недеља, 29. октобар 2017.

MOST21: Politika čovjeka!


Na srdačan poziv domaćina reprezentativna grupa građana Republike Srpske priprema se da 10. novembra u Sarajevu prisustvuje veličanstvenom skupu pokreta MOST21 i tako podrži zajedničke nam ideje i vizije – „Politike čovjeka“.


Piše: Borislav Radovanović

Biću do kraja iskren i priznati da ideje Amira Reka i pokreta MOST21 podržavam iz vrlo pragmatičnog razloga. U tom pokretu prepoznajem potencijal za realizaciju mog životnog ideala, a to je uspostavljanje bratstva i jedinstva južnoslavenskih naroda.

Kad govorimo o bratstvu i jedinstvu to nas neminovno vraća na bivšu Jugoslaviju i SR Bosnu i Hercegovinu. Niko od nas ne krije sopstvenu jugonostalgičnost, a koja je zasnovana na činjenici da su naše generacije od te države dobile ono najbolje šta društvo može pružiti svojim građanima.

Nesporna činjenica je da je bivša Jugoslavija nastala na viševjekovnoj slobodarskoj borbi južnoslavenskih naroda protiv brojnih okupatora, te da je bratstvo i jedinstvo na kraju rezultiralo državom u kojoj su južnoslavenski narodi doživjeli ubjedljivi najviši nivo slobode i prosperiteta u svojoj ukupnoj istoriji.

Jedini suštinski problem uspostavljanja bratstva i jedinstva unutar SFRJ bio je što se to nije zasnivalo na realnoj, nego na ideološkoj matrici. Realna matrica je da su južnoslavenski narodi „etnička braća“ šta nedvosmisleno proizilazi iz jedinstvenog jezika, istog etničkog izvorišta, zajedničke istorije, kulture, tradicije, običaja...

Sve naše podjele i animiziteti dolaze iz ideoloških matrica, od vjerskih do političkih, i samo zbog uticaja i zloupotereba ideologija nismo uspjeli do kraja razviti bazičnu osnovu našeg identiteta, a to je bratstvo i jedinstvo južnoslavenskih naroda ili Južnih Slavena kao podkategorije Slavena kao naroda.

Da bi ovaj ideal realizovali dovoljno je da se u maksimalno mogućoj mjeri distanciramo od ideiloških uticaja, a posebno od ideoloških zloupotreba. Zato je važna ta, bar kako je ja prepoznajem, „Politika čovjeka“ koju promoviše MOST21, a kakva postoji i u nekoliko pokreta unutar Srpske. Ta „Politika čovjeka“ je ono šta nas zbližava, šta predstavlja sinergijsku osnovu našeg zajedništva u borbi protiv svih nakaradnosti društva u kom živimo.

Na čemu se bazira „Politika čovjeka“? Prosto, smatramo da čovjek treba da voli drugog čovjeka (altruizam), da se međusobno poštuju, uvažavaju, tolerišu, pomažu... i da su svjesni kako su zajedno jači nego pojedinačno. Da bi to realizovali imamo odlične pretpostavke: jezički se razumijemo, dijelimo isto porijeklo, istoriju, tradiciju, kulturu...

To što se različito molimo bogu ili što vjerujemo u ovakve ili onakve političke ideje ne smije biti osnova podjela i animoziteta. Naprosto sve to je ideologija, dakle nešto neopipljivo i imaginarno, a mi smo ljudi sa realnim potrebama.

Svi znamo koje su esencijalne ljudske potrebe: hrana, piće, vazduh, odjeća, obuća, privređivanje, kretanje i td. No, moramo shvatiti da u osnovne ljudske potrebe nauka svrstava i bezbjednost, pravno društvo, funkcionalnu državu, slobodu mišljenja i izražavanja.

Da bi bolje, brže, kvalitetnije i sadržajnije zadovoljavali svoje potrebe ljudi se međusobno udružuju, od nivoa porodice, preko društva i države, pa sve do nivoa međunarodne zajednice. Pritom, zarad što potpunijeg ostvarivanja različitih potreba ljudi se odriču dijela svojih prihoda (npr. porezi), izvršavaju obaveze (npr. vojna obaveza), poštuju zakone, ulaze u različite oblike kolektiviteta (udruženja, države, UN).

Nema ama nikakve „mudrosti“ oko toga zašto ljudi ulaze u različite oblike kolektiviteta, odnosno sve se svodi na zadovoljavanje elementarnih potreba. U tom pogledu treba posmatrati i Mirovni sporazum u Dejtonu, kao svojevrsnu materijalizaciju jedne od osnovnih potreba čovjeka, a to je mir (u širem smislu sigurnost).

No, 22 godine od uspostavljanja „mira“ Bosna i Hercegovina tavori sa istim problemima zbog kojih je svojevremeno došlo do rata. To su ti nakaradno postavljeni temelji ljudskog povezivanja i manipulacije sviješću bukvalno fašizoidnog karaktera.

Nacisti su funkcionisali na paroli: „Ti si ništa, tvoj narod je sve“, a doista bih volio da neko pojasni: po čemu se današnje etnokleraikalne dominirajuće politike u Bosni i Hercegovini razlikuju od nacističkih? Pritom, lideri etnoklerikalnih politika sebe poistovjećuju sa narodom, baš kao što su to činili Hitler i Musolini.

Tu se nameće sasvim logično pitanje: kako čovjek može biti „ništa“? Pa taj čovjek je nečije dijete, nečiji supružnik i roditelj, radnik (ako je imao „vezu“ da se zaposli), poreski obveznik, nosilac prava i obaveza... svaki taj čovjek je državljanin ove zemlje, šta znači da je državotvorac!

Bosna i Hercegovina je članica Ujedinjenih nacija, Savjeta Evrope i ko zna kakvih sve međunarodnih kolektiviteta. Dakle, taj naš čovjek je i nosilac međunarodnog subjektiviteta. I, sad, sasvim logično: zašto taj naš čovjek stupa u sve te silne kolektivitete? Pa naprosto da bi što bolje zadovoljio svoje potrebe!

