петак, 30. март 2018.

Ćulume, kakav si to (ne)čovjek postao?


Darko Ćulume, direktore naše vrle policije, javno te pitam: kako možeš gledati u oči roditeljima Davida Dragičevića i obmanjivati ih oko stradanja rođenog djeteta? Potom novinarima kažeš da stojiš iza svih navoda Darka Ilića, šta valjda podrazumijeva i njegove laži i besramno kriminalizovanje žrtve. U ovoj „novoj istrazi“ valjalo bi prvo poligrafski ispitati Darka Ilića i tebe!


Moj direktore, doduše bivši, ovo šta ti imam javno reći možda neće razumjeti porodica nesrećnog Davida, pa čak ni stotine onih koji diljem Srpske uporno traže ISTINU I PRAVDU. Nije važno ni šta će shvatiti predsjednik Dodik ili kriminalistički laik ministar Lukač, koji su naredili „novu istragu“. No, ti ćeš odlično prepoznati argumente i pitanja koje ovde iznosim, baš kao što će i svaki iole iskusan inspektor moći procijeniti koliko sam u pravu.

Požurio si porodici i medijima podastrijeti priču kako je nova obdukcija potvrdila prvu. Ko je ikada sarađivao sa dr Željkom Karanom odlično zna da njegove nalaze obdukcija niko nije uspio pobiti (a bilo je pokušaja). Elem, problematično je što javnost obmanjuješ pozivajući se na nalaz obdukcije koji nisi ni vidio, a kamoli kriminalistički povezao sa drugim dokazima i činjenicama. Moram upitati i da li je ovaj novi obdukcioni nalaz npr. uobzirio toksikološke nalaze zbog npr. mogućnosti kompulzivne sile upotrebom opijata?

Ti, kao i Ilić prethodno, tvrdiš da David nije žrtva krivičnog djela, a ja eto odgovaram da oba lažete, obmanjujete i manipulišete. Ili, konkretnije: NAD DAVIDOM JESTE POČINJENO KRIVIČNO DJELO NASILNIČKE PRIRODE! I sad ću javno podastrijeti argumente na kojima zasnivam svoje navode, te postaviti pitanja važna za shvatanje problema.

Kažeš da su obducenti utvrdili kako je smrt nastupila utapanjem, odnosno da nema elemenata koji upućuju na postojanje krivičnog djela. Hajde da se, poput Darka Ilića, malo pozabavimo „kriminalističkim verzijama“. Na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da jedno ili više lica nije silom Davida držalo potopljenog u vodi sve dok nije nastupila smrt? Jesu li obducenti u svojim nalazima isključili takvu mogućnost uzrokovanja smrti? Ili, u pravnom smislu: jesu li obducenti isključili mogućnost počinjenja ubistva na takav način? Odlično znaš da iskusni patolozi i obducenti u često svojim nalazima obrazlažu više opcija pod kojima je smrt mogla nastupiti. Zato treba sačekati nalaze, pa tek onda kvalifikovati događaj!

Elem, pređimo na nešto konkretnije „kriminalističke verzije“. Doktor Karan je javno saopštio kako je na tijelu pronašao zaživotne povrede, za koje čak smatra da su nanesene predmetima podesnim za napad na život i tijelo, ili nanošenje (po)teških povreda. Znači, od strarta naš uvaženi stručnjak tvrdi da je David Dragičević zaživotno bio izložen fizičkom nasilju, odnosno da je pretrpio tjelesne povrede. U tom dijelu i laici znaju da je naš zakonodavac „tjelesnu povredu“ propisao kao krivično djelo.

Kako sad možeš javno tvrditi da nad Davidom nije počinjeno krivično djelo, a odlično znaš da su mu nanasene ozbiljne tjelesne povrede, kakve je zakonodavac inkriminisao kroz više krivičnih djela. Postoji li uzročno-posljedična veza između nanesenih povreda i nespornog uzroka smrti tek treba krivičnoprocesno i kriminalistički razjasniti. Uostalom, hajde da sačekamo obdukcione nalaze, pa da procijenimo težinu zaživotno nanesenih povreda i kako su se iste reflektovale na planu umanjivanja Davidove fizičke sposobnosti.

Možda su povrede bile takve prirode da su Davida onesposobile do nivoa u kom se nije mogao izboriti sa nabujalom rijekom. Znamo da je bio mlad i zdrav, čak sportista, - dakle neko ko se objektivno mogao nositi sa teškim situacijama. Tu je čak irelevantno da li je David gurnut, bačen ili sam pao u rijeku, ako su prethodno nanesene povrede bile takve da su bitno umanjivale njegovu fizičku sposobnost. Možda je upravo zbog zadobijenih povreda izgubio ravnotežu i pao u vodu. Međutim, i u toj „verziji“ David je pretrpio krivično djelo nasilja i to djelo je posljedično rezultiralo utapanjem.

U stvari ovde je ključno pitanje koliko puta je David sporne noći izlagan fizičkom nasilju? Policija tvrdi, posebno Ilić, kako su kamere ugostiteljskog objekta zabilježile kratak fizički sukob više lica (David protiv trojice), ali tu niko ne pominje upotrebu oružja ili oruđa podesnog za napad i nanošenje ozbiljnih povreda. Sa druge strane dr Željko pominje više zaživotnih povreda nanesenih tupim predmetima. Kako to u današnjim obračunima često biva i ovde možemo (I MORAMO) pretpostaviti da je prvobitna tuča okončana kasnije, na nekom drugom mjestu i uz upotrebu sredstava podesnih za povređivanje.


Već sam u svojim tekstovima potencirao pitanje: da li je izvršen širi pregled lica mjesta radi pronalaženja tragova fizičkog nasilja (krvi, otisaka obuće, pokidane odjeće...), odbačenih sredstava izvršenja krivičnog djela, sumnjivih predmeta i ino? Na tvrdnju Darka Ilića da je pokojnik „najvjerojatnije pao s mosta“ pitao sam: da li je na mostu izvršen kriminalističko-tehnički pregled i izuzimanje tragova (otisci papilarnih linija, mikrobiološki tragovi – DNA), a koji bi nesporno utvrdili mladićevo prisustvo na mostu?

U odnosu na Ilićeve navode, koje ti javno podržavaš, bilo bi zanimljivo pogledati i zapisnik o prepoznavanju predmeta od strane oštećenog, a za koje ovaj tvrdi da ih je David pokrao. Normalno, ako je takva radnja urađena i zapisnik sačinjen. Valjalo bi malo prostudirati i zapisnik i fotodokumentaciju uviđaja u kući oštećenog, uz opasku da je bilo dovoljno vremena za mijenjanje lica mjesta.

