lažima, pa tako i ovde otvoreno kažem kako mi je cilj političko pozicioniranje. Odbio sam ili „izvrdao“ brojne političke ponude, jer sam nastojao ostati izvan tog „blata“, no stvari se mijenjaju. Posebice usljed nužde.

To znači da politički akteri više nemaju potrebe meni dolaziti sa ponudama (kao ranije), nego ću to ja činiti – takođe sa „ponudom“ svojih znanja i sposobnosti. Onaj ko mi obezbijedi egzistenciju može računati da će time uveliko politički profitirati. Normalno, to isključuje SNSD i SDA, gdje, sa druge strane, postoji jednaka netrpeljivost.

Dakle, nema žurbe – izbori koji mene zanimaju dolaze tek za godinu i koji mjesec, tako da imam mogućnosti detaljno iskristalisati gdje i kako. Istovremeno to znači da nemam vremena na pretek jer izbori nisu nimalo jednostavna i laka problematika. Ipak, ključnu odluku o napuštanju Republike Srpske sam donio, tako da ću se u daljem isključivo voditi sopstvenim interesima i na bazi ponude-potražnje.


Za kraj moram apostrofirati jednu činjenicu. Nikad ništa nisam tražio od Republike Srpske (samo sam davao!), pa ni ubuduće nemam namjeru nešto zatražiti. Mnogo jednostavnije mi je OTIĆI!

недеља, 28. мај 2017.

EKSKLUZIVNO: Stanislav Čađo na putu u zatvor, a Dragan Lukač ga slijedi


Uskoro se iz francuskog zatvora vraća Nenad Radenković i nije spreman na još četiri godine robijanja zbog saobraćajne nezgode koju nije počinio. Od više izvora potvrđeno mi je da će Radenković priznati istinu, koja u zatvor upućuje bivšeg ministra policije Čađu. Istovremeno, vrlo sam agilan na dokazivanju zločina kakvi će i Lukača pretvoriti u još jednog bivšeg ministra – ROBIJAŠA.


Piše Borislav Radovanović

Nenadu Radenkoviću ističe četvorogodišnja zatvorska kazna zbog krijumčarenja oružja u Francusku. Razumljivo je da mu je neprihvatljivo produžiti robijanje za još četiri godine, koliko je nepravosnažno osuđen u Banjaluci, a ponajmanje za krivično djelo koje nije počinio.

Od više izvora bliskih Radenkoviću potvrđeno mi je da on namjerava priznati kako je za novčanu nagradu preuzeo odgovornost za saobraćajnu nezgodu koju je počinio tadašnji ministar policije Stanislav Čađo. I (n)ova istraga zasigurno će ići iz prostog razloga što se vrh SNSD-a davno kotarisao ovog kontraverznog ministra i sve to će javnosti predstaviti kao „čišćenje“ vlastitih redova (kao pozitivnu političku reakciju).

Iz pouzdanih izvora imam informacije  da vrh SNSD-a od prvog dana zna za Čađin zločin i pravne marifetluke, ali tada nisu bili spremni na konfrontaciju jer je ministar bio uticajan i mnogo znao. Prosto, bio je u poziciji da stranki nanese nepopravljivu štetu. Zato je „eliminisan“ tek nakon dvije godine, postepeno i sistematično, da SNSD i Dodik ne bi pretrpili nikakvu štetu.


Elem, vrijeme je da u ovom dijelu teksta objelodanim prvu ekskluzivu. Prije sporne nezgode ministar Čađo je u jednom poznatom banjalučkom restoranu zakazao rođendansko slavlje, te pozvao Dodika i vrh stranke. Obzirom da su načuli za spornu „saobraćajku“ većina pozvanih je očekivala otkazivanje proslave. Kad je to izostalo, onda su pohrlili da vide Čađin izgled i reakcije. Kad je u salu ušao sa langetom na nozi svima je bilo jasno sa kakvim čovjekom imaju posla.

Nakon toga unutar stranke nastupila je ozbiljna netrpeljivost prema Čađi, ali su svi disciplinovano čekali Dodikovu „presudu“. I, kako rekoh, Dodik se odlučio na anuliranje partijske štete i odlaganje Čađine eliminacije.

Druga ekskluziva odnosi se na špekulacije o Čađinoj umiješanosti u Radenkovićevo hapšenje u Francuskoj. Mnogi tvrde da je Čađo to hapšenje bukvalno „namjestio“! Prema mojim saznanjima, a bio sam akter te istrage, mislim da je Čađo tek nakon moje depeše doznao da je ovaj uhapšen.

Konkretno, u to vrijeme Uprava kriminalističke policije (UKP) zadužila me je da operativno pokrivam Mirka Bakića iz Prijedora, koji je uhapšen zajedno sa Radenkovićem. Prva saznanja o ovim događanjima dolaze nakon što je majka tada već uhapšene Danke Marinković prijavila njen nestanak. Obzirom da je majka prijavila kako je Marinkovićeva otputovala u Njemačku sa „pokrivenim“ Mirkom Bakićem, odmah sam započeo provjere.