Na ovo se nameće sasvim racionalno pitanje: da li ovdašnji obični čovjek može adekvatno zadovoljiti elementarne potrebe? Odgovor jeste surov, ali glasi: NIJE! I samo zbog toga je stotine hiljada naših ljudi nakon rata napustilo zemlju u kojoj su rođeni i stasali.

Znači, da prednje rezimiramo, u Bosni i Hercegovini su postavljeni nakaradni temelji na kakvima je nemoguće graditi društvo i državu. Svi ti silni oblici ideoloških kolektiviteta, redom u kategoriji teških manipulacija sviješću i zloupotreba moći, u ovoj zemlji su čak „prezaštićeni“. 

Jedino šta u ovoj zemlji nije zaštićeno jeste ČOVJEK! Ne samo da su nezaštićena čovjekova osnovna prava i slobode, nego je nezaštićeno njegovo elementarno bitisanje. Da bi čovjek bitisao mora zadovoljavati bar minimum svojih potreba, a to mu ovde nije omogućeno.

U tom pogledu, ako želimo proizvesti nužne društvene promjene moramo krenuti od „Politike čovjeka“ i njegovih elementarnih potreba. Čovjek ne može biti „ništa“, jer je to fašizam. Čovjek je sve! U kreiranju društvenih odnosa moramo krenuti od čovjeka/pojedinca/građanina i njegovih potreba.

Svaki taj čovjek izdvaja dio svojih prihoda za funkcionisanje institucija i u tom smislu institucije MORAJU čovjeku pružiti ono šta je platio. I to uopšte nije problem uspostaviti kao primarni princip funkcionisanja države i društva. Odlično je poznato na kakvim principima i standardima funkcionišu modeli modernih javnih uprava. To je nešto šta u ovoj zemlji treba uspostaviti.

Elem, da bi došli u poziciju takve društvene transformacije moramo iz društvenog sistema ukloniti brojne anomalije i nakaradnosti, a to u daljem znači eliminaciju postojećih političko-ekonomsko-kriminalnih centara moći. Nije nikakakva „mudrost“ spoznati da su ovi centri moći uspostavili društvene odnose kakvi odgovaraju samo njihovim interesima. Sa druge strane čovjek je postao „ništa“.

To je ono šta moramo promijeniti ukoliko uopšte težimo opstanku i budućnosti. Čovjek mora postati SVE! Zato svi zajedno moramo promovisati „Politiku čovjeka“, baš kao što to radi Amir Reko i njegov MOST21, i kako to promovišu pokreti iz Republike Srpske koje aktivno podržavam. Sinergija tih pokreta donijeće ovoj zemlji željene društvene promjene i to je neminovnost.

Sve zainteresovane sa promotivni skup pokreta MOST21 obavještavam da je organizator obezbijedio besplatan autobuski prevoz iz Banjaluke, a za detaljnije informacije i rezervacije mjesta zadužen je Vanja Krstin, tel: 066 838 508.

субота, 28. октобар 2017.

Ovo jest logor!


Septembra prošle godine ministar Lukač je saopštenjem ustvrdio da sam prilikom protesta nosio natspis „Ovo je logor“. Nisam nosio takav natpis i nije mi bilo jasno zašto je takva laž plasirana javnosti. Sa današnje distance i potonjih događaja shvatam da je to bila najava kako će moja šestočlana porodica biti zatočena u logoru nacističkog tipa. Najava koja se obistinila!


Piše: Borislav Radovanović

Famoznog 29. septembra 2016. godine organizovao sam protestni performans ispred zgrade PU Prijedor. Na oči sam stavio crni povez, usta prelijepio samoljepivom trakom, u uši gurnuo vatu, ruke vezao bodljikavom žicom, te na prsa stavio metu. Na taj način sam građanima i društvu odaslao poruku kakve radne uslove mi je nametnuo moj poslodavac – MUP RS.

I zamislite niko u zgradi ispred koje sam protestvovao, ama niti jedan od ko zna koliko mojih pretpostavljenih, nije našao za shodno da upita zašto to činim. Zato su mojoj kući poslali patrolu policije da maltretira moju porodicu, moju dječicu.

Kad sam zatražio odgovore zbog čega mi maltretiraju porodicu doživio sam fizički napad od strane jednog „uniformisanog kriminalca“ koji me je skoro ugušio. Jedino šta mi se tad učinilo logičnim bilo je da telefonom pozovem dežurnog tužioca i prijavim ono čemu smo porodica i ja izloženi.

No, taj moj potez produkovao je da moji nadređeni izmisle nepostojeće prijetnje i mene optuže za „ugrožavanje sigurnosti“ načelnika PU Dalibora Ivanića. Zvuči smiješno da nenaoružana osoba uđe u objekat policije i ugrozi naoružanog načelnika, njegovog još naoružanijeg „pratioca“ i još najmanje 7-8 naoružanih policajaca prisutnih na licu mjesta. No, pokazalo se da kod našeg pravosuđa i takve notorne nebuloze prolaze, i danas čekam suđenje.

Samo, to što čekam suđenje znači da ne mogu napustiti Republiku Srpsku, da ne mogu tražiti posla, da moram trpiti svojevrsno zatočeništvo. Šta je najgore i moja porodica sve to mora trpiti zajedno sa mnom.

Znači, ministar Lukač i Dalibor Ivanić nisu slučajno izmislili i javnosti plasirali da sam nosio natpis „Ovo je logor“. To je bila njihova poruka kakvu sudbinu su namijenili mojoj porodici i meni, a sve sa ciljem da preko našeg primjera disciplinuju druge građane koji se odbijaju povinovati režimu Milorada Dodika.

Tim krivičnim progonom oko nas su postavili nevidljivu, ali objektivno postojeću, ogradu koja ima za cilj sprečavanje našeg napuštanja logora. Na to nadograđuju nemogućnost zaposlenja, pa uskraćivanje elementarnih prava i ljudskih sloboda i ino.