No, hajde da sve to još malo konkretizujemo. Sadržaj memorijskog stika i biološke tragove sa istog voda je uništila, pa je upravo zanimljivo kako je utvrđeno da je pronađeni stik prethodno otuđen. Koji to student, pa čak o osoba uopšte vezana za informacione tehnologije, danas ne nosi memorijski stik? Eto autor teksta kao „privjeske“ ključeva nosi i memorijski stik i „švajcarski nožić“. Kad smo već kod tog nožića negdje sam uočio podatak da je David „švajcarski nožić“ nudio na prodaju. Što se pronađenog novca tiče: piše li na novčanicama ime, prezime i adresa vlasnika...???

Ukoliko se u daljem referirmo na snimke kamera moramo zapitati: kakva je ono ujdurma sa video zapisom koji je javnosti prezentovala majka oštećenog? Da li je policija izuzela kompletan snimak bar dva-tri sata prije navodne provale i isto toliko poslije. Čisto da provjeri eventualne druge ulaske i izlaske, ili kakva sumnjiva dešavanja. O jasnoći snimka i mogućnosti nespornog identifikovanja osobe sa snimka iluzorno je i govoriti. Jesu li i snimke obližnje nadzorne kamere slično izuzete i takvog kvaliteta?

Mogao bih ovakvih pitanja redati u nedogled, no javno te pozivam da  mi sa pozicije stručnog konsultanta omogućiš uvid u policijski predmet, pa da ti tek onda postavim prava pitanja. Ili, da policiji čak dam smjernice u rješavanju slučaja. Bar ti znaš koliko sam sličnih „zadesa“ uspješno procesuirao kao teška ubistva. Baš kao što odlično znaš i koliko slučajeva nisam mogao procesuirati jer su tvoji „podanici“ uništavali ili sakrivali dokaze.

Za kraj ostavljam ona ključna pitanja. Tebi, bivši prijatelju kom sam nekad bezrezervno vjerovao, odlično je poznato da je naš zakonodavac predvidio zatvorsku kaznu i za one koji samo učestvuju u tuči u kojoj je neko lice lišeno života. Poznato ti je i krivično djelo „učestvovanje u grupi koja izvrši krivično djelo“, gdje je opet za samo učestvovanje u djelu sa smrtnom posljedicom predviđena zatvorska kazna.

Kad je nesrećni David u pitanju nesporno je da je brutalno isprebijan od strane jednog ili više lica i uz upotrebu predmeta podesnih za napad na život i tijelo, nanošenje ozbiljnih tjelesnih povreda. Ovde je ključno razjasniti da li je u tom krivičnom djelu direktno saučestvovalo neko lice sa moćnom zaštitom, pa se zbog njega organizuje ovakva besramna ujdurma (i nije prva!). Ili je neko sa moćnom zaštitom iz osvete angažovao druga lica da Davida premlate zbog prvog sukoba?

Kažete da je poznat identitet lica sa kojima se David sukobio, šta je odlično polazište u istrazi. Nadam se da se nas dvojica nećemo raspravljati oko toga kakav „alibi“ pružaju bazne stanice telekomunikacijskih operatera, a naprosto zato što oba znamo mnoštvo trikova na tom planu (npr. počinilac radi lažnog alibija ostavi mobilni telefon kod kuće i čak nekog zaduži da sa istog pošalje kakav SMS).

Nego, za sam kraj, vrli direktore policije, predložio bih ti da u „novoj istrazi sa istim timom“ (tragikomično!) razjasniš pod kojim okolnostima se uprava Darka Ilića  uopšte uključila u ovaj predmet izvan njihove nadležnosti. Je li možda Željko Spasojević tražio pomoć? Sumnjam! Možda se iz samo njemu znanih razloga Ilić „nakačio“ na predmet, a možda ste ga ti i ministar uputili „na specijalni zadatak“.

Za Darka Ilića je nesporno da je lagao i obmanjivao javnost, a pitanje je: zašto? Zato bi prva radnja „nove istrage“ trebala biti poligrafsko ispitivanje upravo Darka Ilića – čisto da egzaktno provjerimo njegove biološke reakcije na neka pitanja od iznimne važnosti za razjašnjavanje ovog slučaja. Iskreno, ne bi bilo loše i tebe lično poligrafski ispitati. Kad već FBI nudi pomoć, pa neka to njihovi stručnjaci realizuju.

P.S. Mnogo nas svedoči o stotinama složenih krivičnih djela svojevremeno procesuiranih uz tvoju pomoć i podršku. Zato što smo svjesni koliko objektivno znaš i možeš posebno nas boli tvoje današnje ponašanje. Sjećamo se kakav si bio, a svjedočimo „šta“ si postao.



Čovjek koji ti je nekad vjerovao:
Borislav Radovanović

среда, 28. март 2018.

„PRAVDA ZA DAVIDA“ U PRIJEDORU – Drugi dan



Sinoć u 18 časova na „Malom trgu“ četrdesetak Prijedorčana po drugi put odalo je pomen stradalom Davidu Dragičeviću. Znači, građanska akcija „Pravda za Davida“ u Prijedoru se nastavlja i sigurno će svakim danom privlačiti sve više građana. I večeras u 18 časova na istom mjestu – DOĐITE i pokažite čovjekoljublje.


Piše: Borislav Radovanović

Zadnja dva dana su nedvosmisleno pokazala da kod građana, a posebice građanki koje su dominirale skupom, Prijedora postoji društvena osviještenost i čovjekoljublje. Obzirom da se građanska akcija nastavlja i u narednim danima, te da je juče broj prisutnih bitno uvećan (čak porodice sa malom djecom!) u odnosu na prvi dan, možemo sasvim utemeljeno ocijeniti kako će se sve više naših sugrađana javno tražiti „PRAVDU ZA DAVIDA“.

Biću iskren, u momentu kad su me kontaktirali Stefan Blagić i ostatak ekipe iz „ReStarta Srpske“, inače ključni operativci u prokretanju ove građanske inicijative, te predložili da akciju proširimo na Prijedor, nisam znao da je grupa naših mladih sugrađana već to pripremala.

