subota, 27. svibnja 2017.

Volio sam tog Jesenjina


Slučajno pročitah da se na današnji dan 1878. godine rodila Isidora Dankan, Jesenjinova životna ljubav, i to je potaklo moja sjećanja. Sa 17 godina napisao sam svoj prvi pozorišni komad posvećen ovom pjesniku.


Zanimljivo, u mladosti bukvalno nisam pokazivao niti najmanje interesovanje za poeziju. Kao najmlađi partijski sekretar u BiH (možda i u SFRJ) čitao sam političku literaturu u doista velikim količinama.

Po pitanjima filozofske misli Karla Marksa bio sam „autoritet“ već sa 18 godina, pri čemu mislim na njegove originalne ideje, a nikako na vulgarizacije Lenjina, Staljina ili Kardelja. Tad sam na jednoj tribini izrekao ocjenu kakva je u političkim krugovima izazvala poprilične polemike. Naime, izjavio sam da je kojim slučajem Marks mogao znati da će se socijalizam materijalizovati u Rusiji, Albaniji, pa čak i u Jugoslaviji, on bi sva svoja djela popalio i potrudio se da iza njega ne ostane ništa.

No, u nekom trenutku mog odrastanja susreo sam se sa poezijom Sergeja Jesenjina. Nije mi to bila namjera, ali sam nebrojeno puta iznova čitao pojedine pjesme, tako da sam ih zapamtio. Primjera radi, „Krčamrsku Moskvu“ i danas recitujem bez problema, a posljednji put sam je pročitao prije pune tri decenije.

I kako to biva, jedno vodi drugom, tako da sam svoju ljubav pretočio u pozorišni komad. I sa današnje pozicije mogu slobodno reći da je u pitanju avangardan scenarij. Načinio sam odličan spoj dijaloga i Jesenjinovih pjesama. Zamisao je bila da dočaram posljednju noć provedenu u hotelu „Angleter“, poslije čega je pjesnik izvršio samoubistvo.

Pored scenarija, režirao sam taj komad i odigrao glavnu ulogu. I predstava je izvođena desetak i više puta u različitim prilikama i ambinetima. Više puta tadašnje novine pisale su o meni kao mladom umjetniku (17 godina) kakvom umjetnički kritičari predviđaju blistavu budućnost. Elem, poslije toga napisao sam desetak komedija i više nikad nisam se vratio „ozbiljnoj“ umjetnosti. Jednostavno, više nikada nisam našao inspiraciju/ljubav kakvu sam osjećao prema Jesenjinu.

skica portreta mog oca
Kad se već hvališem svojim umjetničkim talentima pomenuću i događaj prije prve izvedbe predstave u mojoj školi. Za tu priliku izradio sam veliki plakat sa Jesenjinovom slikom u središtu. Slika je bila zaista izvanredno urađena, tako da je profesor ruskog jezika i jednako zaljubljenik u Jesenjinovu poeziju pitao me da li sam normalan. Zar da takav rad izložim na zidu školskog hodnika? Oduzeo mi je plakat, izrezao sliku, uramio je i okačio na zid svog kabineta.

Doduše, poslije srednje škole i odsluženja vojnog roka „sustigao“ me rat u Hrvatskoj, pa u Bosni, tokom kog sam završio u policiji. Nakon rata studirao sam kriminalistiku, jednu doista privlačnu humanističku nauku, kakvoj sam posvetio 20-ak godina. Više nikada se nisam vraćao ka umjetnosti, osim što sam napisao 5-6 mini komedija za djecu u kakvima su glumili moji klinci i njihovi drugari. Moj najstariji sin se kroz te komedije „pronašao“ u glumi, pa završio ljetnu školu glume i danas je član trupe prijedorskog pozorišta. No, i pored nespornog talenta za par godina završiće na pravnim naukama i daleko od umjetnosti (kao i njegov otac.

Za kraj, po sjećanju napisaću par Jesenjinovih stihova:

Volelo me mnogo žena
i ja sam poneku ljubio usput,
al' mene muči svakog božjeg trena
kakvom sam to silom vinu primaknut.

U beskonačne noći pijane
sred veselja najednom ko krv
prokapaju moje oči sane
k'o palog lista s jeseni crv.



Znam da će ovaj tekst pratiti slaba čitanost, jer uveliko odudara od mojih standardnih istupa, no, možda če nekom vijernom čitaocu pomoći da bolje shavti moje ideale, motive i ukupnu spoznaju.