петак, 20. октобар 2017.

Nenad Stevandić: Mračna strana Republike Srpske


Ovaj tekst otkriva bolnu istinu o najpoznatijem „papku“ Republike Srpske, Nenadu Stevandiću, sa kojom se neminovno moramo suočiti. Zamislite, višedecenijski vijerni poslušnik zločinačkih/izdajničkih/kriminalnih struktura dogurao je do mjesta potpredsjednika parlamenta. Doznajte i kako!


Piše: Borislav Radovanović

Aktuelna rasprava o obnavljanju postupaka pred haškim „tribunalom“ protiv Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića neminovno vodi ka punom razobličavanju istine o ratnozločinačkoj ulozi Nenada Stevandića. Kako navode Faktor.ba i Slobodna Bosna sudu je dostavljena dokumentacija o zločinima Ljubana Ećima i Nenada Stevandića, kakva bitno mijenja pravnu situaciju.

Podsjetiću kratko da sam u kontekstu oslobađajućih presuda Stanišiću i Simatoviću napisao kako je u pitanju još jedan dokaz antisrpske djelatnosti ovog suda. Tamo gdje je objektivno trebalo izreći doživotne robije uslijedilo je oslobađanje, šta u svojoj esenciji znači da organizovanom kriminalu, koji decenijama razara i srpski i sve druge južnoslavenske narode, treba obezbijediti „slobodu“ daljeg štetovanja.

Ovde ćemo ratno zločinaštvo ostaviti po strani i fokusirati se na kriminalno djelovanje i veze Nenada Stevandića, ali uz napomenu kako je sve to duboko prepleteno i povezano. Treba kratko istaći da je Nenad Stevandić i prije izbijanja ratnih sukoba svoju, po zločinaštvu i pljački poznatu, paravojno-terorističku jedinicu Srpske oslobodilačke snage (SOS) u potpunosti stvavio u funkciju Ljubana Ećima i njegovog kuma Željka Ražnjatovića Arkana, a kojima su opet direktni nadređeni bili Stanišić i Simatović.

I upravo njegova „ratna biografija“ je Nenada Stevandića godinama činila Dodikovim „trojanskim konjem“ u strukturama SDS-a. Nimalo slučajno je Stevandić bio jedini opozicionar prihvatljiv SNSD-u za mjesto predsjednika Odbora za bezbjednost Narodne skupštine. Znamo i da je Stevandić vršenje te funkcije zasnivao na „nečinjenju“.

No, ključni trenutak razobličavanja istine o političko-bezbjednosno-kriminalnoj sprezi kakava teško razara Republiku Srpsku, a tiče se dotičnog Stevandića, započinje u drugoj polovini 2005. godine. Pisao sam o tome kako su strane obavještajne službe mjesecima pratile grupaciju kojom su upravljali tadašnji direktor policije Dragomir Andan i Ljuban Ećim, te kako su izvještaj dostavili Tužilaštvu BiH, koje je čak započelo istragu.

Međutim, kako se kasnije ispostavilo, strani obavještajci su ovu grupaciju pogrešno percipirali kao mrežu podrške Radovanu Karadžiću. Ubrzo su svi akteri shvatili da to nema veze sa Karadžićem, nego da Milorad Dodik unutar bezbjednosnih struktura stvara mrežu saradnika zarad ponovnog preuzimanja vlasti.

Pošto su tadašnji centri moći Zapada svakako namjeravali Dodika ponovo pozicionirati „istraga“ je ekspresno okončana i sve ono šta se tada događalo je zataškano. Da je u pitanju Dodikova organizacija najbolje možemo utvrditi upoređivanjem spiska tadašnjih meta praćenja sa njihovim današnjim funkcijama.

Uz par izuzetaka 20-ak tada praćenih pripadnika policije danas vrše ključne funkcije u MUP RS (vidi foto). Isto tako znamo da Dragomir Andan ima savjetničku poziciju i jak uticaj unutar bezbjednosnog sistema Srpske. No, kako sam to davno problematizovao, uspostavljanje današnje strukture MUP RS činjeno je pod „dirigentskom palicom“ Ljubana Ećima.

Da bi shvatili ulogu i značaj Ljubana Ećima moramo znati da kriminalna organizacija Željka Ražnjatovića Arkana od rata do današnjeg dana djeluje u jedinstvenoj formi. Samo su se poslije Arkanove smrti kao kriminalni lideri pozicionirali njegovi kumovi, prvo Milorad Ulemek Legija (Zemunski klan“), a potom Ljuban Ećim („Bosanski klan“). Osim šefova u djelovanju ove kriminalne organizacije ništa nije mijenjano, pa uobzirivši i uticaj na bezbjednosne strukture Srbije i Srpske.

To što je Srbija nakon atentata na premijera Đinđića odlučila da razbije premoćne kriminalne strukture unutar svoje zemlje samo je rezultiralo da su se ključni akteri sve više okretali ka Republici Srpskoj. Tako 2005. godine dolazi do pomirenja Dodika i Ećima, nakon čega Ećim dolazi u priliku uspostavljanja kontrole nad policijskim i kriminalnim strukturama Srpske istovremeno.

Upravo to je rezultiralo jačanjem „Bosanskog klana“ unutar srpske etničke zajednice sa obe strane Drine. Međutim, Srbija je odlučila koliko-toliko sasjeći moć ove kriminalne organizacije, pa decembra 2007. godine Ećima i njegove najbliže saradnike hapse sa ogromnim količinama droge i novca.

Da bi izbjegao decenijsku robiju Ećim nudi pomoć u pronalaženju i hapšenju Radovana Karadžića. Nakon pola godine Karadžić je uhapšen, a Ećim dobija simboličnu zatvorsku kaznu, a potonje i njeno skraćivanje.

