уторак, 23. јануар 2018.

Nisam Dodikov kmet!


U znak protesta zbog teškog obespravljivanja i diskriminacije danas sam ministru Draganu Lukaču vratio svoju ličnu kartu i pasoš. Više ne prihvatam takav oblik „žigosanja“ kmetova Dodikovog privatnog feuda.


Piše: Borislav Radovanović

Da bi ljudi shvatili moj današnji protesni čin moramo razjasniti šta je Republika Srpska. Deklarativno, ali samo deklarativno, Srpska je društvo sa uspostavljenim ustavno-političkim poretkom, institucijama, utvrđenim pravima i obavezama između građana i države.

No, nosioci institucionalne moći odavno su bahato i bezobzirno pogazili ustav i pozitivno zakonodavstvo, institucije su pretvorili u sredstva pljačkanja i obespravljivanja građana, a svi koji odbijaju povinovati se volji Velikog Baje izvrgnuti su brutalnom progonu i diskriminaciji.

Republika Srpska odavno je pretvorena u privatni feud Milorada Dodika, a svi mi njeni stanovnici svedeni smo na nivo običnih kmetova. I to kmetova u onom klasičnom smislu, sa kojima „monarh“ može da radi šta mu volja. Elem, iz čega proizilazi naš takav status?

Ili, još bolje pitanje: na koji način postajemo kmetovi Dodikovog feuda? Prosto, dođemo na šaltere „pendrek-efendije“ Dragana Lukača, sami platimo da nas „žigošu“ ličnim kartama ovog feuda i time dajemo „legitimitet“ svemu onome šta smo primirani trpiti. Tu se moramo zapitati: da li smo uopšte normalni kad pristajemo na „trpanje u tor ovaca namijenjenih klanju“?

Deset godina pokušavam boriti se na bazi zakona i prava, ali kako se pravom boriti protiv neprava? Kako se boriti protiv onih koji brutalno gaze ustav, zakone, uspostavljeni poredak, prava i obaveze? Koji bukvalno rade šta im volja, baš poput srednjovjekovnih feudalaca. Znači, to šta sam dosad radio nije put, nije dobar način samozaštite.

Zato sam odlučio da samolišavanjem ličnih isprava odbijem biti „državljanin“ Republike Srpske sve dok mi „država“ ne obezbijedi bar minimum poštovanja ljudskih prava i sloboda. To u konkretnom znači da više ne priznajem policiju, tužilaštvo i sud koji me progone za nešto šta nisam počinio.

U stvari samo zbog javno izrečenog mišljenja godinama sam izvrgavan nezakonitim progonima i kaznama. Zalud ustav kaže da niko ne može biti podvrgnut progonu zbog mišljenja ili kritike o radu državnih organa, kad Milorad Dodik i Dragan Lukač očigledno nikada nisu ni pročitali ustav.

Kad sam upriličio protest zbog nezakonitog progona povodom slobodno izražene misli policija je došla u moj posjed i maltretirala mi porodicu, mojih troje djece. Samo sam pokušao upitati zašto mi šikaniraju porodicu, a doživio sam brutalni fizički napad „uniformisanog kriminalca“.

Čim sam nezakonitosti prijavio dežurnom tužiocu izmislili su da sam prijetio policijskom načelniku. Samo u Srpskoj je moguće da nenaoružan službenik opkoljen sa desetak naoružanih policajaca „ugrozi sigurnost“ jednako naoružanog načelnika. Zar sam ja nekakav nindža?

No, policija k'o policija, pa hajde da to donekle shvatimo, ali ono šta čine prijedorsko tužilaštvo i sud je „dno dna“. Zamislite, 14 mjeseci od pokretanja istrage i nekih 7 mjeseci od optuženja ni danas pojma nemam za šta sam optužen, a ponajmanje na osnovu čega. U pokušaju pravnog razjašnjavanja upitao sam postupajućeg sudiju kako namjerava da mi sudi u situaciji kad mi još uvijek nije omogućio da bar doznam razlog procesuiranja.

Problem je što se sudiji ne žuri da mi odgovori. Oni ovako mogu godinama da me drže pod postupkom i uopšte nikog ne zanima njegov ishod. Bit je u držanju pod postupkom jer me već tom dimenzijom drže u svojevrsnom zatočeništvu, u logoru, u feudu. U kojoj drugoj državi da zatražim boravak sa „uvjerenjem“ da se protiv mene vodi postupak za napad na policijskog načelnika? Gdje drugo da tražim posao sa istim „uvjerenjem“?

