среда, 15. новембар 2017.

Neuspješna reanimacija političkog mrtvaca Bakira Izetbegovića


Sjatila se sva sila srpskih „politokardiologa“ da sačuvaju život Bakiru Izetbegoviću, bez čijeg bitisanja njihove nadripolitike postaju besmislene, no sve upućuje na onu narodnu: „operacija uspjela – pacijent podlegao“.


Piše: Borislav Radovanović

Dodik, Pavić i Đokić javno pozvaše predstavnike Saveza za promjene da napuste Istočnu Republiku Srpsku, te da dođu u Zapadnu Republiku Srpsku radi postavljanja odbrane od Izetbegovićeve „objave rata“. Na to im Govedarica, Borenović i Čavić poručiše da prvo moraju izvesti „probijanje koridora“ kroz Brčko, pošto su ovi vladajući očito zaboravili da je „Republika Srpska cijela, al' iz dva dijela“.

Prednji cinizam narečen je samo kako bi se ukazalo na degutantnost ponašanja srpske političke kvazielite povodom notornih gluposti kakve ovih dana izvaljuje „politički zombi“ Bakir Izetbegović. Valjda je „Sin Bakir“ negdje izjavio da će AKO (???) Srpska krene katalonskim putem...

Pa kako da Srpska slijedi primjer Katalonije kad se najpoznatiji svjetski „referendumaš“ Milorad Dodik javno odrekao svih obećanih i odsanjanih referenduma? I to baš u trenutku kad je referendumsko odlučivanje „zabolilo“ njegove zapadne mentore! Ili se to slučajno podudarilo???

Krnja skupština Srpske je, zabarikadirana policijom, stolovima i stolicama, donijela „deklaraciju o deklaraciji“ kakvom je vladajuća oligarhija javno priznala da nema hrabrosti održati ni referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH – odlučen prije osam godina! O kakvoj sad referendumskoj nezavisnosti Istočne i Zapadne Republike Srpske „sanja“ Bakir Izetbegović? Dodik i on posljednjih mjeseci građanima sve češće pričaju šta „sanjaju“, umjesto da ih obavještavaju o tome šta rade.

I tu leži njihov ključni problem: nemaju se ničim konkretnim pohvaliti, pa mogu samo mantrati o „snovima“. No, građani hoće da čuju šta oni sa pozicije institucionalne odgovornosti konkretno čine na planu rješavanja nagomilanih društvenih problema. Kako nemaju odgovor niti na jedno konkretno pitanje Dodik i Izetbegović bi drage volje izazvali rat.

Svi u Bosni i Hercegovini odlično znaju da bi ovi poznati ratni profiteri rado ponovo zarađivali stotine miliona maraka na opštoj nesreći, pa će ovoga puta teško naći budala spremnih da ginu. U višedecenijskoj perspektivi Dodik i Izetbegović teško da će se baviti njihovim omiljenim zanatom – ratnim profiterstvom, a iz vrlo prostog razloga: oni koji su preživjeli rat nemaju volje ponavljati takvo ružno iskustvo.

Elem, valja se prisjetiti oko čega se podigla aktuelna politička graja. Valjda je Bakir negdje izjavio kako „sanja“ da BiH prizna nezavisnost Kosova. Mladen Ivanić ga je ekspresno „probudio“ izjavom kako raspolaže potrebnim pravnim instrumentima i da na nivou predsjedništva takva odluka za njegovog mandata neće biti donijeta, šta automatizmom znači i tokom mandata Izetbegovića.

Nakon ovakvog Ivanićevog istupa postavlja se vrlo prosto pitanje: o čemu dalje raspravljati? Izetbegović može „sanjati“ šta mu drago, ali do kraja mandata sa nivoa državnog predsjedništva (manje od godine!) nema prostora da to materijalizuje. Završena priča!

U stvari, kako je prednje rečeno, nema Izetbegović ništa pametnoga saopštiti biračkoj populaciji, pa poseže za notornim glupostima u kakve ni sam ne vjeruje. No, šta očekivati od „političkog mrtvaca“ kog napušta svako iole normalan?

Svi svjedočimo da bošnjačka populacija politiku Alije i Bakira Izetbegovića prati ka „smetlištu istorije“, te da unutar ove kategorije imamo težak obračun na polju političkog pozicioniranja. No, imamo i neke politički vrlo zanimljive pojave.

Konkretno, imamo jednog Amira Reka i njegov MOST 21, čija popularnost svakodnevno izvanredno raste na kompletnom eks-jugoslavenskom prostoru. Bez obzira što je Amir moj prijatelj sasvim objektivno procjenjujem da će već na narednim izborima postići odlične rezultate. Pritom valja istaći kako ovaj politički subjekt tek radi na razvoju političke infrastrukture i djelovanja, gdje na ozbiljne rezultate tek računa u narednim godinama.