Danas znamo gdje je Karadžić završio, baš kao što znamo i da je Dodik ponovo preuzeo vlast. Poveznicu obe ove činjenice čini Ljuban Ećim. No, tu moramo znati da je za uspostavljanje vlasti ključno ostvariti kontrolu nad bezbjednosnim sistemom. Znao je to Dodik još iz iskustva od 1997. godine kada je sa današnjim „najboljim ministrom“ Draganom Lukačom izvršio državni udar.

Ljuban Ećim, sa svojim „uličnim operativcom“ Nenadom Stevandićem, jeste svojevremeno pomogao Karadžiću da kontroliše bezbjednosne strukture Srpske. Međutim, i Ećim i Stevandić su kasnije izdali Karadžića i priklonili se novom voždu Dodiku, kom su opet trebale njihove usluge zarad uspostavljanja kontrole nad policijom.

I, kako je prednje rečeno, tadašnji direktor policije Dragomir Andan je takođe „promijenio stranu“ i priklonio se Dodiku, zajedno sa par desetina svojih sljedbenika koji danas dominiraju našom policijom.

Elem, uticaj Ljubana Ećima će tek u perspektivi donijeti teške posljedice po bezbjednosni sistem Srpske. Tu moramo znati da je današnji dekan banjalučkog Fakulteta za bezbjednost „karijeru“ počeo kao doušnik. I to upravo kao cinkaroš zavrbovan od strane Ljubana Ećima, koji mu je dodijelio kodni naziv „Lepa Brena“. Takav spletkaroš i bivši „udbaški cinkaroš“ danas obrazuje buduće bezbjednosne kadrove. Strašno!

U daljem moram pojasniti kako ovde pišem u prvom licu obzirom da sam tokom spornih dešavanja bio jedan od najangažovanijih policijskih operativaca, te da gro pomenutih osoba i događanja lično znam. Već sredinom 2007. godine shvatio sam da su novopostavljeni Dodikovi policijski „kadrovi“ duboko involvirani u organizovani kriminal.

Sa grupicom istomišljenika započeo sam istraživanje niza teških zločina koji nedvosmisleno dokazuju spregu tih „Ećimovih učenika“ i organizovanog kriminala. I javnosti je manje-više poznato kako je brutalno sasječen taj pokušaj raskrinkavanja kriminalizacije u Dodikovoj policiji.

Danas imamo presuđene organizovane grupe pripadnika policije koje su prodavale narkotike ili pljačkale, pri čemu raspolažem neoborivim dokazima da smo kolege i ja takvim stvarima i osobama bavili se godinama prije negoli je to eskaliralo do mjere kakva se više nije mogla sakriti. Baš kao što raspolažem dokazima da je vrh MUP-a bio blagovremeno upoznat sa problemima sve izraženije kriminalizacije policije.

No, to nas vraća na Nenada Stevandića. Raspolažem i dokazom da sam davne 2011. godine obratio se tijelima zakonski nadležnim za kontrolu rada policije, šta uključuje i Odbor za bezbjednost Narodne skupštine (vidi foto).  

Tačno sam identifikovao krivične predmete čijom kontrolom se može utvrditi teška kriminalizacija pojedinih pripadnika policije, a šta je uobzirovalo desetine smrtnih stradanja građana i desetine miliona maraka šteta po građane i Srpsku. Nenad Stevandić, u svojstvu predsjednika Odbora za bezbjednost, mi je obećao da će se ta predstavka naći na narednoj sjednici. Obećao i slagao!

Po ustaljenoj navici izvršio sam određene provjere i doznao kako Stevandića godinama ucjenjuju vezano za ratne zločine i prednje pomenuta dešavanja, te da je u pitanju Dodikov „trojanac“ unutar SDS-u. Kasnije se i ispostavilo da je to tako.

Jedna dimenzija problema je to što je Mladen Bosić iz Brčkog i slabo poznaje banjalučke „ratne ujdurme“, pa je Stevandiću omogućio značajno napredovanje. No, drugu dimenziju čini činjenica da je Stevandić ozbiljnu politički karijeru ostvario tek po ponovnom Dodikovom pozicioniranju i uz njegovu nesebičnu pomoć.

Danas svi znamo ko je naš najpoznatiji „papak“ i pod čijim patronatom je oformio stranku, te dogurao do jedne od najviših funkcija Republike Srpske. Elem, znamo i koliko je kratko pamćenje naših građana, pa moramo kontinuirano podsjećati na „mračnu stranu“ ovog čovjeka (ako je to prikladan termin) zbog koje je dokazano spreman na izdaju, prevaru, lopovluk... pa sve do zločinaštva najgore vrste.

Znači, za kraj, da bi Republika Srpska opstala ili bitisala kao društvo mora se otrgnuti iz kandži organizovanog kriminala, zločinaštva i ratnog profiterstva, a to konkretno znači od osoba poput Ljubana Ećima i njegovih „proizvoda“ u vidu Stevandića, Ćeranića, Andana...

Ukoliko kao društvo dozvolimo da nam osobe poput vazda ucijenjenog Stevandića doguraju do potpredsjednika najvišeg zakonodavnog i političkog tijela, a čemu se nesrećni imamo nadati?


Ovde ne treba čekati „hašku pravdu“, koja je dokazano diskutabilna, nego moramo  od naših institucija tražiti da se pozabave ovakvima kako što je „doktor“ Nenad Stevandić. Dalekobilo da će se Milorad Dodik tek tako odreći ovog vijernog sluge, no zato moramo vršiti građanski pritisak i objelodanjivati istinu. Zato je ovaj tekst i napisan.