Svima je odlično znano da nikada nisam počinio nikakvo krivično djelo, i svima je „pravno prihvatljivo“ da mi na bazi montiranog i lažnog progona oduzmu pravo na rad, na privređivanje radi obezbjeđivanje egzistencije, pa sve do prava na liječenje, na vozačku dozvolu, na neskriminisanje... Jednostavno, porodica i ja smo zatočeni u koncentracionom logoru gdje su uslovi takvi da je upitno koliko dugo ćemo uopšte živjeti.

U daljem moram apostrofirati kako sam višestruko pokušavao svoja prava štititi preko institucija Bosne i Hercegovine. Elem, na tom nivou imamo tri „privatna feuda“ u kakvima vlastodršcima poput Dodika, Izetbegovića i Čovića država i njen ustavno-politički poredak dođu tek kao nova dimenzija kontrole nad kmetovima. Eto Milan Tegeltija i Visoki sudski i tužilački savjet u mom slučaju utvrdili su novi „pravni standard“ – da optuženi nema pravo na odbranu! O drugim „institucijama“ da i ne govorim.

Sve u svemu ovde nema vladavine prava i u tom domenu budalasto je participirati u postupcima na principu „kadija i tuži i sudi“. Zato, na prvom koraku, odbijam posjedovati lične isprave države u kojoj nemam apsolutno nikakvu zaštitu. Zašto bih posjedovanjem dokumenata davao „legitimitet“ nečijim feudima i opštem obespravljivanju? Jednostavno neću! I da vidim kako će me primorati da posjedujem lične isprave ovakve države.

Na sljedećem koraku podnijeću zahtjev za odricanje od državljanstva i Republike Srpske i Bosne i Hercegovine. Kvaka je u tome što sam „osuđen“ da mi ni jedna druga država neće dati ni boravak, a kamoli državljanstvo, dok god sam pod krivičnim progonom. Tako neću tražiti odricanje od državljanstva radi sticanja drugog državljanstva, nego ću tražiti status apatrida. Zašto bih prihvatio status državljanina u zemlji gdje nisam zaštićen ni koliko srednjovjekovni kmet? Neću i prosto me zanima kako će me primorati na status državljanina.

Znam da će ovde mnogi pomisliti kako ovdašnje „monarhe“ ne zanimaju moji ovakvi potezi ni koliko „lanjski snijeg“. I u pravu su. No, ponekad moramo zauzeti određene principe. Ukoliko mi država ne garantuje ni minimum prava, a zašto bih bio njen državljanin (?) i posjedovao njene lične isprave? Naprosto neću da na takav način dajem „legitimitet“ kojekakvim bitangama koje su umislile da su faraoni-polubogovi, a da smo svi mi tek njihovo roblje.

Sad, možda još neki obespravljeni građani odluče slijediti ovakav model borbe, pa se možda čak organizujemo i nastupimo kao reprezentativna grupacija. Primjera radi, možda se obratimo Savjetu Evrope sa zahtjevom da Bosnu i Hercegovinu izbaci iz te asocijacije država zbog masovnog gaženja prava i sloboda građana na čije se poštovanje obavezala prilikom pristupanja.

Mogu kojekakvi svjetski centri moći ovim našim bitangama davati legitimitet koliko im drago, pa mogu i zajednički da nas ovako zlopate i uništavaju, ali nas ne mogu primorati da dobrovoljno pristanemo na status kmetova. Svima njima treba dati svegrađanski jasan odgovor – NEĆEMO!

To što odbijamo lične isprave i državljanstvo ovako nakaradne države automatizmom znači da prestajemo i izmirivati nametnute nam obaveze. Zašto bi mi plaćali kojekakve lopuže i prevarante da zloupotrebljavaju institucije, da gaze ustav i zakone, da nas masovno obespravljuju? Neka ih plaća Savjet Evrope, koji ocjenjuje kako Bosna i Hercegovina „ostvaruje napredak“ u domenu reformi i razvoja društva.

Kakav to „napredak“ smo ostvarili? Sa robovlasništva smo prešli na feudalizam. Svi mi odlično znamo da je svake godine stanje sve gore i gore, te da će ovi „monarsi“ na kraju potpuno opustošiti zemlju. I sve to mi treba samo da nijemo aminujemo. Možemo ako smo pristali na status kmetova. Ko pristaje na takav status od volje mu, ali ja više NEĆU!