četvrtak, 25. svibnja 2017.

Ponosno sam nosio Titovu štafetu


Prije 30 i nešto godina, kao primjeran omladinac, imao sam čast nositi Štafetu mladosti. Pritom sam kao pionir, komunista i vojnik višestruko se zaklinjao Jugoslaviji i ideji južnoslavenskog bratstva i jedinstva, i tih zakletvi držim se i danas.



Piše: Borislav Radovanović

Bilo je to davne 1986. godine kad su mi saopštili da ću kao primjeran omladinac grada Novog Travnika jednu dionicu nositi Štafetu mladosti. Iskren da budem prvo sam uplašeno pomislio – šta ću jadan ako mi ispadne?

Kao 16-ogodišnjak nisam mnogo razmišljao kakvu čast dobijam tim izborom između nekoliko hiljada sličnih. Tek danas shvatam kako je taj čin (izbor) u stvari bio pokazatelj nekakvih mojih ličnih kvaliteta.



Kako mi je bilo dok sam nosio Štafetu? Iskreno, nemam pojma! U nekom transu stajao sam na mjestu gdje su me postavili, te u trenutku preuzeo ovaj predmet i počeo trčati. Vjerujte da nisam ni razgledao predmet u mojoj desnoj ruci (valjda zbog onog straha da mi ne ispadne). Poslije nekoliko stotina metara predao sam Štafetu drugom omladincu i istine radi moram pomenuti da je trans proizveo to da pojma nemam ni o polu omladinaca koji su mi Štafetu predavali ili od mene preuzimali.

autor u RV JNA
Elem, koliko me sjećanje služi, Štafeta je poslije opisanog nošena još godinu-dvije, a onda je ukinuta. Moram napomenuti da sam sa 15 godina počeo objavljivati svoje prve tekstove, a bio sam i urednik školskog časopisa.

Na prijedlog slovenačke omladine da se Štafeta mladosti ukine odreagovao sam tekstom u ovom/svom listu, ali i u tada prestižnom omladinskom časopisu „Naši dani“. Na „slovenačke proračune“ koliko je radnih mjesta moguće otvoriti ukoliko saberemo ukupne troškove obilježavanja Dana mladosti napisao sam da neće biti otvoreno niti jedno radno mjesto (šta se pokazalo istinitim). Sa druge strane bunio sam se što ukidamo simbol po kom smo u svijetu bili prepoznatljivi.

Taman tih godina Amerikanci su organizovali globalnu akciju „Stop AIDS“, za kakvu su ukrali našu ideju nošenja štafete. Podsjetio sam „Slovence“ da traže ukidanje nečega šta je cio svijet prihvatio kao hit. No, ko je tada slušao nekog klinca iz „provincije“?

Ono šta tada nisam shvatao jeste to da je u pitanju samo još jedna gesta razbijanja Jugoslavije – zemlje kojoj sam se zaklinjao. Zakleo sam se kao pionir, a potom i kao komunista sa tek navršenih 17 godina. Na kraju sam se zakleo i kao vojnik JNA.

I nakon svih ovih godina nisam se odrekao ni zakletvi, niti ideja na kojima sam stasavao. Zašto bih? Da li je neko u međuvremenu ponudio bolje ideje? Možda ovi etnoklerici, preodjeveni (bivši) lažni komunisti?

Ovde moram apostrofirati kako se nikada nisam zakleo Republici Srpskoj ili Bosni i Hercegovini. Decanijama sam radio kao policajac, gdje postoji zakonom propisana zakletva, ali sam u službu stupio mnogo prije donošenja tih propisa, pa niko nije tražio da se retroaktivno zaklinjem. Da je traženo – NE BIH PRISTAO!



Zašto se ne bih zakleo Republici Srpskoj? Vidite, u rat sam ušao 3. marta 1992. godine kao pripadnik JNA, kojoj sam se i zakleo. Ideja vodilja bila je očuvanje zemlje u kojoj su moji preci (po mom znanju) ginuli cio vijek, koju su decenijama gradili i u kojoj sam imao mnogo srećnije djetinstvo od onog u kom „uživaju“ moja djeca.

Republika Srpska je stvorena kao ad hok reakcija, iz nužde i nametnutih prilika. Stvorena je kao privremeni političko-pravni instrument preko kog su Srbi nastojali ostati u zajedničkoj državi – Jugoslaviji. To što su se tokom već započetog rata okolnosti promijenile i od nas tražile bitno drugačija rješenja od onih polazišnih je nekakvo drugo pitanje. Esencjalno je da smo u rat ušli braneći svoje pravo da o(p)stanemo u svojoj Jugi.

Elem, dragi moji, ja Republiku Srpsku i danas posmatram kao „privremeno rješenje“ dok na širem okruženju ne proradi glas razuma. Primjera radi, ukoliko postignemo sveopšte srpsko-bošnjačko pomirenje na korak smo do jedne nove unije ili savezne države. Moj politički ideal jeste nova državna zajednica Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, a Hrvati i Slovenci – od volje im. I već na prvom koraku ujedinjenja međusobno najbližih etnija srpske, crnogorske i bošnjačke kroz jedinstvenu državu (najvjerojatnije saveznu) otvara se pitanje – treba li nam Republika Srpska?


Znam ja odlično koliko su moji ideali daleko od sadašnje realnosti, ali znam i da sam roditelj troje djece za čiju budućnost je najbolja opcija ova koju zagovaram. Zato se još uvijek držim starih zakletvi i ubjeđenja.