петак, 30. јун 2017.

Dodika uputiti na vanredni ljekarski pregled


Posljednjih dana predsjednik Srpske daje izjave kakve bude ozbiljne sumnje u njegovo poimanje vremena i prostora, ili u njegovu zdravorazumsku spoznaju. Na suđenju protiv Mladena Bosića je korišten nalaz vještaka psihijatrijske struke u kom nedvosmisleno stoji da je zdravlje predsjednika narušeno i samo je pitanje: do koje mjere? Boluje li predsjednik od „ratnog posttraumatskog stresa“?



Piše: Borislav Radovanović

Svjestan sam da Milorad Dodik trenutno tetura svoje posljednje političke korake, da je na kraju političke karijere, da strahuje od sudskog progona, gubitka (nagomilane!) imovine... Pisao sam o tome kako se po njega reflektovalo produženje američkih sankcija. Nisu to stvari kakve čovjek može podnijeti bez ozbiljnih posljedica na psihološkoj bazi.

Isatovremeno, baš kao i najšira javnost ovih dana pratim međusobna prepucavanja predsjednika Dodika i ministra Mektića. U tom smislu doista sam zabrinut za predsjednikovo zdravlje, a primarno na bazi njegovih izjava kakve bude ozbiljne sumnje.

Na stranu što Dodik nekakva dva stana u Beogradu prodaje zadnjih dvije decenije. Kad god se postavi pitanje porijekla njegove imovine on potegne prodaju DVA STANA. Ipak, to možemo podvesti pod zdravorazumske manipulacije u domenu finansijskih špekulacija.

Sa druge strane, kako objasniti predsjednikove tvrdnje da je imao ratni raspored na aerodromu Mahovljani, koji je, kao što je opštepoznato, bombardovan od NATO avijacije? Po njegovom javno objelodanjenom svjedočenju predsjednik je kao poručnik na samom početku rata proveo nekih tri mjeseca na aerodromu Mahovljani, dok je sporno bombardovanje dogodilo se dvije-tri godine kasnije.

Dakle, o čemu to Milorad Dodik govori? Kakve veze ima njegov ratni raspored sa početka rata, prije negoli se uopšte i zapucalo, sa bombardovanjem do kog je došlo godinama kasnije?

Nesporna je činjenica da je naš „hrabri“ predsjednik vrijeme bombardovanja proveo u Beogradu, gdje mu se i porodica nalazila. Pa zar smo zaboravili sa kakvom „mukom“ je suprugu nagovorio da se iz Beograda vrati u Banjaluku davne 1998. godine, kad je već postao predsjednik vlade?

Dobro je znano gdje su se on i njegova porodica nalazili u vrijeme NATO bombardovanja, pa je nejasno šta on danas pokušava reći. Da li je to pokušaj manipulacije ili posljedica psihološkog poremećaja u domenu vremenske orjentacije?

U daljem valja proanalizirati taj famozni orden koji je Karadžić dodijelio Dodiku za „ratne zasluge“. Opštepoznato je da je Karadžić svojevremeno svim poslanicima „prvog saziva“ parlamenta Republike Srpske dodijelio ordenje. U tom smislu je iz čiste kurtoazije dodijelio orden i jedinom „opozicionaru“ tog saziva parlamenta - Miloradu Dodiku.

To znaju svi akteri tih događanja i prosto me čudi da o tome ćute. U stvari ne čudi me toliko kad pogledam kako se ponašaju članovi asocijacije „Stvaraoci Republike Srpske“, sa Momčilom Krajišnikom na čelu. Ta grupa interesandžija je „zaboravila“ da Dodik nikada nije bio politički akter važan za sudbinu Srpske, a svi znamo i zašto. Dodik im godinama obećava „masna primanja“ ukoliko ćute o tome da ga je Karadžić odlikovao kako na Zapadu ne bi pomislili da on izoluje njihove pulene. Ili, da Milošević ne bi pomislio kako Karadžić diskredituje njegovog „Trojanca“, a sve u zavisnosti od Dodikovih trenutnih interesa.

Inače, što se tiče Dodikovog „bitisanja“ u tom famoznom ratnom parlamentu valja se prisjetiti činjenice da je do tog „saziva“ došlo tako što su poslanici srpske nacionalnosti napustili parlament prijeratne Republike BiH.

Dodik se u predratnom parlamentu našao kao kadar Ante Markovića, a pravo pitanje je: kako se obreo u novoformiranom srpskom parlamentu? Po mom ubjeđenju, iako je bio raspoređen daleko od bilokakvih ratnih dejstava (aerodrom) Dodiku se nije mililo „ginuti“ za Republiku Srpsku, pa je ipak odlučio se za lagodnu i sigurnu poslaničku fotelju. Njemu je mandat samo služio kao sigurna „odstupnica“ od mobilizacije i ništa više!

Međutim, kriminalistika poznaje fenomen „fingiranje sjećanja“, pa je tako shvatljivo da i Milorad Dodik vremenom počinje vjerovati u hiljadu puta ponovljene laži povodom vlastitog učešća u stvaranju Republike Srpske? Samo, kad vjerujete u sopstvene laži to je indikator psihološkog poremećaja. Eto, moguće je da i Dodik „oboli“ od ratnog posttraumatskog stersa!

Za kraj moram podsjetiti da je Milorad Dodik u sudskom postupku protiv Mladena Bosića koristio nalaze vješteka psihijatrijske struke u kakvima je utvrđeno da je zbog političkih prozivki došlo do narušavanja njegovog mentalnog zdravlja. Vjerojatno se nešto slično dogodilo i u slučaju tužbe protiv Nikole Dronjka.

Sad, ako svakodnevne i našem političkom diskursu karakteristične prozivke mogu kod predsjednika proizvesti teške psihološke poremećaje, a kako onda tumačiti njegovo ponašanje povodom aktuelnih događaja???

Američke sankcije primirale su ga na teške političke zaokrete, pa se tako sve češće bavi idejom vraćanja na mjesto premijera. Umjesto da karijeru okonča kao član Predsjedništva BiH, kako je to planirao.

No, ono šta kod njega povlači paničan strah jeste mogućnost uvođenje sankcija EU, a šta je vrlo vjerojatno narednih mjeseci. To znači politički sunovrat neviđenih razmjera! Pa onda slijedi krivični progon, pa oduzimanje imovine... Zna iz Sanaderovog slučaja kako to već funkcioniše.Takvi strahovi van svake sumnje kod predsjednika proizvode haotične reakcije, kako prednje pomenuh, pa se doista moramo zapitati: da li je vrijeme da predsjednika upute na vanredni ljekarski pregled?