No, ovde je važno istaći da su kvazietno-kvaziklerikalne politike stvar prošlosti i da će u perspektivi napredovati politički subjekti koji se suprotstavljaju nacionalističko-šovinističkim politikama kakve ove prostore razaraju decenijama. Na tome MOST 21 ubire političke poene i primarno ga pominjem kao egzaktan primjer suprotstavljanja nakaznim matricama narcizama i antagonizama „malih razlika“.

Ovim dolazimo do suštinskih razloga zašto su se srpski „politokardiolozi“ sjatili u reanimaciji Bakira Izetbegovića. U pitanju je političar sa ubjedljivo najgorim rejtingom na bazičnom biračkom prostoru Federacije i sa trendom daljeg propadanja. Kakav je interes srpskih političara da daju ovakav značaj lupetanjima jednog „političkog zombija“?

Odgovor je vrlo prost: sve to je jedna te ista politička matrica! Milorad Dodik je identičan primjer „političkog zombija“, koji samo nastoji kako-tako opstati. Ni Dodik ni njegovi koalicioni partneri nemaju šta ponuditi sopstvenom biračkom tijelu – osim „ Sina Bakira“! I tome danima svi zajedno svjedočimo.

Elem, istine radi moramo konstatovati i da unutar Saveza za promjene imamo potpuno identično „kokodakanje“. Nakon pomenute izjave Mladena Ivanića objektivno ovaj politički blok realno nema potrebe da daljim bavljenjem „snovima Sina Bakira“. Ovo šta čine je čak kontraproduktivno. I to nas dovodi do esencijalnog pitanja: unutar ukupne prekodrinske srpske političke elite imaju li išta pametnoga saopštiti biračima?

U daljem valja se osvrnuti i na izjave Aleksandra Vučića. Njegovi potezi zadnjih dana ukazuju da je počeo predizbornu kampanju i prije negoli je javnosti saopštio da će izbora uopšte biti. I šta Vučić nudi biračima? Da se bave glupostima Bakira Izetbegovića!

U nekom narednom tekstu pozabavićemo se nešto ozbiljnije temom „nezavisnosti“ Kosova, a ovde je dovoljno ukratko poentirati. Konkretno, Aleksandar Vučić jeste zabilježio ozbiljne političke rezultate i to je nemoguće negirati. No, pitanje je: da li je njegov politički uspjeh zasnovan na kvalitetnim idejama i vizijama, ili tek na nedostatku kvalitetnih političara (konkurencije) unutar Srbije?

Vučić sve češće pokazuje da nije daleko odmakao od početne političke indoktrinacije na idejama osvjedočenog lakrdijaša Vojislava Šešelja. Da je to tako vidimo iz suštinskog nerazumijevnja kosovskog problema.

Kad su Šešelj i Vučić sa glogovim kocem jurišali na Brozov grob, njihova nadripolitika išla je za ciljem uništavanja Jugoslavije i stvaranja samostalne Srbije. Danas imaju Srbiju koju su „sanjali“, ali i problem da Albanci neće da žive u toj državi.

Čisto pravno posmatrano sa pozicije nastanka i bitisanja južnoslavenske države bilo je utemeljeno albansku (neslavensku) kategoriju podvesti pod nacionalnu manjinu i uskratiti joj prava kakva su uživali južnoslavenski konstitutivni narodi.

No, Šešeljeva i Vučićeva politička opredijeljenost bila je razbijanje te države i stvaranje „samostalne“ Srbije.  To je posljedično rezultiralo nestankom Republike Srpske Krajine, opstankom Republike Srpske u okviru BiH, te otcjepljenjem Kosova.

Vučić ni danas ne razumije da se Kosovo branilo u Kninu i Palama i kroz projekat „krnje Jugoslavije“. Kad je „zvanični Beograd“ u već započetom ratu odlučio proglasiti Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ) na teritoriji današnjih Srbije i Crne Gore, time je „amputirao“ RSK i RS iz jugoslavenskog prostora i prekodrinske Srbe primorao da budućnost traže u okviru Hrvatske i BiH.

Nije „zvanični Beograd“ bio tek puki posmatrač teških srpskih stradanja iz 1995. godine zato što Srbi nisu bili spremni/voljni preći Drinu i pomoći sunarodnicima, nego zbog kretenskih odluka političkih „vizionara“ poput Miloševića, Šešelja, Vučića... Kosovo je izgubljeno 1992. godine proglašenjem SRJ!

Za kraj valja istaći kako je već nekoliko puta pominjana izjava Mladena Ivanića dovoljna garancija Srbiji da Bakir Izetbegović o B-H priznanju Kosova može samo „sanjati“. No, izgleda da ni Vučića nema šta ponuditi biračima – osim „ Sina Bakira“.

Da Vučić o Kosovu zna išta odavno bi neki od centralnih beogradskih trgova nosio ime istorijski dokazanog srpskog junaka Vuka Brankovića, kog oblatiše neprijatelji upravo zbog veličine njegovog patriotizma. No, srpska istorija je prepuna primjera gdje su odistinski junaci popljuvani, a kojekakve spodobe veličane. Znači, nije problem u „Sinu Bakiru“, nego...