I tu počinje svojevrsna anegdota. Naime, ukucao sam Mirko Bakic u Guglov pretraživač i uočio niz tekstova na francuskom jeziku. To je odgovaralo informaciji da je Marinkovićeva uhapšena u Francuskoj, pa sam započeo prevođenje tekstova. Ubrzo sam „naletio“ na saopštenje francuske policije o tome ko je sve uhapšen, šta je od oružja pronađeno, kome je oružje bilo namijenjeno, te kako je hapšenje rezultat višemjesečne istrage francuske, slovenačke i B-H policije.

Taj tekst sam preveo, gramatički sredio i kao depešu uputio na više adresa, od kabineta ministra, pa naniže. Ubrzo se moj mobilni telefon „usijao“ od poziva iz vrha MUP-a, pošto ih je interesovala autentičnost i izvor informacija. Nikom nisam rekao šta sam učinio, nego se sa svima sprdao kako sam pozvao svog prijatelja i kolegu u Francuskoj, koji mi je dostavio sve informacije. Mnogi su u tu šalu čak i povjerovali obzirom da su znali kako mi je nekoliko godina prije toga jedan francuski visokopozicionirani oficir IPTF nudio da izaberem radno mjesto i ljude sa kojima ću da sarađujem na polju suzbijanja organizovanog kriminala. Njegovu ponudu sam odbio, jer nisam ja Dragan Lukač pa da služim okupacionim vlastima (i npr. za njihov interes izvodim državne udare kao što je on učinio 1997.).

Po reakcijama osoba iz vrha policije zaključio sam da nisu imali pojma o tome šta se događa, a bez njihovog učešća Čađo nije mogao (sam!) namontirati ništa. E drugo pitanje je zbog čega je MUP odbio moje inicijative da nastavimo sa ovom istragom obzirom da je krug počinilaca krijumčarenja oružja u Francusku bio mnogo širi od petoro uhapšenih, pa čak uključivao i jednog policajca! I osobe koje su oružje otkupljivale u Parizu su takođe naši državljani i vrlo zanimljivi sa aspekta islamističkog radikalizma.

Nakon višestrukih terorističkih napada u Parizu ponovo sam potencirao potrebu nastavka istrage, obzirom da je djelimično korišteno ovdašnje oružje i municija, ali ni tada nisam naišao na zainteresovan vrh policije. U početku je istrage stopirao Čađo, ali se kasnije pokazalo da Miloradu Dodiku nije bilo u interesu razjašnjavanje svih događanja i rizik da se usputno otkrije istina o Čađinoj „saobraćajki“.

Elem, zanimljivo je da su i državne institucije bile ozbiljno letargične spram ovih istraga. Da bi shvatili zašto je to bilo tako moram podsjetiti da je na čelu Agencije za istrage i zaštitu – SIPA bio Dodikov kadar Goran Zubac, dok je funkciju ministra bezbjednosti obavljao Fahrudin Radončić, koji je kalkulisao sa činjenicom da unutar bošnjačkog biračkog tijela zasigurno ne bi „profitirao“ razotkrivanjem bošnjačkog elementa u krijumčarenju oružja i učešću u teškim terorističkim zločinima.

Ovde se nemeće logično pitanje: da li će sad SNSD-ovac Dragan Lukač istraživati krimene SNSD-ovca Stanislava Čađu. Hoće i to iz dva razloga. Prvo, Dodik je (prednje rečeno) spram Čađe načinio potreban odmak i sad ga može „pustiti niz vodu“. Drugo, policija će u ovom slučaju postupati po naredbama tužilašta i suda, a tu ima malo prostora za špekulacije. Ponavljam, postoji prostor za manipulacije, ali je bitno smanjen.

LUKAČ JE GORI „MRAČNJAK“ OD ČAĐE

Ovaj tekst koristim i da javnost obavijestim kako sam ministru Lukaču uputio dopis u kom ga pitam da li je moja izjava iz decembra prošle godine, data inspektorima UKP-e, dostavljena tužilaštu (na šta je policija zakonski obavezna), te da li su za proteklih pet mjeseci preduzimane kakve krivičnoprocesne i operativne radnje unutar policije. Posebno sam ga zapitao: da li me je suspendovao zbog takvih izjava?

Naime, inspektorima UKP-e dao sam izjavu o dva konkretna slučaja teških oblika korupcije ministra Dragana Lukača, načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića i bivšeg načelnika CJB Prijedor Vojislava Pelkića. Pritom, naglašavam kako u izjavi posebno objašnjavam korupcionu spregu prozvanih spram međunarodnog organizovanog kriminala. Koliko je meni poznato sa ovom izjavom upoznat je vrh naše policije, ali i dalje „skuplja prašinu“ u ladicama više pojedinaca.