среда, 28. јун 2017.

Gdje je spomenik ili trg Vuka Brankovića?


Svake godine na Vidovdan sa tugom se prisjetim legendarnog srpskog junaka Vuka Brankovića i uvijek iznova pitam: kad će biti ispravljena šest vijekova stara nepravda? Kad će Vuk Branković dobiti spomenik ili svoj trg, kako je to objektivno zaslužio?!


Piše: Borislav Radovanović

Srbi su globalno poznati mitomani, pa nas ne treba čuditi činjenica da u skoro svakoj „nedođiji“ postoji ulica Miloša Obilića, iako u referentnim istoriografskim krugovima još uvijek nisu nađeni dokazi njegovog postojanja. Tek se pominje nekakav Kobilić, no, ni u tom slučaju nema dokaza da je ubio sultana Murata.

Sa druge strane, bolno odjekuje činjenica da nigde nema spomenika, trga ili bar ulice nedvojbeno postojećeg junaka Vuka Brankovića! Bar da negdje stoji spomen ploča!

Znam da će zagovornici „kafanske istorije“ zapitati se zbog čega tom „izdajniku“ dodijeliti trg? Svi oni odgledali su film u kom Voja Brajević glumi Brankovića i odavno stvorili odbojnost prema našem velikašu i junaku. Samo, možemo li naš sud zasnivati na nekakvim nakaradno skalabudženom filmu? Sad, proanalizirajmo malo istorijske činjenice na kakvima zasnivam stav o teškoj nepravdi prema ovom srpskom junaku.


Istorijske činjenice nesporno govore da se Vuk Branković odazvao pozivu svog tasta kneza Lazara i pridružio u Boju na Kosovu. Opremio je Vuk oklopnike, poveo svoje najbolje vitezove i silnu vojsku. Nije bio cicija i lihvar kako ga film prikaza, nego se u pripremama za Boj dobrano potrošio. Dodajmo k tome da je i vlastiti život založio na oltar odbrane Srpstva.

No, ključna činjenica u svemu ovome jeste da je upravo prostor pod upravom Vuka Brankovića odabran za suočavanje sa neprijateljom. Branković je, dakle, branio svoju zemlju, svoj posjed. Zato i jeste onoliko uložio u ovaj Boj.

Tako pripremljen i opremljen Vuk je predvodio desnu stranu srpskog napada i već u prvom naletu bukvalno je razbio Turke. Upravo podvig Vuka Brankovića donio je (pr)ocjenu kako je bitka okončana srpskom pobjedom.

Tadašnju srpsku moć možda najbolje oslikava podatak da je na Vidovdan stizao i ultimatum koji su Lazar i Stefan Tvrtko I dali u vezi Dalmacije, tako da se moralo kalkulisati i sa tom okolnošću. Dogovor Lazara i njegovog rođaka-podanika Tvrtka bio je da Tvrtko lično izostane iz Boja (zbog realizacije datog ultimatuma), odnosno da učestvuje sa manjim snagama koje je predvodio vojvoda Vlatko Vuković.

Upravo Vukov podvig doprinio je ocjeni kako je bitka okončana pobjedom, zbog čega su snage vojvode Vukovića izvučene prije okončanja Boja. Vlatko Vuković je i donio vijest o veličanstvenoj srpskoj pobjedi, koju je Stefan Tvrtko proširio Evropom.

Ovde se, bar za trenutak, moramo zapitati kako smo došli u poziciju da tadašnju fenomenalnu vojnu pobjedu danas percipiramo kao nešto „izgubljeno“? Srbi su porazili Turke i primorali na povlačenje u Anadoliju i to je naprosto istorijska činjenica. Potonje savezništvo kneginje Milice i sultana Bajazita nema nikakve veze sa ishodom Boja, nego je u pitanju racionalan diplomatski potez u uslovima nastupajućeg ugarskog napada. Kako bi izbjegla borbe na dva fronta kneginja je ovim sporazumom osigurala južne granice i nedvosmisleno srpske prostore sačuvala od ugarskih aspiracija. Izvanredan potez!

No, u ovim novonastalim okolnostima Vuk Branković ponovo ispoljava zavidan patriotizam. Nikada nije prihvatio savezništvo sa Bajazitom i dozvolio Turcima ulazak u Hercegovinu. Nekoliko godina mu je to polazilo za rukom, sve dok ga Bajazit nije uhvatio i utamničio.

Znači, nedvosmisleno možemo zaključiti kako je ovde riječ o velikom junaku naše istorije, o vojskovođi i patrioti, o nekome sa kim bi se trebalo da ponosimo. Govorimo o junaku po kom bi desetine gradova trebalo da nazovu centralne trgove. Umjesto toga „novokonpovana istorija“ dovela je do toga da se dičimo trgovima i ulicama Miloša Obilića, junaka čije postojanje je poprilično upitno.

I gdje smo danas? Veličanstvenu pobjedu percipiramo kao poraz, neponovljivog junaka ocrnismo kao izdajnika, a onda kukumačemo o nekakvim „istorijskim pravima“ na Kosovu. Ma mi smo naprosto licemjeri, glupani i žrtve vlastitih zabluda!

Elem, bilo bi dobro da smo identičnu grešku počinili jednom i davno. Žalosno, ali slično smo se ponijeli i u odnosu na junake ratova 90-ih. Zapitajmo se javno gdje su naši generali poput Mladića, gdje su naše političke vođe poput Miloševića ili Karadžića?

Vidite, kako god smo prihvatili da jednu globalno važnu bitku, Kosovsku, percipiramo kao poraz, tako nam je i LAŽ da smo izgubili ratove 90-ih postala polazišna premisa. No, ključno pitanje je: gdje su to Srbi 90-ih potpisali kapitulaciju?

Poražene snage potpisuju kapitulaciju, a neporažene mirovne sporazume. Tako smo i 1995. i 1999. godine potpisali MIROVNE SPORAZUME u kojima smo zaštitili interese za kakve smo se borili.

I tu nešto moram apostrofirati: to što potonji „okupacioni namjesnici“, poput Dodika u Srpskoj ili „DOS-manlija“ u Srbiji, nisu realizovali odredbe mirovnih sporazuma, što su „izgubili“ ono šta je ratom sačuvano, nije pitanje za naše junake koji su izvojevali pobjede, nego za izdajnike, profitere i lopuže kakvi su zastupali interese neprijatelja.

Dakle, analogija je jasna: kako smo se ogriješili o Vuka Brankovića, tako nas je i njegova kletva sustigla – i danas imamo to šta imamo. Po mom iskrenom ubjeđenju kad Vuku Brankoviću dodijelimo zaslužena priznanja onda ćemo se moći nadati i budućnosti sa zadovoljavajuće zaštićenim vitalnim etničkim interesima.

Prvo moramo revidirati istoriju oko uloge Vuka Brankovića, a onda postepeno možemo razmišljati i o zdravorazumskoj percepciji onoga šta je zadesilo naše generacije.

уторак, 27. јун 2017.

Dalibor Ivanić zvani „TRAMP“


Policija je moja najvjernija čitalačka publika. Kriju al' čitaju! Zato sam prinuđen povremeno udovoljavati ovoj kategoriji čitalaca tekstovima o dešavanima u policiji.


Piše: Borislav Radovanović

Čitam kako Donald Tramp optužuje Bašara al Asada za neke samo njemu znane predstojeće napade hemijskim oružjem. Znači, više nema potrebe počiniti zločin – dovoljno je da vas moćnici optuže za „namjeru“. Obzirom na identična ponašanja odlučio sam načelniku PU Prijedor Daliboru Ivaniću dodijeliti nadimak „Tramp.

Javnost sam već obavijestio kako je 3. jula kod Osnovnog suda u Prijedoru zakazano izjašnjavanje o krivici povodom optužnice da sam septembra prošle godine ugrozio sigurnost gospodina „Trampa“. Nakon katastrofalne istrage, u kojoj je tužilac „zaboravila“ da je dužna prikupljati i oslobađajuće dokaze (pisao sam o tome), eto došli smo i do početka suđenja.

Zanimljivo, u spornim dešavanjima ni u primisli nisam namjeravao prijetiti načelniku, a kamoli ga kako ugroziti. No, naš sistem je takav: moćnici kažu da sam svojom pojavom na njegovim vratima kod načelnika proizveo strah po život i ličnu bezbjednost. I to se pokazalo dovoljnim da me izvedu pred sud. Ne treba previše pameti da se ovde uspostavi analogija sa Trampovim „stavovima“ o ugroženosti hemijskim oružjem.

Da bi stvari bile kristalno jasne moramo postaviti vrlo jednostavno pitanje: od kud ja na vratima Dalibora Ivanića zvanog „Tramp“? Preko godine sa tim čovjekom nisam govorio, prilikom slučajnih susreta okretao bih glavu na drugu stranu i uopšte ga ignorisao kao uličnu korpu za otpatke. I onda iz nekog razloga otvaram vrata njegove kancelarije. ZAŠTO???!!!

Tim esencijalnim pitanjem u istrazi niko se nije bavio. Zašto? Pa upravo zbog činjenice da je načelnik „Kramp“, pardon „Tramp“, zloupotrijebio službeni položaj i mojoj kući poslao policajce. Bez ikakvog pravnog osnova ili naloga policajci su ušli u moj posjed, te maltretirali moju porodicu. Posebno mi je ostalo krivo zbog maltretiranja moje nevine djece.

Zamislite, ja protestvujem ispred zgrade, nakon protesta nalazim se u kancelariji, i niko ne smatra potrebnim DA MENE PITA šta se događa. Zato „Tramp“ Ivanić šalje policajce da moju dječicu od 7 i 11 godina ispituju o  mom protestnom performansu (o čemu djeca ništa nisu znala).

Iako sam znao iz čije „kuhinje“ je ova naredba izašla, nisam odmah otišao to raspravljati sa načelnikom Ivanićem, nego sam prvo kontaktirao dežurne službe PS Prijedor 1 i Centra/Uprave. Ni tom „sitnicom“ se istraga nije bavila! Tek nakon negativnih odgovora u hijerarhijskim strukturama policije odlučujem se da odem do načelnika i pitam ga zašto policija maltretira moju porodicu.

I tim ulijećem u već postavljenu ZAMKU! Naime, načelnikom samoprozvani pratilac (običan kriminalac) je sjedio u kancelariji sekretarice i čekao moj dolazak. Zbog tog „dolaska“ policija je i upućena mojoj kući i to mimo hijerarhijskih struktura. Nakon te provokacije samo se čekalo da uletim u postavljnu zamku i pojavim se na vratima „gospodina Trampa“.

Uglavnom, kako je javnosti poznato: upitao sam sekretaricu da li je načelnik u kancelariji, pokucao na vrata, te zakoračio unutra. U tom trenutku, bez pravnog osnova i mučki, sa leđa me napada „policajac u zasjedi“ Danko Karanović, pritiska me uz zid i počinje gušiti.

Iako nisam pružao otpor Karanović je koristio silu sve dok na mjesto događaja nije došao načelnik uniformisane policije Vujanović, pred kojim sam ga po ko zna koji put upozorio da me pusti.

Nakon tog čina pozvao sam dežurnog okružnog tužioca Sinišu Markovića i prijavio napad, kao i prethodno maltretiranje porodice. Biće zanimljivo kad kao ključnog svjedoka predložim pomenutog tužioca, a potom ga ispitam o onome šta je uradio povodom moje prijave, ili bolje reći šta je trebao uraditi, a nije!

Da je tužilac Marković uradio ono šta mu zakon nalaže, za šta je izvanredno plaćen, danas ne bi imali situaciju da se ja nalazim na optuženičkoj „klupi“, umjesto stvarnih počinilaca krivičnih djela – „Trampa“ Ivanića i Danka „Mazge“ Karanovića.

No, za to postoje suđenja, pa će i pomenuti tužilac i brojni drugi svjedoci dokazati moju apsolutnu nevinost spram montiranih i izmišljenih optužbi.

Uglavnom, naš „Tramp“ je osjetio ugroženost i prijavio me tako što je svojim podređenim rukovodiocima i inspektorima iz kriminalističke policije naredio sačinjavanje izvještaja. Zamislite, oštećeni „direktor“ kaže „poslovođi“ da kazni nekog radnika samo zato što ovaj ima 115 kg i 186 cm, pa svojom pojavom plaši „direktora“. Bukvalno to se dogodilo u mom slučaju!


