четвртак, 31. мај 2018.

JAVNA PRIJAVA PROTIV: Lepira, Vreće, Ilića, Ćuluma i Lukača


Objelodanjujem dopunu krivične prijave "Teškog ubistva" na štetu Davida Dragičevića protiv pet do sada identifikovanih počinilaca krivičnih djela u domenu saučesništva spram glavnog djela i to:

  1. Glavni tužilac OT Banja Luka Želimir Lepir,
  2. Postupajući tužilac Dalibor Vrećo,
  3. Načelnik MUP RS Darko Ilić,
  4. Direktor policije MUP RS Darko Ćulum,
  5. Ministar MUP RS Dragan Lukač,


SADRŽAJ DOPUNE PRIJAVE:


PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović
Abdulaha Kuruzovića 35
79206 Ljubija

OŠTEĆENI:
Davor Dragičević
Franca Šuberta 50A
78000 Banja Luka



REPUBLIČKO TUŽILAŠTVO REPUBLIKE SRPSKE
-       Glavni republički tužilac Mahmut Švraka

TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE
-       Glavni tužilac (za informaciju)

MINISTARSRVO BEZBJEDNOSTI SAVJETA MINISTARA BiH
-       Ministar bezbjednosti (za informaciju)


DOPUNA PRIJAVE
krivičnog djela „Teško ubistvo“


VEZA:        Naša prijava Okružnom tužilaštvu Banja Luka od 17.05.2018. godine


U odnosu na glavno krivično djelo „Teško ubistvo“, prijavljeno aktom Veze, prijavljujem poznate počinioce da od 24.03.2018. godine do danas, koji višestrukim radnjama činjenja i nečinjenja, povezano i/ili zasebno uz međusobno dogovaranje ili samoinicijativno, kontinuirano vrše produženo krivično djelo „Zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja“ iz člana 315. stav 1. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom „Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca“ iz člana 332.stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

Do sada identifikovani počinioci navedenog krivičnog djela su:

  1. Glavni tužilac OT Banja Luka Želimir Lepir,
  2. Postupajući tužilac Dalibor Vrećo,
  3. Načelnik MUP RS Darko Ilić,
  4. Direktor policije MUP RS Darko Ćulum,
  5. Ministar MUP RS Dragan Lukač,

Prema do sada prikupljenim dokazima i obavještenjima postoji „osnov sumnje“ da su prijavljena lica znala, a obzirom na funkcije koje obavljaju, te njihovo formalno obrazovanje i radno iskustvo vrijedi i formulacija MOGLI SU ZNATI, da je nad pok. Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo ubistva, pa čak i u odnosu na našu prijavu „Teško ubistvo“.

Znali su ili su mogli znati da je nad imenovanom žrtvom počinjeno krivično djelo za koje je zaprijećena kazna od 5 godina, a to u navedenom vremenskom intervalu nisu prijavila tužilaštvu. To što su prvoprijavljeni i drugoprijavljeni nosioci tužilačkih funkcija i čak direktno angažovani na slučaju nesporno protivpravnog usmrćenja Davida Dragičevića samo je protiv njih otežavajuća okolnost. Naime, prema našem Zakonu o krivičnom postupku krivična djela se prijavljuju tužilaštvu (dakle, sistemu organa krivičnog gonjenja od nivoa okružnih tužilaštava do državnog tužilaštva).

Uobzirivši veliki fond dokaza, činjenica i obavještenja, uključujući i našu prijavu, prijavljena lica su znala, ili bar mogla znati (da su to htjeli?), da u ovom slučaju postoji usmrćenje utopljenjem u vodi ubilačke prirode (za druge pojavne oblike ovakvog usmrćenja nema NITI JEDNOG validnog dokaza, činjenice, pa čak ni pravno-relevantne indicije, čime ih u ovoj fazi postupka sasvim osnovano možemo isključiti).