Kad su nas već zatočili u pomenuti koncentracioni logor kreće sijaset postupaka kakvima su zlikovci pokušali opravdati svoje odluke. Za godinu i nešto u četiri disciplinska postupka nisu se makli od početka. U stvari svojim neznanjem situaciju su vratili na „prapočetak“ – nezakonito pokretanje postupka.

Elem, to zlikovce ni najmanje ne ometa pa me podvrgavaju kojekakvim „mediciskim tretmanima“ kakvi nisu daleko od onoga šta je činio „doktor“ Mengele. Svim tim silnim postupcima ispituju granice ljudske fizičke i mentalne izdržljivosti, uz napomenu da su se sličnim „ispitivanjima“ i nacisti bavili.

No, postupci koje mi „poslodavac“ nameće takve su prirode da ja više doista nemam predstavu kako ih realizovati. Konkretno, ministar Lukač mi je nezakonitom suspenzijom uskratio primanja! Svakog mjeseca moram u banku odnijeti 40-ak maraka da namirim rate kredita. I sad slijedi sasvim logično pitanje: kojim to sredstvima da ispunim sve te silne zahtjeve?

Moja porodica još uvijek ne gladuje samo zbog pomoći rodbine i prijatelja, te tova svinja, pilića, držanja koka nosilja i dvije bašte. I nacisti su praktikovali da logoraši proizvode hranu za sebe i svoje tamničare!

Ipak, suština je u tome da nemam čime ispuniti sve češće i sve teže zahtjeve mog poslodavca, a svako neispunjavanje povlači otkaz. Lukaču, Ivaniću i sličnima i jeste cilj da donesu rješenje o otkazu i tu nema nikakve dileme, a silni postupci su samo u funkciji takvoga cilja.

Da su postupci kakvima me izlažu samo u domenu radnih prava bilo bi dobro. Primjera radi danas mi je uručeno rješenje o oduzimanju vozačke dozvole. Doista bih volio da mi neko ukaže na sličan primjer.

Konkretno, Dalibor Ivanić donosi rješenje kojim me u 15-odnevnom roku upućuje na vanredni pregled vozačke sposobnosti u prijedorski Centar za medicinu rada. Potom naziva taj isti Centar i traži da ne obave pregled jer me je uputio na vanredno ispitivanje zdravstvene sposobnosti u Zavod za medicinu rada i sporta u Banjaluci.

Znači, imam dokaze da sam pozajmljenih 40 maraka uplatio na ime pregleda, te da je pregled započet. Elem, iz razloga kakve još uvijek istražujem ljekari odlučuju prekinuti i odložiti predled. Nakon nekoliko dana pozivaju me u Centar, vraćaju mi novac i saopštavaju da će pitanje moje vozačke sposobnosti biti riješeno od strane Zavoda u Banjaluci (kako im je to Ivanić saopštio).

Na to obraćam se načelniku Ivaniću sa zahtjevom za obavještenjem o statusu predmeta i ukazujem da Centar u Prijedoru odbija izvršiti pregled u skladu sa rješenjem koje je on donio, i čak mi dostavljam odluku Zavoda iz Banjaluke iz koje se vidi da se pitanjem moje vozačke sposobnosti nisu ni bavili. Normalno je da se tim pitanjem nisu bavili jer načelnik Ivanić to svojim zahtjevom nije ni tražio. I kako reaguje Ivanić?

Dostavljeno mi je rješenje o oduzimanju vozačke dozvole zato što u 15-odnevnom roku nisam dostavio uvjerenje o vozačkoj sposobnosti. Zamislite, uskratio mi je mogućnost pregleda, šta u daljem podrazumijeva nemogućnost dobijanja uvjerenja, a onda mi oduzima dozvolu zato što nisam „ispunio“ ono šta mi je onemogućio.

Eto, to je tek jedan primjer onoga šta porodica i ja trpimo samo zato što sam nekada bio vrhunski policijski profesionalac i suprotstavio se krimializaciji u strukturama policije i institucija uopšte.

I kako sad naći izlaz iz ovakve nametnute situacije? Kako vidim najbolje je materijalizovati ono šta mi je MUP nametnuo – logorovanje!

Konkretno , u drugoj polovini novemmbra dolazim u park Mladen Stojanović u Banjaluci, donosim kolut bodljikave žice i sam sebe ograđujem u svojevrstan logor. Cilj je vidljivom slikom pokazati ono čemu smo porodica i ja izloženi.

Ovim putem pozivam i druge osobe slične „sudbine“ da ponesu komad bodljikave žice i pridruže mi se u protestu. Ukoliko nas se okupi dovoljno možemo računati sa medijskom podrškom, a potom i sa reakcijama različitih subjekata. Pritom, ponajviše se treba uzdati u reakcije međunarodnog karaktera.

Zato, prije započinjanja „samozatočeništva“ namjeravam obavijestiti niz nacionalnih i međunarodnih subjekata i  zatražiti njihovu zaštitu od „zločina protiv čovječnosti“ kakav režim Milorada Dodika nedvosmisleno provodi nad političkim neistomišljenicima.

Zamislite, u državi koja ima međunarodnog predstavnika UN-a, Valentina Incka, te koja se i dalje nalazi pod NATO protektoratom, odvija se „zločin protiv čovječnosti“ nacističkog tipa i sa nesagledivim posljedicama. Ideja je da ostatku svijeta iz Banjaluke odašaljemo „poruku“ zakvom zločinu smo izloženi, a međunarodni predstavnici u ovoj zemlji neka i dalje budu saučesnici u ovom zločinu.

Za kraj ističem kako svi zainteresovani za ovakav oblik borbe za teško narušena prava mogu me kontaktirati preko mojih već poznatih sajtova na društenim mrežama. Svi znaju da prihvatam komunikaciju sa osobama koje mi se obraćaju, a u ovom slučaju biću posebno dostupan.

