среда, 11. октобар 2017.

Čedomir Knežević žrtva „zločina protiv čovječnosti“!


Smrt Čedomira Čede Kneževića, široj javnosti poznatog željezničara-štrajkača i deklarisanog borca protiv vladajućeg režima Republike Srpske, tjera nas na razmišljanje je ovo samo još jedna posljedica „zločina protiv čovječnosti“ kakav aktuelna vlast godinama ciljno, planski, sistematski i oraganizovano čini nad stanovništvom.


Piše: Borislav Radovanović

Nadležni organi utvrdili su da je Čedomir umro prirodnom smrću. Pravno i medicinski to možemo prihvatiti ukoliko ukupno čovjekovo bitisanje svedemo samo na pitanje: da li je u nekom trenutku došlo do otkazivanja rada srca? Elem, ako iole šire analizoramo okolnosti kakve su rezultirale smrću neminovno „prirodnost“ umiranja dovodimo u ozbiljnu sumnju.

Da bi to plastično razjasnili moramo se prisjetiti desetina hiljada stradanja žrtava jasenovačkog logora, a da ne pominjemo druge nacističke kazamate. Na jednoj strani imali smo organizovane egzekucije i to ovde ostavimo po strani. Nesporna činjenica jeste da su desetine hiljada jasenovačkih žrtava umrle.

Kad bi pitanje smrti svake žrtve zasebno posmatrali uvijek ćemo konstatovati kako je došlo do otkazivanja rada vitalnih organa i metabolizma uopšte. I svaki takav slučaj bi mogli podvesti pod „prirodnu smrt“, kakva je konstatovana i kod našeg Čede.

Da ne bi zapali u tumačenja tipa notornih gluposti moramo uobziriti nečije radnje stvaranja takvih životnih okolnosti u kojima je gotovo nemoguće preživjeti. U jasenovačkom logoru ustaše su sa direktnim umišljajem zatočenike izlagale okolnostima u kakvima je bilo izuzetno teško preživjeti (neki to jesu preživjeli), a sve sa ciljem „prirodnog“ umiranja desetina hiljada djece, žena i ljudi.

Sad proanalizirajmo životne uslove našeg brata i saborca Čede Kneževića. Valja znati da se Čedo među prvima u Prijedoru kao borac stao u odbranu Republike Srpske i srpskog naroda. I ratovao je tamo gdje su čojstvo dokazivali svi pravi borci iz raznih etnija i zaraćenih armija – na borbenoj liniji.

Postoje i oni drugi „borci“ prema kakvima pravi borci gaje animozitete još od rata, no, naš Čedo je bio hrabar i častan vojnik. Kako se Republika Srpska „odužila“ za njegov doprinos u njenoj odbrani biće jasnije iz daljeg teksta.

U daljem valja znati da je preminuli bio iskreni altruista i pobornik poštovanja ljudskih prava i osnovnih sloboda. Među prvima se poratno angažovao na razvoju pravnog društva, demokratije i zaštite ugroženih kategorija (npr. izbjeglica i povratnika). Bio je jedan od viđenijih aktivista nevladinog djelovanja, ali i u domenu humanitarnog rada.

Na sve to egzistenciju je zasnivao na željezničarskoj plati koju je vrijednim i čak inovativnim radom zavređivao. Čak je od poslodavca bio nagrađivan za inovacije kakvima je unapređivao radne procese. No, ključno je znati da je Čedo radio kao majstor i radnik u pravom smislu te riječi, odnosno da nije bio u kategoriji političkih uhljeba kakvi decenijama uništavaju i ovo preduzeće i društvo.

Već samom činjencom da nije pripadao vladajućoj oligarhiji mogao se očekivati animozitet između njega i „političkih parazita“ unutar preduzeća. No, tu moćnicima nastupaju problemi zbog Čedinog znanja o pravima radnika i građana stečenim kroz dugogodišnje angažovanje u nevladinom sektoru.