Dakle, elementarna logika, a posebno zasnovana na velikom fondu dokaza i saznanja, upućuje da u ovom slučaju imamo protivpravno (nema dozvoljenog!) usmrćenje druge osobe (Davida Dragičevića) iz čega već u startu nesporno van razumne sumnje dolazimo do nivoa „osnova sumnje“ na počinjenje ubistva. U ovoj fazi postupka i u okviru raspoloživih dokaza, činjenica i saznanja, a prema svim parametrima struke, događaj je od strane prijavljenih morao biti pravno prepoznat kao krivično djelo ubistva (u minimumu!) i tako PRIJAVLJEN tužilaštvu kao nadležnom organu.

Prijavljivanje je u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka do danas MORALO biti materijalizovano u smislu da se predmet pravno okvalifikuje kao krivično djelo i da se formalnom tužilačkom naredbom pokrene istraga. Niti je predmet okvalifikovan kao krivično djelo (u formalnom smislu još uvijek se tretira kao „zadesno utopljenje“, a po parametrima struke prijavljeni znaju, ili su mogli znati, da je u pitanju krivično djelo), niti je donesen ikakav tužilački akt iz kog bi proizilazilo da se predmet tretira drugačije od „zadesnog utopljenja“.

Dakle, prijavljeni su znali, ili su mogli znati, da ovde postoji i više nego dovoljno „osnova sumnje“ da je počinjeno krivično djelo, a to nisu prijavili kao takvo nadležnom organu. Ukoliko prijavljeni tvrde da je nesporno krivično djelo na štetu Davida Dragičevića prijavljeno kao krivično djelo neka predoče akt kojim su to učinili. U domenu pravne struke postupajućim službenim licima može se „tolerisati“ neko vrijeme potrebno za određene provjere, ali već nakon policijskog izvještaja od 29.03.2018. i prije toga dostavljenog obdukcionog nalaza dr Željka Karana nedopustivo je da se predmet pravno tretira kao „zadesno utopljenje“ čak dva mjeseca. Samo zbog takvog protivpravnog ponašanja prijavljenih ovaj predmet nema utemeljeno očekivanih rezultata i širi nepovjerenje u rad institucija, pa sve do masovnog izražavanja građanskog bunta.

 Dakle, osnovna zamisao prijavljenih bila je da slučaj javnosti predstave kao zades bez elemenata krivičnog djela, te da na taj način prikriju postojanje krivičnog djela, a šta u daljem predstavlja pretpostaku izbjegavanja krivične odgovornosti počinilaca i saučesnika. Kad smo utvrdili da ni nakom mjesec i po prijavljeni neće da ovo nesporno krivično djelo pravno okvalifikuju Davor Dragičević i ja odlučili smo da prekinemo njihovo zloupotrebno ponašanje, te smo mi podnijeli prijavu i djelo okvalifikovali kao „Teško ubistvo“. Obzirom da smo prepoznali međusobnu spregu prijavljenih u nastojanju da prikriju samo postojanje krivičnog djela osmislili smo način da savjesni građani to mogu prijavljivati, tako da je Okružno tužilaštvo već zaprimili preko 1 500 prijava KD „ubistva“.

Međutim, čak i nakon naše prijave, gdje su bili u pravnoj obavezi bar nas pozvati radi davanja izjave (uvijek prva radnja po prijavi), vidimo da prijavljeni i dalje nastoje da ovo nesporno krivično djelo ostane neprocesuirano. Kao iskusan kriminalista ubijeđena sam da bi donošenje tužilačke naredbe policiji sa pravnom kvalifikacijom „Teško ubistvo“ rezultiralo potpunim razjašnjavanjem djela i predajom osumnjičenih tužilaštvu već za nekoliko dana. Normalno, ukoliko su prijavljeni u nešto dubljem obliku saučesništva, osim pomaganja (npr. organizatori zločinačke grupe), trebalo bi nešto duže vremena.