Čak i kad sam juče najavio da se priključujem akciji „PRAVDA ZA DAVIDA“ nije mi bilo poznato da je prethodne večeri na „Malom trgu“ organizovan pomen. Tek popodne sam to doznao u traženju fotografija za blog. Sasvim razumljivo mi smo se samo priključili već započetoj akciji.

Ovo ističem samo zato što mi je posebno draga činjenica da naši sugrađani imaju dovoljno samosvijesti i društvene odgovornosti, te da su se samoinicijativno organizovali i uključili u ovu humanističku akciju. Jedino šta sam imao dodati na tom okupljanju jeste da svijeće palimo i u pomen naših brojnih sugrađana koji su nevini smrtno stradali u sličnim okolnostima kao i mladi David, te da njihove zločince nikada nije dostigla „ruka pravde“.

Kako vidim iz izjava Davidovih roditelja i drugih aktera ove građanske akcije istina i pravda u slučaju stradanja ovog uzornog mladića i studenta traži se u cilju predupređivanja budućih sličnih događaja. Istovremeno, ovu probuđenu svijest treba iskoristiti i kao uticaj na organe krivičnog gonjenja da procesuiraju počinioce desetina i desetina sličnih slučajeva diljem Republike Srpske.

Kako mi javljaju iz operative „ReStarta Srpske“ sinoć su slični pomeni održani u Prnjavoru, Čelincu i Mrkonjić Gradu, odnosno da se akcija „PRAVDA ZA DAVIDA“ širi Republikom Srpskom. Za subotu je planiran veliki skup u Banjaluci, a i u Prijedoru je fokus na dane vikenda. Pokušaćemo da ostvarimo različite oblike sinergije aktivnosti.

Ako to bude izvodivo pokušaćemo za nedelju u Prijedor pozvati nekog od članova Davidove porodice i banjalučke aktiviste „ReStarta“ i drugih sličnih građanskih pokreta uključenih u ovu akciju – inače osvjedočenih boraca za bolju i pravedniju Republiku Srpsku.

Poznavajući gospodina Đakovića, našeg gradonačelnika, očekujem da ovu akciju podrži i sa nivoa institucija lokalne zajednice. To bi trebali slijediti i ovdašnji društveni radnici, intelektualci i uticajni građani, normalno ukoliko u sebi imaju imalo čovjekoljublja.

Dakle, VEČERAS U 18 ČASOVA NA „MALOM TRGU“!





„PRAVDA ZA DAVIDA“ U PRIJEDORU



Obavještavam javnost da se priključujem građanskoj akciji „Pravda za Davida“ tako što danas u 18,00 časova dolazim na „Trg Zorana Karlice“ u Prijedoru. U okviru ove akcije porodicama žrtava, prijateljima i zainteresovanim građanima namjeravam javno saopštiti istinu o desetinama sličnih slučajeva smrtnih stradanja gdje policija snosi odgovornost za stravične i monstruozne zločine.



Piše: Borislav Radovanović

Stradanje studenta Davida Dragičevića je (napokon!) u Republici Srpskoj probudila građansku svijest o tome da se treba javno suprotstaviti jednoj garnituri osvjedočenih manipulatora u strukturama policije, kakva preko decenije iz koristoljublja ili kriminalnih sprega manipuliše sa stravičnim stradanjima naših građana.

Bez iti jednog jedinog dokaza pokušali su Davidovu smrt okvalifikovati kao zadesnu – utapanjem, a šta je krajnje bezobzirno bez pravnorelevantnih dokaza pokušali su žrtvu posmrtno inkriminisati. Sveukupno ovo dokazuje samo jedno: krajnje je vrijeme za jednu ozbiljnu i temeljitu čistku u MUP RS.

Da ne bi bilo kakve zabune: u slučaju stradanja Davida Dragičevića javnosti je trebalo predstaviti dokaze i činjenice prikupljene u vezi spornih dešavanja, TE SAOPŠTITI KAKO SE ISTRAGA NASTAVLJA DO RAZJAŠNJAVANJA OVOG PREDMETA. Iznositi onakve „kriminalističke verzije“ bez dokaza, pa čak i relevantnih indicija, nije samo neprofesionalno, nego i nezakonito.

Nisam upoznat sa detaljima predmeta, ali sa pozicije struke mogu postaviti neka prosta pitanja. Primjera radi da li su na mostu uopšte preduzimane kriminalističko-tehničke radnje pronalaženja tragova Davidovog prisustva? Samoljepljivim folijama (iznimno jeftinim) vrlo jednostavno je izuzimanje mikrobioloških tragova (DNA, epitela) koji bi nedvosmisleno dokazali da je nesrećni mladić uopšte bio na mostu. Ili, da li je izvršena šira pretraga lica mjesta radi pronalaženja tragova kakvog fizičkog sukoba ili nasilja (tragova krvi, odbačenih sredstava izvršenja, pronalaženja sumnjivih predmeta ili tragova...)? Da li je to urađeno i zapisnički konstatovano?

Međutim, smrtno stradanje mlađanog Davida je tek jedno u desetinama i desetinama sličnih slučajeva koji nikada nisu dobili adekvatan pravni epilog samo zbog koristoljubivosti ili kriminalnih sprega manje-više jednih te istih pojedinaca iz struktura policije. Javnosti je već poznato da sam svojevremeno kao kriminalistički inspektor u više slučajeva lažnog kvalifikovanja „zadesne smrti“ dokazao da su u pitanju teška ubistva, uključujući i dokazivanje nezakonitosti policijskih službenika u tim predmetima. I vrh policije je preko svega toga „prelazio“ samo zbog kriminalno-koruptivnih veza unutar struktura policije.

Zato trenutnu građansku akciju „Pravda za Davida“ želim povezati sa mojim ranijim inicijativama u traženju pravde za Irenu Predojević, Gordanu Milosavljević, Doris Bajilo, Dušansku Stanković i drugih žrtava zločina počinjenih da bi se spriječile istrage oko ubistava ovih nesrećnih žena.

Istovremeno, želim da ovu situaciju povežem sa traženjem pravde za desetak Prijedorčana koji su počinili samoubistva zbog torture prijedorskih zelenaša – uključujući i one „uniformisane“. I ovde sam svojevremeno iscrpio sve pravne mogućnosti u dokazivanju zločina i istine (do traženja kontrole rada policije od strane nadležnih institucija: predsjednik Dodik, vlada, Odbor za bezbjednost NS RS), a poznato je kako su istrage brutalno razarane.