Pritom sam ministru i dostavio primjerak izjave kako se ne bi mogao „praviti blesav“ i tvrditi da mu moji navodi nisu poznati. Zašto sam ovaj, naoko beznačajan upit, uputio ministru? Vidite, sačekaću njegov odgovor ili bar vrijeme potrebno da mi ga dostavi, a nakon toga sve to ću proslijediti Tužilaštvu BiH i ministru bezbjednosti Draganu Mektiću. U stvari dostaviću to i gospodinu Mihaljici kao predsjedniku Odbora za bezbjednost NS RS, a nakon toga i medijski objelodaniti sadržaj izjave.

Elem, ovo je tek početak mog obračuna sa ministrom Lukačom. Čekao sam sedam mjeseci kako bih dobio potvrdu Lukačove umiješanost u montiranje prijave protiv mene zbog navodnog „ugrožavanja sigurnosti“ načelnika Dalibora Ivanića. Sad posjedujem ključni dokaz i mogu podnijeti prijavu protiv Lukača, Ivanića, komandira PS Prijedor 1 Gorana Lazića i policajca Danka Karanovića.

Pošto znam da ova prijava unutar pravosuđa Republike Srpske  neće lako proći i da će moćnici učiniti baš sve da je izbjegnu (uključujući i moju likvidaciju), zato ću prijavu povezati sa drugom prijavom protiv Lukača koja ide Tužilaštvu BiH.


Obzirom da sam tokom desetogodišnjeg obračuna sa vrhom vlasti Srpske stekao brojna iskustva o tome kako je „napad najbolja odbrana“ ubrzo će ministar Lukač dobiti još neke moje upite, od kojih bi realno mogao dobiti kakav  udar(npr. u predjelu „malog mozga“, kad velikog nema) i završiti u bolnici. On, osiljen kakav jeste, stvarno nije svjestan da se ovoga puta namjerio na „igrača“ koji će ga totalno razoriti. Moj stav jeste da je njemu mjesto u zatvoru i primijeniću svoje respektabilno znanje i iskustvo da ga tamo i smjestim.

Mnogi mi ukazuju da precjenjujem svoju moć, no, sačekajmo kraj „rata“ i tek nakon toga ćemo razmotriti rezultate. Elem, ono šta mi mnogi ukazuju jeste opasnost kakvoj izlažem porodicu i sebe i to čine na osnovu znanja o tome kakav „mračnjak“ je Lukač, pri čemu zaboravljaju da sam i ja bio pripadnik specijalne policije i neustrašiv borac, kog nije lako zastrašiti. Ko zna, možda sam kao ratni specijalac bio i svjedok Lukačovih ratnih zločina. Ko zna...


Svako koga interesuje krajnji ishod ovog okršaja predlažem da jednostavno nastavi pratiti moj blog. 

субота, 27. мај 2017.

Volio sam tog Jesenjina


Slučajno pročitah da se na današnji dan 1878. godine rodila Isidora Dankan, Jesenjinova životna ljubav, i to je potaklo moja sjećanja. Sa 17 godina napisao sam svoj prvi pozorišni komad posvećen ovom pjesniku.


Zanimljivo, u mladosti bukvalno nisam pokazivao niti najmanje interesovanje za poeziju. Kao najmlađi partijski sekretar u BiH (možda i u SFRJ) čitao sam političku literaturu u doista velikim količinama.

Po pitanjima filozofske misli Karla Marksa bio sam „autoritet“ već sa 18 godina, pri čemu mislim na njegove originalne ideje, a nikako na vulgarizacije Lenjina, Staljina ili Kardelja. Tad sam na jednoj tribini izrekao ocjenu kakva je u političkim krugovima izazvala poprilične polemike. Naime, izjavio sam da je kojim slučajem Marks mogao znati da će se socijalizam materijalizovati u Rusiji, Albaniji, pa čak i u Jugoslaviji, on bi sva svoja djela popalio i potrudio se da iza njega ne ostane ništa.

No, u nekom trenutku mog odrastanja susreo sam se sa poezijom Sergeja Jesenjina. Nije mi to bila namjera, ali sam nebrojeno puta iznova čitao pojedine pjesme, tako da sam ih zapamtio. Primjera radi, „Krčamrsku Moskvu“ i danas recitujem bez problema, a posljednji put sam je pročitao prije pune tri decenije.

I kako to biva, jedno vodi drugom, tako da sam svoju ljubav pretočio u pozorišni komad. I sa današnje pozicije mogu slobodno reći da je u pitanju avangardan scenarij. Načinio sam odličan spoj dijaloga i Jesenjinovih pjesama. Zamisao je bila da dočaram posljednju noć provedenu u hotelu „Angleter“, poslije čega je pjesnik izvršio samoubistvo.

