utorak, 12. prosinca 2017.

Prijedorčani čuvajte svoju djecu!


Regionom je odjeknula vijest da je petnaestogodišnja djevojčica zatrudnila sa presuđenim pedofilom. Zašto baš Prijedor ima tako “bogatu istoriju” seksualnog zlostavljanja žena i djece?


Piše: Borislav Radovanović

O prijedorskom ratnom zločinaštvu zna se širom planete, šta uključuje i silovanja žena i djece nesrpske nacionalnosti. No, koliko se zna o seksualnom zlostavljanju Srpkinja dok su im očevi i muževi bili na borbenim linijama? Koliko se srpskih majki podavalo za vreću brašna? Nije to, dakle, problem etno-vjerske i ratne prirode, nego socio-patoloških poremećaja.

Nimalo slučajno odmah po okončanju rata u Prijedoru su javne kuće nicale k'o „gljive poslije kiše“. Samo u presudi Miloradu Milakoviću utvrđeno je da je njegova kriminalna organizacija seksualno eksploatisala 245 žena, uglavnom strankinja.

I svim prostitutkama iz Moldavije i brojnih drugih zemalja policija je izdavala boravišna odobrenja vodivši ih kao „plesačice“. Kako je moguće da stotine žena budu teškim nasiljem primoravane na prostituciju (seksualno ropstvo!), a da ih policija tretira kao „plesačice“?

Moguće je jer su u besplatnom „konzumiranju“ njihovih usluga prednjačili policijski rukovodioci i operativci. Da ne govorimo o novčanim i drugim nagradama za njihovo „nečinjenje“.

Kažu da je moralo tako. Eto ne bih se složio iz proste činjenice da sam za svega nekoliko mjeseci ozbiljnog policijskog rada razjurio zlostavljačke grupe, procesuirao odgovorne i tu ružnu društvenu pojavu eliminisao sa ovih prostora. Nije bilo lako, a posebno ako uobzirimo da je u pitanju međunarodni organizovani kriminal, no uspio sam.

Normalno je da neke detalje neću otkrivati jer mi valja još živjeti, ali neka se nađe neko ko će opovrgnuti moj navod da sam ubjedljivo najzaslužniji za to što Prijedor više nije bio prepoznatljiv po javnim kućama.

Sad, zatvaranje javnih kuća i progon najopasnijih kriminalaca nije automatizmom značilo prestajanje seksualnog zlostavljanja žena i djevojčica. Posebno kad su djeca u pitanju više puta sam zlostavljače otpremio u zatvor, ali bi bilo neprimjereno podsjećati na detalje jer svaka ta priča povlači ozbiljne traume.

U našem gradu poznate su brojne doista monstruozne situacije težkog zlostavljanja djece od kojekakvih patoloških bolesnika. No, mnogo odvratnija je reakcija šire društvene zajednice. Nebrojeno puta bio sam zaprepašten indolentnošću ljudi spram teških trauma djece, djevojaka, žena. Valjda sam zbog toga svakom slučaju pristupao sa posebnom voljom i željom da zaštitim žrtve, pa čak i kad je to podrazumijevalo ugrožavanje vlastitog života ili porodice.

Poznato je unutar rukovodnih i operativnih struktura policije da sam svojevremeno sačinio i dostavio službenu zabilješku u kojoj ukazujem da mi silovatelji i ubojice motre kuću, da snimaju i uopšte „motaju“ se oko moje porodice. Upozorio sam pretpostavljene da zbog toga primjenjujem posebne mjere zaštite i da sam spreman braniti porodicu bez obzira na posljedice. Kako sam i očekivao: šefovi su ovu „poruku“ prenijeli svojim kriminalnim saradnicima i poslije toga držali su se podalje od moje kuće.

Pisao sam o ubistvima prijedorskih i dubičkih djevojaka, koje su ubijene samo kako ne bi zlostavljače prijavile policiji. Neću ni o tome detaljisati osim dvije ključne činjenice. Prvo, svi ti slučajevi od strane policije nezakonito su okvalifikovani kao zadesne smrti ili nestala lica (pokušaji prikrivanja monstruoznih zločina). Drugo, nakon teških okršaja sa svojim pretpostavljenima uspio sam dokazati da su u pitanju „teška ubistva“.

Kao profesionalcu dogodilo mi se nešto najgore šta može ugroziti istrage. Dokazivanjem već počinjenih ubistava počeo sam proizvoditi nova ubistva i samoubistva. I samo kako poznati seksualni zlostavljači ne bi bili otkriveni i procesuirani, a kako su se ponašali moji šefovi i pojedine kolege u kontekstu tih istraga podosta se zna u prijedorskoj regiji. Uostalom, pisao sam o tome, pa da se ne ponavljam.

Ono šta u ukupnoj priči zabrinjava i zašto pišem ovaj tekst jesu indikatori kakvi ukazuju na novu eskalaciju seksualnog zlostavljanja žena i djece. Sa jedne strane kriminalna infrastruktura seksualnog izrabljivanja u Prijedoru i neposrednom okruženju jaka je u čak međunarodnim razmjerama.

Na drugoj strani pogledajmo samo ko upravlja policijsom prijedorske regije. Ministru Lukaču je pošlo za rukom da na pozicije vrati sve one „kadrove“ koji su svojevremeno Prijedor pretvorili u „grad orgijanja“. No, Lukač me ne čudi, nego ne mogu da shvatim ponašanje direktora policije Darka Ćuluma, koji je i više nego upućen u dešavanja na kakva ovde ukazujem.

Biću iskren i reći da je Ćulum bio jedini rukovodioc kom sam vjerovao i uopšte obraćao se za pomoć u razbijanju organizovanog kriminala i rješavanju stravičnih zločina. I bez njegove podrške i direktnog učešća teško da bih išta postigao, ili, da budem konkretniji: Ćulum je sa pozicije rukovodioca bio nosilac većine policijakih aktivnosti suzbijanja pojavnih oblika kriminala po kojima je Prijedor bio poznat.


No, sve su prilike da su mnogi „poklekli“ i da od kriminalizovanog, a dobro pozicioniranog, dijela policije možemo samo PONOVO očekivati razvijanje kriminalne infrastrukture. Što se mene tiče policijsku karijeru sam okončao i na moju pomoć i zaštitu građani više ne mogu računati. Zato mi ostaje samo da ovako javno upozorim: Prijedorčani čuvajte svoju djecu!