Zar se to razlikuje od onoga šta američki predsjednik čini spram sirijskog? Zar nakon svega Daliboru Ivaniću ne priliči nadimak „Tramp“?

U kakvom to svijetu živimo?

Elem, kako rekoh, 3. jula počinje suđenje u kom David namjerava suprotstaviti se Golijatu. Da li će „David“ uspjeti u tome – ostaje da se vidi.

No, u svemu ovome jedno je nedvojbeno – policija će masovno čitati ovaj tekst, ali o njemu neće razgovarati sa kolegama, neće to ni pomisliti da komentarišu, nego će kao i do sad „gurati glavu u pijesak“.

Elem, zaboravili su da sam ja u sukob sa ministrom Draganom Lukačom i „Trampom“ Ivanićem došao zato što sam branio prava policajaca koje su ovi nezakonito penzionisali. Baš kao što sam u nebrojeno slučajeva pranio prava građana, policajaca, društva...

Većina policajaca smatra da ih neće zadesiti slična sudbina ukoliko budu „dovoljno glasno ćutali“ i trpili. Samo, da li je uvijek tako? Eto, ćutali su ovi što su penzionisani, bar onda kad je trebalo da se organizuju i zagalame, i šta imaju od toga? Penzijske „crkavice“ i zaborav njihovih „kolega“. Ponovo „dvojica debelih ustaša“ na streljanje vode stotinu Srba, ponovo ovce dolaze same na klanje... Već viđeno!

Samo, od tih i takvih policajaca građani očekuju zaštitu... E to je već PROBLEM!





понедељак, 26. јун 2017.

Politički zombi MiloHLad Dodik


Inauguracija Aleksandra Vučića je nedvosmisleno pokazala da je MiloHLad Dodik politički „mrtav“, da broji posljednje dane burne političke karijere, sam, prepušten sudbini i živ „zaboravljen“. Čak ni vlastito ime ne smije izgovoriti zbog onog famoznog slova „r“, koje ga je dovelo do ovakvog političkog sunovrata.


Piše: Borislav Radovanović

Da li su režimski mediji Republike Srpske izvijestili o bar jednom bilateralnom sastanku predsjednika Dodika, ili pokazali ma kakvu fotografiju sa nekim od učesnika inauguralnog skupa? Ništa! Zašto? Prosto, predsjednik Srpske, iako de fakto svojevrstan domaćin, bio je od ostalih ignorisan, „zaobilažen u širokom luku“, kužan...

Da se ovakav skup dogodio ranije, pa bilo to i samo nekoliko mjeseci, režimski mediji bi prosto brujali o brojnim „korisnim“ kontaktima našeg predsjednika. Dodik bi se na ovom skupu ponašao kao „zvanični zamjenik domaćina“. No, istina je surova – DODIK JE POLITIČKI MRTVAC!

Te činjenice su bili svjesni apsolutno svi akteri inače doista veličanstvene srpske svečanosti i upravo zbog toga su od Dodika okretali glave. Koji to čin ili trenutak je doveo do ovakvog odnosa prema „Velikom Baji“?

Netom pred ovaj skup, igrom slučaja ili ciljno, američki predsjednik Donald Tramp potpisao je akt u kojem Dodika ostavlja na „crnoj listi“. Mogu da se i složim sa Obradom Kesićem da je u pitanju rutinsko produženje sankcija, no ostaje nepremostiva činjenica da je Dodik ostao na ovoj nimalo naivnoj listi osoba opasnih po američke interese.

I ko da se sastane sa osobom sa američke „crne liste“?

Ili, ne dao Bog, da neko fotografiše nečije rukovanje, zagrljaj ili tek puko nalaženje u blizini takvih?! Na takav čin se odvažio samo domaćin Aleksandar Vučić, no njemu se može tako. Zašto?

Ranije sam pisao o tome kako sumnjam da je upravo Vučić, preko potpredsjednika Džozefa Bajdena, izdejstvovao Dodikovo stavljenje pod američke sankcije. I rekao sam kako je to učinio u funkciji njegove konačne političke eliminacije obzirom da se nikako ne uklapa u Vučićeve (čitaj: Angele Merkel) planove za Zapadni Balkan.

Zato Vučić može Dodika pozvati, „bratski“ zagrliti i poljubiti (kao što italijanski mafijaški kumovi ljube osuđenike na smrt). Međutim, to nije ohrabrilo niti jednog drugog aktera skupa da se bar približi Dodiku na „prisnu razdaljinu“. I to se tokom inauguracije pokazalo kao nedvosmislena činjenica.

Zašto Dodik ne smije ni svoje ime izgovoriti?

Vidite, MiloHLad Dodik je odlično svjestan situacije u kojoj se našao. Zato zadnjih nekoliko dana sa njegove strane imamo muk kakvom svi svjedočimo. Odlično naš predsjednik zna da se od njega čeka da samo izgovori riječ REFERENDUM, u ma kom smislu i bez obzira u kakvim okolnostima.

Zato Dodik ni vlastito ime ne smije izgovoriti jer sadrži famozno slovo „r“, koje bi neko mogao „pogrešno“ protumačiti i iskoristiti protiv njega. Zna Dodik šta slijedi u ovakvoj situaciji.

Nakon njegovog potvrđivanja na američkoj „crnoj listi“ samo se čeka ko će biti sljedeći subjekt koji će slične sankcije uvesti Dodiku, a sve pod famom tog nesrećnog slova „r“ sa kojim se ovaj malo previše poigravao.

Da li će to biti američki satelit Velika Britanija? Moguće. No, ono od čega Dodik strahuje jeste reakcija njemačke kancelarke Angele Merkel. Sasvim realno možemo očekivati da kancelarka lično donese adekvatan ukaz, no mnogo je realnije da to prepusti briselskoj administraciji pod njenom čvrstom kontrolom.

Dodikov muk posljednjih dana reakcija je paničnog straha od objelodanjivanja vijesti da je Evropska unija uvela mu sankcije slične američkim. To je onaj posljednji čin političke eliminacije, „glogov kolac u srcu zombija“. Odlično Dodik zna kako kotira kod njemačke kancelarke i upravo sa te strane očekuje posljednji udarac koji ga razara na razinu atoma.

Politička kampanja bez slova „R“!

