utorak, 17. travnja 2018.

Ko je bogatiji: Ministar Lukač ili zet mu Lubura?


Ministar Lukač hvali se kako suzbija kriminal i korupciju u strukturama policije. Sad bi trebali vjerovati mu da ne zna kada i kako se obogatio njegov zet Nedeljko Lubura, kog već drugi put unapređuje kao „svijetao primjer“.

Vidim da Stefan Blagić, lider „ReStarta Srpske“, koji je prvi zatražio smjene u vrhu policije, zbog straha za vlastitu bezbjednost napušta Srpsku. Da bi kriminalizovani policijski moćnici shvatili kako zastrašivanjem ma kog pojedinca neće ništa postići nastavljam sa objavljivanjem serijala ovakvih tekstova.



Piše: Borislav Radovanović

Kod ministra Lukača očigledno vrijedi poznata HDZ-ova parola „Ko je jamio, jamio je“. Svog zeta Nedeljka Luburu trenutno je pozicionirao na mjestu načelnika Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma (drugo unapređenje), šta mu donosi pozamašna primanja ( sa platom ministrove sestre oko 4 000 KM). Međutim, čak ni ta primanja ne mogu pokriti stečenu imovinu.

Ovde je suštinski problem što je „ministarski zet“ naglo se počeo bogatiti 2005. godine, kada je bio na poziciji „šefa odsjeka za sve i svašta“ u banjalučkom centru, koji je prije njega formirao još jedan prebogati policijski kadar - Darko Ilić. Znači, Lubura je sa višestruko manjim primanjima počeo sticati imovinu kakvu ne mogu pokriti ni ova današnja.

Da ne gubimo vrijeme – udaramo pravo u glavu: prvi ozbiljan novac Nedeljko Lubura uzeo je na poznatoj pljački na štetu Rajfajzen banke počinjene na Vlašiću 01.12.2004. godine. Tada su pljačkaši, prerušeni u vojnike SFOR-a, presreli blindu agencije Alarm vesta i oteli dva miliona maraka.

Javnosti je potpuno nepoznat podatak da je organizator te pljačke (identitet poznat autoru) iz Prozora/Rame svojevremeno došao u CJB Banja Luka i šefu grupe za razbojništva u oči rekao kako zna da su se banjalučki počinioci rastalili sa policijom (u zamjenu za zaštitu), a da ostalim saizvršiocima nisu dali ni marke od ogromnog plijena. I taj „šefić“, baš kao i njegov malo veći „šefić“ Lubura, prije toga hodali su poderanih farmerki i patika, a kakvu imovinu su stekli poslije lako je provjeriti.

Informacija iz 2007.

No, „para je đavo“ pa je valjalo Rajfajzen banku ponovo „posjetiti“ 16.11.2006., s tim da se ovoga puta pljačka odigrala u centru Banjaluke i oteto je milion i po maraka. Dobro upućeni inspektori u ovom slučaju ubijeđeni su da su počinioci iz struktura „specijalne policije“. Inače, za neupućene valja podsjetiti kako je specijalna policija pljačkama se bavila još dok joj je komandant bio Dragan Lukač (poznate pljačke po „Koridoru“, pa pljačka Đukića pumpe). I za ovu aktuelnu presuđenu grupu „pljačkaša-specijalaca“ godinama je vrhu policije bilo poznato čime se bave, baš kao i u slučaju osuđenih „inspektora-narkodilera“.

Da bih javnosti predočio problematiku moram pisati u prvom licu, jer ovako u stvari (po ini puta) javno svjedočim o kriminalizaciji u strukturama policije. Te sporne 2005. godine, nakon eskalacije razbojništava, u tadašnem Odjeljenju krim. policije SJB Prijedor raspoređuju me na taj referat. Poznato je da sam sa par jednostavnih poteza ovaj pojavni oblik kriminala sveo na bukvalno minornu pojavu. Nekoliko godina sa pozicije razbojništava Prijedor je bio najsigurniji grad na Balkanu, a zašto su poznati pljačkaši ovaj grad obilazili u širokom luku i nije neka tajna. Odlično smo se međusobno „poznavali“.