Pored scenarija, režirao sam taj komad i odigrao glavnu ulogu. I predstava je izvođena desetak i više puta u različitim prilikama i ambinetima. Više puta tadašnje novine pisale su o meni kao mladom umjetniku (17 godina) kakvom umjetnički kritičari predviđaju blistavu budućnost. Elem, poslije toga napisao sam desetak komedija i više nikad nisam se vratio „ozbiljnoj“ umjetnosti. Jednostavno, više nikada nisam našao inspiraciju/ljubav kakvu sam osjećao prema Jesenjinu.

skica portreta mog oca
Kad se već hvališem svojim umjetničkim talentima pomenuću i događaj prije prve izvedbe predstave u mojoj školi. Za tu priliku izradio sam veliki plakat sa Jesenjinovom slikom u središtu. Slika je bila zaista izvanredno urađena, tako da je profesor ruskog jezika i jednako zaljubljenik u Jesenjinovu poeziju pitao me da li sam normalan. Zar da takav rad izložim na zidu školskog hodnika? Oduzeo mi je plakat, izrezao sliku, uramio je i okačio na zid svog kabineta.

Doduše, poslije srednje škole i odsluženja vojnog roka „sustigao“ me rat u Hrvatskoj, pa u Bosni, tokom kog sam završio u policiji. Nakon rata studirao sam kriminalistiku, jednu doista privlačnu humanističku nauku, kakvoj sam posvetio 20-ak godina. Više nikada se nisam vraćao ka umjetnosti, osim što sam napisao 5-6 mini komedija za djecu u kakvima su glumili moji klinci i njihovi drugari. Moj najstariji sin se kroz te komedije „pronašao“ u glumi, pa završio ljetnu školu glume i danas je član trupe prijedorskog pozorišta. No, i pored nespornog talenta za par godina završiće na pravnim naukama i daleko od umjetnosti (kao i njegov otac.

Za kraj, po sjećanju napisaću par Jesenjinovih stihova:

Volelo me mnogo žena
i ja sam poneku ljubio usput,
al' mene muči svakog božjeg trena
kakvom sam to silom vinu primaknut.

U beskonačne noći pijane
sred veselja najednom ko krv
prokapaju moje oči sane
k'o palog lista s jeseni crv.



Znam da će ovaj tekst pratiti slaba čitanost, jer uveliko odudara od mojih standardnih istupa, no, možda če nekom vijernom čitaocu pomoći da bolje shavti moje ideale, motive i ukupnu spoznaju.

четвртак, 25. мај 2017.

Ponosno sam nosio Titovu štafetu


Prije 30 i nešto godina, kao primjeran omladinac, imao sam čast nositi Štafetu mladosti. Pritom sam kao pionir, komunista i vojnik višestruko se zaklinjao Jugoslaviji i ideji južnoslavenskog bratstva i jedinstva, i tih zakletvi držim se i danas.



Piše: Borislav Radovanović

Bilo je to davne 1986. godine kad su mi saopštili da ću kao primjeran omladinac grada Novog Travnika jednu dionicu nositi Štafetu mladosti. Iskren da budem prvo sam uplašeno pomislio – šta ću jadan ako mi ispadne?

Kao 16-ogodišnjak nisam mnogo razmišljao kakvu čast dobijam tim izborom između nekoliko hiljada sličnih. Tek danas shvatam kako je taj čin (izbor) u stvari bio pokazatelj nekakvih mojih ličnih kvaliteta.



Kako mi je bilo dok sam nosio Štafetu? Iskreno, nemam pojma! U nekom transu stajao sam na mjestu gdje su me postavili, te u trenutku preuzeo ovaj predmet i počeo trčati. Vjerujte da nisam ni razgledao predmet u mojoj desnoj ruci (valjda zbog onog straha da mi ne ispadne). Poslije nekoliko stotina metara predao sam Štafetu drugom omladincu i istine radi moram pomenuti da je trans proizveo to da pojma nemam ni o polu omladinaca koji su mi Štafetu predavali ili od mene preuzimali.

autor u RV JNA
Elem, koliko me sjećanje služi, Štafeta je poslije opisanog nošena još godinu-dvije, a onda je ukinuta. Moram napomenuti da sam sa 15 godina počeo objavljivati svoje prve tekstove, a bio sam i urednik školskog časopisa.

Na prijedlog slovenačke omladine da se Štafeta mladosti ukine odreagovao sam tekstom u ovom/svom listu, ali i u tada prestižnom omladinskom časopisu „Naši dani“. Na „slovenačke proračune“ koliko je radnih mjesta moguće otvoriti ukoliko saberemo ukupne troškove obilježavanja Dana mladosti napisao sam da neće biti otvoreno niti jedno radno mjesto (šta se pokazalo istinitim). Sa druge strane bunio sam se što ukidamo simbol po kom smo u svijetu bili prepoznatljivi.

Taman tih godina Amerikanci su organizovali globalnu akciju „Stop AIDS“, za kakvu su ukrali našu ideju nošenja štafete. Podsjetio sam „Slovence“ da traže ukidanje nečega šta je cio svijet prihvatio kao hit. No, ko je tada slušao nekog klinca iz „provincije“?

Ono šta tada nisam shvatao jeste to da je u pitanju samo još jedna gesta razbijanja Jugoslavije – zemlje kojoj sam se zaklinjao. Zakleo sam se kao pionir, a potom i kao komunista sa tek navršenih 17 godina. Na kraju sam se zakleo i kao vojnik JNA.