четвртак, 26. октобар 2017.

Predsjednik mora govoriti istinu!


Uz punu svijest da govori neistine predsjednik Milorad Dodik je u emisiji Telering, RTRS-e, ustvrdio da u Srpskoj nema organizovanih kriminalnih grupa. Opšta zakonska obaveza institucija, uključujući i predsjednika, jeste da javnost informišu istinito i objektivno.


Piše: Borislav Radovanović

Kad predsjednik, svojevrstan simbol i najviši predstavnik društva, na „javnom servisu“ (RTRS) iznosi grube neistine i obmanjuje javnost svi zajedno moramo se zapitati: kakva je budućnost Republike Srpske?

Milorad Dodik je gostovao u emisiji „Telering“ kod „svog novinara“ Mate Đakovića. Da bi shvatili njihov odnos moramo se prisjetiti transkripta međusobne komunikacije medijski objelodanjenog prošle godine.

Mato Đaković, prema navodima medija, telefonom saopštava Dodiku: „Slušaj, šefe, bio sam danas sa glavnim (Goranom Salihovićem op.a.). Završili smo oko Bobar Banke. Tamo te, sigurno, neće biti. U Pavloviću će, također, biti u redu. Obećano mi je da će zatvoriti istragu i u predmetu zlato. Kad se vidimo, prenijet ću ti ostalo. Ne mogu telefonom.“.

Već ovakav kontekst odnosa predsjednik-novinar ukazuje na degutantnost sutuacije. No, Milorad Dodik „svoju priču“ plasira javnosti onako kako to njemu odgovara i ne obazire se mnogo na vjerodostojnost onoga šta javno saopštava.

Tako u ovoj emisiji „obavještava“ građane da na prostoru Srpske nema organizovanih kriminalnih grupa i to ček prezentuje kao svojevrstan uspjeh njegove vlasti. Da li je to objektivno tako?

Svaki naš građanin koji se povodom nekog prava, obaveze ili posla, obratio institucijama Republike Srpske neminovno se morao suočiti sa problemom sve izraženije kriminalizacije i korupcije u institucijama. Dakle, kriminalizacija i korumpiranost službenika naših institucija je nešto opštepoznato.

No, naš ključni društveni problem jeste to što na djelu imamo institucionali organizovani kriminal – kad unutar organa i institucija djeluju organizovane kriminalne grupe. Nema gore pošasti koja može zadesiti neko društvo!

Za postojanje ovakvih kriminalnih grupa unutar institucija Milorad Dodik zna iz proste činjenice da se on lično nalazi na vrhu kriminalne piramide koja upravlja svim tim grupama i kriminalom kakav iste materijalizuju.

Sa kakvim oblikom organizovanog kriminala je suočena Republika Srpska možda najbolje pokazuje sijaset zakona ili izmjena zakona donesenih upravo zarad realizacije nekakve kriminalne djelatnosti.

Primjera radi, pisao sam o tome kako je Zakon o katastru donesen po hitnom postupku samo kako bi se naknadno legalizovao kriminal oko zemljišta banjalučke Privredne škole, uz opasku da se ni približno nisam bavio tim kriminalom koliko su to činili Tihomir Gligorić i Dragan Čavić, koji su ovaj primjer teškog institucionalnog kriminala javnosti prezentovali uz neoborive dokaze.

Razumijemo da je Dodik spinovanje javnosti nastojao upraviti ka klasičnom kriminalu, no i tu se mora suočiti sa jednom činjenicom. Kao policijski operativac učestvovao sam u većini akcija razbijanja organizovanog kriminala na prostoru Srpske i regiona, pa tako odlično znam da su najveće policijske operacije provedene prije njegovog dolaska na vlast.

Ono šta je Milorad Dodik dolaskom na vlast 2006. godine promijenio jeste struktura organizovanog kriminala u smislu da je jedan od najvećih balkanskih kriminalaca Ljuban Ećim, „reorganizovao“ MUP RS. Normalno, u sadejstvu sa tadašnjim direktorom policije Dragomirom Andanom, koji danas „savjetuje“ Dodika i njegovog „najboljeg ministra“ Dragana Lukača.

Odlično sam svjestan sprege organizovanog kriminala i policije prije uspostavljanja Dodikovog režima, jer sam na razbijanju toga dao nemjerljiv doprinos. No, struktura organizovanog kriminala pod vlašću Milorada Dodika promijenjena je na način da se SNSD-ovi policijski kadrovi pozicioniraju kao organizatori i šefovi kriminalnih grupa.

Poznato je javnosti kako sam prošao prije punih deset godina kada sam se suprotstavio kriminalizovanim „policijskim kadrovima“ Milorada Dodika, no to da sam bio u pravu pokazuju sudske presude organizovanim kriminalnim grupama pripadnika policije u domenu narko-dilera ili razbojnika. I nije njihovo procesuiranje učinjeno zbog suzbijanja teškog kriminala, nego pod pritiskom javnosti i sa ciljem da se presiječe „lanac dokazivanja“ koji doseže do samog vrha policije.

Bilo je krajnje ogavno slušati „obrazloženja“ Milorada Dodika oko toga da je policija u Narodnoj skupštini „održavala red i mir“, a posebno kako nije vršio pritisak na Duška Šnjegotu da podnese ostavku. Odlično je Dodiku poznato zbog čega zloupotrebom policije napao na samo ustavno-političko uređenje Republike Srpske.

Sporni revizorski izvještaji su sredstvo dokazivanja postojanja institucionalnog organizovanog kriminala u sistemu vlasti Republike Srpske. Kako bi spriječio da najviše političko tijelo Srpske, hijerarhijski više od predsjednika, uopšte raspravlja o problemu kriminalizacije institucija na bazi dokaza iz revizorskih izvještaja Dodik je napao na sam parlament. To je nešto šta naši građani moraju shvatiti ukoliko su uopšte zainteresovani za vlastitu sadašnjost i budućnost.

