понедељак, 26. фебруар 2018.

Javno pitam komandanta Zlatka Brdara!


Danas je već nepobitno da sam okvalifikovan kao „nepoželjan“ na obilježavanjima godišnjica formiranja prijedorskog odreda ratne specijalne policije. Javno pitam komandanta Zlatka Brdara zašto dijeli bivše saborce na „podobne i nepodobne“?


Piše: Borislav Radovanović

Prošle godine javno sam se oglasio nakon obilježavanja 23. godišnjice formiranja ratnog VII odreda Specijalne brigade policije MUP RS i upitao: da li sam „zaboravljen“ od strane svojih saboraca? Nisam pogriješio kada sam konstatovao da bi prisustvo moje malenkosti bilo „neprikladno“ zbog ministra Dragana Lukača.

No, kako vidim iz dostupnih informacija, ove godine nije bilo ministra, pa moram zapitati šta je po srijedi? Možda organizatori skupa dosljedno slijede naredbu načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića po kojoj je meni ograničen pristup i kretanje u policijskim objektima?

Ipak će biti da sam, nakon dvije decenije redovitog obilježavanja dana formiranja odreda, definitivno okarakterisan kao nepoželjan. No, moram javno zapitati: ko je to odlučio? Zašto?

Poznato je da obilježavanje formiranjaVII odreda nema određen datum, nego organizacioni odbor svake godine odlučuje o skupu i obavještava bivše pripadnike, članove porodica poginulih boraca i druge zainteresovane osobe. Po tom principu dvije decenije sam redovito doznavao za okupljanja i redovito prisustvovao.

Prošle i ove godine sam na bolovanju, ne krećem se mnogo i nemam previše saznanja o tome šta se dešava u objektu PU Prijedor. Posebno nakon što me posljednjih preko dva mjeseca na ulazu dočekuju kao teroristu i prate po zgradi prilikom obavljanja samo krajnje nužnih pravnih radnji. Takva je volja Dalibora Ivanića!

Brdar me je izbacio i iz FB zajednice VII odreda, pa ni sa te strane nisam mogao doznati šta se dešava. No, da sam i doznao za skup postavlja se pitanje: kako doći nepozvan? Znači, dragi moji saborci svi znate da sam bio redovit na pomenutim okupljanjima i da su mi to bili dragi trenuci. To što me više nema – nije moja volja!

To što javno prozivam ministra Lukača ili bilmeza Ivanića ima svoju „istoriju“. Do sukoba je došlo kad sam ih javno prozvao zbog nezakonitog penzionisanja naših saboraca koji se nisu odrekli ratnog staža. Mnogi naši saborci, čak i iz struktura „specijale“, nezakonito su penzionisani i smatram da sam postupio moralno zato što sam javnosti ukazao na taj problem.

Čak sam objasnio kako penzionisani policajci zbog takvih ministara poput Lukača dobijaju manje penzije za nekih 100-150 maraka u odnosu na one koji su se odrekli učešća u ratu.

Zašto su general Savčić, major Brdar i slični ćutali na eklatantna kršenja prava boraca neka objasne javnosti, a eto ja sam to objelodanio. Čak da se pohvalim: nakon moje medijske reakcije penzionisano je bitno manje policajaca od zamišljenog broja. Pisao sam o tome, pa da se ne ponavljam.

No, time sam pao u nemilost Lukača, Ivanića i još nekih naših „saboraca“ koji su zloupotrebljavali nečija „odbijanja“ da se odreknu ratnog staža. Stotine i stotine policajaca se zvanično odreklo učešća u ratu, a samo kako bi sačuvali posao, dok mi koji to nismo učinili plaćamo skupu cijenu ponosa.

Elem, postoje još neke okolnosti koje ovde želim istaći. Odazvao sam se na poziv osnivačke skupštine MBO VII odreda pri prijedorskoj boračkoj organizaciji. Kad im treba legitimitet za pozicioniranje onda me se neki sjete!? No, pokazalo se kako su pojedincima samo trebali naši glasovi, a nakon toga su nas „zaboravili“.

Kasnije, kao što je javnosti već poznato, Dragan Lukač je preko svojih drugara ratnih komandanata uspostavio paralelizam unutar Boračke organizacije i legitimitet koji smo im dali pojedince je uveo u najviša tijela organizacije. Tako je i Dodik, normalno preko Lukača, ojačao svoj uticaj unutar BORS-a. Sa druge strane „pojedinci“ su dobili ono šta im PDP nije mogao pružiti, a glasači ih nisu prepoznali.