U kakvim se političkim (ne)prilikama našao MiloHLad Dodik svjedoče i njegove političke vratolomije posljednjih dana. Do prije nekoliko mjeseci bio je uvjeren da će političku karijeru okončati sa dva mandata u Predsjedništvu BiH. Elem, kako je postajao svjestan da neće biti skinut sa američke „crne liste“ započinje svojevrstan salto mortale u vidu ideje o vraćanju na mjesto premijera Srpske.

Sad, kako provesti izbornu kampanju kad ne smijete izgovoriti slovo „r“, a kamoli riječ referendum na kakvoj je preko decenije bazirao svoj politički opus? Nema od toga ništa. Ono šta našeg MiloHLada čeka jeste potpuno povlačenje sa političke scene i to bi mu bila ponajbolja opcija.

No, hazard kakav jeste vjerojati je da će pokušati još koji politički „hindžubis“, šta će ga upravo i dovesti do Konačnog suda u vidu sankcija EU. Uglavnom, bilo kako bilo, biće zanimljivo pratiti MiloHLadovo zamuckivanje u svim situacijama kad treba izgovoriti pogubno slovo „r“.

Odlaze i Izetbegović i Čović!

Pažljivi posmatrači mogu uočiti kako i kod Bakira Izetbegovića imamo identičan „muk“ kao i kod Dodika. To dolazi iz proste činjenice da je svjestan kako i njegov politički kraj neminovno dolazi. Na prostor Zapadnoga Balkana u punom intenzitetu vraća se „Njemačka inicijativa“ o stvaranju ekonomske unije Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije, potpuno mijenjenje političkih odnosa i stanja, te pripremanje prostora za pristupanje EU.

Imamo trenutno nekakve pokušaje „NATO jastrebova“ da ponovo (!) razore ili bar odgode ovu dobrodošlu inicijativu, međutim, sve to je svedeno na nivo trećerazrednih sluga. Sa druge strane imamo direktnni aktivizam moćne Angele Merkel i nije teško procijeniti ko će u ovom nazovi sukobu pobijediti.

No, ključan je prvi korak ove Inicijative, a on se tiče srpsko-bosanskih odnosa, gdje se već zna da Angela Merkel sa „trojcem bez kormilara“ Dodikom, Izetbegovićem i Čovićem ne želi imati nikakvog kontakta. Svjestan je toga i Bakir Izetbegović tako da se uglavnom posvetio saniranju migrene.

Zato, sa druge strane, interesantni su „posljednji trzaji“ Dragana Čovića. Odjednom, naoko bez jasnih motiva i razloga, opredjeljuje se za nacionalističku retoriku i obećanja kakva i sam zna da ne može ispuniti. Šta to čini Dragan Čović? Prosto: ne želi da ostane upamćen kao kleptokrata, smutljivac i mešetar, nego kao „heroj“ koji se borio za hrvatske interese. Kad već odlazi nastoji to učiniti u velikom stilu!


Rado bi i MiloHLad Dodik otišao u „velikom stilu“, no, baš kao i Izetbegović i Čović, svjestan je da će njegovo rušenje dijelom ići preko krivičnog progona. U stvari, krivični progon će nastupiti kao automatska reakcija nakon političke eliminacije. Sad, kako zapjevati „Ne može nam niko ništa...!!!“ ako strahujete od robije, gubitka imovine i uvijek prisutne satanizacije??? Ovih dana MiloHLadu nije do pjesme...

недеља, 25. јун 2017.

Reisu Kavazoviću: Bajramska čestitka i malo kritike


Reisu Kavazoviću i pripadnicima Islamske zajednice BiH, baš kao i svim muslimanima svijeta, želim radostan i berićetan Bajram. Nadam se da mi neće biti zamjereno što ovu priliku koristim i kako bih prodiskutovao o pitanjima od iznimnog značaja za čovječanstvo.


Piše: Borislav Radovanović

Za početak želim naglasiti ono šta je reis Kavazović apostrofirao u bajramskoj hutbi, a to je da danas premalo tragamo za istinom, te da je laž postala esencijom naše spoznaje. Slažem se i eto nam polazišta od kog možemo krenuti.

Istovremeno moram istaći aktuelna dešavanja oko Katara jer ista prijete da „laž još jednom pobijedi istinu“ i manifestuje se u stravičnim zločinima i stradanjima. Kako prepoznati laž u složenim arapsko-katarskim odnosima? Prosto, pođimo od postulata ISLAMA! Mjesec ramazana je vrijeme molitve, duhovnosti, darivanja, praštanja...

Kakvi to muslimani u mjesecu Ramazana prijete ratom?

Odgovor na prednje pitanje i nije tako složen. Naime, na jednoj strani imamo muslimane koji se Bogu mole na svojstven ali opštecivilizacijski prihvatljiv način, dok na „suprotnoj strani“ stoje muslimani koji vjeru izdižu iznad svih ostalih oblika kolektiviteta i identiteta. Njihov „problem“ je što svoje tumačenje islama nastoje nametnuti svima – od muslimana, pa do ostatka čovječansta, i to ne birajući sredstva. Problem je što nasilje „pravdaju“ vjerom.

Znači, da u privatnoj paradržavi Sauda ili u Arapskim Emiratima dominira onaj civilizacijski prihvatljiv oblik praktikovanja islama, pa zar bi u vrijeme Ramazana zveckali oružjem i prijetili krvoprolićem? To šta se tamo događa nije vjera Muhamedova i to treba jasno reći.


Elem, još jednu ISTINU moramo napomenuti u kontekstu ugrožavanja Katara. Nije potrebna velika pamet da bi shvatili kako Sjedinjene države i „sateliti“, odnosno centri moći hegemonističkog Zapada, na ovaj način disciplinuju Tursku i Iran zbog sve čvršćih veza sa Rusijom.

U stvari „disciplinovanje“ i nije najsrećniji izraz za ono šta se trenutno događa. Vidite, vrlo precizno sam predvidio ukrajinski sukob (od izvora do karaktera), uz apostrofiranje kako je taj rat u funkciji eliminacije Rusije iz budućih međumuslimanskih krvoprolića i potonje „humanitarne intervencije“ NATO u kontekstu Sirije. Do danas se ništa nije promijenilo i jednako prijeti veliki/nesagledivi međumuslimanski sukob genocidnih razmjera.

Da, govorim o namjerama Zapada da uništi muslimansku populaciju, govorim o GENOCIDU!