I nakon svih ovih godina nisam se odrekao ni zakletvi, niti ideja na kojima sam stasavao. Zašto bih? Da li je neko u međuvremenu ponudio bolje ideje? Možda ovi etnoklerici, preodjeveni (bivši) lažni komunisti?

Ovde moram apostrofirati kako se nikada nisam zakleo Republici Srpskoj ili Bosni i Hercegovini. Decanijama sam radio kao policajac, gdje postoji zakonom propisana zakletva, ali sam u službu stupio mnogo prije donošenja tih propisa, pa niko nije tražio da se retroaktivno zaklinjem. Da je traženo – NE BIH PRISTAO!



Zašto se ne bih zakleo Republici Srpskoj? Vidite, u rat sam ušao 3. marta 1992. godine kao pripadnik JNA, kojoj sam se i zakleo. Ideja vodilja bila je očuvanje zemlje u kojoj su moji preci (po mom znanju) ginuli cio vijek, koju su decenijama gradili i u kojoj sam imao mnogo srećnije djetinstvo od onog u kom „uživaju“ moja djeca.

Republika Srpska je stvorena kao ad hok reakcija, iz nužde i nametnutih prilika. Stvorena je kao privremeni političko-pravni instrument preko kog su Srbi nastojali ostati u zajedničkoj državi – Jugoslaviji. To što su se tokom već započetog rata okolnosti promijenile i od nas tražile bitno drugačija rješenja od onih polazišnih je nekakvo drugo pitanje. Esencjalno je da smo u rat ušli braneći svoje pravo da o(p)stanemo u svojoj Jugi.

Elem, dragi moji, ja Republiku Srpsku i danas posmatram kao „privremeno rješenje“ dok na širem okruženju ne proradi glas razuma. Primjera radi, ukoliko postignemo sveopšte srpsko-bošnjačko pomirenje na korak smo do jedne nove unije ili savezne države. Moj politički ideal jeste nova državna zajednica Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, a Hrvati i Slovenci – od volje im. I već na prvom koraku ujedinjenja međusobno najbližih etnija srpske, crnogorske i bošnjačke kroz jedinstvenu državu (najvjerojatnije saveznu) otvara se pitanje – treba li nam Republika Srpska?


Znam ja odlično koliko su moji ideali daleko od sadašnje realnosti, ali znam i da sam roditelj troje djece za čiju budućnost je najbolja opcija ova koju zagovaram. Zato se još uvijek držim starih zakletvi i ubjeđenja.



уторак, 23. мај 2017.

ALKOHOLISANI VOZAČI NISU KRIMINALCI!!


Dragi moji, na moj apel da mi građani dostavljaju tekstove, materijale ili životne priče uslijedila je dobra reakcija. Dostavljeno mi je nekoliko vrlo složenih slučajeva i iste moram pravno obraditi prije objavljivanja.

Zato sam za prvi slučaj UZBUNJIVAČA odabrao jedan jednostavniji predmet naše sugrađanke, čiji identitet mi je poznat, ali zbog straha od policijske odmazde neću ga objaviti.



PRVI UZBUNJIVAČI ODAZVALI SU SE MOM JAVNOM POZIVU

Prvi slučaj JAVNOG UZBUNJIVANJA koji sam odabrao tiče se jedne prilično rasprostranjene i sa mog stanovišta neprimjerene prakse pritvaranja vozača zatečenih da upravljaju vozilom u alkoholisanom stanju.

Piše: Borislav Radovanović

Primjer na koji mi je ukazala moja Fejsbuk prijateljica upravo dokazuje koliko je takva praksa nakaradna, pa čak i diskutabilna sa pozicije ZAJEMČENIH prava i sloboda građana. Šta se tačno dogodilo?

Predmetna gospođa je porodična žena sa djetetom od četiri godine. Ima još jedno odraslo dijete koje je ostalo da pričuva ovo mlađe dok se ona ne vrati. I dok je obavila svoje obaveze uslijedio je poziv prijatalja iz inostranstva, kog nije dugo vidjela.

Našli su se u jednom lokalu, popili piće i ispričali se kako je to kod nas „red“. Naša sugrađanka je pila koka-kolu. Po izlasku iz lokala, nakon nekih pređenih kilometar, gospođu sustiže policijsko vozilo i signalizira joj da zaustavi svoje vozilo.

Kad je upitala za razlog zaustavljanja policajac joj je odgovorio da je viđena kako izlazi iz ugostiteljskog objekta. Onda je od nje zatražio da se podvrgne alkotestiranju. Takvo ponašanje je iziritiralo našu sugrađanku do mjere da je odbila duvati u dreger. Doduše, to nije bio prvi slučaj da ju je isti policajac neprimjereno kontrolisao, šta ju je dodatno iritiralo i navelo na ovakvu odluku.