Neću dalje ulaziti u detalje interesa, ali moram zapitati komandanta Brdara: zašto besramno dijeli bivše ratne drugove? Eto on sav važan polaže vijence na spomenuku naših poginulih saboraca, a u momentu njihovih stradanja nalazio se bar kilometar daleko. Na mojim rukama je većina njih krvarila, ili mrtva ili smrtno ranjena, a danas sam „nepoželjan“ da im upalim svijeću. Izvini Komandante, ali ovo sam ti morao reći! Mogao bih ponešto reći i o „poštovanju“ kakvo ste Ti i slični iskazivali prema udovicama poginulih, ali ću se ovde stvarno zaustaviti.

Znači, za sve one koje zanima istina moram javno reći: ja sam i dalje onaj Boro koji je u toj „specijali“ izvojevao desetine i desetine teških bitaka. Često i sudbonosnih po Republiku Srpsku! To znaju svi oni sa kojima sam dijelio identičnu sudbinu nadljudskih napora i teških stradanja.


I dalje sam onaj Boro koji je dvije decenije redovito obilježao dan formiranja odreda i palio svijeće palim drugovima, a nakon toga evocirao uspomene sa preživjelima. To što javno neću da stanem pod „kišobran“ ratnih profitera i izdajnika i što imam hrabrosti da iskažem ono šta mislim, ako me to čini „nepodobnim“ – aferim Zlatku Brdaru!  Neka je on „podoban“??? Sjećam se kad je bio „podoban“ i Mladenu Ivaniću. Takvi su nakon Nenada Stevandića dobili popularan nadimak.

субота, 24. фебруар 2018.

Vučić i Dodik naručili 100 000 ćiriličnih tastatura?


Već je dodijalo čekati objavljivanje te „istorijske Vučić-Dodik deklaracije“ o očuvanju srpskog jezika i ćiriličnog pisma, pa smo prinuđeni na određena karikiranja. Zapitajmo konkretno: hoće li Srbija i Srpska nabaviti 100 000 ćiriličnih tastatura, a kako bi zamijenili najmanje toliko latiničnih, kakvima posljednjih deceniju i po opremaju srpske institucije?


Piše: Borislav Radovanović

Nakon nekoliko odgađanja objavljivanja te „istorijske deklaracije“ dvojice najvećih srpskih umova, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, došli smo u situaciju određene zabrinutosti. Vučić javno tvrdi kako želi izbjeći eventualne „opasnosti“ kakve bi mogao prouzrokovati ovaj dokument. Ko zna, možda je to povezano sa iznenadnom željom NATO da Manjaču „obogate“ osiromašenim uranijumom?

Doista je neshvatljivo kako nekakva politička platforma o očuvanju jezika i pisma može proizvesti opasnost po srpski narod. Jeste, imamo ta iskustva sa „Memorandumom SANU“ ili „Načertanijem“ Ilije Garašanina, ali onaj ko teži ka stereotipnim tumačenjima određenih dokumenata i u Bukvaru će naći „teoriju zavjere“.

Ukoliko se ovaj dokument doista bavi onim pitanjima kakva su javnosti saopštena – očuvanjem jezika i pisma, doista je nejasno kome to može smetati. Ili, zašto bi se Srbi uopšte bavili mišljenima drugih naroda ili nacija ukoliko su posvećeni svom identitetu i obilježjima identiteta?

Jezik jeste važno, čak najvažnije, obilježje identiteta naroda! Normalno, tu moramo razlikovati narode i nacije kao potpuno odvojene i različite kategorije. Kad su Srbi u pitanju bez ikakvih narcizama možemo ustvrditi kako je u pitanju drevni, autentičan i identitetski kompaktan narod.

Sa druge strane, kad je u pitanju nacionalno određenje možemo sasvim slobodno konstatovati da novija istorija, od kad su nacije uvedene kao identitetska kategorija, ne bilježi ozbiljne pokušaje formiranja srpske nacionalne države i srpske nacije. Današnja Srbija tome ne teži iz vrlo pragmatičnog razloga: nacije su prevaziđen identitetski koncept.

Elem, vratimo se jeziku kao nespornom identitetskom obilježju naroda. Tu moramo postaviti neka vrlo pragmatična pitanja. Da li je, od strane koga, na koji način i u kojoj mjeri „ugrožen“ srpski jezik? Da bi se bavili „očuvanjem“ nečega valjda postoje izvori ugrožavanja. Uostalom, hajde da definišemo šta bi moglo podrazumijevati „očuvanje“.