Kada uobzirim samo slučajeve u kojima sam bio službeno involviran govorim o tridesetak smrtno stradalih građana prijedorske regije, gdje se tačno zna ko je i zbog kakvih interesa sprečavao dokazivanje. I nedavno sam javno upitao: koliko još naših sugrađana treba smrtno postradati da bi nadležne institucije odreagovale? 10, 50, 100...???

U okviru ove akcije voljan sam da svima zainteresovanima kažem istinu i oko slučajeva teškog organizovanog kriminala kakav naši građani decenijama decenijama neskrivljeno trpe (razbojništva, eksplozije, krađe auta, privredni kriminal...). Ukoliko se pokaže zainteresovanost danima ću u 18,00 dolaziti na gradski trg i javno iznositi istinu.

Istovremeno, svakom ko zbog straha ili drugih okolnosti ne želi da istinu dozna javno stojim na raspolaganju da činjenice prezentujem na način koji to pojedini građani žele. Čak ću pomoći u sačinjavanju pravnih podnesaka nadležnim institucijama na bazi kojih građani mogu ostvariti svoja prava u konkretnim slučajevima.

Za kraj apostrofiram kako građanima stojim na raspolaganju i u odnosu na brojne teške zločine diljem Bosne i Hercegovine i inostranstva, gdje znam istinu i mogu je saopštiti zainteresovanima. Kao kriminalistički inspektor mnogo sam radio, pa je razumljivo i da jednako mnogo toga znam.

Znači, porodici Dragičević svojim znanjem i iskustvom stojim na raspolaganju u domenu stručne pomoći u ostvarivanju njihovih prava, baš kao i svima drugima koji zatraže informacije i pomoć povodom njihovih stradanja. Moja voljnost je neupitna, a na građanima je da odluče – žele li doznati bolnu istinu o stradanjima njihovih najmilijih ili o slučajevima u kojima su neskrivlljeno trpili štetu.

PRAVDA TRAŽI ISTINU, A ISTINU TREBA DOZNATI!

уторак, 27. март 2018.

ISTINA I PRAVDA ZA DAVIDA DRAGIČEVIĆA



U slučaju Davida Dragičevića jedino je nesporno da policija nema niti jednog dokaza po kom bi stradanje ovog mladića kvalifikovala kao zadesnu smrt. Zašto Darko Ilić obmanjuje porodicu i javnost?


Piše: Borislav Radovanović

Juče je javnost svjedočila „predstavi“ načelnika Uprave za borbu protiv organizovanog i teških slučajeva privrednog kriminaliteta Darka Ilića kakva možda može imati prođu kod lakovjernog puka. No, iole iskusni kriminalisti skloni su postavljanju pitanja važnih za shvatanje ukupnih dešavanja.

Prvo pitanje kakvo valja razjasniti jeste: zašto je uprava za organizovani kriminal uopšte uključivana u „istragu“ oko smrtnog stradanja lica kakvo nema ama baš nikakve veze sa organizovanim kriminalom? Možda u Republici Srpskoj nema organizovanog kriminala, ili je ponestalo teških slučajeva privrednog kriminala, pa se „dokoni“ načelnici i inspektori ove uprave bave slučajevima koji nisu u njihovoj nadležnosti!?

Oko jedne stvari nema dileme: „glavni glumac“ jučerašnje predstave morao je biti Darko Ilić i to iz vrlo pragmatičnog razloga. U strukturama policije je opštepoznato da nema te sile koja bi načelnika PU Banja Luka Željka Spasojevića natjerala da iznosi onakve „kriminalističke verzije“ o zadesnoj smrti. Spasojević je prekaljeni profesionalac i zna da iza pravnih kvalifikacija moraju stajati čvrsti dokazi. Zato je u jučerašnjoj konferenciji za štampu samo prihvatio ulogu „uvodničara“.

Zato nastupa Darko Ilić i navodi kako „kriminalistička verzija jasno ukazuje da se radi o zadesnoj smrti“. Izgleda da je vrli „stručnjak“ Ilić propustio predavanja o kriminalističkim verzijama. Njegov navod je sa stručnog stanovišta toliko budalast da je to suvislo i komentarisati.

Elem, po Iliću mi bi trebali prihvatiti da zadesnu smrt „jasno ukazuje“ to što je Dragičević „najvjerojatnije pao sa mosta“. Najvjerojatnije je to da naša policija nema apsolutno niti jednog jedinog dokaza da se ovaj nesrećni mladić našao na mostu, a još manje da je sa njega pao u vodu. To što je nekakva kamera zabiljžila da se uputio u pravcu mosta nije nikakav dokaz da je uopšte došao do istog.

Šta se tačno izdešavalo na tom prostoru i kako je David završio u Crkvini policija tek treba da razjasni, te dokazno i činjenično potkrijepi. Ilićeve „kriminalističke verzije“ upravo treba posmatrati sa podozrenjem, a ponajviše zato što javnost dezavuiše potpuno svjestan da svoje navode ničim ne može potkrijepiti.

Ovde dolazimo do pitanja: na bazi čega autor ovog teksta javno ispoljava podozrenje spram „zvaničnih verzija“ MUP RS? Onima koji prate moje tekstove poznato je da imam poprilično bogato kriminalističko iskustvo u slučajevima kada je policija lažno i nezakonito teška ubistava prijavljivala kao zadesne smrti.

Pisao sam o tome kako smo dvojica kolega i ja sa svojim šefovima i njima bliskim monstrumima iz kriminalnih struktura preko pola godine vodili tešku bitku oko toga da nam samo omoguće rad na „zadesnoj smrti“ (tako je slučaj zvanično kvalifikovan) Gordane Milosavljević iz Kozarske Dubice. Mi smo na bazi niza saznanja i indicija tvrdili da je ubijena, te samo tražili da to i dokažemo. No, oni iznad nas nisu nam dozvoljavali čak ni uvid u krivični predmet.

Kako se kasnije pokazalo trebalo je da porodica prijavi nestanak Prijedorčanke Doris Bajilo, pa da se locira njen mobilni telefon, te da nam rukovodioci omoguće rad na tim višestruko povezanim slučajevima. Kad smo osumnjičenog Radu  Radinovića uhapsili i suočili sa dokazima za par sati je priznao ubistvo Doris Bajilo. Osumnjičeni nas je sam odveo na lice mjesta i pokazao mrtvo tijelo!

