JAVNA PRIJAVA PROTIV: Lepira, Vreće, Ilića, Ćuluma i Lukača

Objelodanjujem dopunu krivične prijave "Teškog ubistva" na štetu Davida Dragičevića protiv pet do sada identifikovanih počinilaca krivičnih djela u domenu saučesništva spram glavnog djela i to:

1. Glavni tužilac OT Banja Luka Želimir Lepir,
2. Postupajući tužilac Dalibor Vrećo,
3. Načelnik MUP RS Darko Ilić,
4. Direktor policije MUP RS Darko Ćulum,
5. Ministar MUP RS Dragan Lukač,

SADRŽAJ DOPUNE PRIJAVE:

PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović

Abdulaha Kuruzovića 35

79206 Ljubija

OŠTEĆENI:

Davor Dragičević

Franca Šuberta 50A

78000 Banja Luka

REPUBLIČKO TUŽILAŠTVO REPUBLIKE SRPSKE

-       Glavni republički tužilac Mahmut Švraka

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE

-       Glavni tužilac (za informaciju)

MINISTARSRVO BEZBJEDNOSTI SAVJETA MINISTARA BiH

-       Ministar bezbjednosti (za informaciju)

DOPUNA PRIJAVE

krivičnog djela „Teško ubistvo“

VEZA:        Naša prijava Okružnom tužilaštvu Banja Luka od 17.05.2018. godine

U odnosu na glavno krivično djelo „Teško ubistvo“, prijavljeno aktom Veze, prijavljujem poznate počinioce da od 24.03.2018. godine do danas, koji višestrukim radnjama činjenja i nečinjenja, povezano i/ili zasebno uz međusobno dogovaranje ili samoinicijativno, kontinuirano vrše produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 315. stav 1. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom „Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca“ iz člana 332.stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

Do sada identifikovani počinioci navedenog krivičnog djela su:

1. Glavni tužilac OT Banja Luka Želimir Lepir,
2. Postupajući tužilac Dalibor Vrećo,
3. Načelnik MUP RS Darko Ilić,
4. Direktor policije MUP RS Darko Ćulum,
5. Ministar MUP RS Dragan Lukač,

Prema do sada prikupljenim dokazima i obavještenjima postoji „osnov sumnje“ da su prijavljena lica znala, a obzirom na funkcije koje obavljaju, te njihovo formalno obrazovanje i radno iskustvo vrijedi i formulacija MOGLI SU ZNATI, da je nad pok. Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo ubistva, pa čak i u odnosu na našu prijavu „Teško ubistvo“.

Znali su ili su mogli znati da je nad imenovanom žrtvom počinjeno krivično djelo za koje je zaprijećena kazna od 5 godina, a to u navedenom vremenskom intervalu nisu prijavila tužilaštvu. To što su prvoprijavljeni i drugoprijavljeni nosioci tužilačkih funkcija i čak direktno angažovani na slučaju nesporno protivpravnog usmrćenja Davida Dragičevića samo je protiv njih otežavajuća okolnost. Naime, prema našem Zakonu o krivičnom postupku krivična djela se prijavljuju tužilaštvu (dakle, sistemu organa krivičnog gonjenja od nivoa okružnih tužilaštava do državnog tužilaštva).

Uobzirivši veliki fond dokaza, činjenica i obavještenja, uključujući i našu prijavu, prijavljena lica su znala, ili bar mogla znati (da su to htjeli?), da u ovom slučaju postoji usmrćenje utopljenjem u vodi ubilačke prirode (za druge pojavne oblike ovakvog usmrćenja nema NITI JEDNOG validnog dokaza, činjenice, pa čak ni pravno-relevantne indicije, čime ih u ovoj fazi postupka sasvim osnovano možemo isključiti).

Dakle, elementarna logika, a posebno zasnovana na velikom fondu dokaza i saznanja, upućuje da u ovom slučaju imamo protivpravno (nema dozvoljenog!) usmrćenje druge osobe (Davida Dragičevića) iz čega već u startu nesporno van razumne sumnje dolazimo do nivoa „osnova sumnje“ na počinjenje ubistva. U ovoj fazi postupka i u okviru raspoloživih dokaza, činjenica i saznanja, a prema svim parametrima struke, događaj je od strane prijavljenih morao biti pravno prepoznat kao krivično djelo ubistva (u minimumu!) i tako PRIJAVLJEN tužilaštvu kao nadležnom organu.

Prijavljivanje je u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka do danas MORALO biti materijalizovano u smislu da se predmet pravno okvalifikuje kao krivično djelo i da se formalnom tužilačkom naredbom pokrene istraga. Niti je predmet okvalifikovan kao krivično djelo (u formalnom smislu još uvijek se tretira kao „zadesno utopljenje“, a po parametrima struke prijavljeni znaju, ili su mogli znati, da je u pitanju krivično djelo), niti je donesen ikakav tužilački akt iz kog bi proizilazilo da se predmet tretira drugačije od „zadesnog utopljenja“.

Dakle, prijavljeni su znali, ili su mogli znati, da ovde postoji i više nego dovoljno „osnova sumnje“ da je počinjeno krivično djelo, a to nisu prijavili kao takvo nadležnom organu. Ukoliko prijavljeni tvrde da je nesporno krivično djelo na štetu Davida Dragičevića prijavljeno kao krivično djelo neka predoče akt kojim su to učinili. U domenu pravne struke postupajućim službenim licima može se „tolerisati“ neko vrijeme potrebno za određene provjere, ali već nakon policijskog izvještaja od 29.03.2018. i prije toga dostavljenog obdukcionog nalaza dr Željka Karana nedopustivo je da se predmet pravno tretira kao „zadesno utopljenje“ čak dva mjeseca. Samo zbog takvog protivpravnog ponašanja prijavljenih ovaj predmet nema utemeljeno očekivanih rezultata i širi nepovjerenje u rad institucija, pa sve do masovnog izražavanja građanskog bunta.

 Dakle, osnovna zamisao prijavljenih bila je da slučaj javnosti predstave kao zades bez elemenata krivičnog djela, te da na taj način prikriju postojanje krivičnog djela, a šta u daljem predstavlja pretpostaku izbjegavanja krivične odgovornosti počinilaca i saučesnika. Kad smo utvrdili da ni nakom mjesec i po prijavljeni neće da ovo nesporno krivično djelo pravno okvalifikuju Davor Dragičević i ja odlučili smo da prekinemo njihovo zloupotrebno ponašanje, te smo mi podnijeli prijavu i djelo okvalifikovali kao „Teško ubistvo“. Obzirom da smo prepoznali međusobnu spregu prijavljenih u nastojanju da prikriju samo postojanje krivičnog djela osmislili smo način da savjesni građani to mogu prijavljivati, tako da je Okružno tužilaštvo već zaprimili preko 1 500 prijava KD „ubistva“.

Međutim, čak i nakon naše prijave, gdje su bili u pravnoj obavezi bar nas pozvati radi davanja izjave (uvijek prva radnja po prijavi), vidimo da prijavljeni i dalje nastoje da ovo nesporno krivično djelo ostane neprocesuirano. Kao iskusan kriminalista ubijeđena sam da bi donošenje tužilačke naredbe policiji sa pravnom kvalifikacijom „Teško ubistvo“ rezultiralo potpunim razjašnjavanjem djela i predajom osumnjičenih tužilaštvu već za nekoliko dana. Normalno, ukoliko su prijavljeni u nešto dubljem obliku saučesništva, osim pomaganja (npr. organizatori zločinačke grupe), trebalo bi nešto duže vremena.