No, dešavanja pred Anketnim odborom otklonila su svaku sumnju oko toga šta prijavljeni protivpravno čine. Svi prijavljeni su višestrukim radnjama davanja medijskih izjava, pa sve do davanja izjava Anketnom odboru NS RS, tvrdili kako je David Dragičević zadesno usmrćen i bez elemenata krivičnog djela, o čemu postoji bukvalno nebrojiv fond dokaza, a cijelo vrijeme su znali, ili mogli znati, da je usmrćen krivičnim djelom. Prvoprijavljeni je pred Anketnim odborom, o čemu postoje stenogrami, više puta ustvrdio kako je iz policijskog izvještaja zaključio da je u pitanju zadesna smrt, ali da naredba o nesprovođenju istrage nije donesena samo zato što je to prerano i da treba još neke detalje provjeravati.

Policija uvijek pravno kvalifikuje događaje po kojima postupa, a zbog niza svojih funkcionalnih potreba, a ovdje (bar po dostupnim saznanjima) tužilaštvu je samo dostavljen izvještaj o preduzetim mjerama i radnjama. Kad su trećeprijavljeni Ilić, te prijavljeni ministar i direktor prije njih pravno okvalifikovali događaj kao „nesporan zades, bez elemenata krivičnog djela“ postupajuća službena lica su se „suzdržala“ od kvalifikacije. Međutim, prvoprijavljeni i drugoprijavljeni su osim policijskog izvještaja imali uvid i u dva obdukciona nalaza (u domenu osnovnih parametara identična) gdje nedvosmisleno stoje zaživotne povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja od sedam dana. Već laka tjelesna povreda je propisana kao krivično djelo, tako da svaki navod prijavljenih kako u događaju nema elemenata krivičnog djela je nevjerodostojan. Međutim, svi redom su apostrofirali kako obducenti nisu direktno povezali zaživotne povrede sa primarnim uzrokom usmrćenja, a odlično im je znano da obducenti NISU NI ISKLJUČILI povezanost (naprotiv: decidni su da su povrede zadobijene u vremenskom intervalu usmrćenja). Znači, kad u vremenskom intervalu usmrćenja za žrtvi imamo protivpravno (nema pravno dozvoljenog povređivanja) nanesene u ovoj fazi postupka po svim mogućim i nemogućim parametrima struke ne možemo govoriti o „zadesu“. Naprosto, poznati dokazi i činjenice nam ne dozvoljavaju da još uvijek razdvajamo zaživotne povrede od primarnog uzroka usmrćenja. Tek kad dođemo do konkretnih dokaza i saznanja koje isključuju međusobnu povezanost povreda i uzroka smrti možemo uopšte razmišljati o nekakvim drugim pojavnim oblicima utopljenja u vodi, a zasad jedino šta nam je na raspolaganju je utopljenje ubilačkog karaktera i povrede su taj PRAVNI OSNOV kog se MORAMO držati. Zato ponašanje prijavljenih službenih lica već u svojoj esenciji smatram protivpravnim i ovom dopunom prijave to prijavljujem.

Međutim, brojna kršenja zakona i pravila struke od strane prijavljenih tek učvršćuju „osnov sumnje“ da su počinili krivično djelo za koje ih prijavljujem. Ovde moramo krenuti od sastanka u sjedištu MUP-a prije kontraverzne konferencije za štampu u PU Banja Luka od 26.03.2018. godine. Na tom sastanku su četvrtoprijavljeni Ćulum i petoprijavljeni Lukač suprotno ZKP-u dogovorili da događaj pravno okvalifikuju kao „zades bez elemenata krivičnog djela“, te naložili trećeprijavljenom Iliću da to prezentuje javnosti. ZKP (uključujući i komentar) je u tom smislu vrlo decidan – da li u nekom događaju postoji „osnov sumnje“ da je počinjeno krivično djelo ili ne određuju službena lica policije koja su neposredno preduzimala službene radnje i koje je zakonodavac ovlastio da spram svojih stručnih znanja i iskustva ocjenjuju postoji li „osnov sumnje“ da je počinjeno krivično delo. Čak su ovlašteni i da daju pravnu kvalifikaciju krivičnog djela.