Dok su kolege radile uviđaj mi vraćamo Radinovića u službene prostorije i suočavamo sa dokazima i činjenicama u slučaju Gordane Milosavljević. Pritom ističem kako nam je tek tad, nakon pola godine i nebrojeno traženja, omogućen uvid u krivični predmet, pa radimo u vrlo otežanim uslovima. Međutim, prije negoli su kolege stigle završiti uviđaj na mjestu stradanja mlade Doris isti osumnjičeni priznaje i ubistvo Gordane.

Opet nas osumnjičeni vodi na lice mjesta ubistva, na platou Kozare, te objašnjava kako je kasnije tijelo prevezao u Prijedor i ostavio na obali Sane. Njegovo priznanje je potpuno odgovaralo načinu usmrćenja (gušenje) kako je to obducent pretpostavio u svom nalazu, ali i pronađenim materijalnim dokazima. Sve ono šta je prethodno podastrto tužilaštvu pokazalo se kao neistina i obmana.

Elem, u cijeloj ujdurmi doznajemo kako naši neposredni rukovodioci tri godine kriju materijalni dokaz (burmu) iz još jednog slučaja prijavljenog kao zadesna smrt – starice Dušanke Stanković iz Prijedora. Kad smo šefove primorali da nam predaju materijalni dokaz bilo je tek stvar rutine da prikupimo dokaze o tome da je i u ovom slučaju počinjeno teško ubistvo.

Bez znanja da se u pritvorskoj jedinici KPZ Tunjice dogodilo još jedno monstruozno ubistvo prvo sam se „pokršio“ sa postupajućim sudijom oko dovođenja Radinovića radi saslušanja o ubistvu starice Dušanke. Kad je njegovo dovođenje ipak naloženo Radinović je počinio samoubistvo, gdje godinama ukazujem na postojanje informacija kako je suicid iznuđen prijetnjom da će mu ubiti dijete. Radinović je imao (i bio voljan!) štošta otkriti o mnogim drugim zločinima: Irene Predojević, Predraga Vrbana, Seada Kanurića...

Vrh MUP-a se tada maksimalno medijski hvalio postignutim rezultatima, a ja sam morao pobjeći na bolovanje kako bih sačuvao živu glavu. Zašto iskazujem posebno podozrenje prema ovakvim slučajevima „zadesnih smrti“? Kompletnom tadašnjem rukovodstvu naše policije bilo je poznato kakve sve nezakonitosti su činili pojedini policijski rukovodioci, odnosno da su lažnim prijavljivanjem zadesa prikrivali teška ubistva, krajnje bezobzirno pomagali počiniocima i ino. Je li ikada uslijedila istraga oko toga šta se doista događalo u ovim monstruoznim zločinima? Jok!

Sve se svelo na: MRTVA USTA NE GOVORE!


Za kraj ističem kako bih mogao nabrajati desetine slučajeva smrtnih stradanja naših građana u kakvima je policija činila teške nezakonitosti i pomagala počiniocima, no poenta je u tome da umijem prepoznati NEISTINU!

понедељак, 26. март 2018.

Reagovanje na laži ministra Dragana Lukača


Poštovani čitaoci,

postavljam sadržaj akta koji sam uputio ministru Draganu Lukaču povodom neistina objavljenih u saopštenju MUP RS dana 30.09.2016. godine, nakon što sam uhapšen po osnovu lažne prijave da sam napao načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića.

Saopštenje je izdato tokom moje hospitalizacije povodom saniranja posljedica fizičkog i psihičkog nasilja, te pretrpljenih krivičnih djela, kada se nisam mogao braniti od objavljenih neistina. Laži koje je MUP RS plasirao javnosti aizazvale su moju medijsku satanizaciju kojom mi je „presuđeno po kratkom postupku“.

Šta je prava istina, odnosno koje neistine su tada plasirane javnosti, doznajte iz akta za koji tražim da ga MUP u skladu sa zakonom objavi na zvaničnom sajtu. Ovde govorim samo o nesporno utvrđenim neistinama, a to da li sam napao načelnika Ivanića, ili je slučaj montiran kako bi se spriječilo dokazivanje krivičnih djela ministra Lukača, Ivanića i drugih, javnost će uskoro biti obaviještena – nakon podnošenja krivične prijave.



SADRŽAJ AKTA:

Viši stručni saradnik
Borislav Radovanović
MUP RS, PU Prijedor



MUP RS BANJA LUKA
-       Ministar
 
                  (Putem PU Prijedor)



PREDMET:  Ispravka objavljene neistinite i uvredljive informacije, traži se,-

VEZA:          Objava MUP RS pod naslovom „Napadom na načelnika Centra državni
                    službenik centra javne bezbjednosti Prijedor počinio krivično djelo
                    'Ugrožavanje  sigurnosti'“ od 30.09.2016. godine


Na osnovu člana 28. Zakona o javnom informisanju RS tražim da MUP RS na zvaničnom sajtu objavi sadržaj ove ispravke neistinite i uvredljive informacije, kojom je grubo povrijeđeno moje pravo, ugled i interes, objavljene na zvaničnom sajtu ministarstva pod naslovom „Napadom na načelnika Centra državni službenik centra javne bezbjednosti Prijedor počinio krivično djelo 'Ugrožavanje  sigurnosti'“ od 30.09.2016. godine (iz rublike Vijesti, klikni: http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=14723&vrsta=novosti )

MUP je spornu informaciju objavio tokom moje hospitalizacije zbog saniranja proživljenih trauma usljed nezakonitih radnji pripadnika PU Prijedor, čime zbog zdravstvenih razloga nisam mogao pravovremeno štititi svoja prava od neistinitih i uvredljivih navoda sporne objeve. Iz istog razloga nisam se mogao braniti od medijske satanizacije koja je uslijedila nakon sporne objave. Mediji BiH i zemalja okruženja masovno su prenosili neistine na moj račun, a sve pozivajući se na spornu objavu MUP RS.

Nakon toga, tokom proteklih gotovo godinu i po, nisam mogao reagovati na planu štićenja prava i ugleda jer mi je prijedorsko okružno tužilaštvo nezakonito uskraćivalo pravo na uvid u dokaze i spise. MUP RS i danas mi nezakonito uskraćuje pristup dokazima, spisima i potrebnim informacijama. Tek nakon što mi je tužilaštvo prije nekoliko dana dozvolilo uvid u krivični spis došao sam u poziciju da na bazi stečenih saznanja odreagujem ovakvim zahtjevom za ispravljanje neistinitih i uvredljivih navoda saopštenja.