No, dešavanja pred Anketnim odborom otklonila su svaku sumnju oko toga šta prijavljeni protivpravno čine. Svi prijavljeni su višestrukim radnjama davanja medijskih izjava, pa sve do davanja izjava Anketnom odboru NS RS, tvrdili kako je David Dragičević zadesno usmrćen i bez elemenata krivičnog djela, o čemu postoji bukvalno nebrojiv fond dokaza, a cijelo vrijeme su znali, ili mogli znati, da je usmrćen krivičnim djelom. Prvoprijavljeni je pred Anketnim odborom, o čemu postoje stenogrami, više puta ustvrdio kako je iz policijskog izvještaja zaključio da je u pitanju zadesna smrt, ali da naredba o nesprovođenju istrage nije donesena samo zato što je to prerano i da treba još neke detalje provjeravati.

Policija uvijek pravno kvalifikuje događaje po kojima postupa, a zbog niza svojih funkcionalnih potreba, a ovdje (bar po dostupnim saznanjima) tužilaštvu je samo dostavljen izvještaj o preduzetim mjerama i radnjama. Kad su trećeprijavljeni Ilić, te prijavljeni ministar i direktor prije njih pravno okvalifikovali događaj kao „nesporan zades, bez elemenata krivičnog djela“ postupajuća službena lica su se „suzdržala“ od kvalifikacije. Međutim, prvoprijavljeni i drugoprijavljeni su osim policijskog izvještaja imali uvid i u dva obdukciona nalaza (u domenu osnovnih parametara identična) gdje nedvosmisleno stoje zaživotne povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja od sedam dana. Već laka tjelesna povreda je propisana kao krivično djelo, tako da svaki navod prijavljenih kako u događaju nema elemenata krivičnog djela je nevjerodostojan. Međutim, svi redom su apostrofirali kako obducenti nisu direktno povezali zaživotne povrede sa primarnim uzrokom usmrćenja, a odlično im je znano da obducenti NISU NI ISKLJUČILI povezanost (naprotiv: decidni su da su povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja). Znači, kad u vremenskom intervalu usmrćenja za žrtvi imamo protivpravno (nema pravno dozvoljenog povređivanja) nanesene u ovoj fazi postupka po svim mogućim i nemogućim parametrima struke ne možemo govoriti o „zadesu“. Naprosto, poznati dokazi i činjenice nam ne dozvoljavaju da još uvijek razdvajamo zaživotne povrede od primarnog uzroka usmrćenja. Tek kad dođemo do konkretnih dokaza i saznanja koje isključuju međusobnu povezanost povreda i uzroka smrti možemo uopšte razmišljati o nekakvim drugim pojavnim oblicima utopljenja u vodi, a zasad jedino šta nam je na raspolaganju je utopljenje ubilačkog karaktera i povrede su taj PRAVNI OSNOV kog se MORAMO držati. Zato ponašanje prijavljenih službenih lica već u svojoj esenciji smatram protivpravnim i ovom dopunom prijave to prijavljujem.

Međutim, brojna kršenja zakona i pravila struke od strane prijavljenih tek učvršćuju „osnov sumnje“ da su počinili krivično djelo za koje ih prijavljujem. Ovde moramo krenuti od sastanka u sjedištu MUP-a prije kontraverzne konferencije za štampu u PU Banja Luka od 26.03.2018. godine. Na tom sastanku su četvrtoprijavljeni Ćulum i petoprijavljeni Lukač suprotno ZKP-u dogovorili da događaj pravno okvalifikuju kao „zades bez elemenata krivičnog djela“, te naložili trećeprijavljenom Iliću da to prezentuje javnosti. ZKP (uključujući i komentar) je u tom smislu vrlo decidan – da li u nekom događaju postoji „osnov sumnje“ da je počinjeno krivično djelo ili ne određuju službena lica policije koja su neposredno preduzimala službene radnje i koje je zakonodavac ovlastio da spram svojih stručnih znanja i iskustva ocjenjuju postoji li „osnov sumnje“ da je počinjeno krivično delo. Čak su ovlašteni i da daju pravnu kvalifikaciju krivičnog djela.

Umjesto da sačekaju bar okončanje službenih radnji „prvog zahvata“ prijavljeni rukovodioci su istupili u javnost i saopštili kako je „nesporno“ u pitanju zades bez elemenata krivičnog djela. Čak je pred Anketnim odborom nedvosmisleno utvrđeno kako prijavljeni policijski rukovodioci u momentu kad su događaj javno „pravno okvalifikovali“ nisu imali ni elementarna saznanja o tome šta su postupajuća službena lica radila, a kamoli šta su utvrdila. Nakon takvog njihovog istupa dogodilo se upravo ovo šta imamo danas – sve teže zapetljavanje u notornim glupostima.

Ono šta se sasvim pouzdano zna jeste da je policija primjenom raspoložive tehnike mogla ispratiti (bolje reći ispratila je) kretanje Davida Dragičevića do momenta gašenja njegovog telefona. Istovremeno, vrlo egzaktno policija je mogla ispratiti kretanja većeg broj lica koja u kritičnom vremenu sa Davidom više puta i na različitim mjestima dolaze u poziciju mogućeg direktnog kontakta. Da ne pominjemo kakve sve podatke tehničke prirode je policija prikupila ili mogla prikupiti prije, tokom i nakon ubistva, pa sve do različitih oblika njihovih međusobnih veza. Poenta je vrlo jednostavna: policija je vrlo jednostavno mogla doći do identiteta svih osoba koje u kritičnom vremenu imaju kontakte sa žtrvom, te ih u skladu sa pozitivnom praksom kriminalistički obraditi i vrlo vjerovatno (spram statističkih pokazatelja) odgovorne procesuirati. No, kako da to čine kad su njihovi najviši pretpostavljeni javno im „poručili“ u kojim parametrima se smiju kretati (zades, nema krivičnog djela)?

Postupajuća službena lica su svoj intenzivan rad objedinili i upravo u vremenskim parametrima standarda dostavila tužilaštvu. Međutim, i sa te strane dobijaju jasnu „poruku“ – zades, nema krivičnog djela. Samo zato PREKO DESET lica do danas nije identifikovano, kriminalistički obrađeno, te procesuirano. Prijavljeni su svojim radnjama produkovali da ne samo da ovo nesporno krivično djelo nije prijavljeno tužilaštvu, nego ni policiji nije prijavljeno kao takvo, a policija je zakonski obavezna da zaprima prijave. Zato nam je krivični predmet u ovakvom haosu, a građani na ulicama.

U daljem tek dolazimo do ključnih materijalnih radnji kršenja odredaba ZKP-a, pravila struke, ometanja rada službenih lica, sprečavanja dokazivanja i ino. U gotovo nebrojeno materijalnih radnji, a sve usmjereno kao cilju da se ovo nesporno krivično djelo nikad ne prijavi kao takvo, te da se njegovi počinioci neotkriju i neprocesuiraju, prijavljeni čak grubo zloupotrebljavaju službene položaje i ovlaštenja. Tako javnosti podastiru kao nesporne činjenice da je žrtva zaživotno počinila krivično djelo. Danas je nesporno da se žrtva nije mogla naći na spornom lokalitetu u ul. Velibora Janjetovića Janje i mosta preko Crkvine, pa time ni fizički počiniti ono za šta je LAŽNO optužena. Kako je došlo do podmetanja lažnih „dokaza“ sa policijskog nivoa nije istraženo primarno zbog svima znanog „stava“ najmoćnijih funkcionera MUP-a.

U daljem, nedvosmisleno je dokazano da su prijavljeni javnosti prezentovali lažne dokaze u pogledu alkoholisanosti i nadrogiranosti žrtve. Tvrdili su kako je sve zasnovano na dokazima privabljenim od strane patologa dr Karana i njegovog Zavoda, a dr Karan je sva njihova tumačenja okarakterisao kao „notorne gluposti“ i „čist idiotizam“. Znači, prijavljeni su planski i ciljno manipulisali sa dokazima i činjenicama, a sve u culju da krivično djelo ostane neprijavljeno i da se počinioci neoktkriju.

