subota, 25. studenoga 2017.

Srećan nam Dan državnosti!


Onog trenutka kad današnji praznik prihvatimo zbog onoga šta stvarno simboliše možemo se nadati ozbiljnom društvenom napretku. Normalno, to podrazumijeva da se distanciramo od jeftinog politikanstva spodoba poput Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika.



Piše: Borislav Radovanović

Kada iole ozbiljno protumačimo izjave Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika oko današnjeg Dana državnosti BiH moramo se zapitati: da li smo bili normalni kad smo takvima dali vlast i moć?

Njih dvojica, da u svojim glavama imaju i naznake mozga, na današnji dan bi ćutali. Naprosto u pitanju su dvije spodobe koje o zasjedanju ZAVNOBIH-a ne bi smjele ni progovoriti, a oni sebi daju za pravo čak da vrijeđaju tekovine antifašističke borbe. Da, vrijeđaju!

Kad jedan Bakir Izetbegović građanima čestita ovaj praznik i „veliča“ tekovine ZAVNOBIH-a to se slobodno može smatrati teškom uvredom. Milion puta je javno isticao kako vijerno slijedi politički put svog oca Alije Izetbegovića, a bez imalo svijesti da mu je otac bio na protivničkoj strani, odnosno neprijatelj i ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a i Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.

Početna politička indoktrinacija Alije Izetbegovića bila je u okviru Himlerovih SS projekata „el Hidaja“ i „Mladi muslimani“, sa zadatkom da unutar sarajevskih gimnazijalskih krugova vrbuje pripadnike „SS Handžar divizije“. Neki tvrde da je mlađahni Alija čak bio pripadnik te jedinice, no moja saznanja su nešto drugačija.

Alija je, baš kao i sin mu Bakir, vrlo agilan kad treba druge slati da ginu, a kad je njegova glava u pitanju onda „principi“ netragom nestaju. Tako je, kad je negdje 1944. pozvan da se pridruži svojim istomišljenicima u „Handžar diviziji“, pobjegao u Šamac i krio se do kraja rata.

Pokušao je Bakir svog oca prikazati i kao partizana-antifašistu, ali je od toga brzo odustao svjestan da činjenice govore drugačije. Nesporno je da je Alija Izetbegović nakon rata upućen na odsluženje redovnog vojnog roka u tada već formiranoj JNA. No, kako je unutar JNA promovisao svoje nacističko-islamističke ideje osuđen je na trogodišnju robiju.

Znamo i kakav je bio njegov kasniji politički angažman – duboko suprotstavljen idejama ZAVNOBIH-a i antifašizma. Svako ko je pročitao Islamsku deklaraciju mogao je vrlo egzaktno vidjeti da Aliju Izetbegovića Bosna i Hercehovina nije interesovala ni u domenu „lanjskog snijega“. Upravo zato su ga američki hegemoni odabrali i dodijelili mu vlast – suprotno izbornoj volji građana Bosne i Hercegovine koji su povjerenje ukazali Fikretu Abdiću.

Dakle, Bakir Izetbegović može mantrati šta mu drago, ali je „put“ njegovog oca, koji on ponosito slijedi, duboko konfrontiran sa idejama ZAVNOBIH-a. No, vjerovali ili ne, ima jedan „lider“ koji je u odnosu na antifašističke tekovine ove zemlje čak gori od Bakira. Da, u pitanju je Milorad Dodik!

Zamislite samo njegovu izjavu da 25. novembar „može biti praznik jednog ili dva naroda, ali nikako države“. On sebi daje za pravo da srpski narod distancira od ZAVNOBIH-a, AVNOJ-a i antifašizma. Ili da kao „vrijednost“ ističe to što Republika Srpska ne obilježava  ovaj dan. Ma ko mu je dao za pravo da u ime srpskog naroda i Republike Srpske iznosi takve nebuloze?

Ni najgori srpski neprijatelji ne negiraju činjenicu da su Srbi bili nosioci antifašističke borbe na prostoru tadašnje NDH. I to ne „tamo neki“ Srbi, nego upravo naši preci na prostoru današnjih BiH i Hrvatske. Sve do dolaska Crvene armije ni Srbija se nema čim pohvaliti u pogledu antifašističkog otpora, baš kao ni kompletna kontinentalna Evropa.

Znači, prvi ozbiljniji antifašistički pokret na evropskom kontinentu organizovali su naši preci. U principu nisam za to da prebrojavamo „krvna zrnca“ naših predaka partizana, ali zbog Dodikovih budalaština moram istaći da su Srbi prednjačili i u borbi i u stradanju.

I sad jedan ratni profiter, mutikaša i plaćenik daje sebi za pravo da odlučuje kako svi mi potomci partizana i antifašista ne treba da slavimo ZAVNOBIH. Zasjedanja u Mrkonjić Gradu i Jajcu nisu samo simbol pobjede naših predaka nad fašizmom, nego i simbol odbrane od zločina genocidne prirode nad srpskim narodom.

Moj pokojni djed Jovo, dva puta ranjavan u prsa junačka, nije svoje saborce gledao kroz to kojoj etniji pripadaju, pa ni kako se bogu mole. On nikada nije bio komunista, nego čovjek pravoslavni vijernik, i sa te pozicije je poštovao vjerovanje drugih. Ako je on odlučio da svoje saborce prihvata onakvima kakvi jesu, a od kud meni pravo da gazim po tome?

Sa te pozicije nedam ni Miloradu Dodiku da gazi po pom djedu ratnom invalidu i po dvojici pradjedova koje ustaše zaklaše kao civile na samom početku rata. Nikad ih sinovi nisu pronašli i dostojno sahranili, no redom su bili lojalni Jugoslaviji i slobodi koju su im antifašisti izvojevali. Ljude su dijelili samo na dobre i loše i to je „filozofija“ koju su prenijeli na nas potomke. I to nasljeđe čuvam i poštujem, te prenosim na svoju djecu.

Sa te pozicije gade mi se i Dodik i Bakir, i nisam njihov politički oponent zato što želim da se bavim politikom, nego ZATO ŠTO MI SE GADE!


Dakle, svima onima koji iskreno vjeruju u tekovine ZAVNOBIH-a danas čestitam praznik, a ako ikada dosegnem potrebnu političku moć ovaj dan će se slaviti i u Republici Srpskoj. To naprosto dugujem svojim precima!

POSTANI ČLAN FEJSBUK GRUPE „MIROVNI SPORAZUM GRAĐANA BIH“, koja deklarativno baštini tekovine ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a i nastoji ovu zemlju prekomponovati po mjeri čovjeka, klikom na: