nedjelja, 27. kolovoza 2017.

Ko savjetuje Dodika?



 
Kim Džong Un je u japansko more lansirao tri rakete. Čovječanstvo sa strijepnjom čeka reakcije Trampa, Janpinga, Putina i drugih svjetskih moćnika i pita se: slijedi li nam nuklearni rat globalnog nivoa? U Republici Srpskoj pitamo se ko savjetuje Milorada Dodika, pa nas ovako malene i slabe gura u epicentar svjetskih obračuna? Možda Trilateralna komisija?!


Piše: Borislav Radovanović

U jednom trenutku učinilo se da je sjevernokoreanski diktator popustio pred Trampovom prijetnjom „ognjem i gnjevom“, pa nije lansirao rakete u pravcu američke strateški važne baze na ostrvu Guam. Međutim, zadnje lansiranje tri balistička projektila u japansko more dokazuje da Džong Un nema namjeru prestati sa provokacijama.

Šta se dešava u Sjevernoj Koreji? Kim Džong Un je u stvari prinuđen na ovakve vidove provokacija, pa čak i na otvoreni sukob sa Sjedinjenim Državama, Japanom, Južnom Korejom i drugim njihovim saveznicima. Svjetske sile su ponovo posegle za dokazano najgorim mogućim oblikom „disciplinovanja“ država i lidera. Sjevernoj Koreji su pooštrene sankcije i do to nivoa maksimalno moguće izolacije.

No, sankcije su uslijedile u vrlo nepovoljnom trenutku za sjevernokorejsko rukovodstvo. Konkretno, ta zemlja je pogođena sušom nezapamćenom u zadnjih dvije decenije. Narod se realno suočava sa masovnom glađu, a tu će sankcije samo dodatno pogoršati situaciju.

I šta je preostalo Džong Unu? Da čeka i suoči se sa unutrašnjim nemirima, pobunama i rušenjem režima – čemu se nadaju Tramp i slični „umotvorci“. To se naprosto neće dogoditi. Kim Džong Un će, baš kao što je to nebrojeno puta učinjeno u svjetskoj istoriji, unutrašnje probleme prebaciti na spoljnopolitičku dimenziju. Jednostavno, nastaviće sa lansiranjima sve dok ne isprovocira reakciju Donalda Trampa.

Nije Džong Un baš luđak kakvim ga predstavljaju i to najbolje dokazuje „igranjem po nervima“ hirovitog Donalda Trampa. Kineski predsjednik Xi Janping bio je vrlo decidan: u slučaju američkog napada na Sjevernu Koreju njegova zemlja će braniti ovog saveznika. Znači, na sjevernokorejskom lideru je samo da i dalje provocira Trampovu rekaciju.

Ovde se moramo zapitati: koliko još ovakvih provokacija Donald Tramp može podnijeti, a da ne odgovori „ognjem i gnjevom“? Ili, će možda dozvoliti sebi da ga ismijavaju zbog ispraznih prijetnji? I sam Tramp se nalazi u vrloteškoj situaciji zbog sve izraženijeg unutrašnjeg otpora njegovoj politici. Pa svakodnevno ga napuštaju najbliži saradnici, a primarno zbog straha da će snositi dio odgovornosti za potencijalno ugrožavanje zemlje. Neće Tramp moći još dugo ovako, moraće jednom „primjereno“ odgovoriti na Džong Unove otvorene uvrede. Da li će se to dogoditi povodom ove zadnje provokacije ili neke naredne (neće ih nedostajati!) čak i nije ključno pitanje. Prosto, Tramp će kad-tad morati ispoljiti „oganj i gnijev“!

No, bilokakvo Trampovo posezanje za nuklearnim potencijalom automatizmom povlači nužnost ruskih i kineskih kontrareakcija. Svaki američki projektil dugog i srednjeg dometa Rusi i Kinezi će tumačiti kao direktno ugrožavanje i u minimalnom nastojaće ga oboriti tokom leta. Sigurno neće čekati da „utvrde“ na čiju će teritoriju pasti, pa tek potom reagovati. Reagovaće automatski svojim protivraketnim sistemima. Uostalom, neće rizikovati posljedice širenja radijacije kakvo će u slučaju nuklearnog napada na Sjevernu Koreju zahvatiti i teritorije Rusije i Kine. Ovde je ključni problem u neizbježnosti nuklearnog okršaja, jer bi u slučaju klasičnog napada na Sjevernu Koreju došlo do ekspresnog osvajanja Južne Koreje i Džong Unovog realnog poentiranja.

Ovde se moramo dotaći i vrlo složene Putinove situacije, zbog čega sasvim utemeljeno možemo očekivati da će Rusija na bilokakav američki napad na Sjevernu Koreju odreagovati čak prije Kine. Vladimir Putin je više puta eklatantno dokazao sposobnost da u iznuđenim situacijama izvanredno poentira. Sjetimo se da je na prvom koraku ukrajinske krize anektirao Krim i time nemjerljivo profitiro i na unutrašnjem i na geostrateškom kom planu. Da ne govorimo o Siriji, gdje istovremeno uništava Islamsku državu i dodatno osigurava izvanredno važnu stratešku lokaciju. No, najvažnije je da Putin u Siriji predupređuje sve zamišljene energetske megaprojekte američkih konkurenata.

Samo, građani imaju kratko pamćenje i to je Putinu izvanredno poznato. U trenucima novih sankcija i „zveckanja oružjem“ na samim ruskim granicama, kako zbog unutrašnjih problema, tako i zbog spoljnopolitičkih, Vladimir Putin je prinuđen na neko novo „čudo“. Primoran je ponovo odreagovati i samo je pitanje šta će ovoga puta smisliti (možda obaranje američkih projektila?). Doduše, u geostrategijskom smislu njegova zamisao da se vojno pozicionira na teritoriji Srbije bila je odlična. Takvim potezom dolazi u zaleđe svim NATO potencijalima raspoređenim u Rumuniji i Bugarskoj, te iste gotovo anulira.

Međutim, Aleksandar Vučić nije prihvatio ni „poklonjene“ MIG-ove i tenkove, niti pozicioniranje proruskog premijera. I ima neke logike u Vučićevim potezima. U ovako haotičnoj geopolitičkoj situaciji vojno svrstavanje na bilokoju stranu povlači direktne reakcije protivnika. Srbi su naučili „lekciju“ šta znači suprotstavljati se američkim hegemonističkim pohodima i nisu ludi da to ponovo čine. To ne znači da Srbija staje na američku stranu u slučaju sve izglednijeg globalnog sukobljavanja, ali neće ni svrstavanjem uz Rusiju da na sebe navlači nove nevolje. Neće bar do nivoa krajnje nužde.

Ovim dolazimo i do Dodikovih naoko iracionalnih poteza u vidu nekakvih referenduma o pristupanju u NATO. Postoje izvjesni pritisci da se srpski narod prikloni NATO savezu, ali oni traju decenijama (posebno zadnje tri decenije). To su oblici djelovanja na kakve smo već navikli i sa kakvima se umijemo nositi. No, problem je u tome što Milorad Dodik hoće da moćnom NATO kaže „ne“ i to na vrlo provokativan način. Hoće da udari šamar nekom ko je od njega milion puta jači i to u ovako osjetljivoj istuaciji. Mogli bi kazati da je u pitanju neki negov novi hir ili politikanstvo, no možda sve to ima i mnogo dublju pozadinu.

Nedavno sam pisao da Dodik ovim entitetskim „referendumom“ samo provocira reakciju bošnjačko-hrvatskih lidera u vidu zahtjeva za održavanje referenduma na državnom nivou. U slučaju da Predsjedništvo BiH i Parlamentarna skupština većinom glasova odluče da se pitanje pristupanja u NATO riješi referendumom na državnom nivou zna se kako će to pitanje biti razriješeno. Reći će mnogi da je to neizvodivo bez pristanka Srpske, ali sjetimo se Oružanih snaga BiH, Suda i Tužilaštva BiH, Uprave za indirektno oporezivanje, carine, PDV...Dodik nema ni volje, ni političke snage, da održavanje takvog referenduma spriječi na teritoriji Republike Srpske. Krivicu će svaljivati na sve i svakoga, ali će se referendum održati i na prostoru Srpske i svi znamo kako će ukupno rezultirati – pristupanjem BiH u NATO.