Međutim, vrhunac zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, te moći koja proizilazi iz njihovih funkcija, prijavljeni čine spram najvišeg političkog tijela vlasti Republike Srpske. Pravno je nedopustivo da niži nivo vlasti dovodi u pitanje radnje višeg nivoa vlasti i to čak najvišeg i zakonodavnog. Predsjednik i predsjedništvo Narodne skupštine (kao jedina legitimna tjela) niti jednu zamjerku nisu uputili na račun rada Anketnog odbora, a javnost je vidjela kako su se ponašali prijavljeni. U pravnim sistemima nezamislivo je da službena lica neistinito i manipulativno izvještavaju najviše tijelo vlasti zemlje, a u ovom slučaju to je učinjeno višestruko. Čak je američka ambasada u BiH izdavala saopštenja kojima opovrgava navode petoprijavljenog iznesene pred parlamentom.

Danas imamo situaciju da pojedini prijavljeni direktno ili preko njima bliskih i za to zaduženih osoba, a sve u sadejstvu sa medijima pod njihovom kontrolom, jednu zajednicu od nekoliko stotina hiljada građana javno karakterišu kao „opasnost“ po ustavno-političko uređenje, kao rušilački i opasan faktor i instrumente neprijateljski nastrojenih obavještajnih službi. Ovakvo protivustavno i nezakonito javno zastrašivanje savjesnih građana i uzbunjivača na evropskom kontinentu nije zabilježeno decenijama. Vlada Republike Srpske i danas na jednom od svojih sajtova (MUP) drži saopštenje naslova „MUP neće tolerisati neutemeljene napade na instituciju“ (http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ). Prema svim parametrima pravne struke ovo saopštenje spada u domen opštih pravnih akata, a iz sadržaja je nedvosmisleno vidljiv prijeteći karakter upućen neodređenom broju građana. I to čime se prijeti? Koristi se termin „krivična prijava“, a uopšte je nejasno iz kog pozitivnog propisa proizilazi. Pa se sugeriše da će građani i to materijalnim dokazima MORATI pred sudovima dokazivati svoje navode. Čak se sugeriše da će snositi sudske sankcije ako ne budu mogli podastrijeti svoje navode. Obzirom da građani uglavnom izražavaju nepovjerenje postavlja se logično pitanje: kako emociju pretočiti u materijalni dokaz? Znači ovde se u startu prijeti da niko neće izbjeći sankciju sudova (još da samo doznamo kojih i u kakvim postupcima).

Tu dolazimo i do odgovornosti nadređenih ovima prijavljenima. Glavni republički tužilac Mahmut Švraka je u odnosu na ovo „saopštenje“ u pravnoj obavezi pokrenuti postupak zaštite zakonitosti, a da ne govorimo da je bio dužan pokrenuti krivično gonjenje odgovornih. Sa druge strane predsjednica vlade g-đa Željka Cvijanović nije preduzela dužnu radnju da se ovaj protivustavan, nezakonit i čak suprotan međunarodnom pravu akt ukloni sa zvaničnih sajtova vlade. Upravo suprotno, i ona sebi daje za pravo da dovodi u pitanje legitimitet rada tijela vlasti iznad onog kojim ona rukovodi.

Znači, ovo više nije pitanje ubistva Davida Dragičevića, nego iznimno opasnih i nezakonitih napada na ustavno-političko uređenje zemlje. Građani su masovno zastrašeni  i prema meni dostupnim podacima sve više proteste podržavaju zbog straha od onoga šta ih potencijalno čeka kad se raziđu i kad pažnja javnosti splasne. Sa druge strane pritisak prijavljenih (posebno ministra Lukača) na ovu zajednicu i posebno najagilnije aktiviste je neizdrživ. Ovo ozbiljno prijeti nesagledivim posljedicama. Zato sam i primoran podnijeti ovakvu prijavu i to elektronskim putem i sa elektronskim potpisom jer sam se kao legitiman podnosilac prijave našao u situaciji ozbiljnog straha za sebe, porodicu i zajednicu „PRAVDA ZA DAVIDA“.

Za kraj ističem kako uz dopunu prijave ne dostavljam nikakve dokaze i to iz dva razloga. Ključni dokazi već se nalaze i krivičnom predmetu. Drugo, veći broj osoba (posebno računajući policijske službenike) i ja imamo podosta korisnih saznanja u domenu dokazivanja da je nad Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“ i to u okviru djelovanja organizovanog kriminala sa elementima inostranosti. Kome ih u ovakvoj situaciji dostaviti? Kome dati izjavu?

Dakle, prema mom mišljenju (zasnovanom na respektabilnom kriminalističkom iskustvu) neshvatljivo je da pravosudne institucije višeg ranga (iznad prijavljenih) nisu odavno intervenisale. Situacija je takva da protiv svih prijavljenih, a ministra Dragana Lukača posebno, davno je trebala biti ODREĐENA MJERA PRITVORA i to po više osnova. Ili će ova država dopustiti mu da Crkvinu pretvori u „masovnu grobnicu“. Po onome šta on i njemu bliske osobe prezentuju posljednjih dana sasvim izvjesno možemo pretpostaviti nove žrtve. Znači, na slobodi se nalaze neposredni počinioci onako monstruoznog zločina, vidimo šta prezentuju moćnici koji van svake sumnje štite zločince od krivičnog progona, i čemu da se nadaju savjesni građani koji samo traže istinu i pravdu.

Ono šta je ovde egzaktno iskristalisano jeste činjenica: 12 žrtvinih drugara je veče nakon konferencije za medije od 26.03. formiralo FB zajednicu „PRAVDA ZA DAVIDA“. Ujutro je zajednica imala preko 25 000 članova, šta samo po sebi pokazuje koliko vjere su građani imali u ono šta im je trećeprijavljeni prezentovao. Kako su se prijavljeni dalje ponašali tako je raslo i nepovjerenje građana, a zajednica uveliko broji preko 330 000 članova s tim da je nekih 10 000 zahtjeva odbijeno. Prijavljeni danas redom tvrde kako su spornu konferenciju za medije organizovali zbog pritiska javnosti, a nisu prezentovali niti jedan jedini dokaz da se javnost uopšte ozbiljno bavila tim događajem. Danas postoji pritisak javnosti i to je nesporno, baš kao što već možemo pretpostaviti da su neki od prijavljenih i njima bliskih osoba spremni to brutalni gušiti.

To je nešto šta ne mogu imati na savjesti i zato podnosim ovu prijavu, zato je objelodanjujem (bez da sam ugrozio istragu objelodanjivanjem važnih saznanja), a institucije i pojedinci neka dalje snose odgovornost za štetne posljedice. Ovde imamo vrlo jasnu situaciju da bi mjerom određivanja pritvora prijavljeni mogli biti spriječeni u daljem vršenju krivičnog djela, počinjenjima novih djela u vezi sa prijavljenim djelom, uticaju na svjedoke, skrivanju i uništavanju dokaza, a ponajviše u ometanju istrage i sprečavanju dokazivanja.

Zbog strahovanja za vlastitu bezbjednost, te složenost situacije, prijavu podnosim elektronskim putem i elektronski potpisuje. Tužilašvu BiH prijavu podnosim primarno zato što je prema meni dostupnim informacijama stvarno nadležno za postupanje u ovom krivičnom predmetu obzirom da je „Teško ubistvo“ počinjeno i sticaju sa krivičnim djelom u domenu organizovanog kriminala sa elementom inostranosti. Detalje ću obrazložiti prilikom davanja izjave (normalno, MUP-u RS-e i Tužilaštvu RS nisam spreman dati izjavu iz valjda razumljivih razloga).

U Banjaluci, dana 30.05.2018. godine

PRIJAVITELJ:

Borislav Radovanović

..............@gmail.com

(elektronski potpis)

ŠOKANTNA ISTINA: Ko je doista David Dragičević?

Namjerno smo pustili ljude i neljude da se svrstavaju spram „Klinca iz geta“, sina „tamo nekog konobara“. Danas jasno vidimo ko je na kojoj strani. Sad slijedi stravično pitanje: da li je u Banjaluci mučki ubijen jedan od najinteligentinih ljudi na SVJETSKOM NIVOU? Da li je u kanalizaciji završio potencijal koji je po svim parametrima trebao rezultirati STRUČNJAKOM moćnim da mijenja ljudsku civilizaciju? Na to sam mislio kad sam nebrojeno puta aludirao kako će se spram ovog zločina „izjašnjavati“ Savjet Evrope, Ujedinjene nacije...

Piše: Borislav Radovanović

Neko uman davno je rekao: kad ubijete jedno dijete, ubili ste cijelo čovječanstvo. To je bila ideja vodilja zbog koje sam progonio brojne ubojice. Međutim, kad je ubijen Suzanin i Davorov, moj, vaš, svih nas, SIN DAVID – ubijena je budućnost čovječanstva! Zato sam se zarekao da ovaj grijeh neće biti oprošten ni onima koji mjesecima samo ćute o stravičnoj istini koja im je dobro poznata.

Davidove „vajne profe“ nikada nisam pomenuo samo da vidim koliko duboko su spremni potonuti u septičku jamu sopstvenog hedonizma. Sad ih javno prozivam da demantuju dalje navode, bar u domenu onoga šta su ZNALI, a sramno ćutali. Zato tumačenje ko je doista bio započinjem od oblika inteligencije kakav su nesporno morali prepoznati (ako diplome nisu kupili na buvljaku).

Inteligenciju neuki ljudi tumače u dimenziji opšteg, jedinstvenog, no nije to baš tako jednostavna kategorija. Ta nekakva „mjerenja“ kojeficijenta inteligencije su tek SKRINING kojim provjeravamo ima li tu nečeg ili nema. Za Davida je nesporno da je imao izrazito, izrazito, izrazito visoku opštu inteligenciju. No, u daljem ćemo se pozabaviti pojavnim oblicima inteligencije kakvi su kod ovog mladića višestruko prepoznatljivi, a opet činili krajnje specifičnu i svjetski nezapaćnenu simbiozu.

U Banjaluci je opštepoznato da je David računare „znao u dušu“ – i softverski i hardverski. To nas dovodi do njegovog prvog specifičnog oblika izuzetno visoko izražene „praktično-tehničke inteligencije“. Da bi vrhunski ovladali informacionim tehnologijama jednostavno morate se RODITI sa izraženom tehničkom inteligencijom. U ovladavanju modernim tehnologijama možete steći određeno znanje, ali za iole ozbiljniji razvoj morate se roditi sa određenim predispozicijama.

Elem, ono o čemu njegovi profesori „k'o zaliveni“ ćute jeste njegova „naučno-tehnička inteligencija“. Njegovi profesori možda imaju naučne titulare, ali je pitanje: jesu li imali veće znanje? Dječak sa tek dvadesetak godina imao je znanje u oblasti informacionih tehnologija o kakvom su samo mogli sanjati svi ti silni „naučnici“. Zato ćute!

Jeste li znali da se izrazito visoka „naučno/praktična tehnička“ inteligencija u principu tretira kao opasna pojava. Osobe sa takvim tipom inteligencije poznato je da nemaju mnogo obzira spram prirode, društva, etike, čovječnosti... Međutim, kod Davida to nije slučaj. Kod njega imamo i izuzetno visoko izraženu „perceptivnu/spoznajnu inteligenciju“, kao opet jedan opšti oblik inteligencije. Ako to malo tananije proanaliziramo možemo spoznati i visoko izraženu „socijalnu inteligenciju“. Je li činjenica da je kao dijete izlazio na proteste u traženju pravde za druge nastradale mladiće. Kao dijete duboko je shvatio ono šta mi tek nakon njegovog stravičnog stradanja samo naslućujemo – uglavnom intuitivno.

Već iz prednjeg vidimo jedan rijetko zabilježen spoj „praktično-naučno-tehničke inteligencije“ sa „opšteperceptivno-socijalnom inteligencijom“. Već samo to bi, da je rođen u iole normalnom društvu, rezultiralo da ga država stavi pod posebno skrbništvo. Takve dragulje normalna društva pomno čuvaju i nikako ne mogu završiti u kanalizaciji. No, moramo otvoriti još neke pojavne oblike inteligencije kakve kod Davida imamo u nesporno izraženo visokom nivou. Je li sa samo 15 godina snimio tu pjesmu „Klinac iz geta“ koju svakodnevno pjevamo? Čak su dječaci i spot snimili. A koliko je David zaista pjesama napisao? Nisam doznao, ali ga po svemu sudeći možemo nazvati pjesnikom.

To nas dovodi do jedne krajnje složene inteligencije kakvu maloko uopšte pokušava definisati – do „umjetničke inteligencije“. Konfučje je davno govorio kako PRAVI ČOVJEK je tek onaj koji uspostavi uravnilovku između prirode i učenosti. Kod „umjetničke inteligencije“ emocije su iznimno važne, ali ih PRAVI LJUDI moraju kontrolisati. Zato „umjetnička inteligencija“ nije ona koja izlazi izvan racionalnog, nego je u pitanju vrlo suptilna pojava. Elem, ako pogledamo Davidove pjesme vidimo opet nesvakidašnji spoj umjetničke i (prednjepomenute) socijalne inteligencije. Njegovo pjesništvo ukazuje na specifičnu spoznaju sopstvenog socijalnog/društvenog okruženja. Pa pogledajte tekst „Klinca iz geta“.

Kad je „naše, a svjetsko“ dijete David u pitanju imamo još neke vidove izrazito visoke inteligencije. Oni koji su iole ozbiljnije ušli u svijet borilačkih sportova znaju kako tu ne dominida nasilništvo, negu DUHOVNOST. Obzirom da nisam stručnjak mogu izvaliti i termin „sportsko-duhovna inteligencija“ – sposobnost kontrole i razvoja duha kroz izuzetno složene i zahtjevne pokrete. Znate li šta razlikuje sportistu (borilačkih sportova) od uličnog razbijača? Strogo kontrolisana volja! Znate kakvom vještinom i moći raspolažete, ali to nezloupotrebljavate čak i u po vas opasnim okolnostima. Kakva inteligencija je potrebna za takav složen i visok nivo samokontrole?

Svi se bave pitanjem da li je David u tuči sa trojicom protivnika zadobio kakve povrede, a apsolutno niko se nije zapitao – je li on nekog povrijedio? Ili se samo kontrolisano odbranio? Da, ima ta famozna „optužnica“ da je nekom nanio tešku tjelesnu povredu, ali je i tu nesporno da se sukobio da više protivnika. Očigledno ima „tužilaca“ koji se samo fokusiraju na posljedice, a bez mnogo razmišljanja da li je „optuženi“ bio u toliko dominantnoj poziciji nad više protivnika pa je MOGAO izbjeći eventualno nanošenje teže povrede. Ostavićemo neke stvari istrazi, a ovde ćemo se zadržati na tome da se inteligencija najčešće tumači kao sposobnost snalaženja u različitim situacijama (posebno kad ste ugroženi).

