уторак, 08. август 2017.

IZDAJA!: Srpsko priznanje Kosova za „bajkovitu deklaraciju“



 
Brojne indicije ukazuju kako srpska politička (kvazi)elita sa obe strane Drine priprema još jednu stravičnu izdaju. Konkretno: priznaće nezavisnost Kosova, a izdaju „kompenzovati“ nekakvom deklaracijom po kojoj će se Srbija i Republika Srpska ujediniti za nekih 80 godina.


Piše: Borislav Radovanović

Posljednjih dana srpski politički lideri i pojedini stručnjaci sa njihovog platnog spiska daju izjave kakve prosto vrište na uzbunu. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prvo govori kako je spreman donijeti određene odluke, kakve se neće narodu dopasti, ali su nužne i neizbježne. Potom shvata kako se malo „zaletio“, odnosno da je sebi dodijelio prevelik teret, pa počinje zagovarati široki dijalog svesrpske zajednice. Svoje namjere i ambicije prikriva nekakvom neartikulisanom „javnom raspravom“.

I upravo je zanimljivo da od srpskog predsjednika još uvijek nismo doznali o čemu to namjerava razgovarati sa vaskolikim srpskim narodom. Bar ne u jasno i glasno izrečenoj formi. No, tu nastupa Ivica Dačić i saopštava „nužnost“ konačnog razgraničenja između Srba i Albanaca. Istini za volju Dačić nije ničim objasnio razloge zbog kojih pitanje razgraničenja treba otvarati u ovom geopolitički vrlo nepovoljnom trenutku. Valjda je dovoljno da Vučić i on znaju te „razloge“.

U daljem slijedi Vučićev „dežurni analitičar“ Dragomir Anđelković sa tumačenjem kako pitanje budućnosti Kosova i Metohije treba rješevati u kontekstu daljeg bitisanja Republike Srpske. Bilokakvo kompariranje Republike Srpske i Kosova je poprilično budalasto promišljanje, ali vidimo da je u praksi i to moguće.

Zatim slijedi finalizacija saopštavanja narodu šta su to politički lideri „naumili“. Milorad Dodik predlaže da Srbija i Republika Srpska donesu zajedničku deklaraciju o definisanju vitalnih nacionalnih interesa. Taj prijedlog Vučić ekspresno usvaja i tako Dodiku stvara pretpostavku otkrivanja „konačne ideje“.

Zamislite, ni manje ni više, Dodik saopštava kako će se Srbija i Srpska ujediniti DO KRAJA VIJEKA. U Republici Srpskoj odavno kruži anegdota o tome kako je Dodikov otac podmićivao profesore matematike, no i pored toga trebalo bi da je predsjednik svjestan kako je do kraja vijeka preostalo 82 godine. Sa današnjim trendom napredovanja tehnologije realno je očekivati da za osam decenija ljudi putuju svemirom kao u popularnom serijalu Zvjezdane staze, pa se postavlja logično pitanje kakva je korist od ovakvih „integracija“ u kontekstu takvih projekcija budućnosti?

Moguće je sličnih primjera navoditi do besmisla, ali poenta je valjda jasna: prijeti opasnost da srpski politički lideri priznaju nezavisnost Kosova, te da sopstvenu izdaju „kompenzuju“ jeftinim spinovima o svesrpskom ujedinjenju. Buduća dešavanja najvjerojatnije neće ići u prednje izrečenom pojednostavljenom obličju, no već sama sumnja na mogućnost priznanja Kosova za bukvalno ništa realno zauzvrat je dovoljna za alarmiranje javnosti.

Elem, pozabavimo se u daljem nekim realnim činjenicama. Aleksandar Vućić, u skladu sa već prepoznatljivom narcisoidnošću, postavio je sebi sa pozicije mogućnosti realizacije vrlo upitan cilj – da Srbiju uvede u Evropsku uniju. I sve podređuje ovom cilju, koji, bar po njegovom sudu, treba da ga „vječno zabilježi“ u srpskoj i evropskoj istoriji.

Naoko gledano Vučićev „cilj“ dobrano korespondira sa integrativnim opredjeljenjima srpskog naroda. No, dosezanje zamišljenog „cilja“ ima vrlo jasno izrečenu predradnju – srpsko priznanje nezavisnosti Kosova. Bez toga nema ni daljih pregovora, a o punopravnom članstvu možemo samo maštati.

Da se ne zavaravamo: sve te silne mantre i spinovi o „svasrpskom dijalogu“ svode se na pitanje spremnosti/voljnosti Srbije da prizna ono šta je nasilno i protivpravno oteto. I šta srpski narod dobija zauzvrat? Nekakvu „deklaraciju“ o tome kako će se Srbija i Srpska ujediniti za „samo“ osam decenija?