Ovde moram apostrofirati da se gospođa pouzdala u činjenicu da nije ni okusila alkohol. Kasnije je shvatila koliko je pogriješila. Policajac je jednostavno napisao prekršajni nalog, koji ova intuitivno (pametno!) nije potpisala, te je sproveo u policijsku stanicu radi zadržavanja do 12 sati.

Tu su je uveli u jednu prostoriju sa dva muškarca, dali joj stolicu i kazali da sjedi do daljeg. Kad je shvatila šta joj se događa naša sugrađanka je zatražila da je odvedu na vađenje krvi, kako bi definitivno dokazala da nije konzumirala alkohol. Međutim, policajci su to odbili i to je vrlo problematična odluka.

Zalud je ukazivala kako kod kuće ima maleno dijete koje nema ko da čuva jer i starija kćer ima obaveze, te još zaludnije tvrdila kako uopšte nije pila alkoholna pića, odnosno da je odbila „duvanje“ zbog ponašanja policajca.

Elem, ono šta je našu sugrađanku frapiralo jeste trenutak kad je ušla u prostorije dežurne službe i zatekla policajce kako konzumiraju alkohol. Hej, nju trijeznu drže pritvorenu, a oni su ti koji se opijaju! Strašno!

Nakon nekoliko sati napokon je puštena iz službenih prostorija i sad čeka sudski postupak u kom najviše strahuje od zabrane upravljanja vozilom.

E sad da ovom slučaju damo i nekakvo pravno tumačenje. Iskreno, nisam stručnjak za saobraćajne propise (krivično pravo je moja uža specijalnost), ali sam dovoljno godina radio kao policajac, pa znam i nekakva opšta pravila.

U našem pravnom sistemu važilo je pravilo (zakonsko) da građani mogu odbiti duvanje u dreger i uzimanje uzorka krvi. Zato je predviđen mehanizam ljekarskog pregleda  kao konačni oblik utvrđivanja alkoholisanosti, kakav građani ne mogu odbiti.

Znači, naša sugrađanka je imala puno pravo odbiti aklotestiranje dregerom bez da čak objašnjava svoje razloge. U tom slučaju policajac je mogao primijeniti druga dva pomenuta načina ispitivanja, a zbog čega to nije učinio moraće objasniti sudiji.

Da se nešto razumijemo, praksa modernih društava jeste da se policajac ne smije ni pojaviti na sudu bez materijalnog dokaza nečijeg prekršaja (snimak, nalaz, očitanje uređaja i ino). Sudovi uspostavljaju ravnopravnost stranaka u postupku i ne prihvataju ovdašnje nakaradne prakse da riječ policajca vrijedi više od riječi građana. Zato, policajci pribavljaju dokaze!

Elem, inače ta praksa „pritvaranja do otrežnjenja“ je toliko nakaradna i budalasta da to svijet nije zapamtio. Vidite, kad sam ja radio kao mladi policajac isključivali smo iz saobraćaja i vozače i vozila. Za tu namjenu imali smo male bločiće (jedva 10 cm dužine) u kakve smo upisivali ime i prezime isklučenog vozača ili registarske ozake isključenog vozila. Jedan akt izdavan je vozaču, a drugi zadržavan kao dokaz i evidencija.

Bilo je i tad slučajeva da isključeni vozač krene vozilom, ali ako bi bio uhvaćen odmah bi ga sprovodili sudiji za prekršaje koji bi mu odmjerio „dobru“ kaznu – čak i zatvorsku. To je praksa kakva je decenijama dobro funkcionisala, a onda se „trust policijskih mozgova“ dosjetio da ljude lišava slobode do otrežnjenja. Budaletine u vrhu policije razmišljaju da će baš svi vozači nakon isključivanja iz saobraćaja zloupotrijebiti situaciju/mogućnost i ponovo sjesti za upravljač, te da sve odreda treba „spriječiti“ u tome. To normalan čovjek nikako ne može prihvatiti kao zdravorazumsko ponašanje.

U daljem moram prepričati i jedan slučaj iz mog Prijedora. Dogodilo se da se zbog alkoholisanosti istovremeno pritvorili 5-6 mangupa (ono u pozitivnom smislu). Inače je problem što „trust policijskih mozgova“ predloži zakon, „taster-poslanici“ ga izglasaju, a niko da obezbijedi uslove za sprovođenje zakona. U Republici Srpskoj gotovo da nema niti jedna policijska stanica u kojoj je uređena adekvatna prostorija za zadržavanje lica. Zato su naši policajci prinuđeni da se snalaze kako znaju i umiju.

Tako se dogodilo da su prijedorske mangupe pritvorili u restoran koji radi u sastavu policijskog objekta. Zamislite, iznajmite privatniku prostor, a onda u njega smještate lica lišena slobode (pravno suluda situacija). I čega su se naše barabe dosjetile?

Ustanovili su da su vrata raskladnog uređaja elastična, te da je moguće zavući ruku i izvaditi pivo. I tako su mangupi vadili jedno po jedno pivo, pili i glupirali se do doista smiješnih situacija (dubili na glavi, skakali i ino). Uglavnom, iz stanice su izašli mnogo pijaniji negoli što su dovedeni. Vjerujte da sam čak gledao snimak događanja u stanici i slatko se nasmijao.