Znači, kod Davida imamo visoko izrežen cio set pojavnih oblika inteligencije fantastično uklopljen u jednoj osobi. Dugo sam tražio nekog istorijskog velikana sa kojim bih uporedio Davida i na kraju odustao. Jednostavno, uopšte posjedovanje tolikog seta različitih oblika visoko izražene inteligencije nećete naći, a nemojte ni tražiti primjer takvog oblika njihovog uklapanja. Koga god da pomenete – nedostaje mu nešto od onoga šta je David NESPORNO IMAO. I gle sad čuda: sve je to sublimirano u jednom sasvim normalnom, zdravom, veselom, druželjubivom i krajnje jednostavnom mladiću. U Davidu imamo „spoj nespojivog“ obzirom da se različiti oblici inteligencije kakve je imao u principu konfrontiraju, a on ih je s lakoćom „ujedinio“ i njima čvrsto vladao. TO JE FENOMEN!

Možda je neko već odustao od čitanja, ali tek dolazimo do toga da sama po sebi inteligencija ne znači nešto posebno. Nemjerljivo je primjera da visoko inteligentni ljudi ništa nisu postigli. Inteligencija je tek dobra predispozicija da neko izraste u stručnjaka, velikana, moćnika... Tek vrijedan rad i učenje su primarna pretpostavka sticanja znanja i ovladavanja vještinama. Upravo tu dolazimo do ključne riječi – POTENCIJAL.

Potencijal se, kao i inteligencija, uprošteno tumači kao moć, sposobnost i ino. Razlika je jedino što inteligenciju tretiramo u sadašnjem vremenu, a potencijal kroz perspektivu/budućnost. Već se zna šta je David dostigao sa jedva prevaljenih 20 godina, a ključno pitanje jeste: šta je trebao i po mnogim parametrima MOGAO (s lakoćom!) postati? Zašto je David, pored banjalučkog univerziteta upisao prestižnu beogradsku IT akademiju? Zna se, u svojoj Banjaluci je vrlo brzo spoznao kako nema pretpostavki da ostvari svoje želje, pa mu je trebala licenca da studij nastavi u Austriji.

Dakle, David je imao vrlo jasan plan (mapu puta) kako postati PRIZNATI STRUČNJAK mnogo širih razmjera od ovih u kojima je odrastao i koje je davno prevazišao (u domenu mogućnosti daljeg usavršavanja). To što je rođen u skromnoj balkanskoj porodici i bio primoran da se snalazi kako zna i umije, a planovi su mu bili vlo jasno vidljivi, samo pokazuje o kakvoj jedinstvenoj pojavi je riječ. Djeca slična njemu u razvijenim državama nemaju potrebu boriti se za razvoj sopstvenog intelekta jer njima za to institucije obezbjeđuju sve potrebne pretpostavke. Kod nas takva djeca završavaju brutalno unakažena, bezobzirno ubijena i bačena u kanalizaciju.

Opet i opet i opet: moram otvoriti neku novu dimenziju našeg Davida. U aktuelnom trenutku u svijetu informacionih tehnologija diploma ne znači mnogo. U tom smislu diploma treba samo onima koji teže ka hedonizmu – kao Davidove profe. Informacionim tehnologijama ili vladaš ili ne vladaš i to je jedino određenje. David je nesporno vladao i mogao je to pretvarati u materijalizam koliko god mu bilo drago. No, on je nesporno želio biti PRIZNAT STRUČNJAK. Samo zato je studirao – da svoje reference može pokazati u fizičkom smislu – diplomom, a to je tek tercijalni oblik predstavljanja stvarnih referenci. Znanja i vještina nikako!

Zna se već kakve priče banjalučka „kafanska inteligencija“ raspreda o Davidu, ali to su tek načini da budale prezentuju koliko su doista budale. Ono šta je neoborivo jeste da je David nastojao postati akademski i naučno priznat stručnjak (pa zato je studirao!). Upravo to nas vodi ka osnovom pitanju: kako je Davidova nesporna genijalnost spojena sa vrijednim učenjem (ne mislim samo na studiranje) trebala rezultirati u perspektivi? Za njega je već nesporno da je STVARAO i da je to namjeravao dalje širiti na svjetskoj sceni, ali pitanje je njegove limitiranosti u pogledu krajnjih dometa.

Kad sve skupa uobzirimo dolazimo do jedne gotovo nepobitne činjenice – ZA DAVIDA NIJE POSTOJAO NIKAKAV LIMIT. Kao roditelj već sad kod svog prvenca i moje ljubimice vidim krajnje limite, a u pitanju su djeca izuzetnih predispozicija (znaju svi u mom okruženju o čemu govorim). Ovaj najmlađi je još uvijek „neotključana zagonetka“ i od šeste do devete godine je akademski obrazovane ljude nebrojeno puta „patosirao“ obimom i specifičnošću ZNANJA. Moja roditeljska želja je da on samo krene Davidovim putem, a dokle će dosegnuti vidjećemo i to je za ovaj tekst važno samo zbog jedne stvari.

Dakle, sve ovo šta se dešava prije svega doživljavam kao roditelj i u osnovi borim se sa pozicije roditelja. To što posjedujem neka specifična znanja i vještine, pa roditeljsku borbu ispoljavam drugačije od drugih roditelja je irelevantno. Suštinski ovo je naša zajednička/jednistvena roditeljska borba za budućnost naše djece. Nemam vremena pratiti medijska dešavanja, pa se uglavnom referiram spram informacija koje mi saborci iz „PRAVDE ZA DAVIDA“ i drugi savjesni građani svakodnevno šalju, ali je to dovoljno da prepoznam šta zločinci pokušavaju izvesti. Obiće im se to o glave baš kao i svi prethodni pokušaji jer bilmezi teško da mogu izvesti nešto smisleno. Najviše šta mogu jeste da me fizičkom likvidacijom spriječe da ovu stvar istjeram do kraja, no, tu moraju računati da još uvijek pojma nemaju ko čini „moja leđa“ (deceniju to pokušavaju doznati, a doznaće ako me samo pomisle ugroziti).

Sve u svemu, nepovratno je izgubljen JEDAN potencijal koji je mogao čovječanstvo unapređivati do neslućenih razmjera. To je neoprostiv grijeh i svi oni koji su se ogriješili slobodno mogu računati da će ih stići „kazna“. Nema te kazne koja može „zadovoljiti pravdu“ kad je David u pitanju (čovječanstvo takvu kaznu još nije smislilo), ali je cilj iz našeg okruženja eliminisati monstrume spremne da zarad odvratnog materijalizma ugrožavaju svjetsku budućnost. Ovaj naš maleni prostor je poznat po rađanju svjetskih velikana i možemo očekivati da će se rađati novi „Davidi“. Kad Davor kaže: „Ubili ste ga jednom, drugi put nećete!“ redovito prelazi na pitanje sigurnosti druge djece – one žive! Niste to primijetili?

Za kraj ostaje pitanje: zašto sam ubijeđen da bi Davidov potencijal rezultirao u pravcu pozitivnih iskoraka čovječanstva? Pa već sam ukazao na njegovu visoko izraženu "socijalnu inteligenciju" (šire perceptivnu!). Dakle, nema prostora za sumnju kako bi njegovo znanje išlo u pravcu dobrobiti čovječanstva. Kad dodamo nespornu "umjetničku inteligenciju" možemo ukalkulisati i sposobnost da svoja djela čovječanstvu predstavi na samo njemu karakterističan način. LJUDI, GOVORIM O FANTAZIJI U DOMENU REALNOG!

Zato između nas i monstruma nastojimo iskopati nepremostiv kanjon. Dok smo dopuštali da se svako spram Davida određuje sa pozicije svijesti „Klinca u getu, sina tamo nekog konobara“ pozicija je bila da MI i ONI (neljudi) više nećemo živjeti u istoj zemlji. Sad kad otkrivamo stvarnu istinu o Davidu jedno slovo dobija sasvim drugačiji izgled i esenciju, Sad govorimo o Zemlji. Ako neko nije shvatio poentu reći ću je vrlo jasno:

MI i VI više nećemo živjeti na istoj PLANETI!