No, već na prve tabloidne uporedbe ove „deklaracije“ sa famoznim Memorandumom SANU pokazale su svu nedosljednost srpske političke elite. Sad mahom tvrde kako će se „deklaracija“ primarno baviti pitanjima jezika i kulture. Već danas je jasno kako se ovom deklaracijom, svesrpskim dijalogom i sličnim mantrama ne treba ozbiljno ni baviti.

Sad, da je problem moguće svesti samo na razinu priznanja nezavisnosti Kosova možda bi „svesrpski dijalog“ i rezultirao konsenzusom oko još jednog teškog poniženja, oko priznavanja nepravde. No, priznanje je tek prvi korak zahtjeva koji su postavljeni, ili slijede,  srpskim liderima! Priznanje je samo svojevrstan „test“ mogućnosti daljeg srpskog slamanja i popuštanja hegemonima.

Nakon „priznanja“ usljeđuje zahtjev za raskidanje svih političkih, ekonomskih i energetskih (ovih posebno!) sporazuma sa Ruskom Federacijom. Ovde treba podsjetiti kako je Rusija nakon obnavljanja ugovora sa Turskom započela sa izgradnjom „Turskog toka“, ali ovoga puta u varijanti reaktiviranja i projekta „Južnog toka“. U pitanju je megaenergetski projekt koji Rusija realizuje u vrlo nepovoljnim okolnostima, ali ipak REALIZUJE uprkos svim angloameričkim prijetnjama i ucjenama.

Istovremeno Srbija će se suočiti sa zahtjevom za raskidanje brojnih ugovora i projekata sa kineskim partnerima. Ponovo su u pitanju megaprojekti kakvi imaju snagu promijeniti odnose na globalnom nivou, a Srbiji donose siguran ekonomski i socijalni prosperitet. Sjedinjene Države „disciplinovanjem“ Srbije u stvari se obračunavaju sa Kinom i Rusijom, kao pretendentima na poziciju nove globalne sile (ili sa „konkurencijom“). Tu nema nikakve dileme.

Na kraju Srbiji i srpskom narodu slijedi „finalni zahtjev“ u vidu faktičkog pristupanja NATO vojnom savezu. Ovaj zahtjev ne treba posmatrati samo kroz prizmu „konačnog rješavanja srpskog pitanja“, nego i kao demonstraciju američke moći spram rusko-kineskih konkurenata. Eto to bi ukratko bio sažetak onoga šta zapadni hegemoni očekuju od Srbije i srpskog naroda ukoliko ovi žele pristupiti Evropskoj uniji. Samo, pristajanje na sve postavljene uslove i dalje ne garantuje da će Srbija BITI PRIMLJENA kao punopravna članica.

Suštinski, da stvari rezimiramo, od Srbije se traži stvarno previše, a sa druge strane ništa se ne nudi zauzvrat. No, ključni problem jeste što srpski politički lideri sve više pokazuju spremnost ka prihvatanju ovih po narod krajnje ponižavajućih i ekonomski pogubnih zahtjeva. Zašto se tako naoko neracionalno ponašaju?

Ovde dolazimo do esencije problema, a kakav srpski politički predstavnici neće da javno saopšte sopstvenom narodu. Umjesto da o aktuelnim dešavanjima obavijeste cio svijet, oni to kriju čak i od vlastitog naroda. Znači, našim političkim predstavnicima Amerikanci i „NATO jastrebovi“ zaprijetili su novim krvoprolićem, novim ratom. To je ono čega su se ovdašnji „državnici“ prepali i zbog čega su spremni dati „sve za ništa“.

Sad, valja se zapitati čime to objektivno prijete Amerikanci i njihovi poslušnici? Na prvom mjestu to je svakako aktiviranje velikoalbanskih ideja i teritorijalnih pretenzija. Tu već dolazimo do sljedećeg logičkog pitanja: može li se Srbija suočiti sa šiptarskim ekstremistima? Objektivno gledano Srbija je i više negoli kapacitirana da se sukobi sa Šiptarima. Srbija još uvijek raspolaže dovoljnom oružanom moći da u slučaju bilokakvog ozbiljnog ugrožavanja Srba na Kosmetu VOJNO UĐE u taj prostor i zaštiti narod. Relano, Srbija je kapacitirana da potpuno porazi velikošiptarske ekstremiste i IZBIJE NA ALBANSKU GRANICU.