Umjesto da sačekaju bar okončanje službenih radnji „prvog zahvata“ prijavljeni rukovodioci su istupili u javnost i saopštili kako je „nesporno“ u pitanju zades bez elemenata krivičnog djela. Čak je pred Anketnim odborom nedvosmisleno utvrđeno kako prijavljeni policijski rukovodioci u momentu kad su događaj javno „pravno okvalifikovali“ nisu imali ni elementarna saznanja o tome šta su postupajuća službena lica radila, a kamoli šta su utvrdila. Nakon takvog njihovog istupa dogodilo se upravo ovo šta imamo danas – sve teže zapetljavanje u notornim glupostima.

Ono šta se sasvim pouzdano zna jeste da je policija primjenom raspoložive tehnike mogla ispratiti (bolje reći ispratila je) kretanje Davida Dragičevića do momenta gašenja njegovog telefona. Istovremeno, vrlo egzaktno policija je mogla ispratiti kretanja većeg broj lica koja u kritičnom vremenu sa Davidom više puta i na različitim mjestima dolaze u poziciju mogućeg direktnog kontakta. Da ne pominjemo kakve sve podatke tehničke prirode je policija prikupila ili mogla prikupiti prije, tokom i nakon ubistva, pa sve do različitih oblika njihovih međusobnih veza. Poenta je vrlo jednostavna: policija je vrlo jednostavno mogla doći do identiteta svih osoba koje u kritičnom vremenu imaju kontakte sa žtrvom, te ih u skladu sa pozitivnom praksom kriminalistički obraditi i vrlo vjerovatno (spram statističkih pokazatelja) odgovorne procesuirati. No, kako da to čine kad su njihovi najviši pretpostavljeni javno im „poručili“ u kojim parametrima se smiju kretati (zades, nema krivičnog djela)?

Postupajuća službena lica su svoj intenzivan rad objedinili i upravo u vremenskim parametrima standarda dostavila tužilaštvu. Međutim, i sa te strane dobijaju jasnu „poruku“ – zades, nema krivičnog djela. Samo zato PREKO DESET lica do danas nije identifikovano, kriminalistički obrađeno, te procesuirano. Prijavljeni su svojim radnjama produkovali da ne samo da ovo nesporno krivično djelo nije prijavljeno tužilaštvu, nego ni policiji nije prijavljeno kao takvo, a policija je zakonski obavezna da zaprima prijave. Zato nam je krivični predmet u ovakvom haosu, a građani na ulicama.

U daljem tek dolazimo do ključnih materijalnih radnji kršenja odredaba ZKP-a, pravila struke, ometanja rada službenih lica, sprečavanja dokazivanja i ino. U gotovo nebrojeno materijalnih radnji, a sve usmjereno kao cilju da se ovo nesporno krivično djelo nikad ne prijavi kao takvo, te da se njegovi počinioci neotkriju i neprocesuiraju, prijavljeni čak grubo zloupotrebljavaju službene položaje i ovlaštenja. Tako javnosti podastiru kao nesporne činjenice da je žrtva zaživotno počinila krivično djelo. Danas je nesporno da se žrtva nije mogla naći na spornom lokalitetu u ul. Velibora Janjetovića Janje i mosta preko Crkvine, pa time ni fizički počiniti ono za šta je LAŽNO optužena. Kako je došlo do podmetanja lažnih „dokaza“ sa policijskog nivoa nije istraženo primarno zbog svima znanog „stava“ najmoćnijih funkcionera MUP-a.

U daljem, nedvosmisleno je dokazano da su prijavljeni javnosti prezentovali lažne dokaze u pogledu alkoholisanosti i nadrogiranosti žrtve. Tvrdili su kako je sve zasnovano na dokazima privabljenim od strane patologa dr Karana i njegovog Zavoda, a dr Karan je sva njihova tumačenja okarakterisao kao „notorne gluposti“ i „čist idiotizam“. Znači, prijavljeni su planski i ciljno manipulisali sa dokazima i činjenicama, a sve u culju da krivično djelo ostane neprijavljeno i da se počinioci neoktkriju.