Odgovor ratnom profiteru i izdajniku Tomi Kovaču!

Bitango ratnoprofiterska, zločinačka, tajkunska i lopovska, kad me već porediš sa Jukom Prazinom red je da ti odgovorim istom mjerom. Dragan Lukač, tvoj „đak“ – kako sam navodiš, tek je „mali miš“ u odnosu kakva kriminalčina si ti bio i ostao.

Iz Beograda si našao da braniš „vojnika“ Madlin Olbrajt, koji je protiv Republike Srpske počinio državni udar u okviru i za potrebe pripremanja bombardovanja Srbije. Vidjećemo koliko ćeš se poslije ovoga šepuriti Srbijom.

Zapamti: sa takvima kao ti, Lukač i slični zlikovci, nakon ubistva Davida Dragičevića, mi ostali više nećemo da živimo na istoj planeti. Možda ti nećeš shvatiti razloge ovakve volje, ali hoće svi oni koji pročitaju ovaj odgovor – đubretu!

Piše: Borislav Radovanović

Po tebi je neprimjereno da suspendovani policajac ispituje JEDNOG MINISTRA UNUTRAŠNJIH POSLOVA. Vi ste valjda nekakvi bogovi? Je li ti kojim slučajem poznato da je tvoj policajac Lukač uručio mi nezakonito rješenje o suspenziji? Da bi suspendovao državnog službenika ministar mora sačekati da protiv istog bude POTVRĐENA OPTUŽNICA, a ovaj tvoj „stručnjak“ sa kupljenom diplomom je to doznao tek kad mi je rješenje uručeno.

Onda su pritisli tadašnjeg tužioca u mom predmetu Mirjanu Miodragović Basrak da retroaktivno podigne „skalabudženu“ optužnicu. Kakav im je predmet dovoljno govori ČINJENICA da sam predsjednici Osnovnog suda u Prijedoru dostavio obavještenje o tome kako ne priznajem njen sud. Zašto bih priznao sud koji je donio više NEZAKONITIH RJEŠENJA sa obilježjima diskriminacije? Da pratiš moje tekstove znao bi da će taj predmet, kao i ta moja famozna liječenja, biti raspravljen kad pred Sudom BiH budem svjedočio protiv tvog „učenika“ Lukača i bratije – ZA ORGANIZOVANI KRIMINAL!

Ukoliko se uzdaju u zaštitu Milana Tegeltije – već sad javno tvrdim kako sam prikupio dokaze i te sprege. Sve se to nalazi u toj mojoj famoznoj „optužnici“, a čim uhvatim malo vremena ide prijava Tužilaštvu BiH sa prijedlogom da taj predmet izuzme i nastavi istraživati. Samo da znaš: osvjedočene budaletine pokušale su meni napakovati krivični postupak, a nisu shvatili kako su se sami ukopali. Ja sam njih PRVI PRIJAVIO za teška krivična djela na moju štetu, a onda sve to povezao sa organizovanim kriminalom. Sad je samo pitanje malo slobodnog vremena i tehnikalije da predmet dođe do stvarno nadležnog tužilaštva – onog za međunarodni organizovani kriminal.

Sad ti javno obećavam, kad završim sa Lukačom i „skutonošama“ ozbiljno ću se posvetiti tvom kriminalu. Da vidim koji će te sud osloboditi nakon moje „istrage“. Ukoliko ti nije jasno sa koje pozicije ti to obećavam reći ću ti samo jedno: preko decenije sam mukotrpno razbijao strukture kriminalne organizacije Željka Ražnjatovića Arkana, a koje si ti bio jedna od najvećih kriminalčina. To što ste ti i slični nastavili djelovati i nakon Arkanovog ubistva, gdje su se samo mijenjali nazivi klanova (radi kamuflaže, kao što vam je i Arkan bio samo kamuflaža), a tebi je odlično poznato kako sve to djeluje i danas, biće dobrano istraženo i procesuirano.

Ima u svemu ovome nešto paradoksalno. Nisam te poimenično pominjao jer sam te zaboravio, ali kad si me već podsjetio otkriću ti jednu tajnu. I tebe sam u tom predmetu „prijavio“ za organizovani kriminal, a sve šta treba jeste da tužilaštvu dostavim par dokumenata i objasnim spregu. Doduše, to će značiti bitno širenje predmeta, ali time i veće kazne.

Da si se u životu malo više bavio policijskim poslovima, umjesto kriminalom, znao bi zašto se preda mnom tresu kao prutići sve te bitange koje su se pojavile pred Anketnim odborom. Unutar policije i pravosuđa petnaest godina djeluje organizovana kriminalna grupa, koja zloupotrebama službenih položaja reketira u Republici Srpskoj koga i kako hoće. Jedanaest godina sam sa tim bitangama otvoreno ratovao (rat je primjeran izraz) u domenu preko 50 krivičnih predmeta teškog kriminala i sa te pozicije odlično im je poznato da je došao trenutak kad će morati odgovarati za enorman kriminal. No, i za brojna ubistva nevinih građana, gdje samo u mojim predmetima ima ih preko trideset, a to znači nekoliko presuda do 45 godina zatvora.

Vidiš, bivši ministre za ratnoprofiterstvo, stvari su postavljene tako da stotine hiljada građana u meni vide nadu da će biti oslobođeni višedecenijskog zuluma koji trpe od tebe i tvojih „učenika“. Pošto me ne možete ni kupiti, ni uplašiti, a nakon više pokušaja očigledno ni ubiti, možete samo ovakvim lažnim „pismima“ (za koja već znam koja novinarka ih piše, a lažno potpisuje: SRNA) i dalje se provaljivati, te narodu sami odavati kakve ste bitange. No, da ovde ne trošim vrijeme: sve detalje ćete doznati iz optužnica i presuda.

Kad se preko Lukača već dičiš ratnom prošlošću, moram se malčice osvrnuti i na tu temu. Da te upitam: je li Juka Prazina iz vogošćanskog TAS-a pokrao preko 2 000 Golfova vrijednih preko pola milijarde tadašnjih DEM? Ili ste to učinili ti i slični ratni profiteri i pljačkaši? Živ je Radovan Karadžić i može posvjedočiti da li vam je dao naredbu da kradete te Golfove, kako mu to sad pokušavate lažno „prilijepiti“, ili ste vi to krali zbog vlastitog ratnoprofiterskog bogaćenja. Bez obzira šta ko mislio o Karadžiću neoboriva je činjenica: on nikada nije bio ratni profiter, niti je od rata vidio bilokakve materijalne koristi. To odlično znaju on, njegova porodica, hiljade svjedoka, pa sve do mene zadnjega. Zato je i njemu u interesu da ratni profiteri poput tebe više ne blate ni njega, ali ni Republiku Srpsku.

U daljem moram ti postaviti još jedno pitanje. Hoćeš li ustvrditi da je tebi i lopovskoj bratiji Karadžić naredio (ili bar odobrio) da najmanje TONU OPLJČKANOG ZLATA prevezete u Srbiju i to dalje rasprodajete puneći svoje preduboke džepove. Štošta vi tvrdite da je rađeno „u interesu Republike Srpske“ i uz znanje predsjednika Karadžića – koji evo dvije decenije ne može se braniti od vaših manipulacija. Moraćeš i ti i sva ta bagra oko tebe dostaviti dokaze o tome koliko ste od opljačkanog predali institucijama Republike Srpske, a koliko je završilo u vašim džepovima i privatnim računima, ili u kupovinama vila i stanova po Beogradu i svijetu. Nemate dokaza da ste Srpskoj predali niti jednu jedinu DEM, a o tome koliko ste od opljačkanoga zadržali za sebe najbolje svjedoči vaša lična imovina.