Prva neistina navedena u spornom saopštenju jeste da sam prethodnog dana izveo protestni performans zbog „nezadovoljstava svojim statusom u Ministarstvu“. Istina je da sam protestvovao zbog produženog krivičnog djela „zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ u vezi sa krivičnim djelom „povreda osnovnih prava radnika“ i drugim krivičnim djelima počinjenim od strane ministra Dragana Lukača, načelnika PU Prijedor Dalibora Ivanića, te predsjednice i potpredsjednice Disciplinske komisije za državne službenike i namještenike PU Prijedor, kao i drugim nezakonitostima navedenih lica koja su trenutno predmet više postupaka.

Druga neistina jeste da sam nosio natpis „OVO JE LOGOR“. Od početka spornih dešavanja tvrdim kako je ovaj navod neistinit, međutim tek nakon uvida u tužilački predmet nesporno sam utvrdio da ovog navoda nema u predmetu već od policijskog izvještaja. Znači, postupajuća službena lica MUP RS od prvog dana utvrdila su da nisam nosio natpis „OVO JE LOGOR“, a ko je i iz kakvih motiva javnosti saopštio neistinu neka istraže unutar organa koji je ovaj navod na svom zaničnom sajtu objavio. Međutim, desetine i desetine domaćih i regionalnih medija je ovu neistinu prenosilo i može se utemeljeno sumnjati kako je neistina plasirana upravo u cilju privlačenja medijske pažnje i proizvođenja medijske satanizacije.

Treća jednako nesporna neistina jeste navod: „Podsjećamo, lice B.R. je u prethodnom periodu dva puta liječeno na odjelu neuropsihijatrije u Opštoj bolnici Prijedor...“. Uopšte mi nije poznato da li prijedorska bolnica ima odjel „neuropsihijatrije“, a kamoli da sam tu liječen. Ovde je u stvari manipulativno zloupotrijebljen podatak da sam dva puta hospitalizovan na odjeljenjima psihijatrije Opšte bolnice u Prijedoru i Kliničkog centra u Banjaluci.

Da bi bila shvaćena duševna bol koju smo porodica i ja trpili zbog iznošenja ovakve neistine treba istaći nesporne činjenice. Dva puta sam hospitalizovan u psihijatrijskim ustanovama u okviru vanrednih ljekarskih pregleda zbog provjere radne sposobnosti za poslove C-kategorije (inspektor kriminalističke policije). Moja opšta radna sposobnost za radna mjesta u domenu visoke stručne spreme nikada nije dovođena u pitanje, nego je problematizovan status inspektora kriminalističke policije koji sam u tom periodu imao.

Moj poslodavac (MUP RS) me je 2014. uputio na vanredni ljekarski pregled na način da mi je nametnuto bolovanje i umanjenje plate za 30% tokom nekih pet mjeseci trajanja postupka. U okviru vanrednog ljekarskog postupka traženo je kliničko ispitivanje radne sposobnosti za inspektorske poslove, gdje sam na kraju morao pristati da 16 dana provedem na odjeljenju psihijatrije prijedorske bolnice. Nakon tog kliničkog posmatranja okončan je postupak i poslodavcu sam dostavio uvjerenje da sam sposoban za poslove kriminalističkog inspektora.

No, ubrzo se pokazalo da sam te 2014. godine uzalud štetovao nekih 2 000 maraka samo po osnovu umanjenja plate, te 16 dana sebe i porodicu izlagao uslovima hospitalizacije u duševnoj ustanovi, pa sve do toga da je moj boravak u psihijatrijskoj ustanovi okruženje tumačilo kao liječenje, a ne kao postupak ispitivanja radne sposobnosti. Upravo načelnik PU Prijedor Dalibor Ivanić, nekih pola godine nakon što sam dostavio uvjerenje o sposobnosti za inspektorske poslove, ponovo me upućuje na vanredni ljekarski pregled.

I ovoga puta poslodavac me je prinudio na bolovanje u trajanju od preko pola godine, normalno umanjivao mi platu, a ovoga puta tražio ispitivanje u Kliničkom centru u Banjaluci. Oktobra 2015. godine ponovo sam primoran na 16-odnevnu hospitalizaciju u odjeljenju psihijatrije Kliničkog centra. Tokom  te dvije godine usljed kredita i umanjivanja plate po osnovu prinudnog bolovanja porodica mi je dovedena u stanje socijalne bijede, a da ne govorim o drugim traumama kakvima sam istovremeno kontinuirano izlagan od strane poslodavca u nastojanju da mi nezakonitim disciplinskim progonom prekine radni odnos.

Kad sam shvatio da mi je policijska karijera trajno razorena i da je dalje istrajavanje na statusu inspektora postalo kontraproduktivno i sam sam (iznuđeno) ustvrdio da više nisam sposoban poslove C-kategorije. Tada se obraćam ministru Draganu Lukaču sa upitom zbog čega sam tokom prethodne dvije godine izlagan spornim postupcima i hospitalizacijama, zašto smo porodica i ja dovedeni u stanje teških patnji i neimaštine, a on svo vrijeme „u ladici“ drži moju molbu za raspoređivanje na mjesto državnog službenika. I ministar ekspresno donosi rješenje o mom novom rasporedu na mjesto državnog službenika „na osnovu molbe radnika“ stare preko dvije godine.

Dakle, nije bilo realne potrebe za tim silnim postupcima i hospitalizacijama jer je poslodavac cijelo vrijeme odbijao moju molbu da stvar okončamo kompromisno i preraspoređivanjem na novo radno mjesto. Međutim, trebalo je „disciplinovati“ i mene, ali i druge zaposlene u MUP-u, oko toga šta ih čeka ako javno progovore oko gorućih društvenih problema.

Sljedeći neistinit navod jeste da sam: ...putem interneta vrijeđao i iznosio laži i neistine o funkcionerima izvršne i zakonodavne vlasti Republike Srpske...“. Činjenica je da u odnosu na nekih 450 tekstova objavljenih na mom blogu nikada nije uslijedilo demanti ili bilokakvo reagovanje funkcionera ili institucija Srpske, BiH-e ili drugih država, a o nekakvim tužbama da ne govorimo. Preko stotinu tekstova, kolumni ili analiza, te intervjua, analitičarskih izjava i ino objavljeno je u brojnim respaktabilnim i prestižnim medijima BiH-e i zemalja okruženja. Niti jedan od tih medija nije dobio nekakvo reagovanje. I danas se pitam o kakvim „uvredama, lažima i neistinama“ govori saopštenje MUP-a.