Međutim, vrhunac zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, te moći koja proizilazi iz njihovih funkcija, prijavljeni čine spram najvišeg političkog tijela vlasti Republike Srpske. Pravno je nedopustivo da niži nivo vlasti dovodi u pitanje radnje višeg nivoa vlasti i to čak najvišeg i zakonodavnog. Predsjednik i predsjedništvo Narodne skupštine (kao jedina legitimna tjela) niti jednu zamjerku nisu uputili na račun rada Anketnog odbora, a javnost je vidjela kako su se ponašali prijavljeni. U pravnim sistemima nezamislivo je da službena lica neistinito i manipulativno izvještavaju najviše tijelo vlasti zemlje, a u ovom slučaju to je učinjeno višestruko. Čak je američka ambasada u BiH izdavala saopštenja kojima opovrgava navode petoprijavljenog iznesene pred parlamentom.

Danas imamo situaciju da pojedini prijavljeni direktno ili preko njima bliskih i za to zaduženih osoba, a sve u sadejstvu sa medijima pod njihovom kontrolom, jednu zajednicu od nekoliko stotina hiljada građana javno karakterišu kao „opasnost“ po ustavno-političko uređenje, kao rušilački i opasan faktor i instrumente neprijateljski nastrojenih obavještajnih službi. Ovakvo protivustavno i nezakonito javno zastrašivanje savjesnih građana i uzbunjivača na evropskom kontinentu nije zabilježeno decenijama. Vlada Republike Srpske i danas na jednom od svojih sajtova (MUP) drži saopštenje naslova „MUP neće tolerisati neutemeljene napade na instituciju“ (http://www.mup.vladars.net/index.php?vijest=18504&vrsta=novosti ). Prema svim parametrima pravne struke ovo saopštenje spada u domen opštih pravnih akata, a iz sadržaja je nedvosmisleno vidljiv prijeteći karakter upućen neodređenom broju građana. I to čime se prijeti? Koristi se termin „krivična prijava“, a uopšte je nejasno iz kog pozitivnog propisa proizilazi. Pa se sugeriše da će građani i to materijalnim dokazima MORATI pred sudovima dokazivati svoje navode. Čak se sugeriše da će snositi sudske sankcije ako ne budu mogli podastrijeti svoje navode. Obzirom da građani uglavnom izražavaju nepovjerenje postavlja se logično pitanje: kako emociju pretočiti u materijalni dokaz? Znači ovde se u startu prijeti da niko neće izbjeći sankciju sudova (još da samo doznamo kojih i u kakvim postupcima).

Tu dolazimo i do odgovornosti nadređenih ovima prijavljenima. Glavni republički tužilac Mahmut Švraka je u odnosu na ovo „saopštenje“ u pravnoj obavezi pokrenuti postupak zaštite zakonitosti, a da ne govorimo da je bio dužan pokrenuti krivično gonjenje odgovornih. Sa druge strane predsjednica vlade g-đa Željka Cvijanović nije preduzela dužnu radnju da se ovaj protivustavan, nezakonit i čak suprotan međunarodnom pravu akt ukloni sa zvaničnih sajtova vlade. Upravo suprotno, i ona sebi daje za pravo da dovodi u pitanje legitimitet rada tijela vlasti iznad onog kojim ona rukovodi.

Znači, ovo više nije pitanje ubistva Davida Dragičevića, nego iznimno opasnih i nezakonitih napada na ustavno-političko uređenje zemlje. Građani su masovno zastrašeni  i prema meni dostupnim podacima sve više proteste podržavaju zbog straha od onoga šta ih potencijalno čeka kad se raziđu i kad pažnja javnosti splasne. Sa druge strane pritisak prijavljenih (posebno ministra Lukača) na ovu zajednicu i posebno najagilnije aktiviste je neizdrživ. Ovo ozbiljno prijeti nesagledivim posljedicama. Zato sam i primoran podnijeti ovakvu prijavu i to elektronskim putem i sa elektronskim potpisom jer sam se kao legitiman podnosilac prijave našao u situaciji ozbiljnog straha za sebe, porodicu i zajednicu „PRAVDA ZA DAVIDA“.