U daljem, da neko slučajno ne bi potegao pitanje oko toga da si i mene primio u MUP Republike Srpske, kao svog miljenika Lukača, razjašnjavam i tu situaciju. Vrhovni komandant oružanih snaga Karadžić je donio naredbu da dvadesetak boraca VRS i moju malenkost prekomanduje u Specijalnu brigadu policije MUP-a. To je učinjeno u cilju da se ta jedinica dodatno popuni mladim, sposobnim, a opet iskusnim borcima. Tvoje je bilo samo da potpišeš rješenje o radnom odnosu.

Kad smo već kod ratnih tema i to ću ti obrazložiti. Netom nakon što sam iz Hrvatske jedva izvukao živu glavu otišao sam u kasarnu Kozara i potpisivanjem izjave stavio se na raspolaganje JNA. To sam učinio zbog zakletve položene u JNA da ću braniti zemlju kojoj sam se zakleo – Jugoslaviju. Kako su se stvari dalje odvijale opštepoznato je, ali ja znam zbog čega sam ušao u rat. Sa današnje distance taj "imovinski rat" rat smatram pogrešnim i moj javni angažman godinama je posvećen tome da se nešto slično ne ponovi. Ratnim profiterima pout tebe bi to odgovaralo, znam, ali nama običnim paćenicima nikako.

Ubrzo po pristupanju zadužio sam naoružanje i uniformu, te dobio raspored na mom rodnom Vlašiću. Dana 3. marta 1992. godine DEVET momaka i ja od komande korpusa (tada još uvijek JNA) dobili smo zadatak da započnemo akciju zaposijedanja tog iznimno važnog strateškog položaja. I izvršili smo ga uspješno. Kako smo stvarali 22. pješadijsku brigadu (JNA) znamo moji saborci i ja, baš kao što znamo i kakvim žrtvama je naša borba rezultirala. Ni „saksiju zemlje“ u BiH tada nisam posjedovao, a porodica mi je bila u Srbiji, i nisam imao šta da branim – osim uvjerenja da treba ispuniti vojničku zakletvu prema svojoj zemlji, a zna se koja je to tada bila. To šta danas posjedujem pokriveno je kreditima koje plaćam i sada sa ovo polovine plate koju dobijam. Imaš li ti bitango ratnoprofiterska pokriće za svoju imovinu? Ili, pitaj svog „vojnika“ Lukača u kojoj je jedinici bio 3. marta 1992. godine. Nemaš potrebe jer to znaš, baš kao što zna i Bakir Izetbegović.

Ima nešto u svemu tome čime se posebno ponosim, a javnosti je malo poznato. Kad smo plato stavljali pod kontrolu niti jednom jedinom vlašićkom Bošnjaku nije upućena kakva uvredljiva riječ, a kamoli da je počinjen zločin. Te tada masovno provođene akcije neutralisanja „naoružanih civila“ na mom Vlašiću su provedene na posebno specifičan način. Bošnjačko stanovništvo je odbilo da preda oružje, a naša procjena je bila da to nije vrijedno krvoprolića. Odlučili smo ispuniti njihovu molbu da ih sa oružjem propustimo prema Travniku. Načinili smo kordon i pustili ljude. I danas se sjećam slike kad ljudi o ramenu nose puške, a za ruke drže djecu. Na sve to morali smo paziti na pripadnike jedne paravojne jedinice koju ste ti i takve bitange tamo dovele. Čim smo sklonili ljude najurili smo te "Orlove" i više nikada niti jedna slična banditska formacija tamo nije kročila. Nije to ni njih posebno zanimalo jer se nije imalo šta pljačkati, a od onako krvavih borbi takvi su se redovno držali podalje.

Ono šta ti, Lukač i slični nikada nećete shvatiti naziva se povjerenje među ljudima. Oni su vjerovali nama, ali smo i mi vjerovali njima. I znaš kako je to rezultiralo? Cio rat nebrojeno puta ti koje smo tada i tako pustili bili su u poziciji da naude našoj nejači, ali su ljudi ispoštovali povjerenje i ni poimislili nisu da to pogaze. Stravične bitke smo mi vojnici vodili (vojnički i muški!), a za mog znanja samo dva srpska civila su zaklana tokom jedne akcije. I odmah nam je dojavljeno ko je poklao te starce. Nisu ljudi htjeli da im na obrazu ostane mrlja tog ratnog zločina.

Kasnije se tu svašta dešavalo, a posebice kad su počeli stizati strani džihadisti, ali govorim o onome kakve smo principe uspostavili dok su stvari bile pod našom kontrolom. Međutim, naše vojničko ponašanje je poznato i po još jednom malo poznatijem događaju. To je ono kad smo 1993. godine iza svojih linija propustili hiljade lašvanskih Hrvata i tako im bukvalno spasili živote. Zna se koliko su tadašnji pripadnici HVO poštovali to što smo spasili i njih, ali mnogo važnije i njihovu djecu i porodice. Znam, čuo sam i ja kojekakve priče o tome kako je to plaćeno ili šta već. Situacija je kristalno jasna: ljudi su prišli i zamolili da im spasimo živote, i to je učinjeno čak bez mnogo konsultacija sa komandama ili bilokime. Naši borci su odlučili rizikovati, načinili vojnički častan čin i spasili ljude. Da li je neko sličan tebi i takvima nešto mešetario izvan naših znanja nije naš problem. Šta se tačno dogodilo najbolje znaju oni koji su bili na tom položaju, a svi mi njihovi saborci odlično znamo da su poslije toga bili jednako sirotinja kao i prije ovog još jednog hvale vrijednog vojničkog čina.

Vidiš, ovo ti govorim samo kako bih razjasnio OGROMNU RAZLIKU između tebe i mene. Da svako sa iole razuma može ocijeniti ko je od nas dvojice šljam. Zarekao sam se javno da poslije ubistva Davida Dragičevića Republika Srpska više neće biti ista. I neće! Samo tu još uvijek imam dileme oko toga kako razdvojiti stravična stradanja mojih ratnih saboraca od onoga šta ste činili ti, Lukač i slični. Traži to vrlo suptilno djelovanje. Čast, veličina vojničke hrabrosti i podnesenih žrtava mojih saboraca ne smije biti ničim okaljana. A opet treba razdvojiti zločince i ratne profitere infiltrirane u naše redove. Odlično se zna ko se tu časno borio, a ko se bavio zločinaštvom i kriminalom, ali su stvari prepletene i traže posebnu kolektivnu svijest – kakvu ste ti i takvi teško kontaminirali.

Kaže tvoj miljenik Lukač da je za Republiku Srpsku prolio sedam litara krvi. Još samo da pokaže neki dokaz o tome. No, dokazi o tome kako je sve to naplatio sa preko 210 000 maraka (samo iz budžeta) su neumoljivi. I nije Lukač naplatio samo ranjavanja, nego i „duševnu bol“ koju mu je nanijela Republika Srpska. Tužio je Republiku Srpsku da je protivpravno mobilisan (zato što nije proglašeno ratno stanje), da je protivpravno i nasilno, mimo njegove volje, upućivan na ratišta, te da je tako ranjavan. U tužbi je tvrdio da mu je Republika Srpska nanijela TEŠKU DUŠEVNU BOL time što ga je ratno angažovala i ta „bol“ mu je uračunata u tih 40 000 maraka koje je dobio presudom. To je ono šta je Lukača zabolilo, a šta je nezakonitim prisluškivanjem mog telefona doznao da ga čeka na Anketnom odboru . Pokušao je iz Narodne skupštine izaći kao „heroj“, a svi znaju kako je izašao.