Znači, lišavanje slobode zbog alkoholisanosti  je „umotvorina“ kakve se samo blentavi Bosanci (svih etnija) mogu dosjetiti i znate li do kad će se taj zakon primjenjivati? Dok neko nekog ne ubije, siluje ili dok se ne dogodi kakvo teško zlo za koje će odgovornost snositi policija. Ili, dok se ne nađe neko dovoljno uporan da ovu zakonsku budalaštinu ne obori na ustavnom sudu.


PIŠITE MI I DALJE, DOSTAVLJAJTE SVOJE TEKSTOVE ILI ŽIVOTNE PRIČE!

понедељак, 22. мај 2017.

Poturice u Svetosavlju


Moram patrijarha Irineja kritički zapitati: zašto u pravoslavnim hramovima prve redove mahom zauzimaju POTURICE?


Piše: Borislav Radovanović

Negdje krajem 1990. godine u centru Zagreba katolički sveštenik započinje molitvu riječima:

Pozdravljam vas bivše drugove (komuniste op.a.) u prvim redovima, pozdravljam i gospodu u središtu hrama, a pozdravljam i vas prave vijernike u zadnjim redovima.“.

Ovakav „pozdrav“ dan-danas može izreći većina pravoslavnih sveštenika, no u zadnjih dvije i po decenije to nije uradio niti jedan. Zašto? Ukoliko naši sveštenici iole poštuju postulate Svetosavlja trebalo bi kojekakve bitange i lopove da nazovu pravim imenima.

Elem, upravo suprotno: naši sveštenici se klanjaju ratnim i tranzicijskim profiterima, lopužama koje su opljačkale ovaj narod i društvo, pa čak i njihovim prišipetljama. I sve se svodi na taj prokleti novac, ili pridarivanje kako to naši sveštenici vole da kažu. Još samo čekam da nas ubijede kako Bog voli novac ili kako pare grabe po Božijoj volji.

Nisu naši sveštenici „pali s Marsa“ pa da im nije poznato kako pridareni novac uzimaju od najgorih mogućih grešnika, kako je isti uskraćen sirotinji, opljačkan ili stečen teškim kršenjem Božijih zapovjesti. Sve oni to znaju, ali i pored toga uzimaju ne birajući od koga i bez obzira na popratnu grešnost. Tome nas Sveti Sava nije učio!

U drugoj dimenziji ove grešne pojave moram apostrofirati kako ja sve te „preobučene komuniste“ i ideološku bagru redovno nazivam POTURICAMA! Zašto baš poturicama? Pa upravo zato što je to najprikladniji naziv za ovu kategoriju etnoklerika!

Vidite, pogrešno je termin POTURICA vezivati za vjersko konvertovanje u islam. Takva pojava pravilno se naziva poislamizacija. Poenta je u tome da su ovde i prije i poslije Osmanlija postojali izrodi koji su se priklanjali okupatorima, ali nam je od „turskog vakta“ ostao termin koji takve odlično identifikuje – POTURICE.

Riječ poturica nastala je kao skraćenica od fenomena „POSTATI TURČIN“. Neko je na islam prešao da bi zaštitio suprugu od pohotnoga bega, neko da bi ostatak porodice zaštitio od okupatora, a poneko i zato što se „pronašao“ u novoj vjeri. I takve nikako ne možemo nazvati poturicama.

Poturice su samo oni koji koji kroz novi identitet nastoje postati ono šta porijeklom i nasljeđem nisu. Čak, koliko je meni poznato, termin poturica osmislili su Turci kako bi načinili razliku između sebe i onih koji nastoje postati Turci. Postati nešto šta nisu, niti mogu biti.

Srbin po rođenju može samo to i ostati, pa ma koliko religija i ideologija promijenio. Ne može postati Turčinom ma kako to silno želio. I upravo ta želja da postanu ono šta nisu kod poturica izvlači one najgore osobine.

Najgore od svega jeste odnos poturica prema svojim sunarodnicima. Da bi svojim gospodarima „dokazali“ preobrazbu redovno su ispoljavali brutalnost, ubijali, pljačkali, silovali, pa i na kolje nabijali. Taj „narcizam malih razlika“ nagonio je poturice na zločinaštvo, svirepost i mržnju.

Elem, moram istaći kako je kod poturica gramzivost bila i ostala redovno prisutna osobina. Prosto, koristili su novostečenu moć za bjesomučno i bezobzirno bogaćenje. I na tom polju ponovo su žrtve bile njihovi sunarodnici.

I gle sad „čuda“: poturice su u džamijama zauzimale prve redove i trudile se da hodžama pridare što više. Normalno od onoga šta su grijehom stekli!

I kakva je razlika između poturica i etnoklerika koji danas vladaju srpskim narodom i zemljama? Pa čak i drugim južnoslavenskim narodima i novokomponovanim državama? Nikakva! Zato ja našu kvazielitu, redom barabe i grešnike, nazivam POTURICAMA.