Govorim o fašizoidnim namjerama oficijelnih aktera Zapada (SAD, Britanija i ino), pod čvrstom kontrolom neoficijelnih monstruoznih organizacija poput Trilaterale ili Bilderbergovaca, da (po njihovim procjenama!) „višak populacije“ na planeti umanje za nekih dvije milijarde muslimana. I to je tek prvi korak – slijede budisti, hindusi, pravoslavni i ini.

Svi su čuli za termin „zlatna milijarda“ (Sjeverna Amerika i Evropa), onih koji po percepciji Bilderbergovaca ili Trilateralaca treba da žive na ovoj planeti. Monstrumi čak i ne kriju svoje fašizoidne projekcije o „pravu na opstanak“, o novoj „rasi“, o Novom svjetskom poretku... No, zalud svi znamo istinu kad našu svijest konstantno zamućuju silne laži i manipulacije.

O čemu ćuti reis Kavazović?

Moj utisak, ma kako on možda varljivo izgledao, jeste da reis Kavazović „ćuti“ o mnogočemu ili o nekim stvarima možda „razgovara sam sa sobom“. No, prevashodno reis „ćuti“ o POLITIČKOM ISLAMU!

Prednje pomenuta zaprijećena genocidna opasnost po muhamedanstvo valjda je dovoljan motiv da se reis Kavazović NAPOKON odredi spram koncepta političkog islama kakav su ovde indoktrinirali Alija Izetbegović i reis Mustafa Cerić. Sad kad je dogorilo do sudbonosnih trenutaka krajnje je vrijeme da se i uvaženi efendija Kavazović opredijeli na kojoj je strani.

Da li će Kavazović biti Bakirov „lični vjeroučitelj“ kao što je reis Cerić bio njegovom ocu, ili će se napokon otrgnuti iz kandži selefijskog sektaštva, kvazidoktrina Muslimanske braće i slično!? Ne može gospodin Kavazović dovijeka sjediti na dvije stolice – jednoj sektaškoj i drugoj doktrinarno-vjerskoj.

Da se razumijemo, čitao sam Islamsku deklaraciju i manje-više sam saglasan sa Alijinim detektovanjem problema, ali rješenja koja je on ponudio za nagomilane probleme su katastrofalna. Upravo Alija Izetbegović je kao „rješenje“ ponudio POLITIČKI ISLAM, nešto najgore šta je moglo zahvatiti muslimanski živalj.

Ukoliko postoji nešto gore od političkog islama onda je to sljedeća Alijina zamisao - ISLAMSKA DRŽAVA. Ukoliko danas na djelu ne vidimo kako se ta Alijina zamisao o Islamskoj državi materijalizovala, a kad ćemo onda to uvidjeti?!

To su pitanja o kakvima očekujem da reis Kavazović napokon (!) progovori. No, zašto je upravo gospodin Kavazović „pozvan“ da razriješi i pojedine globalne probleme?

Vidite, islam je na balkanska brda i doline došao kao već uveliko razvijena doktrina, da bi ga Sulejman I Zakonodavac/Veličanstveni dodatno „omekšao“ i prilagodio populaciji novoosvojenih teritorija. Zato se unutar južnoslavenske populacije razvija sui generis oblik islama koji je u opštecivilizacijskim okvirima bio najprihvatljiviji, najrazvijeniji.

SA  ABU  HAMZOM
I šta bi? Prvi na meti hegemona Zapada našao se ovaj ponajbolji oblik tumačenja islama. Nesporno je da su ovdašnji muslimani ratovali sa Srbima (pa i sa Hrvatima i čak međusobno), ali je jednako nesposrno da se to događalo u okviru globalnog napadana na slavensku (postkomunistučku) populaciji - kojoj ovdašnji muslimani podjednako pripadaju. I zajedno smo okupirani, sa jednako namijenjenom sudbinom i „saveznika“ i neprijatelja Zapada.

No, šta se dalje dešava? Poslije naših muslimana na red dolaze Tunižani, Egipćani, Libijci, Iračani, Sirijci..., pa sve do današnjeg Katara. Šta je zajedničko napadnutim kategorijama? Uvijek se krvoprolića događaju unutar najrazvijenihih i opštecivilizacijski najprihvatljivijih muslimanskih društava.

I uvijek imamo identičan obrazac djelovanja. Unutar društva Zapad potpomaže radilakne islamiste, sektaše, fanatike, koji iako manjinska kategorija uspijevaju izazvati haos i krvoproliće. I gdje su god to okolnosti omogućavale uslijdilo je bombardovanje.

Zašto su bombardovanja ograničena samo na prostor Sirije i Iraka? Pa da je naum tadašnjeg državnog sekretara Hilari Klinton uspio („Arapsko proljeće“) kompletan sjever Afrike, Bliski i Srednji Istok bili bi zahvaćeni nesagledivim međumuslimanskim krvoprolićem i podjednako bombardovani.

Samo, jedan vizionar, državnih i čovjekoljub je prepoznao naume hegemona i najteže sukobe preduprijedio. Da, govorim o Vladimiru Putinu! Nije Putin našao se na meti ovolikih napada i sankcija zato što Rusija nekog ugrožava, nego zato što predupređuje monstruozne zamisli kojekakvih Trilateralaca. Onog trenutka kad slome Putina, ili kad ga dovedu u bezizlaznu situaciju, uslijediće genocid nad muslimanima. Toliko bi reis Kavazović trebalo da zna!?

Zato ovako javno prozivam reisa Kavazovića da se jasno odredi spram aktuelnih događanja, spram političkog islama, Islamske države i drugih „umotvorina“ Alije Izetbegovića i istomišljenika mu reisa Cerića. Kako prednje rekoh sve je međusobno povezano, sve je kristalno jasno i ISTINA je vidljiva.

Znači, kad već pominje istinu trebalo bi da je iskaže mnogo jasnije i utemeljitije od dosadašnjih istupa. Htio to ili ne, gospodin Kavazović više ne može sjediti na dvije stolice i promivisati „dvije istine“.

Ako jedan Vladimir Putin zbog prijateljstva sa muslimanima i zarad sprečavanja genocida trpi ovakve sankcije i napada, pa zar da reis Kavazović uživa u sopstvenom „hedonizmu na dvije stolice“. Ovdašnji muslimani, kako rekoh, najpozvaniji su da svijetu upute apel mira i upozore svoju vjersku braću u kakav belaj srljaju, a prije svih to je dužnost njihovog duhovnog vođe reisa Kavazovića.