Za kraj valja se referirati na Dodikov navod o tome kako kriminalizaciju, kako njegovu ličnu, tako i njegovih podanika, treba dokazati. Tu moramo postaviti sasvim logično pitanje: kako to dokazivati kad je policija stavljena u funkciju zaštite kriminala i to čak primjenom sile u najvišem tijelu vlasti Srpske – u parlamentu? Ograničavaje kretanja narodnih poslanika  unutar skupštine je nedvosmislen primjer upotrebe prinude/sile i o tome nemamo šta raspravljati. Bar ne sa pozicije struke.

Elem, kad smo već kod „dokazivanja“ moram apostrofirati kako posjedujem neoborive dokaze da su Dodikovi ministri policije Jovičić i Lukač sprečavali dokazivanje institucionalnog organizovanog kriminala na štetu Fonda zdravstva i to u milionskom iznosu. I od toga „vajni ministri“ neće moći pobjeći! Ima nebrojeno načina da se ovaj kriminal procesuira i do toga će svakako doći kad se za to stvore potrebne pretpostavke. Pravdu je moguće izbjegavati, ali samo neko vrijeme - nikad neograničeno dugo!

Za sami kraj želim apostrifirati jednu važnu činjenicu. Posjedujem dokaz (vidi gornji foto) da sam još 2011. godine od predsjednika Milorada Dodika i njegovog „papka“ Nenada Stevandića tražio da u skladu sa zakonskim obavezama provedu kontrolu rada policije zbog sve izraženije kriminalizacije i korupcije upravo Dodikovih „kadrova“. Posjedujem i dokumentaciju na kakvoj sam bazirao traženje kontrole nad radom policije i sve će to biti validno upotrijebljeno za dokazivanje upravo Dodikove sprege sa organizovanim kriminalom.

среда, 25. октобар 2017.

Marko Jeličić: Prijavimo korupciju u policiji!


Izvjesni Marko Jeličić nedavno me javno optužio za korupciju. Učinio je to bez svijesti da otvara priču o korupciji u policiji koja seže do samog vrha – do bivših direktora policije Uroša Pene i Gojka Vasića.


Piše: Borislav Radovanović

Moji iskreni prijatelji skrenuli su mi pažnju na objave nekakvog Marka Jeličića, kako se meni nepoznata osoba predstavlja na Fejsbuku. Ubrzo mi se taj Jeličić i sam javio preko mesindžera tvrdnjom da sam od izvjesnog „Habana“ tražio mito od 2 000 evra, a uzeo 500 evra za nekakav automobil Porše. Čak je tvrdio da je on lično posredovao u toj mojoj „korupciji“.

U prvi mah nisam shvatio o čemu je riječ, a naprosto jer nikada nisam uzeo nikakav mito, šta uključuje i Jeličićeve navode. Drugi problem je što sam u svojoj inspektorskoj karijeri, na nacionalnom i međunarodnom nivou, otkrio i procesuirao uveliko preko 1 000 kradenih i krivotvorenih skupocjenih vozila. To znači da sam procesuirao i ko zna koliko osoba koje su se bavile tim kriminalom.

No, sjetio sam se tog „Habana“, a onda i krivičnog predmeta za koji je isti vezan. Bio je to jedan od mojih najvećih krivičnih predmeta, a doista se mogu pohvaliti rezultatima kakve od postanka MUP RS niti jedan inspektor nije postigao.

Ako se dobro sjećam priča počinje neke 2010. godine kad na našem području uočavam više skupocjenih automobila, gdje su provjere pokazale da su sva registrovana u Jajcu. Moram se pohvaliti da sam godinama razvio niz vještina kakvima već površnim provjerama u službenim evidencijama otkrivam sumnjiva vozila.

Ubrzo sam priveo pomenutog „Habana“ i još nekoliko lia iz Federacije BiH koja su preprodavala krivotvorena vozila. Počeo sam pronalaziti i oduzimati sporna vozila, a zarad dokazivanja od PU Jajce tražio sam kopije dokumenata o porijeklu i carinjenju vozila.

Pošto sam brzo „provalio“ način rada ove kriminalne grupe otkrivao sam sve više i više vozila, ali i počinilaca. Ključno je znati da su organizatori ove kriminalne djelatnosti redom bile osobe iz Banjaluke i vrlo bliske sa brojnim policijskim kadrovima.

Prikupljene dokaze za nekih 7-8 skupocjenih vozila poslao sam u tadašnji Centar javne bezbjednosti Banja Luka sa zahtjevom da ista oduzmu i procesuiraju. Kako su u pitanju bile osobe bliske vrlo moćnim banjalučkim policijskim kadrovima očekivano moji zahtjevi nisu bili realizovani onako kako sam to tražio.

No, poznat sam da ne odustajem lako, pa sam banjalučke kriminalce počeo lično provoditi i obrađivati. I tad nastupa drama! Pošto sam već dokazao krivorvorenje na preko 20 vozila vrijednosti nekih milion maraka sasvim očekivano ponude mita išle su na sve strane.

Ono šta je važno znati meni lično niko ništa nije nudio jer sam već tad godinama bio poznat po tome kako nezgodno reagujem na nuđenje mita (od prijava od šamara). Zato su brojni akteri tražili „veze“ unutar mojih kolega i šefova. Kako to obično biva, mnogi su uzeli mito, a na mene pokušali uticati razno-raznim pričama.

No, kako sam doznavao za uzimanja mita to sam sve više širio broj vozila i počinilaca. Da bih službene aktivnosti zaštitio od mešetara uspostavio sam komunikaciju sa tadašnjim direktorom Federalne uprave policije Zlatkom Miletićem.