Ovdašnja javnost po onome šta joj „gebelsovski mediji“ serviraju mogla bi pomisliti da je u vascijeloj ratnoj Brigadi specijalne policije MUP-a jedino ranjen Dragan Lukač. Eto ja dolazim iz prijedorskog odreda u kom je gotovo 60% odsto pripadnika izginulo i izranjavano. Takvi fenomeni se izučavaju na prestižnim vojnim akademijama, ali je Republici Srpskoj jedino važno da ima (napokon!) jednog ranjenog ministra. Vidiš, tebi što ti za cio rat iznad glave nije „prosviralo“ više od 10 metaka, moram otkriti nešto šta u Republici Srpskoj baš nikog ne zanima. Po mom dolasku u VII odred izvršena je reorganizacija sa nama novopridošlim popunama. Moje odjeljenje brojalo je 12 specijalaca plus komandir. Šta misliš koliko nas je stalo u stroj nakon nekih tri mjeseca onoga čemu smo izlagani u odbrani Republike Srpske? Ja sam! Ostalih 12 je izginulo i izranjavano, a neka „viša sila“ mene je očiglegno sačuvala obzirom da nisam propustio niti jednu jedinu akciju. Nisi čuo za to?

A jesi li, smradu jedan, čuo zbog čega je sukob između mene i Lukača kulminirao? Nije ti poznato da su Lukač i Tegeltija planirali NEZAKONITO penzionisati čak 1 600 ratnih policajaca. Znači, mojih saboraca kojih se taj tvoj „borčina“ odrekao kada je odlučio postati politički „vojnik“. Izvršili bi oni svoj naum i TEŠKO DISKRIMINISALI gotovo četvrtinu pripadnika policije, onih koji su stvarali Republiku Srpsku, da im se nisam medijski suprotstavio. Umjesto da to učini Boračka organizacija ili sindikat kom svakog mjeseca ti policajci plaćaju po 10-ak maraka, morao sam ja suprotstaviti se i zaštititi svoje ratne drugove. Poslije mojih javnih istupanja morali su prekinuti sa diskriminisanjem i nezakonitim penzionisanjem onih koji su stvarali Republiku Srpsku, a to znači da sam sačuvao uveliko preko 1 000 svojih saboraca. Platio sam „cijenu“ toga i ako to javnost zanima objaviću rješenja u kojima me Lukač disciplinski kažnjava zato što sam se javno suprotstavio njegovim nezakonitostima, diskriminaciji i gaženju po ljudima čija je jedina „krivica“ to što su se borili za Republiku Srpsku. I danas generalu Savčiću ponovo poručujem: „Nije srpski ćutati!“.

Da bi shvatio razliku između mene, te tebe, Lukača i sličnih, kao i nepremostivu kanjončinu između nas, reći ću ti još jednu činjenicu. Moj otac je stvarno protivpravno mobilisan i tako je poginuo. Srbija je sudski oglašena krivom za njegovu smrt, ali nas troje njegove djece nismo uzeli pripadajuću odštetu. Stradanje oca časni ljudi ne pretvaraju u novac ili kakve druge vrijednosti. Nekih 22 godine sam tragao za njegovim ostacima i krajem prošle godine smo ga sahranili – skromno i kako smo mogli. Do jedne marke se zna koliko su mi kao borcu prve kategorije i sinu poginulog borca pomogle Boračka organizacija, Udruženje porodica nestalih i Institut za nestale, a mi znamo koliko nas je koštao ostatak sahrane i šta još moramo izdvojiti da dobije iole pristojan spomenik. Jest, da i to ne bi ostalo sporno, moj poslodavac Republika Srpska mi je isplatila zakonsku pomoć radnicima u slučaju smrti stradanja člana porodice.

Zamisli samo šta si ti sebi umislio. Uživaš u Beogradu i odatle „braniš“ Lukača. Iz Beograda, koji je sa debelim Lukačovim učešćem sravnjen sa zemljom, našao si da govoriš o patriotizmu. Hoćeš li možda nekog ubjeđivati kako TEBI LIČNO nije poznato zašto je Dragan Lukač protiv Republike Srpske septembra 1997. godine počinio državni udar? Nije ti poznato da je Lukač kao „operativac“ Madlin Olbrajt to počinio u okviru pripremanja agresije NATO na Srbiju? Nije ti poznato ni kako je silom zauzimao naše RTV predajnike da bi ih ustupao NATO u funkciji informacionog ratovanja? Ništa od toga nije ti poznato. Zanimljivo. Sad ću se fokusirati malo na tvoje lično učešće u „Petooktobarskoj revoluciji“, u hapšenju Radovana Karadžića i druge teme koje sam dobrano istražio, ali se tobom lično nisam bavio. Sad si se baš svojski potrudio da me zaintrigiraš, Vrlo skoro ćeš shvatiti šta to doista znači.

Za kraj ću ti samo reći još jednu stvar. Meni ne trebaju nekakve novinarke da pišu izmišljena pisma i da to plasiraju preko Sorošovih (nekad, atajkunskih danas) medija. Čak ovo neću ni slati medijima, a naprosto zato što imam svoj medij – čija je dnevna posjećenost među najvećim u Republici Srpskoj. Na mom blogu nema reklama ili šta sličnoga iz čega se može izvući korist, tako da desetine hiljada (nekad pređe i 100 000) dnevnih ulazaka na blog pokazuje kome ljudi vjeruju, pa i kom obimu.

Da znate ti i sve tebi slične bitange: idem sa projektom stvaranja najmoćnijeg medija u ovoj zemlji. Niti jednu jedinu marku za to neću potrošiti (niti novca imam, niti ga želim od nekog primiti), ali na tome neću ni zaraditi APSOLUTNO NIŠTA. Sav prihod, a biće ga obzirom na zainteresovanost ljudi za moje ideje, ići će u razvoj nekoliko generacija mladih novinara i intelektualaca koje ću dodatno obučiti i specijalizovati da se medijski suprotstave teškoj kontaminaciji kolektivne svijesti kakvu proizvode takvi poput tebe i Sorošovi mediji koji tebi i Lukaču pišu i plasiraju ovakva pisma.

Znači, ovaj napaćeni i zlosretni narod brzo će dobiti medij kojim će se moći boriti protiv takvih bitangi poput tebe, Lukača i svih koji stoje iza vas. I tu će biti posebna rubrika posvećena vama „prvima“, „izvornima“ i sličnima. Doznaćete svi vi vrlo dobro šta znači javno obećanje da Republika Srpska više nikada neće biti ista. No, neće biti ista ni Federacija, ni Bosna i Hercegovina, ni region...

Ja još uvijek ne otkrivam ko je doista bio David Dragičević i zašto sam se njegovom stradanju toliko posvetio. Za sad je dovoljno da kažem kako je ubijen „potencijal“ (stručnjaci znaju šta to znači) koji je mogao (a po svim parametrima bi to i ostvario) MIJENJATI LJUDSKU CIVILIZACIJU. Dva mjeseca tražim svjetski poznatog naučnika koji je imao POTENCIJAL (inteligencija + intenzitet sticanja znanja) Davidovog nivoa i još ga nisam našao. Najgori ljudski šljam je zvjerski mučio, svirepo ubio i mrtvog bacio u kanalizaciju mladića koji je po svim mogućim parametrima trenutno bio jedan od najinteligentnijih ljudi svijeta i to sa nezapamćenim spojem različitih vidova inteligencije, a to kako se školovao i kakve planove je imao možemo sasvim slobodno ocijeniti da bi rezultiralo stručnjakom kakvog civilizacija nije zabilježila.

Namjerno neću da objavim kakav potencijal sam prepoznao u Davidu Dragičeviću, a o čemu tako sramno ćute svi njegovi „uvaženi profesori“, inače đubrad kao ti, Lukač i slični koji pokazujete pravo lice. Čekam da svima pokažete pravo lice i da što više zlotvora, kao ti ovim „pismom“, javno prezentuje kakav su šljam. Zato stojim iza javnog obećanja Davora Dragičevića da MI i VI više nećemo živjeti u istoj zemlji. Nećemo živjeti na istoj planeti!