Radmanovićev zaključak o pristupanju u NATO
Istovremeno, već same najave nekog novog entitetskog ili „Dodikovog referenduma“ u BiH proizvode ozbiljnu političku krizu, kakva će se kao i sve ranije nepovoljno odraziti na Republiku Spsku. Samo on i njegov „stručnjak“ za bezbjednost Ćeranić znaju da će uslijediti „vruća jesen“ iako nema apsolutno nikakvih nagovještaja ozbiljne destabilizacije. Njih dvojica znaju za „vruću jesen“ upravo zato što će je sami produkovati. Baš kako su to učinili i 2014. i narednih godina sa pričama o „obojenim revolucijama“, za koje, uzgred rečeno, nikad nisu prikupili niti jedan dokaz. Neće valjda dokazivati sopstvene manipulacije! Zbog svega navedenog moramo postaviti sasvim razumljivo pitanje: zašto Dodik uporno povlači ovako složena pitanja u izuzetno nepovoljnoj globalnoj situaciji? Upravo bi javnost trebalo zanimati ko su Dodikovi savjetnici i „savjetnici“, koji ga navode na ovakve naoko iracionalne poteze.

Elem, poenta je na onom „naoko“. Nema ničeg iracionalnog u Dodikovim potezima. On vrlo temeljito i pragmatično provodi zadatke dobijene od Trilateralne komisije. Podsjetiću da sam još od famoznog sastanka Trilaterale u Beogradu više puta ukazivao da je Dodik u čvrstim kandžama te organizacije, pa čak i poimenično nabrajao sve njegove kumove, savjetnike i saradnike koji su deklarisani članovi organizacije „Most Istok-Zapad“ (East-West Bridge), balkanskog ogranka Trilateralne komisije.

Time što otvara pitanje pristupanja NATO savezu prije Srbije i rizikuje da BiH uvuče u ovaj vojni savez narečenim državnim referendumom Dodik upravo srpsku maticu dovodi u izuzetno nepovoljnu situaciju – potpunog okruženja NATO članicama. To je samo još jedan vid pritiska na Srbiju da se konačno odrekne Rusije i bilokakvih oblika savezništva i zaštite sa te strane. To je cilj Trilateralne komisije i naš „vrli predsjednik“ samo realizuje ono šta mu je naloženo.

Da ne pominjemo kako je cilj Trilaterale održavanje kontinuiranog konflikta na ovom dijelu Balkana, a u funkciji aktiviranja sukoba kad god to zatreba ovoj fašističkoj organizaciji, te da Dodik svakom novom destabilizacijom samo realizuje dobijene zadatke. Zato će u Srpskoj i uslijediti „vruća jesen“ kao prilika da Dodik još jednom teško izmanipuliše vlastiti narod. Doista treba biti naivan pa povjerovati da Dodik i pored američkih sankcija dobijenih upravo zbog prošlog referenduma smije ponovo „referendumisati“, a bez unaprijed obezbijeđene zaštite. I ko je dovoljno moćan da ga zaštiti od „reakcija“ NATO saveza? Pa Trilateralna komisija koja ovim vojnim savezom i upravlja!

U stvari nema potrebe da neko Dodika uopšte štiti od bilokoga. On je dobio zadatak da BiH uvede u NATO, i to će svakako realizovati. Za nagradu će već do kraja ove godine biti u vlasti na državnom nivou, skinuće mu Amerikanci „sankcije“ (inače teška podvala), te će pobijediti na narednim izborima. Da li je ovakva premisa objektivna (?), eto pokazaće vrijeme.