Znači, kada sam zaustavio eskalaciju razbojništava posvetio sam se rasvjetljavanju prethodno počinjenih krimena. Tu ubrzo uspostavljam saradnju sa Fedarelnom upravom policije Federacije BiH i zajednički postižemo odlične rezultate. Naoko nerazumljivo, ali je tako bilo, nagora saradnja bila je sa „kadrovima“ CJB Banja Luka, odnosno sa potčinjenima današnjeg direktora policije Darka Ćuluma. Čak sam im jednom prilikom  otvoreno rekao da ne „šuruju“ sa razbojnicima, pa će i u Banjaluci biti stanje kao u Prijedoru.

Uglavnom, da ne dužimo, međusobna povezanost brojnih djela i počinioca neminovno me je dovela do spornih pljački Rajfajzen banke (sa plijenom od 3,5 miliona maraka). I već 2007. godine stvorio sam izvanredne pretpostavke procesuiranja tih djela. Je li malo reći da sam identifikovao oko dvadeset lica koja su na različite načine i radnje bila povezana sa pljačkom na Vlašiću. Trebalo bi da je i danas u tom predmetu moja informacija (vidi fotografiju 1.) iz koje se vidi da sam u policijskom smislu to djelo rasvijetlio do najsitnijih detalja. Jeste nekih pola godine Lubura informaciju držao u ladici, ali ju je kasnije uložio u predmet (kako sam obaviješten).

Elem, to nije bila jedina moja informacija. Većinu tada najpoznatijih pljački rasvijetlio sam i čak identifikovao poveliku oranizovanu kriminalnu grupu sa prostora cijele BiH i zemalja okruženja. Nije pretenciozno ako tvrdim da sam za pljačke saznavao još u fazi pripremanja. Primjera radi, zna se da sam Kantonalnom MUP-u USK  sedmicu prije pljačke Eparhijskog doma u Petrovcu (nad Vladikom Hrizostomom) poslao depešu šta se priprema, sve sa imenima počinilaca. Slično je bilo i sa pljačkom banke u Glamoču.

 Ono šta je tada sve više postajalo problemom današnjih mnogih policijskih moćnika jeste što sam sve češće otvarao pitanja kriminalizacije u policiji. Tako se i meni desilo ono šta je pretrpilo mnoštvo kredibilnih policijskih operativaca – izložen sam promjenama radnih mjesta, progonima, obespravljivanju, pa sve do više pokušaja likvidacije. No, ovde dolazimo do esencije problema.

Informacija iz 2005.
Iz mnoštva prijava i informacija vidljivo je da sam između 2005. i 2007. policijski rasvijetlio većinu najpoznatijih pljački iz prethodnih godina, ali, još važnije, da sam identifikovao počinioce i organizaciju kriminalnog djelovanja. Tada sam decidno tvdio da pljačke organizuju i izvode Reljić Milan zvani Al Kapone, Siniša Straživuk, danas pokojni Branković Dragan zv. Arsin, Koprena, Šobot, braća Ćulum, Galić, Došen, Babić, Žutić... Ističem kako samo pominjem one već medijski poznate, a grupa je bila mnogo, mnogo veća.

Da ne pominjem kako su najveće pljačke banaka i blindi organizovane preko Ramiza Delalića Ćele i nekoliko njegovih najbližih saradnika (sve je to „debelo“ zadokumentovano u informaciji fotofrafije 1.). Većinu te „multietničke“ pljačkaške organizacije činili su moji stari poznanici koje sam višestruko hapsio i procesuirao tako da mi nije bilo pretjerano teško operativno pokrivati ono šta rade. Zato su mi pred kuću i poslali „vojnika“ sa eksplozivnom napravom na daljinsko aktiviranje.

Dakle, vrh policije odlučio je 2007. da mi onemogući finalizaciju višegodišnjeg rada i procesuiranje većine do tada rasvijetljenih razbojništava. Kakva je situacija bila najbolje svjedoče dva dokumenta koja sam tada uputio načelniku CJB Banja Luka Zoranu Stanišljeviću. U jednom dokumentu tražim zaštitu od pokušaja likvidacije koju organizuju moji neposredni pretpostavljeni, a u drugom da mi omogući procesuiranje niza teških razbojništava kako ne bi „propao“ višegodišnji rad.