Za kraj ističem kako uz dopunu prijave ne dostavljam nikakve dokaze i to iz dva razloga. Ključni dokazi već se nalaze i krivičnom predmetu. Drugo, veći broj osoba (posebno računajući policijske službenike) i ja imamo podosta korisnih saznanja u domenu dokazivanja da je nad Davidom Dragičevićem počinjeno krivično djelo „Teško ubistvo“ i to u okviru djelovanja organizovanog kriminala sa elementima inostranosti. Kome ih u ovakvoj situaciji dostaviti? Kome dati izjavu?

Dakle, prema mom mišljenju (zasnovanom na respektabilnom kriminalističkom iskustvu) neshvatljivo je da pravosudne institucije višeg ranga (iznad prijavljenih) nisu odavno intervenisale. Situacija je takva da protiv svih prijavljenih, a ministra Dragana Lukača posebno, davno je trebala biti ODREĐENA MJERA PRITVORA i to po više osnova. Ili će ova država dopustiti mu da Crkvinu pretvori u „masovnu grobnicu“. Po onome šta on i njemu bliske osobe prezentuju posljednjih dana sasvim izvjesno možemo pretpostaviti nove žrtve. Znači, na slobodi se nalaze neposredni počinioci onako monstruoznog zločina, vidimo šta prezentuju moćnici koji van svake sumnje štite zločince od krivičnog progona, i čemu da se nadaju savjesni građani koji samo traže istinu i pravdu.

Ono šta je ovde egzaktno iskristalisano jeste činjenica: 12 žrtvinih drugara je veče nakon konferencije za medije od 26.03. formiralo FB zajednicu „PRAVDA ZA DAVIDA“. Ujutro je zajednica imala preko 25 000 članova, šta samo po sebi pokazuje koliko vjere su građani imali u ono šta im je trećeprijavljeni prezentovao. Kako su se prijavljeni dalje ponašali tako je raslo i nepovjerenje građana, a zajednica uveliko broji preko 330 000 članova s tim da je nekih 10 000 zahtjeva odbijeno. Prijavljeni danas redom tvrde kako su spornu konferenciju za medije organizovali zbog pritiska javnosti, a nisu prezentovali niti jedan jedini dokaz da se javnost uopšte ozbiljno bavila tim događajem. Danas postoji pritisak javnosti i to je nesporno, baš kao što već možemo pretpostaviti da su neki od prijavljenih i njima bliskih osoba spremni to brutalni gušiti.

To je nešto šta ne mogu imati na savjesti i zato podnosim ovu prijavu, zato je objelodanjujem (bez da sam ugrozio istragu objelodanjivanjem važnih saznanja), a institucije i pojedinci neka dalje snose odgovornost za štetne posljedice. Ovde imamo vrlo jasnu situaciju da bi mjerom određivanja pritvora prijavljeni mogli biti spriječeni u daljem vršenju krivičnog djela, počinjenjima novih djela u vezi sa prijavljenim djelom, uticaju na svjedoke, skrivanju i uništavanju dokaza, a ponajviše u ometanju istrage i sprečavanju dokazivanja.

Zbog strahovanja za vlastitu bezbjednost, te složenost situacije, prijavu podnosim elektronskim putem i elektronski potpisuje. Tužilašvu BiH prijavu podnosim primarno zato što je prema meni dostupnim informacijama stvarno nadležno za postupanje u ovom krivičnom predmetu obzirom da je „Teško ubistvo“ počinjeno i sticaju sa krivičnim djelom u domenu organizovanog kriminala sa elementom inostranosti. Detalje ću obrazložiti prilikom davanja izjave (normalno, MUP-u RS-e i Tužilaštvu RS nisam spreman dati izjavu iz valjda razumljivih razloga).


U Banjaluci, dana 30.05.2018. godine


PRIJAVITELJ:
Borislav Radovanović

..............@gmail.com
(elektronski potpis)