Naš Čedo se vrlo brzo profiliše kao jedan od ključnih boraca za prava željezničara, koji okuplja sve više radnih kolega, a potom i organizuje poznate štrajkove glađu. Dva puta je predsjednik Dodik morao lično intervenisati kako bi preduprijedio veće političke štete po njegov režim nastale usljed odlučne i hrabre borbe željezničara.

Mnogi nisu shvatali dubinu i širinu željezničarske borbe, pa su svakojako tumačili njihove određene poteze. Pisao sam o tome, tako da ću ovde podsjetiti kako su željezničari adekvatnom dokumentacijom i dokazima obavezali bukvalno sve institucije Srpske da rješavaju nezakonitosti kakvima su izloženi. Drugo je pitanje što nadležni u institucijama nisu poštovali zakone i prava, ali iza Čede ostaju validni postupci kakve će institucije kad-tad morati rješavati.

I ovde dolazimo do činjenice da je pokojni Čedo, zajedno sa ostalim štrajkačima, okupio oko 350 radnika, a u daljem i brojne pokrete i društvenoosvještene pojedince. Primorao je predsjednika lično da radnicima da određena obećanja, a sad je na njemu da to ispuni ili da pokaže kako je lažljivac.

No, ovde dolazimo do suštine problema, odnosno do dimenzije kroz kakvu trebamo posmatrati Čedino „prirodno umiranje“. Na jednoj strani imamo vladajući režim kakav se prema stanovništvu odnosi na opštepoznat način. Sa druge strane imamo obespravljene i teško nezakonito oštećene željezničare koji se bore za svoja elementarna prava i slobode.

Elem, ovde se moramo zapitati koliko se postupci željezničara mogu podvesti pod pojam „borba“? Kad režim svoju volju i interese provodi na bazi represivnog aparata države, koji brutalno krši sve propise i prava, a samo zarad nametanja volje režima, onda je vrlo upitno koliko se pojedinci i zajednice mogu suprotstavljati institucionalnom nasilju.

Uostalom, zar je štrajk glađu oblik „borbe“? Ne, to je čin očajnika koji pokušavaju probuditi savjest „dželata“ i odložiti namjeravano pogubljenje. Da, ovde govorim o pogubljenju u smislu nasilnog oduzimanja života. Da bi nekakva organizovana grupa počinila „zločin protiv čovječnosti“ ne mora ubiti niti jednog čovjeka. No, u Srpskoj imamo najmanje jednog ubijenog, a to je pokojni Milan Vukelić.

U svojoj esenciji „zločin protiv čovječnosti“ nema za cilj fizičko istrebljenje (to je genocid), nego je u pitanju široki sistematizovani i organizovani napad na čovjekov integritet. I upravo takav napad aktuelni režim Milorada Dodika preko decenije provodi nad stanovništvom Republike Srpske, a posebice prema političkim neistomišljenicima.

Naš Čedo i njegovi željezničari samo su jedna od nebrojeno kategorija populacije Srpske kakvima režim sustavno uskraćuje zajemčena prava i slobode. No, to je samo jedan element „zločina protiv čovječnosti“. Mnogo važniji su životni uslovi kakvi su napadnutoj civilnoj grupi silom i nepravom nametnuti. Gro populacije Republike Srpske živi u vrlo teškim egzistencijalnim uslovima, i sa očiglednim trendom dalje erozije.

Loša ishrana, nikakvi higijenski uslovi, neadekvatna zaštita zdravlja, kontinuirano izlaganje stresu (zastrašivanjem, manipulacijama, nepravdama, bezperspektivnošću i ino), vještačka alijenacija, sveopšta depresija, socio-patije i drugi uzročnici svakodnevno rezultiraju prijevremenim „prirodnim umiranjima“ naših građana. Da ne govorimo o sve izraženojoj pojavi suicida. Ne umiru mladi i relativno mladi ljudi od dobrih životnih uslova, nego upravo usljed pomenutih uzročnika kakve im režim neskrivljeno nameće.

U daljem, treba li govoriti o tome koliko njih je „osuđeno“ na ovakav život samo zbog toga što nemaju mogućnost da odu i potraže bolje životne uslove? Zar treba bolji pokazatelj „porobljavanja“ kao važnog obilježja „zločina protiv čovječnosti“?