No, Darko Ćulum se pobrinuo da Stanišljević nikada ne dozna za suštinu problema (dokumentacija je završila u njegovoj ladici). Primjera radi, poznato je da sam prije toga dostavio informaciju kako se Reljić Milan Al Kapone bukvalno bogati tokom izdržavanja zatvorske kazne, odnosno kako ga iz zatvora puštaju radi vršenja krivičnih djela. Čak sam ga procesuirao za jedno razbojništvo tokom dozvoljenog odsustva, gdje u zatvoru nisu našli za shodno ni da mu prekinu odsustvo.

Elem, Reljić Milan, taj poznati Al Kapone, i jeste ključ onoga o čemu ovde govorim. Danas je poznato da je 2017. godine, nakon akcije „Trezor“, Reljić odlučio progovoriti o većini razbojništava kojima sam se bavio 10-12 godina ranije i za čije procesuiranje stvorio odlične pretpostavke (vidi foto 3., informacija iz 2005.). Danas se čelnici naše policije hvale „rezultatima“ onoga šta su deceniju prije toga odbijali realizovati i to na onako brutalan način. Pritom, preko Reljića su riješena samo ona djela iz kojih ministrov zet Lubura i ekipa nisu uzeli tal.

U stvari tek sudovi treba da „kažu svoje“ u odnosu na ono šta je Relja Al Kapone ispričao policiji. Primjera radi vrh policije hvali se kako je preko DNA identifikovao počinioce pljačke Tropik centra u Prijedoru iz 2004. godine. Prvo, ne govore kako sam bio predmet podsmjeha kada sam tokom uviđaja izuzeo navlake sa sjedišta Audija korištenog u pljački i tvrdio da ćemo jednog dana i mi dokazivati krivična djela preko DNA (epitela). Drugo, unaprijed im kažem da će u tom predmetu proći isto kao sa pancirom pronađenim u pljački na „Prijedorskoj petlji“. Objašnjavao sam tada Ćulumu i Luburi da je jedno dokazati doticaj nekog lica sa inkrimisanim predmetom, a nešto sasvim drugo dokazati da je to lice doista počinilo djelo. Normalno, i o pljački Tropik centra znam ponešto šta se kosi sa ovim „dokazima“.

Informacija iz 2006.
Možemo o detaljima raspravljati u nedogled, ali poenta je u nečemu drugome. Treba građanima (bankama, preduzećima...) objasniti zašto su punu deceniju trpili pljačke od strane grupe kriminalaca koja je aman bila razbijena još 2006. godine (vidi foto 3. i navode gdje se nalazila većina pljačkaša- pritvor/bjekstvo). Možemo otvoriti koliko god desetina krivičnih predmeta iz kojih se vidi da sam deceniju i više prije kontraverzne akcije „Trezor“ stvorio sve potrebne pretpostavke za procesuiranje onoga čime se danas hvale Lukač, Ćulum, Ilić, Lubura... Normalno, uključujući i onda djela iz kojih potiču njihova privatna nemala bogatstva.

Samo, razbojništva su tek jedan segment kriminalnog bogaćenja pojedinaca koji danas „vedre i oblače“ našom policijom. Šta ćemo sa krađama i krivotvorenjima skupocjenih vozila? Hoćemo li proanalizirati i kako sam svojevremeno napoznatije hercegovačke kriminalce doveo u situaciju da više nisu smjeli kupiti nijedno auto ukradeno na području tadašnjeg CJB Banja Luka (tada uključujući i Prijedor).

Zbog toga su kradene skupocjene automobile počeli rastavljati na otpadu u Zalužanima, međutim i to sam „provalio“, pa je nađeno 30-ak kradenih vozila. I kako su korumpirane bitange okončale ovaj predmet? Prijavili su da su žena i njen maloljetni sin počinioci. Ili ćemo otvoriti priču oko „jajačkih registracija“? I tu sam procesuirao organizovanu grupu koja je kradene i krivotvorene automobile registrovala u Jajcu, gdje je na bazi dokaza koje sam prikupio tadašnji direktor FUP Zlatko Miletić organizovao istragu oko nekoliko stotina vozila. A šta su uradili „banjalučki kadrovi“ povodom činjenice da su organizatori ove priče bili iz Banjaluke? U stvari poenta je šta su po tom kriminalu radili „kadrovi“ Ćuluma, Lubure, Ilića...