Istina je jedna, a svakodnevno je izgovara možda najveći prijatalje muslimana u istoriji – Vladimir Putin. Ruski predsjednik godinama pruža ruku prijateljstva, nastoji u pravoslavno-muslimanskom zajedništvu da se odbranimo od zajedničkog neprijatelja, čak sebe žrtvuje kako bi pomogao drugima da izbjegnu genocidne projekcije (u kakve pojedinci bezumno srljaju)...

Istovremeno, identičnu ruku prijateljstva pruža i novi srpski predsjednik Aleksandar Vučić i samo je pitanje: ko će tu ruku prihvatiti? Kako se zadnih dana čini pragmatični Denis Zvizdić, no o tom nekom drugom prilikom!

Dakle, dragi moji prijatelji, pa zašto ne reći i najbliži etnički rođaci, u duhu Bajrama i moja malenkost pruža ruku pomirenja, sloge, pa i ljubavi (altruizma). Za ovaj Bajram želim Vam da se niti jedna od mojih predne narečenih opasnosti ne dogodi, nego da vas prati sreća i berićet. Elem, za ovo drugo – bilo bi dobro da i reis Kavazović kaže koju u prilog ili zarad opovrgavanja mojih opservacija.



BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

петак, 16. јун 2017.

Rane porodica nestalih ne zacjeljuju



Moj otac, Dušan - Duško Radovanović, 22 godine nakon pogibije prevežen je u naš centar za nestale u Banjaluci i uskoro će naći vječni smiraj. Zato apelujem na institucije, etnije i građane da pomognu u pronalaženju nestalih osoba jer je to uvijek humana i dobronamjerna gesta.

Piše: Borislav Radovanović



Gotovo mjesec je prošao od kad mi je javljeno da je moj pokojni otac identifikovan u Hrvatskoj i da će biti predan našem Institutu za nestale. Zamislite, nisam smio reagovati na tu decenijama čekanu vijest kako ne bih nekim nepromišljenim aktom šta poremetio ili promijenio. Tragično, ali istinito!


Sad znam da je na "sigurnom" i da ćemo sestre, ostala rodbina i ja sahraniti ga kako to dolikuje njegovom nesljeđu i identitetu, pa mogu ovu vijest i objelodaniti. Teško da čovjek može biti srećan u ovakvim okolnostima, ali kako nazvati emociju ili svijest da nakon tolikog vremena svom bližnjem možete omogućiti onaj konačni ceremonijalni čin? Preko dvije decenije smo mu palili svijeće u crkvama i na drugim mjestima, a eto doći ćemo i u priliku da to ubuduće činimo na grobnom mjestu.



No, ono šta posebno boli jeste činjenica da preko 10 godina znamo kako se njegovo tijelo nalazilo u kosturnici u Zagrebu. Zahvaljujući predanosti hvale vrijednih profesionalaca, poput gospode Ivančevića ili Martinovića, znamo i za primarnu i za sekundarnu grobnicu i druge marifetluke skrivanja zemnjih ostataka našeg oca i njegovih izginulih drugova iz Mazinske brigade Vojske Republike Srpske Krajine. Samo, zalud nam bilo znanje kad nismo imali moći da izdejstvujemo od nadležnih da urede posao za koji su plaćeni. Sad, valjda zbog straha da će ostati bez posla i primanja počeli su da identifikuju i nestale Srbe.


Nadam se da ova moja kritika neće biti pogrešno shvaćena jer manje-više tako je svuda - nehumanost vlada ovim prostorima, a vrhunac je kad porodicama nećete da predate ostatke njihovih najmilijih. To svakako mora prestati. Tome se svi zajedno moramo oduprijeti. Takvo ponašanje prije svega nije ljudsko i odgovorne treba prozvati.

Na kraju ostaje mi samo da apelujem na sve i svakoga da pomognu u pronalaženju nestalih, bez obzira o kome se radi i unutar kakvih okolnosti je do stradanja došlo. Sve su to nečiji sinovi, očevi, braća... sve su to LJUDI!


уторак, 13. јун 2017.

SVJEDOČIM: Ubijeni Radovan „Cule“ Grbić bio je svjedok Suda BiH


Ovim tekstom javno svjedočim da je ubijeni „Cule“ Grbić bio svjedok Suda BiH u postupku protiv kriminalne organizacije Saše Milakovića, ali i o sprezi vrha MUP RS sa Milakovićima i organizovanim kriminalom uopšteI pitam se da li ministar Lukač gradi sopstvenu narko organizaciju?


Piše: Borislav Radovanović

Kao što sam najavio: ovim tekstom objelodanjujem drugi dio svoje izjave iz decembra prošle godine, koju pripadnici MUP-a već pola godine skrivaju u ladicama, a posljednjih 15-ak dana to čini i sam ministar Dragan Lukač.

Konkretno, svjedočio sam kako od kraja 2012. godine pratim pokušaje da se članovi porodice Milaković vrate u BiH-u (u bjekstvu od 2003.), te da su sa tim problemom upoznati svi u vrhu naše policije, od direktora Darka Ćuluma, pa naniže. Ako treba objelodaniću i dokaze na kojima to baziram.

Međutim, u svojoj izjavi fokusiram se na povezanost bivšeg i sadašnjeg načelnika PU/CJB Prijedor, Vojislava Pelkića i Dalibora Ivanića, sa Sašom Milakovićem. Upravo zbog ove koruptivno-kriminalne veze oba vajna načelnika protivpravno na mjestu „vozača-pratioca“ drže Milakovićevog deklarisanog saradnika policajca Danka Karanovića.

U daljem govorim kako mi je od više različitih izvora potvrđena direktna veza između ministra Dragana Lukača i Saše Milakovića.


Sad, ovakve veze objašnjavaju zbog čega MUP nikada nije inicirao postupak oduzimanja nelegalno stečene imovine od porodice Milaković iako je Milorad Milaković pravosnažno presuđen na devet godina zatvora (kasnije na volšeben način otputovao na „sahranu“ žive žene). U njegovoj presudi stoji kako je imovina stečena nezakonitom/ropskom eksploatacijom preko 245 žena u svrhu prostitucije. Znači, postoji pravni osnov za oduzimanje pozamašne imovine (hotel, kuće i ino), ali to MUP ne zanima. Vidimo i zašto!