Na bazi dokaza i informacija koje sam mu dostavio direktor Miletić je naredio istragu koja je u prvom zahvatu obuhvatila preko 300 vozila. Samo, tad korumpirane bitange u vrhu MUP RS dolaze u problem – kako me zaustaviti u daljoj istrazi koja bi neminovno dovela do njihove korupcije. U istom problemu se nalaze i pojedinci iz tadašnjeg Specijalnog tužilaštva, koji su takođe uzimali mito od ovih kriminalaca.

Da bi me spriječili u započetim aktivnostima Uroš Pena i Gojko Vasić nezakonito me udaljavaju sa tadašnjeg radnog mjesta, pa čak i iz kriminalističke policije. Da su to nezakonito učinili posjedujem neoborive dokaze.

Po saznanju da mi treba stići novi raspored učinio sam jedino šta sam tada mogao. Ono prikupljenih dokaza i informacija na brzinu dostavio sam izvještajem Kantonalnom tužilaštvu u Novom Travniku (mjesno nadležnim), ali uz napomenu da predmet treba proslijediti Tužilaštvu BiH.

Išao bih odmah sa prijavom Tužilaštvu BiH, ali to je podrazumijevalo potpise onih koji su istragu nastojali razoriti, pa sam pribjegao pomenutom triku. Jedan primjerak prijave proslijedio sam direktoru Zlatku Miletiću i FUP je doista provela ozbiljnu istragu o tom kriminalu. Mojom prijavom su bili obuhvaćeni i sporni „Haban“ i sva krivotvorena vozila koja je prodao, šta valjda upućuje da nikog nisam "poštedio", a ponajmanje da sam uzimao mito!

Nakon mog udaljavanja sa radnog mjesta i od tog predmeta „kolege“ iz Banjaluke vraćaju oduzeta vozila, normalno uz uobičajeni mito. I šta je najvažnije – pokušavaju pomoći svom prijatelju kog sam pozicionirao kao organizatora te kriminalne grupe.

Kad se „prašina slegla“ ključni akteri ovog kriminala dolaze na ideju da mi se osvete obzirom da su štetovali desetine hiljada maraka od oduzetih automobila, da su njihovi „vezni igrači“ u Jajcu pohapšeni (službenik sa registracija je dobio otkaz), te da sam ih ipak procesuirao! Zalud su bili Penini i Vasićevi merifetluci kad sam uspio slučaj prijaviti nadležnom tužilaštvu, kako prednje rekoh.

I šta se događa? I Uroš Pena i Gojko Vasić imali su istog službenog vozača. Koliko su vrednovali njegove usluge svjedoči to da su ga poslije unaprijedili u inspektora, a sa završenim poznatom prijedorskom školom za „menadžere“ – gdje su se diplome dodjeljivale u „kilogramima“.

Taj „direktorski vozač“ se u jednom ugostiteljskom lokalu sastaje sa akterima opisanog kriminala. Oni „pripadniku policije“, zamislite, direktno objašnjavaju kakvu sam im štetu prouzrokovao i kako žele da mi se osvete. On im tada sugerira da pripreme nekih 2 000 maraka, a on će se pobrinuti da taj novac bude fotografisan, označen i meni predat – normalno uz hapšenje.

No, njihov problem bio je u tome što na prostoru prijedorske regije meni malo šta promiče, pa sam za ovaj plan blagovremeno doznao. Posjedujem službenu dokumentaciju koju sam sačinio oko ovog pokušaja podmetanja mita i to mogu uvijek objelodaniti.

Čak sam otišao u Upravu kriminalističke policije i „održao im predavanje“ kako je to što su zamislili protivzakonito. Jedno je kad neko traži mito, a drugo kad mu nudite mito sa obilježenim novčanicama. To je podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela i to policija ne smije raditi.

Očekivano, kad su shvatili da od njihove zamisli nema ništa svi su odustali od toga da mi „daju“ 2 000 maraka. Međutim, i pored službene dokumentacije MUP RS nikada nije istražio šta radi vozač dvojice direktora policije.

U međuvremenu je Gojko Vasić napredovao na mjesto direktora policije i kreće moj poznati okršaj sa njim. Poznato je da sam inspektorima policije dao izjavu kako je direktoru Vasiću mjesto u KPZ Tunjice, a nikako na toj funkciji, jer sam sve to svojevremeno objavio.

Elem, „namazan“ kakav jesam započinjem pritisak na tadašnjeg ministra Stanislava Čađu. Ni manje ni više tražio sam da MUP otvori 10-ak krivičnih predmeta iz kojih se nedvosmisleno vidi korumpiranost Gojka Vasića i njegovih najbližih saradnika. Dodatno sam od ministra tražio pokretanje postupka smjene direktora policije zbog teške korumpiranosti.

Ubrzo mi je ministar posredno poručio da su svi moji navodi tačni i da je prema meni načinjena teška nepravda, a koju će on ispraviti. Istovremeno mi je sugerisano da sam „pretjerao“ sa zahtjevom za smjenom Vasića i da od toga nema ništa. Znao sam i ja da Čađo ne može smijeniti Vasića jer je ovaj dok je bio inspektor u Laktašima „zaštekao“ dokumentaciju o kriminalu Milorada Dodika, pa sam u tom pravcu „korigovao“ svoje zahtjeve.

Uglavnom, ekspresno sam vraćen u kriminalističku policiju i to na mjesto inspektora za organizovani kriminal. I tu opet nastupa „dramaturgija“. Moj pomenuti izvještaj tužilaštvu u Novom Travniku dospio je do Tužilaštva BiH, koje je procesuiralo organizatora kriminalne grupe kog su banjalučke kolege tako silno pokušavale zaštititi.

Taman dok je „sporo pravosuđe“ odradilo svoj dio posla ja sam se vratio na radno mjesto sa kog sam samo nastavio započete aktivnosti. Sumirano, veliki „prijatelj“ mojih pretpostavljenih dobio je preko tri godine robije i ispostavilo se da je zalud dao 7 000 maraka, te godinama policijske „kadrove“ povoljno snabdjevao skupocjenim automobilima.