No, ovde dolazimo do mogućnosti ponavljanja oružanih dejstava Sjedinjenih Država i NATO. Da li je objektivno moguće da Srbiju ponovo napadnu isti agresori? Teorijski jeste, ali je jednako tako moguće da zapadni moćnici instrumentalizuju Šiptare za oružano sukobljavanje, a onda ih jednostavno „prepuste sudbini“. U ukrajinskom slučaju to su nedvosmisleno pokazali kao kao realnu opciju.

Ipak ovde treba postaviti jedno drugo pitanje: mogu li Amerikanci ponovo okupiti 18 država i agresiju predstaviti kao „međunarodnu akciju“? Posebice u situaciji kad se jasno zna da su velikoalbanski ekstremisti izazvali sukob. Realno gledano od toga nema ništa, a posebice jer to u pozadini budi strah od potencijalnog ruskog uključivanja u sukob. Današnju Rusiju vodi Vladimir Putin, a on je već dovoljno puta demonstrirao kako je ruske interese spreman braniti i izvan teritorije države.

Ukoliko težimo da aktuelna geostrateška pozicioniranja i dešavanja posmatramo realno, onda moramo znati da je sadašnja pozicija Vladimira Putina dugoročno neodrživa. Sve te silne sankcije, „zveckanje oružjem“ na ruskim granicama i slično bukvalno primoravaju Putina na adekvatnu reakciju kakva će definitovno: ili slomiti sadašnju praksu teškog ugrožavanja Rusije, ili rezultirati otvorenim sukobom. E to nas dovodi do ključnog pitanja: ko je u svijetu spreman na otvoreni oružani sukob sa Rusijom, pa u daljem i sa Kinom? Bukvalno niko! Na takav čin Sjedinjene Države nisu spremne i tu ne treba imati dileme, a o njihovim „saveznicima“ ne treba ni ozbiljno razmišljati.

Znači, da ovo sveukupno rezimiramo, Sjedinjene Države postale su svjesne da na prostoru Zapadnog Balkana u funkciji presijecanja rusko-kineskih megaprojekata mogu računati samo na Šiptare. Na bošnjačku komponentu više se ne mogu oslanjati i to iz nekoliko vrlo racionalnih razloga. Unutar bošnjačke populacije dominira svijest o pogubnosti ratovanja za tuđe interese. Potom, Bošnjaci ne raspolažu nikakvom vojnom efektivom, a u odnosu na međunarodno-muslimansku pomoć suočeni su sa činjenicom da Rusija ima ozbiljan uticaj u vodećim muslimanskim zemljama.

Kad su Hrvati u pitanju treba znati da bi nekakav njihov atak na Srbiju predstavljao napad na suverenu državu, a šta se kosi sa međunarodnim pravom i sa iole racionalnim promišljanjima na bazi interesa. Kakav interes Hrvati mogu ostvariti ugrožavanjem Srbije? Posebice uz svijest kako ih Putin odavno „drži na meti“. Znači, ni od tog „aktera“ nema koristi.

Dakle, ostaje nam velikoalbanski „saveznik“ na kog Amerikanci mogu objektivno računati i sa kojim prijete. No, kako je prednje rečeno, u pitanju je akter kakav može proizvesti samo probleme za čije rješavanje je Srbija „dovoljna“. Znači, Vučićev i Dodikov „svesrpski dijalog“ treba da odgovori samo na jedno pitanje: da li je Vučić dovoljno hrabar i da li je državnik? Ili, da li je spreman izdati naređenje o oružanom djelovanju Srbije u slučajevima ozbiljnog ugrožavanja Srba na Kosmetu ili u Republici Srpskoj? Sve ostalo je tek pusta tlapnja.

No, kako su stvari krenule možemo pretpostaviti da Aleksandar Vučić, podržan od strane Milorada Dodika (posebna priča!), nije državnik kalibra kakvim se samodoživljava. Možemo sasvim utemeljeno posumnjati kako je spreman dati „sve za ništa“ i to samo zarad njemu znanih razloga. Da je Aleksandar Vučić državnik jednostavno bi aktuelne probleme odložio za neka bolja vremena i pogodnije geopolitičke okolnosti. U ovom trenutku srljati u avanture raspakivanja Kumanovskog sporazuma, pa čak i Dejtonskog, je čista glupost i poprilično sigurno ugrožavanje srpskih vitalnih interesa.

Uostalom, da je Vučić državnik, pa zar bi od vlastitog naroda krio istinu i sa globalno prepoznatljivim prevarantima i hegemonima ulazio u kojekakve dilove? Nema tu „državnika ni do podne“!