уторак, 19. септембар 2017.

Policijska bruka zvana akcija „Petrićevac“



 
Akcija kodnog naziva „Petrićevac“, kojom se ministar Lukač isprsio pred javnošću, upravo dokazuje da je krajnje vrijeme za ozbiljnu čistku u vrhu MUP RS.


Piše: Borislav Radovanović

U Republici Srpskoj je sve moguće. Tako ministar policije Dragan Lukač i „razbijač“ organizovanog kriminala Darko Ilić sazovu konferenciju za štampu i bombastično saopšte kako je pohapšena organizovana kriminalna grupa od čak 28 članova.

Kažu da je ova kriminalna grupa od marta pod istragom zbog nedozvoljene proizvodnje i prometovanja drogom. I nakon pola godine „intenzivnog rada“ policija saopštava da je kod pohapšenih pronađena marihuana. Koliko je marihuane pronađeno od sramote nisu smjeli ni saopštiti.

Neka banjalučka policija u kasnim noćnim satima tokom vikenda nasumično izabere 28 momaka i izvrši kvalitetne preglede odjeće (ne pretrese!) naći će veću količinu narkotika nego što je pronađena kod ove „organizovane grupe“. Pošto nije nađena droga našim „stručnjacima“ valja i oružje, pa su se tako pohvalili kako su pronašli (čak!) gasni pištolj, te po jednu poluautomatsku i automatsku pušku. 

Na sve to Ilić ističe kako su 22 pripadnika ove „grupe“ bili potpuno nepoznati policiji. Normalno da su nepoznati kad policija hapsi anonimuse, dok pravi narko-dileri (sudski dokazano!) rade kao inspektori za suzbijanje narkomanije. Ili, krupni dileri su u talu sa policijom, pa je iracionalno očekivati da ih neko hapsi.

GDJE LEŽI PRAVA ISTINA?

AUTOR TEKSTA U AKCIJI
Uopšte ne treba imati nikakvih sumnji zbog čega je ova „velika akcija“ upriličena. U pitanju je dugogodišnja nakaradna praksa primjene posebnih istražnih radnji. U martu je pribavljena naredba za telekomunikacijsko nadziranje ili narodski rečeno prisluškivanje telefona nekoliko kriminalaca zbog sumnje da prometuju narkoticima.

I onda je policija „revnosno“ slušala razgovore, te širila naredbu na sve koji su sa osumnjičenima kontaktirali. To je trajalo šest mjeseci, koliko Zakon o krivičnom postupku dozvoljava primjenu posebnih istražnih radnji.

Elem, tu nastaje PRAVNI PROBLEM. Ukoliko nakon šest mjeseci primjene posebnih istražnih radnji izostane bar policijski izvještaj tužilaštvu postupajući sudija (koji je odobrio prisluškivanje) dužan je pismeno obavijestiti sve osobe obuhvaćene naredbom da su bile podvrgnute posebnim mjerama.

Takvo sudijsko obavještenje je sasvim dovoljan pravni osnov da svako ko je podvrgnut mjerama, a nije procesuiran za krivično djelo, tuži Republiku Srpsku i traži nadoknadu. Može se čak obratiti i tijelima nadležnim za kontrolu rada policije, ombudsmanu, specijalizovanim NVO za zaštitu prava građana i ino.

Da bi se to izbjeglo godinama se primjenjuje „mali trik“ u kom policija pohapsi osumnjičene i saopšti im (bar deklarativno) da su nad njima preduzimane posebne istražne radnje. Tako pravosuđe „ne prlja ruke“, a policija „opravdava“ plate. No, koliko je sve to pravno utemeljeno?

Kao kriminalistički inspektor bio sam deklarisani protivnik ovakve nakaradne i potencijalno opasne prakse primjene posebnih istražnih radnji. Zalagao sam se za uvođenje principa da se naredba za posebne istražne radnje može izdati bez prethodno podnesenog izvještaja tužilaštvu samo u uznimno hitnim i neodložnim situacijama. Konkretno, zalagao sam se da policija prvo tužilaštvu podnese izvještaj protiv identifikovanih počinilaca, pa da obrazloži kako je dalje istraživanje primjenom „klasičnih“ istražnih radnji nemoguće ili skopčano sa složenim problemima, pa je potrebna primjena posebnih istražnih radnji.

PRIZNANJE AUTORU
Međutim, takav princip nije odgovarao svima koji su navikli sjediti u udobnim foteljama i sav „policijski rad“ svesti na preslušavanje razgovora. Još manje je takav princip odgovarao onima koji su skloni zloupotrebama telekomunikacijskog nadziranja. Npr. nekog političkog neistomišljenika prikažete kao „NN lice“ i dobijete naredbu za prisluškivanje i lociranje njegovog telefona (pratite kretanje). Takve zloupotrebe su realnost sa kojom se kao društvo trebamo ozbiljno pozabaviti.

Dakle, akcija „Petrićevac“ je tek pokriće za šestomjesečno prisluškivanje kriminalnih anonimusa i bezbjednosno krajnje nerelevantne društvene opsanosti. Ministar Lukač je sprečavanje organizovanog kriminala i teške korupcije digao na nivo uprave, a onda se priča svela na nekakve sitne uživaoce marihuane.

Ima li ova uprava na mjerama kog ministra, načelnika opštine, direktora javnog preduzeća ili tajkuna? Nema! Jesu li ljudstvo i resursi Ilićeve uprave namijenjeni suzbijanju organizovanog kriminala i teške korupcije, ili „kokošara“ za koje ni policajci nisu čuli? Koga Lukač i Ilić prave budalama?!

Uostalom, već za dan-dva vidjećemo svu „veličinu“ ove akcije po tome za koliko lica će sud odrediti mjeru pritvora. Ono šta je za sud relevantno u ovom slučaju jeste količina pronađenih narkotika (svih nekoliko grama marihuane!), broj vaga sa tragovima narkotika (nema!), dokazi pribavljeni tokom trajanja posebnih istražnih radnji (kojih opet nema!) i sve ostalo čega u ovom predmetu NEMA. To što su pronašli nekakvih par komada oružja bez dokaza da je služilo u svrhu prometovanja narkoticima i rasvijetlili jednu provalu mogu slobodno „okačiti mačku o rep“ jer slučajni nalazi nisu upotrebljivi kao dokazi.

Znači, ako je društveni interes da „udarna pesnica“ MUP RS protiv organizovanog kriminala i teške korupcije hvata uživaoce marihuane i sitne lopove, a građani svakog dana svjedoče milionskom kriminalu i korupciji unutar institucija, onda imamo ozbiljan problem. Kako ovaj problem riješiti? Baš kao i svuda u svijetu – čistkom u vrhu policije! Ako u policiji već neće da rade ono za šta ih građani plaćaju, pa bio bi red da bar ne vrijeđaju našu inteligenciju.
 

P.S. Samo komparacije radi, da bi se doponovalo sve oružje, ekspolzivne materije i droga koje sam pronašao i oduzeo tokom policijske karijere trebalo bi poveliko skladište. A gdje su desetine ukradenih automobila, teška ubistva, razbojništva, zelenašenja i iznude, eksplozije, stotine provalnih krađa i ino? Zato se gnušam ovakvih "predstava za lakovjernu javnost".