No, kako to obično biva, meni kad pruže priliku da radim vrlo brzo otvaram milionske predmete. Dogodilo se da sam 2013. započeo sa radom na milionskom predmetu na štetu Fonda zdravstva, te da bi me spriječili u okončanju istrage ponovo me nezakonito udaljavaju sa radnog mjesta. Pisao sam o tome, pa da se ne ponavljam.

Uglavnom, u zadnjih deset godina su me najmanje tri puta nezakonito udaljavali sa radnih mjesta, a samo kako bi spriječili dokazivanje kriminala u kakav su upetljani pojedinci iz samog vrha policije. Možda to nekom nije jasno, pa ću objasiti zašto se pojedinci odlučuju za ovakve poteze – nezakonitog udaljavanja sa radnog mjesta.

Kad vješt inspektor, a to sam ja nedvosmisleno bio, započne neki krivični predmet njemu su potrebni samo tužilac i sudija za prethodni postupak. Prema našim zakonima nema načina da sposobnog inspektora spriječite u dovršavanju kakve istrage, osim da ga udaljite sa trenutnog radnog mjesta. Time ga udaljavate i od krivičnog predmeta, odnosno onemogućavate da dovrši započeto.

Svi u vrhu policije odlično znaju ovu priču i čak predmete zbog kojih sam nezakonito preraspoređivan, i samo zato ćute na moje česte i grube javne prozivke, uvrede i provokacije. A šta drugo da čine? Da idu na sud? Nema im druge, nego da me i dalje trpe.

Što se tiče pomenutog Jeličića, evo javno ga pozivam da sva svoja saznanja dostavi načelniku PU Prijedor Dalibotu Ivaniću, koji me mrzi i samo traži načina da mi napakosti. Ivanić će to jedva dočekati!

Samo, Jeličićev problem je što tvrdi nešto neistinito i što za takve stvari zakon predviđa sankcije. Ukoliko ga je neko podgovorio da piše ovakve gluposti debelo je pogriješio obzirom da je otvorio priču kakva upravo meni odgovara.

Pošto svi znaju da načelnik Dalibor Ivanić i njegovi „kadrovi“ u PU Prijedor redovno čitaju moje tekstove, baš kao što ih čitaju i vodeći ljudi MUP RS, javno im poručujem kako čekam njihovu reakciju. Ukoliko izostane njihova reakcija obećavam da će uslijediti moja. Uglavnom, neće se Marko Jeličić sakriti od ovoga šta je započeo!

Skupština naroda Srpske u Prijedoru (VIDEO)


Jučerašnju Skupštinu naroda u Prijedoru nisam propustio, nego sam čak iskoristio priliku da ministra Lukača javno nazovem izdajnikom.


Piše: Borislav Radovanović

Sinoć se pokazalo da je sala prijedorskog pozorišta premalena da primi sve građane zainteresovane za projekat Skupština naroda Srpske u organizaciji narodnih poslanika Saveza za promjene.

Ono šta me je posebno obradovalo jeste činjenica da su organizatori skupa prepoznali jedinu primjedbu koju sam postavljao oko ovog projekta, odnosno da su i građanima omogućili iznošenje stavova i postavljanje pitanja.

I građani Prijedora su to prepoznali, te uzeli aktivno učešće u raspravi. Bilo je doista teško slušati borca prve kategorije, koji pred svojim komandantom Borislavom Bojićem, govori o patnjama svoje porodice. Ovom dokazanom patrioti i ocu petoro djece režim je isključio struju, porodici uskratio i minimum egzistencijalnih uslova, a naš saborac je sam primoran održavati put do svoje kuće - samo zato što neće da glasa za režimske stranke.

Građani su ukazivali i na manipulacije u zdravstvu i to kroz konkretne primjere sa kakvima su se suočavali. I djeca poginulih boraca ukazali su na svoje probleme.

Pokazalo se da građani Prijedora imaju i smisla za zdrav humor, pa je političarima SzP upućeno pitanje kako će građanima popraviti socijalni status kad preuzmu vlast i nađu prazne „kase“ i nagomilane dugove.

Normalno, nisam propustio priliku da pred svojim sugrađanima uzmem riječ i, očekivano, ministra Dragana Lukača nazovem izdajnikom. Neću o svom učešću obzirom da je BN televizija u dnevniku prenijela najvažnije detalje (pogledaj video).


Sa druge strane narodni poslanici su građanima objašnjavali problematiku kakva se tiče njihovih pitanja. I to su doista činili argumentovano i objektivno, bez i „zrna“ politikanstva.

Primjera radi, Dragan Čavić je na moje pitanje oko režimskog politikanstva u vezi pristupanja u NATO taj problem opširno obrazložio, pa sve do toga kako je Narodna skupština jednoglasno usvojila deklaraciju o demilitarizaciji predloženu od strane SNSD-a. Doduše, pisao sam ranije o toj deklaraciji i podsjetio Milorada Dodika da poštuje ono šta je parlament usvojio na njegov prijedlog.

Po pitanju problema u zdravstvu građanima su data objašnjenja šta je sve opozicija na tom planu predlagala, a šta je režim redom odbijao. Pojašnjeno je i kakve promjene namjeravaju provesti u tom sektoru kad preuzmu vlast.

Interesantno je bilo i izlaganje narodnog poslanika Gorana Đorđića koji je ustvrdio kako je ovakav oblik dodjeljivanja prava na dječiji dodatak diskriminatorski i da će biti promijenjen i kako ne bi građane diskriminisali i kako bi tim sredstvima pomogli porodicama sa djecom.

Uglavnom, da ne nabrajam dalje, ono šta je u Prijedoru postignuto i šta ovom projektu osigurava održivost jeste direktna komunikacija građana i narodnih poslanika. Dijalog je uspostavljen! Rezultat ovog dijaloga biće vidljiv na izborima.