Dakle, objavljivanjem prednje navedenih neistina MUP RS je teško povrijedio moj ugled, moja radnička i građanska prava i interese. To što je moj poslodavac (MUP) neistinama proizveo moju medijsku satanizaciju je posebna okolnost spornih dešavanja. Protiv mene je podnesena lažna prijava za ugrožavanje sigurnosti policijskog načelnika, a samo kako bi se spriječilo dokazivanje prethodnih i potonjih krivičnih djela počinjenih od strane ministra Dragana Lukača, prijedorskih načelnika Dalibora Ivanića i Sretoje Vujanovića, komandira PS Prijedor 1 Gorana Lazića, policajca Danka Karanovića i članova disciplinske komisije.

No, to će biti razrješavano u okviru već podnesenih krivičnih prijava, ali i onih koje slijede u narednom periodu, kao i kroz upravne i parnične sporove. Manje-više ključne dokaze sam prikupio, a jedino još uvijek ne raspolažem dokazima koje mi MUP godinu i po kontinuirano nezakonito uskraćuje. Zanimljivo je da u postupcima kao ključne dokaze nezakonitosti koristim upravo dokumente MUP-a, šta samo samo po sebi svjedoči kakvi „stručnjaci“ vode ovu instituciju.

Za kraj tražim da MUP RS na svom sajtu, na istaknutom mjestu, u  skladu sa zakonom objavi ovo reagovanje. To najvjerojatnije neće biti urađeno, ali je za predstojeće tužbe važno da pribavim dokaz kako sam tražio objavljivanje. U tom smislu ovaj podnesak ima se smatrati OPOMENOM PRED TUŽBU.


U Prijedoru, 26.03.2018. godine


Viši stručni saradnik
Borislav Radovanović



субота, 17. март 2018.

Prijatelji, pripremite se za protest!



ŠOKANTNO: Juče mi je uručeno rješenje prijedorskog suda koje sadrži prijetnju da će me pritvoriti ako nastavim na svom blogu prozivati policijske moćnike. Sud se pozicionira kao „urednik“ mog bloga! Ukoliko ovo rješenje ne bude poništeno organizovaću protestni skup, gdje ne sumnjam u masovnu podršku mojih prijatelja, građana, medija, te političkih pokreta i grupacija sa kojima godinama sarađujem.


Piše: Borislav Radovanović

Od juče nikako da se oporavim od šoka. Jutros sam čak otišao u prijedorsku policiju i sud tražeći da mi odrede taj „strašni pritvor“ kojim prijete. Uobičajeno akteri ovog sramnog čina posakrivali su se iza obezbjeđenja.

Mislio sam da me unutar policijsko-pravosudnog „hindžubisa“ više ništa ne može iznenaditi, a su pokazali kako segmet krivičnog progona Republike Srpske bukvalno predstavlja provaliju bez dna. Većina mojih prijatelja i vijernih čitalaca upoznata je sa esencijom problema, pa ću se fokusirati na ključne detalje.

Danima ukazujem kako smo porodica i ja izloženi ozbiljnim opasnostima, gdje čak sumnjamo u životnu ugroženost. Poštujući zakone i procedure 02. marta odem u prijedorsku policiju i prijavim sumnje na ugroženost. I ukažem kako su o tome dužni obavijestiti postupajućeg sudiju.

Pošto su od strane policije i suda prvih dana izostale bilokakve reakcije objavim tekst o našim strahovima i objelodanim detalje ranijih pokušaja moje likvidacije, a kakvi su direktno ugrožavali i moju porodicu. Mojih troje djece!

I onda usljeđuje šok: dobijam rješenje u kom sud produžava mjeru zabrane prilaska načelniku PU Prijedor Daliboru Ivaniću. Ovoga puta sud početkom marta „nesporno utvrđuje“ da sam u novembru prošle godine objavio tekst zbog kog se „jadni i nezaštićeni“ Ivanić osjeća ugroženim.

Hej, govorimo o naoružanom policijskom rukovodiocu, koji ima pratioca javnosti dobro znanog po nasilništvu, a pod svojom komandom 600 naoružanih policajaca (sve sa dugim cijevima). Kakav sam ja to „nindža“ da njega mogu ugroziti pored onolikog silnog obezbjeđenja raspoređenog oko i unutar zgrade. Prijedorska policija više ljudi angažuje na čuvanje svog „isprepadanog“ načelnika, nego na očuvanje reda i mira.

Elem, ovoga puta sud problematizuje tekstove objavljene na mom blogu. Sad je problem što pojedince nazivam pogrdnim imenima. Pa kako da nazovem osvjedočene bitange i hoštaplere? Kažu, ukoliko ih nastavim prozivati na blogu da će mi odrediti pritvor. Hoće sud da „uređuje“ moj blog!

A kako bi bilo da taj sud, umjesto „uređivanja“ mog bloga, malo radi ono za šta ih građani sve teže i teže masno plaćaju? Godinu i po od početka krivičnog progona još uvijek uopšte nemam predstavu za šta me optužuju. Bukvalno nema prava koje nije prekršeno i taj predmet predstavlja pravu sliku pravosuđa Republike Srpske.

I niko ovde nije naivan: odlično se zna zašto mi godinu i po kontinuirano nezakonito uskraćuju pravo pristupa dokazima i spisima. Od prvog dana stojim na stanovištu da ću na policijsku prijavu odgovoriti krivičnom prijavom protiv lažnog oštećenog i lažljivih svjedoka. No, tu je ključni problem pribavljanja apsolutno svih dokaza prije podnošenja prijave. Jednom sam, zbog slične situacije, podnio prijavu prije nego što sam došao u posjed ključnih dokaza.

Policija je, umjesto da dokaze krivične odgovornosti mojih pretpostavljenih dostavi tužilaštvu, iste čak uništila. Takvu grešku nemam namjeru ponoviti, a posebno zato što u ovom predmetu namjeravam prijaviti i tužioca Mirjanu Miodragović Basrak, koja je svojim nezakonitostima i produkovala probleme.

Ovo nije prvi slučaj da gospođa Miodragović Basrak abolira nezakonitosti „oštećenog“ Dalibora Ivanića, ali je stvarno previše da mene optuži za nepostojeće krivično djelo. Koliko je ovaj predmet degutantan najbolje pokazuju indikatori da je spornu optužnicu „skalabužila“ samo kako bi retroaktivno pokrila moju nezakonitu suspenziju. No, sve im to zalud: danas je nesporno da sam nezakonto suspendovan! Baš kao i to da sam preko godine nezakonito gonjen i čak kažnjavan u pet disciplinskih postupaka.