Ili, da se referiramo na masovan odlazak stanovništva samo zbog nikakvih egzistecijalnih uslova. Režim Milorada Dodika je uspostavio takve društvene odnose da sve više ljudi napušta rodnu grudu. Možemo li to posmatrati kao „progon stanovništva“, a šta je opet obilježje pomenutog krimena?

Nadalje, pogledajmo polno-reproduktivne kategorije. Sve više je samaca, koji se ne žene ili ne udaju zbog nepostojanja elementarnih pretpostavki za bitisanje u takvoj zajednici. S tim u vezi uobzirimo činjenicu da se sve manje i manje djece rađa. Postoji li tu „sterilizacija“ kao obilježje „zločina protiv čovječnosti? Ukoliko uobzirimo trendove nataliteta i mortaliteta gotovo da možemo govoriti o genocidu.

Za kraj ostaju nam najvažnija obilježja „zločina protiv čovječnosti“, a to su političke diskriminacije neistomišljenika režima, masovna obespravljivanja, institucionalno nasilje, brutalno gaženje prava i osnovnih sloboda građana, gebelsovske manipulacije kolektivnom sviješću, nezakoniti krivični progoni, otpuštanja sa posla, izostanak zarađenih ili zejemčenih primanja, uspostavljanje ekonomskog ropstva, pa sve do masovnog primoravanja na prostituisanje. Koji to oligarh u Srpskoj nema mladu i atraktivnu ljubavnicu, a koja je sa njim samo zato što nema drugog načina za obezbjeđivanje puke egzistencije?

Sa druge strane imamo odnarođenu, samoživu, kriminalizovanu, bahatu, rastrošnu, bezobzirnu, nehumanu i necivilozovanu oligarhiju, kakva bukvalno uživa u otetom bogatstvu. I sve to uspijevaju klasičnom primjenom nacističke ideologije „Ti si ništa, tvoj narod je sve!“ - s tim da sebe poistovjećuju sa narodom.

Sviđalo se to nekom ili ne u ideološkom smislu to je čisti fašizam/nacizam. I kod Hitlera su svi oni koji su prihvatali i provodili njegovu ideologiju uživali u blagoredima, a znamo kako su prolazili politički neistomišljenici. I da se jedno zna – ni Hitler ni Dodik nisu došli na vlast demokratskim putem, nego voljom okupatora!

A kad jednom zaposjednete vlast, sve društvene resurse i uspostavite društvene odnose na principima nacizma, možete poslije toga organizovati koliko vam drago izbora jer znate da u konačnici uvijek pobjeđujete. Samo, tu ne možemo govoriti o demokratiji, nego o „zločinu protiv čovječnosti“.

Znači, da prednje rezimiramo. Naš Čedomir Knežević je godinama egzistirao u iznimno lošim uslovima. Sjećam se kad je nakon prvog štrajka glađu na Fejsbuk profilu objavljivao kako i dalje gladuje jer nema čim da kupi hranu. Zamislite, čovjek radi i privređuje, a poslodavac neće da mu to suprotno zakonu plati. Hiljade maraka Željeznice Srpske su dugovale našem Čedi, baš kao i drugim štrajkačima, bez imalo svijesti da ljudi od toga žive. Kažu nema para. Pa kako će ih biti kad prvo moraju zadovoljiti nezajažljive „članove partije“?

Pored toga silne nepravde, kako lične tako i opšte, teško su pogađale ovog čestitog i pravdoljubivog čovjeka. I koliko je god njegova borba jačala režim je prema njemu bio sve suroviji, a šta se u pravilu odražavalo na sve težim životnim uslovima. Nije Čedo umro usljed bolesti ili kakvih drugih uzročnika, nego je u pitanju samo još jedna žrtva „zločina protiv čovječnosti“, koji se posebno materijalizuje na deklarisane političke protivnike režima kakav je bio pokojnik. Kao njegov drug i saborac smatrao sam svojom obavezom da ovu surovu istinu saopštim javnosti.


Neka je našem Čedi laka crna zemlja i da mu Bog (napokon!) podari smiraj!