Danas je i njegov sin Saša Milaković presuđen na „smiješnih“ 18 mjeseci. Godinama sam tvrdio šta će se ovde dogoditi ovakva pravna manipulacija, i na kraju se to potvrdilo kao tačno. Naime, govorio sam kako će sad Saša Milaković tvrditi da je bio tek pripadnik kriminalne organizacije svog oca i po nagodbi izdejstvovati mininalnu kaznu, dok njegov brat i majka neće ni odgovarati.

Ovaj „pravni hindžubis“ odvija se pred očima cijele javnosti i građana ove države. Svima je znano da je Saša Milaković organizovao kriminalnu organizaciju i njeme suvereno upravljao, dok je njegov otac bio gotovo marginalan član. No Tužilaštvo i Sud BiH su povjerovali u ovu „bajku“ i Sašu presudili na sramnih 18 mjeseci zatvora - zato što je u ropskom odnosu držao 245 žena (dokazano!) i prisiljavao ih na prostituciju.

Da je to tako dovoljno je bilo ostvariti uvid u izjavu ubijenog Radovana „Cule“ Grbića datu Tužilaštvu BiH (međunarodnom tužiocu Džonatanu Ratelu). Upravo je Grbić svjedočio o strukturi i upravljanju kriminalnom organizacijom, o zlostavljanju žena, pa sve do „nečinjenja“ nadležnih organa. Ta izjava je onemogućavala obmanjivanje suda u pogledu ko je upravljao organizacijom – Saša ili Milorad. Upravo ta izjava je obezbjeđivala da Saša Milaković, kao organizator i vođa, mora dobiti veću kaznu od devet godina zatvora (koliko je dobio njegov otac kao član).

Elem, da se Radovan Grbić ne bi pojavio na sudu pobrinuo se opasan ubojica koji ga je aprila 2014. godine pokosio rafalom, a potom i „ovjerio“. Pri tom, nije problem samo u svjedočenju, nego i u animozitetu između Grbića i Milakovića, gdje je „Cule“ otvoreno prijetio da njima u Prijedor nema povratka.

Danas više nema Grbića da „brani“ svoju izjavu, uskoro možda neće biti ni mene, pa su mi ova javna svjedočenja jedino šta mi je preostalo. Zato ću se osvrnuti na još jedan element moje izjave. Naime, kako kažu raspoložive informacije kad je novembra 2013. formiran CJB Prijedor tadašnji načelnik Vojislav Peklić je sa Milakovićima pregovarao kako da mene udalje iz grupe za suzbijanje organizovanog kriminala. Pritom, Pelkić se nije bavio "sitnicom" poput činjenice da sam ja trenutno jedan od klučnih svjedoka u ovom postupku.


AKO MENE UBIJU SLJEDEĆA ŽRTVA JE DIREKTOR POLICIJE DARKO ĆULUM!


Nije tajna da su moji dokazi, nakon što sam ga uhapsio, Miloradu Milakoviću „donijeli“ devetogodišnju robiju.  Zna to odlično direktor policije Darko Ćulum, baš kao što zna i mnoge druge informacije, koje ga čine potencijalnom metom!

Takođe, nije tajna ni da sam početkom 2013., kad je Milakovića hotelom i diskotekom upravljao Miroslav „Džek“ Samardžija, dostavio vrhu policije informaciju u kakvoj detaljno opisujem neprijmereno ponašanje policije spram ovog legla kriminala.

Konkretno sam obrazložio kakav kriminalac je „novi vlasnik“ Samardžija, te da Milakovići i dalje tu drže dio kapitala i posla. I šta se dogodilo? Pripadnici policije koji su obezbjeđivali objekat (za 100 maraka za noć), baš kao i njihovi šefovi iz VIP loža (dobijali po 500 maraka za noć), razbježali su se kao miševi, no, ništa preko toga. Normalno, čuvanje objekta preuzeo je Milakovića „mazga“ Danko Karanović i 5-6 prijedorskih karikaturnih inspektora.

Ono šta je ovde ključno jeste da su desetine miliona maraka od narkotika i kriminala uopšte u tom objektu oprane i vraćene u legalne tokove. Dogodilo se ono na šta sam ukazivao, šta sam pokušavao da procesuiram. No, da se to ne bi dogodilo Pelkić, Ivanić i ministar Lukač su mi uništili karijeru.

Elem, ono šta mi ne mogu oduzeti jeste moje znanje i iskustvo. Dok sam živ boriću se protiv sprege policije i organizovanog kriminala. Ono šta najviše mrzim jeste kriminalizovan policajac, pa bio on ovog trenutka ministar, načelnik ili samoprozvani „pratilac“. To je moj životni moto i ostajem mu vijeran – dok sam živ, pa makar to bilo do sutra.

Dakle, ovim tekstom načinio sam jedan krupan korak raskrinkavanja sprege policije i kriminala, a to je tek „promil“ onoga šta objektivno znam. Dok god našom policijom budu upravljali kriminalci poput Lukača, Pelkića i sličnih računajte da ću i ja pisati ovakve tekstove.

Za kraj iznosim možda i najvažniji momenat u ovom tekstu. Naime, poslije „Culeta“ Grbića, na identičan način i po svemu sudeči od strane istog lica, ubijeno je još nekoliko osoba povezanih sa narko poslovima. Sa druge strane, osvjedočeni kriminalci poput Saše Milakovića vraćaju se u ovu zemlju.


Razmišljam:

DA LI MINISTAR DRAGAN LUKAČ GRADI SOPSTVENU NARKO ORGANIZACIJU?

Prema mojim, doduše još uvijek neprovjerenim, procjenama ovo mi opasno smrdi na pokušaj ministra da preuzme narko tržište Republike Srpske, ili bar šire banjalučke regije (sa prijedorskom). Onaj ko sumnja u ovakvu mogućnost doista je naivan. Svaka vlast ex-Yu državica nastoji uspostaviti kontrolu nad narko tržištem i to je tako već decenijama.

Uostalo, nisu banjalučki narko-inspektori pohapšeni zato što je snimak jednog od njih dostavljen SIPA (Goranu Zupcu), pa čak ni Odboru za bezbjednost NS RS, nego zato što je procurio u javnost, pa se moralo presijecati nešto šta je u MUP-u bila „javna tajna“, odnosno veza između inkrimisanih inspektora i vrha MUP-a. Baš kao i to da su se „Lukačovi specijalci“ bavili pljačkama, obezbjeđivanjem objekata, reketom i ino. Koliko ja znam, a znam (!), našem ministru je „belo“ najdraža „boja“...


Ostajte sa „zabranjenim analitičarom“!