Za kraj ostaje mi da ukažem kako sam sa Draganom Čavićem imao priliku porazgovarti o situaciji sa kraja 2005., o kojoj sam više pita pisao. Najavljujem ekskluzivne informacije kakve će ova nikad dovoljno razjašnjena dešavanja (Dodikovo otimanje vlasti) raskrinkati na način kakav se režimu sigurno neće dopasti.

понедељак, 23. октобар 2017.

MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE

  
U okviru Projekta „Mirovni sporazum građana BiH“ predstavljam nacrt sporazuma sa ciljem poticanja na javnu raspravu o ovoj ideji i kreiranja konačnog teksta sporazuma.

Pozivam na aktivno učešće u ovoj raspravi idejama, prijedlozima, kritikama, podrškama ili primjedbama!




MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE
(NACRT SPORAZUMA)

Na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnih konvencija implementiranih u istom, te uobzirujući ustave Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske,

posebno uobzirujući antifašističke tekovine AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a,

svjesni da su Opšti okvirni sporazum za mir u BiH potpisali političari koji su i proizveli oružane sukobe na prostoru bivše SFR Jugoslavije, a bez iskrene želje da potpisano i implementiraju,

dodatno svjesni da ratnohuškačke, etnoklerikalne, nacionalističke i opštecivilizacijski neprihvatljive politike, kakve su svojevremeno proizvele oružane sukobe, u Bosni i Hercegovini dominiraju preko dvije decenije nakon uspostavljanja mira,

potpuno sigurni da takve politike i politički centri moći proizašli iz istih ovoj zemlji, njenim entitetima, narodima, zajednicama i građanima, ne obezbjeđuju mir, sigurnost, samoodrživost i napredak,

u cilju opšteg pomirenja među etničkim, vjerskim, političkim i drugim zajednicama, a posebno među ljudima/građanima,

sa posebnim ciljem eliminisanja diskriminacije, netolerancije, segregacije, socijalnog raslojavanja, nestabilnosti i drugih negativnih pojava iz  društvenih odnosa i procesa,

vođeni zajedničkom idejom uspostavljanja društvenih odnosa kakvi treba da rezultiraju opštim političkim, ekonomskim i socijalnim napretkom države, entiteta, naroda, zajednica i građana,

vođeni primarnom idejom da građani Bosne i Hercegovine od političkih objekata postanu politički subjekti direktnog odlučivanja,

odlučni u namjeri da mijenjamo društvenu stvarnost kakava nam je nametnuta i krajnje neprihvatljiva,

na bazi zajemčenih osnovnih prava i ljudskih sloboda potpisujemo:


MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE

Član 1.
Potpisnici Mirovnog sporazuma građana Bosne i Hercegovine (dalje: Sporazum) su državljani Bosne i Hercegovine u zemlji i inostranstvu, koji su ujedno primarni nosioci prava i obaveza proizašlih iz Sporazuma.

Član 2.
Sporazum mogu potpisati svi dobronamjerni građani svijeta, koji se imaju smatrati spoljnim garantima sprovođenja Sporazuma.

Član 3.
Potpisnici Sporazuma imaju pravo političkog organizovanja u cilju proizvođenja željenih društvenih promjena. Potpisnici Sporazuma mogu biti i udruženja, organizacije, pokreti i druge društvene zajednice.

Član 4.
Potpisnici Sporazuma imaju pravo da od nadležnih institucija traže normativne, političke, ekonomske, socijalne i druge društvene promjene, a u funkciji opšteg napretka države, entiteta, naroda, zajednica i pojedinaca.

Član 5.
Potpisnici Sporazuma imaju pravo da se organizovano i aktivno bore protiv svih oblika institucionalnog nasilja, opšte obespravljenosti, diskriminacije (posebno manjinskih grupa), segregacije, nepravdi i društvenih anomalija uopšte.

Član 6.
Potpisnici Sporazuma obavezuju se da će u skladu sa mogućnostima aktivno štititi pojedinačna i opšta prava u okviru samostalnog ili organizovanog društvenokorisnog djelovanja.

Član 7.
Potpisnici Sporazuma obavezuju se da će u skladu sa mogućnostima djelovati na otvaranju širokog društvenog dijaloga u cilju iznalaženja rješenja za nagomilane sistemske probleme, te traženja, promovisanja i artikulisanja ideja i vizija o tome kakve društvene odnose treba graditi u budućem bitisanju zemlje.

Član 8.
Potpisnici Sporazuma imaju pravo da aktivno učestvuju u društvenom dijalogu iz člana 7. sa svojim idejama, prijedlozima, kritikama, podrškama ili primjedbama.

Član 9.
Potpisnici Sporazuma imaju pravo da od nadležnih institucija traže obezbjeđivanje logističkih pretpostavki uspostavljanja društvenog dijaloga iz člana 7. (odobrenja, prostore, sredstva, učešće predstavnika institucija i drugo).

Član 10.
Potpisnici Sporazuma imaju pravo da od javnih medijskih servisa traže informisanje javnosti o toku društvenog dijaloga iz člana 7., te promovisanja aktivnosti na tom planu.

Član 11.
Potpisivanje Sporazuma biće vršeno elektronskim putem i na za tu namjenu posebno kreiranim i autorski zaštićenim web sajtovima/stranicama/zajednicama, uz mogućnost primjene i peticija, referenduma i drugih oblika aktivnog participiranja građana u društvenim procesima.

Član 12.
Potpisivanje Sporazuma biće provođeno na bazi slobodne volje svakog potpisnika, uz pravo povlačenja elektronskog potpisa.

Član 13.
Ovaj sporazum biće amandmanski ili aneksima nadograđivan na bazi volje potpisnika izražene demokratskim principima i metodama odlučivanja.

Član 14.
Za potrebe identifikovanja i promovisanja Sporazuma biće kreirani određeni autorski zaštićeni simboli.

Član 15.
Sporazum strupa na snagu danom objavljivanja na za tu namjenu kreiranom i autorski zaštičenom elektronskom mjestu.


U Bosni i Hercegovini, dana (dan objavljivanja)



Elektronski potpis