Na stranu što su im uobičajeno pomagali, al' što im vratiše sva vozila za koja sam im dostavio dokaze da su krivotvorena? Kakav smo paradoks imali u ovom predmetu najbolje govori činjenica da sam preko decenije kontinuirano hvatao i procesuirao jedne te iste krijumčare i krivoteljite vozila, a sve zalud jer je iza njih uvijek stajala policija. Nije nikakav problem da uporedimo predmete sa početka i kraja moje kriminalističke karijere, pa da proanaliziramo sklonost pojedinaca iz policije da se bogate na krađama auta. Na kraju smo došli u poziciju da više niko nije ni krao auta, nego se sve svodilo na osiguraničke i ine prevare u sprezi sa policijom. I to govorim sa pozicije profesionalca koji je inicirao niz međunarodnih i nacionalnih istraga koje sublimiraju uveliko preko hiljadu kradenih i krivotvorenih vozila, šta znači ogroman fond dokaza na kojima temeljim svoje tvrdnje.

Hoćemo li u daljem da javno raspravljamo o privrednom kriminalitetu i korupciji? Eto, primjera radi, Telebak je za slučaj Željeznica RS političkim moćnicima redom nudio milion maraka, pa to podigao na dva miliona, i niko nije htio zaštititi ga. Onda je predmet uzelo Specijalno tužilaštvo i znamo kako je okončan. Hoćemo li preispitati ko su vlasinici banjalučke tržnice i kako su prošli inspektori koji su taj predmet uzeli u rad ne sluteći u šta se uvaljuju? Da, to je na račun „uvaženog direktora“ Gojka Vasića za kog sam nakon nezakonitog izbora objavio kako mu je mjesto u zatvoru, a nikako na toj funkciji. Već sam u vezi ogromnog kriminala na štetu Fonda zdravstva, zbog kod su mi 2013. uništili karijeru, pokrenuo procesne radnje koje bi trebale rezultirati da krivično odgovaraju upravo visokopozicionirani funkcioneri Fonda i MUP-a.

Sad, doista dolazimo do pozicije da tekst negdje valja okončati. Zato za kraj želim apostrofirati jednu opšteprihvaćenu premisu kako je za Republiku Srpsku ključno preispitati porijeklo imovine političara. Postavimo sebi vrlo racionalno pitanje: ko će to uraditi? Policija? Pravosuđe? Na prvom koraku treba istražiti imovinu onih koji danas vode policiju, pa kad iz tih struktura eliminišemo korumpirane bitange možemo preći na imovinu vršilaca pravosudnih funkcija. Tek dobro „filtrirani“ policija i pravosuđe mogu se baviti imovinom političara. Uostalom, u vrhu MUP RS imamo pojedince mnogo bogatije od pojedinih ministara, većine narodnih poslanika i poznatih političara.

Za sami kraj moram demantovati ministra u pogledu njegovih nedavnih tvrdnji o padu opšteg kriminaliteta, kao velikog „rezultata“ rada policije. Treba znati „zlatno pravilo“: pad u domenu opšteg kriminaliteta je indikator da je u porastu prometovanje narkoticima, i obratno. I vidimo kako diljem Evrope hapse naše krijumčare narkotika, a bukvalno nijedna zemlja neće da sarađuje sa MUP-om Srpske (nisu „pali s drveta“). Evo i u Srpskoj su počeli pronalaziti ozbiljne količine kokaina. Podsjetiću javnost da sam nakon serije likvidacija poznatih narkodilera u Prijedoru, Banjaluci i Gradiškoj najavio kako ubistava niko ne rješava jer ministar Lukač preuzima kontrolu nad narkobiznisom. Pa sam isto ponovio oko akcije „Petrićevac“. Za ovu priliku ekskluzivno otkrivam kako je Lukaču u tome ključni partner Naser Orić.