среда, 10. мај 2017.

Tako je to u Republici Srpskoj


Nakon sedmomjesečnog bolovanja danas sam se „svečano“ vratio na posao. Nisam radostan iz prostog razloga što već za 10-ak dana očekujem rješenje o suspenziji. To zašto ću biti suspendovan spada u domen socijalne patologije, ali to je „naša“ Republika Srpska.



Piše: Borislav Radovanović

Kratko ću podsjetiti čitaoce da sam 29. septembra 2016. godine ispred zgrade PU Prijedor izveo protestni performans na način da sam vezao crni povez preko očiju, prelijepio usta i ruke vezao bodljikavom žicom. Na grudi sam postavio odštampanu metu na kojoj NIJE PISALO „Ovo je logor“, kako je to MUP „zvanično“ slagao u prijavi i saopštenju.

Fascinantno je da me kao radnika, kolegu ili bar podređenog službenika niko nije upitao zbog čega protestvujem. Umjesto toga patrola policije upućena je mojoj kući. Bez ikakvog naloga i pravnog osnova ušli su u moj privatni posjed, te počeli ispitivati moju suprugu, majku i djecu o tome „šta misle o mom protestu“ i kako se to na njih odražava. Zamislite, moja dvanaestogodišnja Zorana i sedmogodišnji Dragoja nisu ni znali za protest, a kako da onda „čikama policajcima“ objasne svoje osjećaje?!

Uglavnom, ono šta su policajci tada učinili pravno se naziva nezakonito maltretiranje građana! Kad me je supruga obavijestila o tome, iako „ljut k'o puška“ nisam odmah reagovao, nego sam pokušao doznati šta se događa. Međutim, niti u dežurnoj službi nadležne policijske stanice, niti u operativnom dežurstvu centra, nisu bili obaviješteni o ovoj „akciji“ policije.

Tek nakon što od nižih tijela nisam dobio odgovor na moj upit, odlučio sam načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića upitati zašto policija maltretira moju porodicu. Prosto, on je znao odgovor jer je maltretiranje moje porocice i uslijedilo po njegovom naređenju. To što smo nas dvojica u sukobu ne znači da da trebamo napadati porodicu onoga drugoga. Ja bar to nikad ne bih učinio.

Ušao sam u kancelariju njegove sekretarice, upitao da li je načelnik tu i čak POKUCAO na vrata (to su kasnije kvalifikovali kao „nasilan ulazak“). Otvorio sam vrata i zakoračio da uđem, ali me u tom trenutku sa leđa napada samoproklamovani „vozač i pratilac načelnika“ policajac Danko Karanović. Inače, zakonska obaveza policije je da poštuje princip srazmjernostoi u upotrebi sile (upozorenje, naređenje, hvat za ruku, pa tek onda upotreba sile). Elem, Karanović slabo poznaje policijske poslove, obzirom da su mu oni kriminalni mnogo bliži, pa me tako nabija na zid i počinje gušiti. Nakon naredbe načelnika izgurao me je iz kancelarije, ali i dalje me držeći u zahvatu iako nisam pružao nikakav otpor.

Pustio me je tek kad je pritrčalo još 8-10 rukovodilaca i policajaca, i kad sam ga upozorio da me je nezakonito i bez razloga napao. Potom sam sa mobilnog telefona pozvao dežurnog tužioca, te PRVI PRIJAVIO da mi je porodica nezakonito maltretirana, a potom i da sam i lično izložen protivpravnom nasilju.

Da bi „opravdali“ počinjene nezakonitosti akteri ove priče izmišljaju da sam prijetio načelniku, odnosno da sam ja taj koji je počinio krivično djelo. Uhapšen sam!

Možete li samo zamisliti moje emocije u tom trenutku? Maltretirana porodica, ja izložen nasilju, a ovamo uhapšen kao „opasni terorista“! To me je naprosto slomilo i zatražio sam medicinsku pomoć. Radi sanacije preživljene traume nekih dvije sedmice sam zadržan na bolničkom liječenju, a potom još preko pola godine na bolovanju i ambulantnom tretmanu.

I kako to obično slijedi – jedna laž povlači drugu, pa protiv mene podnose prijavu tužilaštvu, pa pokreću disciplinski postupak i ino. Odmah je Ivanić pokrenuo i pitanje moje suspenzije, ali su mu objasnili da zakonski nije moguće udaljiti nekog sa radnog mjesta suspenzijom, kad je već „udaljen“ po osnovu bolovanja. Zato će načelnik Ivanić „po hitnoj proceduri“ to pitanje otvoriti narednih dana.

Samo, moramo ovu stvar i pravno rastumačiti. Vidite, situacija u kojoj nenaoružano lice kao zaposlenik boravi u sjedištu policijske uprave, te „ugrožava“ naoružanog načelnika i njegovog još naoružanijeg „pratioca“, a sve u prisustvu još 10-ak jednako naoružanih policajaca, logički je upravo smiješna. U stvari bila bi smiješna da nije žalosna.

Da bi počinili krivično djelo „ugrožavanje sigurnosti“, za kakvo me terete, prijetnja mora biti STVARNA, ostvariva i realno moguća. Zar sam ja nekakav NINDŽA, pa da nenaoružan predstavljam prijetnju za 10-ak naoružanih policajaca i to još u zgradi gdje boravi još stotinjak policajaca?

No, Dalibora Ivanića ne interesuje kako će se ovaj slučaj pravno okončati. On prosto zloupotrebljava službeni položaj i „gura“ po svome. Tako je izdao i ono skandalozno obavještenje za javnost u kom me je okvalifikovao kao duševnog bolesnika i antisocijalnu osobu.

Međutim, sam Ivanić nije moj ključni problem. Čekao sam da se štetne posljedice materijalizuju u punom obličju i tek sad ću protiv Dalibora Ivanića, Danka Karanovića i komandira PS Prijedor 1 Gorana Lazića podnijeti krivičnu prijavu. Problem u svojoj esenciji leži na narednom potezu ministra Dragana Lukača. Konkretno, ministar će morati da se izjasni oko moje suspenzije.

Da budem iskren već imam nekoliko dokaza o Lukačevoj umiješanosti u krivična djela koja smo moja porodica i ja pretrpili, ali čekam ovaj „ključni dokaz“ (rješenje o suspenziji), nakon kog će on „svečano“ zauzeti mjesto prvoprijavljenog u mojoj krivičnoj prijavi.

Nisam mu oprostio to što je dozvolio da jedan zaposlenik i njegova porodica pretrpe ovakve bezobzirne postupke načelnika kog je kao ministar lično postavio, ali mu još uvijek ostavljam prostora da učini ono šta mu zakon i profesionalni standardi nalažu. Ukoliko odluči drugačije – moraće se suočiti sa posljedicama!

Na kraju ostaje mi samo da se zahvalim svima znanim i neznanim prijateljima koji su mi preko društvenih mreža i lično poželili srećan povratak na posao i pružili riječi podrške. Moram se pohvaliti da broj onih koji su me javno podržali je trocifren, te naglasiti da mi mnogo znače ovakvi izlivi ljudskosti.


Još mi jedino preostaje da vas pozovem da i dalje pratite moje tekstove i javne istupe, jer se ova bitka neće završiti kako su pojedinci zamislili. Odlično sam svjestan svega na šta je ovaj režim spreman, no, ovoga puta namjerili su se na pojedinca koji se „živ predati neće“. Dok sam živ slomiti me neće, a nisu im ni neki izgledi da me pobijede!