Jezik je živa materija i uvijek podložna daljem razvoju i usavršavanju. Samo po nama dostupnim istoriografskim faktima srpski jezik na ovim prostorima razvija se preko hiljadu godina i to u uslovima kontinuiranih okupacija najvećih sila svijeta. Jeste usvojeno mnoštvo tuđica, ali time srpski jezik svakako nije „oštećen“, nego upravo obogaćen. Baš kao što su na isti način obogaćivani i drugi jezici.

Danas je još uvijek nepoznato kako Vučić i Dodik, inače poznati „lingvisti“, namjeravaju „očuvati“ srpski jezik, ali logički se zapitajmo: šta može podrazumijevati to njihovo očuvanje? Hoće li zaustaviti ili spriječiti dalji razvoj i usavršavanje jezika? To još nikom nije pošlo za rukom, ali kad su njih dva u pitanju svemu se treba nadati.

U daljem valja nam se referirati na „očuvanje ćirilice“ kao obilježja srpkog identiteta. Prvo i osnovno: automatizmom povezivti jezik i pismo je totalno pogrešan pristup. Jezik je mnogo šira kategorija od pisma, odnosno pismo je tek sredstvo izražavanja, kao i brojevi ili slike.

Možemo se mi ponašati kao one budaletine u Hrvatskoj što razbijaju „ćirilične table“, no ako iskreno težimo ka vlastitom intelektualnom razvoju onda valja zaključiti da to što ogromna većina Srba aman podjednako poznaje i koristi ćirilicu i latinicu samo oplemenjuje narod. Svako stvaranje „konfrontacija“ ili „suparništva“ između ova dva inače službena pisma Evropske unije je totalno pogrešno.

Elem, kad smo već na pitanju „očuvanja ćirilice“ vratimo se na početno pitanje: hoće li ova deklaracija baviti se konkretnim problemima ili samo uobičajenom političkom demagogijom? Konkretno: hoće li Vučić i Dodik institucije Srbije i Srpske opremiti sa najmanje 100 000 ćiriličnih tastatura?

Možda se prednje pomenuta brojka čini predimenzionirana, ali realno unutar stotina i stotina institucija, organa i državnih tijela u upotrebi je najmanje 100 000 tastatura. Neka istražuje ko god hoće, ali teško da će utvrditi kako udio ćiriličnih tastatura u institucijama prelazi više od dva odsto. I to je vrlo, vrlo upitan procenat.

Hajde da Vučiću i Dodiku „oprostimo“ period kad ćirilične verzije tastatura nisu bile dostupne. Oprostimo im i vrijeme kad nisu bili na vlasti (iako tu Dodika ima pozamašan staž), ali ih moramo suočiti i sa jednom činjenicom. Sva sila državnih organa i institucija i danas se masovno oprema latiničnim tastaturama. Zašto?

Službenici u Srbiji i Srpskoj bukvalno se svakodnevno muče samo zato što im poslodavci nikako da obezbijede adekvatna sredstva za rad, a tastatura je službenicima zasigurno najvažnije, ili bar najčešće korišteno, sredstvo. Neki, najčešće „stara garda“, naknadno pregledava otkucane akte i ispravlja „nj“ ili „lj“. Drugi, pak, neće da se pate i pišu spram tastature, a onda koriste programe konvertovanja pisama. Ima tu svega i svačega, ali činjenica je da radni procesi trpe zbog neadekvatne opreme.

Sa druge strane stoji i činjenica da je ćirilične tastature vrlo jednostavno koristiti za pisanje latinicom, čak lakše nego obratno. Znači, za kraj, ostaje da se vidi hoće li Vučić i Dodik „čuvati“ ćirilicu kao prethodnih godina ili će načiniti vrlo jednostavan i logičan iskorak – institucije snabdjeti sa bar 100 000 adekvatnih tastatura. I u interesu domaćih proizvođača.

U rezimiranju teksta valja zaključiti kako bi svako trebao da se bavi „svojim poslom“. U tom smislu Vučić i Dodik bi trebalo da se pozabave opremanjem institucija u skladu sa političkom voljom: npr. nabavljanjem ćiriličnih tastatura, a pitanja identiteta naroda, jezika, pisma i ino da prepuste stručnim ljudima i tijelima.


P.S. Autor je POLITIČKOM VOLJOM prvo učio hrvatsko-srpski, a potom srpsko-hrvatski, da bi „završio“ sa srpskim jezikom. I, pritom, nikad ga niko nije pitao šta misli o svemu tome, nego su drugi nametali svoju volju. Zato izražava skepsu prema svemu šta se čini posljednjih decenija, a posebno prema ovima što „čuvaju“ sve i svašta.