Vidite, rušenjem komunizma barabe su prepoznale nove prilike i mogućnosti, pa su preko noći od komunista postajali etnoklerici (Srbi i pravoslavci). No, za njihovu konačnu preobrazbu od presudne važnosti bila je okupacija kakva je nastupila poslije ratova/rata. Naš herojski narod suprotstavio se najmoćnijim silama svijeta i to dobrim dijelom uspješno. Izgubili smo Republiku Srpsku Krajinu, ali smo spram Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije potpisali MIROVNE SPORAZUME.

Poražene snage potpisuju kapitulacije, a neporažene mirovne sporazume i to je prosto postulat bezbjednosnih doktrina. Međutim, ono šta agresori nisu uspjeli u ratu, na kraju su dobili u mirnodopskim uslovima.

Prvo je Milorad Dodik i njegova klika u Republici Srpskoj, normalno uz pomoć NATO agresora, izveo državni udar (septembar 1997.) i potpunu okupaciju. Nakon toga, ponovo uz pomoć „iskusnoga“ Dodika, DOS-manlije vrše samookupaciju i naše matice.

Zauzvrat, za omogućavanje okupacije, moćnici Zapada svoje agente i saučesnike u zločinu pozicioniraju na vlast. I ovi im od tada vijerno služe do današnjeg dana. No, baš kao i u osmansko doba, naši „vladari“ (okupacioni namjesnici) pokušavaju se identifikovati sa novim gospodarima. Pokušavaju postati „veći Amerikanci“ od Ruzvelta ili Kenedija.

Da bi dokazali svoju „amerikanizaciju“ brutalno gaze po sopstvenom narodu, uništavaju ono šta su naši preci vijekovima branili i stvarali, pljačkaju, razaraju i ino. Da bi bili što sličniji svojim gospodarima grade ogromne vile, kupuju najskuplje automobile, odijela i nakit... Trebalo je dokazati kako je njihova nezajažljivost bar približna onoj novih gospodara, a sve sa leđa ovog napaćenog naroda.

I ovde imamo ideološko konvertovanje od komunista do etnoklerika, a razlika je samo u domenu modela manipulacije. Vidite, upravo okupator svoje sluge instrumentalizuje da bar fiktivno zadrže etnička i vjerska obilježja. To je najprostije rečeno učinjeno kako bi okupator prikrio svoje zločine.

Turci su u tom pogledu bili mnogo pošteniji i nisu „mutili vodu“ oko toga ko je ovde gospodar. Sa druge strane Amerikanci, Britanci i ostala bagra pokazala se mnogo perfidnijom. Nisu se jasno deklarisali kao okupatori, a time i zločinci, nego su „stvari“ prepustili svojim slugama. I tu su vrlo racionalno ocijenili da će njihovi okupacioni namjesnici i moderne poturice prljave poslove raditi mnogo bolje od njih samih. To se pokazalo kao dobra procjena!

Na našu žalost Srpska pravoslavna crkva pokazala se kao odličan „saveznik“ i okupatora i modernih poturica. Dok je pravi simbol svetosavlja, blagopočivši patrijarh Pavle, bio živ koliko-toliko obuzdavao je prednje opisane grešne pojave. Ako ništa drugo činio je to vlastitim primjerom i maksimalnim distanciranjem od ološa svih nivoa moći i uticaja. Elem, nakon njegovog upokojenja nestala je i posljednja prepreka sprege poturica i sveštenstva.

Dakle, mogu se pojedinci deklarisati kako im drago, ali je nedvosmisleno da su u pitanju tek okupacioni namjesnici ili sluge gospodara globalizacije i Novog svjetskog poretka. U konačnici za takve koristim termin uveliko uvrijeđen na ovim prostorima – POTURICE. Kad se neko ponaša po modelu poturica, onda on i jeste poturica bez obzira da li se fiktivno deklariše kao Srbin, Hrvat ili Bošnjak.

U rezimiranju ovog teksta postaviću neka pitanja. Ko ponajviše pljačka i uništava srpski narod i Republiku Srpsku? Pa poturica Milorad Dodik. Ko slično čini Hrvatima i Bošnjacima? Poturice Dragan Čović i Bakir Izetbegović. Doduše, Bakir Izetbegović preko Erdogana doista pokušava postati Turčin i to veći od Kemala Ataturka.

Kad svako malo gledam „bratske zagrljaje“ Milorada Dodika i patrijarha Irineja redovno mi poraste krvni pritisak. Pri tom se pitam: ko je od njih dvojice veći grešnik i izdajnik Svetosavlja? U redu, Dodik je klasični poturica, no kako klasifikovati patrijarha? Kad gledam kako se patrijarh i njegove vladike razmeću vilama, limuzinama i zlatom, kako glorifikuju najgori ološ, pitam se: zar se razlikuju od poturica? Ako nisu poturice, e ni sljedbenici Svetog Save zasigurno nisu!