U svim, a bilo ih je podosta, nezakonitim postupcima koje je MUP RS vodio protiv mene danas je nesporno da će „oštećeni“ Dalibor Ivanić, zajedno sa svojim „svjedocima“, morati par godina provesti u zatvoru. Da su tužilaštvo i sud radili po slovu zakona rukovodsvo prijedorske policije odavno bi bilo pritvoreno i optuženo za počinjena krivična djela. Umjesto toga oni meni, kao stvarnom oštećenom počinjenih krivičnih djela, prijete pritvaranjem. Da bog sačuva!

Ukoliko je neko zaboravio: progon protiv mene započeo je kada sam medijski problematizovao nezakonito penzionisanje ratnih policajaca. Usljed medijske uzbune koju sam produkovao ministri Lukač i Tegeltija su morali prepoloviti broj „ratnog škarta“ koji su planirali nezakonito skinuti sa budžeta, ali sam ja platio cijenu borbe za pravo i pravdu. I nije mi žao.

Kad se pokazalo da disciplinskim postupcima protiv mene samo stvaraju dokaze sopstvenih nezakonitosti odlučili su se na maltretiranje moje porodice, moje djece. I to je smišljeno učinjeno računajući na moju reakciju. Kad sam samo pokušao pitati zašto mi maltretiraju djecu doživio sam brutalan fizički napad od strane načelnikovog pratioca, inače uniformisanog kriminalca. Na moju telefonsku prijavu dežurnom tužiocu zbog maltretiranja porodice i nezakonitog fizičkog napada, a sve u kontekstu niza prethodno počinjenih krivičnih djela, bitange lažu da sam nekom prijetio i čak me hapse.

Umjesto da su bitange poput Dalibora Ivanića davno procesuirane zbog silnih nezakonitosti, eto sud „brine“ to što ga nazivam bitangom. Hej, problem je što javno ukazujem kako me godinu i po razvlače u postupku za izmišljeno i nepostojeće krivično djelo. Prijavili su me lažno samo kako bi spriječili dokazivanje sopstvenog kriminala.

Što je najgore, isti ti policijski mešetari, zajedno sa svojim kriminalnim saradnicima, ponovo su spremni likvidirati me, a samo kako bi izbjegli kazne za teški kriminal. Preko trideset smrtno stradalih naših građana ti mostrumi nose na duši, a ministar Lukač ih je pozicionirao tako da sad komotno mogu počiniti urbicid. Ili da i dalje lešinare na nevino stradalim žrtvama. Koliko još naših građana treba da smrtno strada zbog ovih lešinara? 10, 50, 100...???

To što pojedinci imaju košmarne snove zbog počinjenih zločina i straha od odgovornosti je ono šta ponajviše „brine“ naš sud, umjesto da se bar malo aktiviraju na rješavanju monstruoznih zločina. Zašto prijedorski sud pokušava „uređivati“ moj blog? Možda i zato što snose dio odgovornosti za stravična stradanja!? I nikom u toj priči ne odgovara to što pišem o zločinima zbog kojih mnogi imaju košmarne snove.

U daljem moram pojasniti i kako tumačim te „prijetnje pritvorom“. Je li cilj da me, kao pokojnog Radu Radinovića, u pritvoru ucjenjuju da ubijem sebe ako hoću da sačuvam život svog djeteta. Rade Radinović jeste saučestvovao u brojnim zločinima, ali je i bio sklon da „previše priča“. Dva dana prije nego što je trebao biti doveden na saslušanje primorali su ga na samoubistvo.

Dobro se zna ko je riješio ubistva Gordane Milosavljević, Bajilo Doris i Dušanke Stanković, i kod koga Radinović nikako nije smio doći na dalja saslušanja. Do istog onoga inspektora kog u svom oproštajnom pismu pominje 4-5 puta, a od kog je MUP sadržaj pisma krio četiri godine (prikrivanje sopstvene odgovornosti). Ja sam taj inspektor koji je prestao rješavati počinjena ubistva kad je shvatio da svojim službenim radnjama samo produkuje nova ubistva.

No, kad smo već kod brutalnih ubistava nevinih djevojaka moram istaći kako je preko Rade Radinovića trebalo biti riješeno i ubistvo Dubičanke Irene Predojević. Postupajući tužilac u tom predmetu Mirjana Miodragović Basrak ostaće jedino upamćena po tome što je svojim pajtašima, dobro poznatim „uniformisanim lešinarima“, omogućila da nezakonito prisluškuju načelnika Draška Papka.

Umjesto da sprovodi istragu ona je stradanje ove djevojke zloupotrijebila za „pakovanje“ procesa protiv apsolutno nevinog policijskog načelnika, a kako bi njeni patjaši zasjeli na njegovu fotelju i nastavili sa „lešinarenjem“ na kakvo su svi zajedno godinama naviknuti. Preko četiri godine ovog čestitog profesionalca sude za nepostojeći krimen, drže pod suspenzijom, a da ne govorim o medijskoj satanizaciji. Prave profesionalce pritvaraju, a na njihova mjesta postavljaju presuđene kriminalce.

Elem, ubistvo Irene Predojević bilo bi vrlo vjerojatno riješeno godinama ranije, još dok je predmet vodio tužilac Milan Tegeltija, današnji predsjednik VSTS. Neka gospodin Tegeltija danas kaže javnosti zašto je odustao od svoje prvobitne naredbe da ja realizujem dalje istražne radnje, a na bazi mojih do tad u predmetu nepoznatih informacija. Ili, zašto je te radnje prepustio „policijskim lešinarima, koji su samo gledali kako da pokupe pare i lične interese. I uvijek govorim o jednim te istim „lešinarima“!

Dakle, je li iznuđeno samoubistvo u pritvoru  Rade Radinovića ili svojevremeno pritvaranje načelnika Draška Papka ta „skrivena poruka“ koju mi barabe upućuju prijetnjom pritvorom? Mislim da je trideset smrtno stradalih ljudi, a posbno mladih djevojaka žrtava monstruoznih seksualnih zlostavljanja, razlog da građani kažu: „DOSTA JE!“. Zato neću prihvatiti da mi sud „uređuje“ blog, nego ću građane pozvati na protest. A o zločinima prijedorskih policijskih monstruma imam još podosta objaviti i samo me likvidacijom u tome mogu spriječiti.