понедељак, 28. мај 2018.

Odgovor ratnom profiteru i izdajniku Tomi Kovaču!



Bitango ratnoprofiterska, zločinačka, tajkunska i lopovska, kad me već porediš sa Jukom Prazinom red je da ti odgovorim istom mjerom. Dragan Lukač, tvoj „đak“ – kako sam navodiš, tek je „mali miš“ u odnosu kakva kriminalčina si ti bio i ostao.

Iz Beograda si našao da braniš „vojnika“ Madlin Olbrajt, koji je protiv Republike Srpske počinio državni udar u okviru i za potrebe pripremanja bombardovanja Srbije. Vidjećemo koliko ćeš se poslije ovoga šepuriti Srbijom.

Zapamti: sa takvima kao ti, Lukač i slični zlikovci, nakon ubistva Davida Dragičevića, mi ostali više nećemo da živimo na istoj planeti. Možda ti nećeš shvatiti razloge ovakve volje, ali hoće svi oni koji pročitaju ovaj odgovor – đubretu!


Piše: Borislav Radovanović

Po tebi je neprimjereno da suspendovani policajac ispituje JEDNOG MINISTRA UNUTRAŠNJIH POSLOVA. Vi ste valjda nekakvi bogovi? Je li ti kojim slučajem poznato da je tvoj policajac Lukač uručio mi nezakonito rješenje o suspenziji? Da bi suspendovao državnog službenika ministar mora sačekati da protiv istog bude POTVRĐENA OPTUŽNICA, a ovaj tvoj „stručnjak“ sa kupljenom diplomom je to doznao tek kad mi je rješenje uručeno.

Onda su pritisli tadašnjeg tužioca u mom predmetu Mirjanu Miodragović Basrak da retroaktivno podigne „skalabudženu“ optužnicu. Kakav im je predmet dovoljno govori ČINJENICA da sam predsjednici Osnovnog suda u Prijedoru dostavio obavještenje o tome kako ne priznajem njen sud. Zašto bih priznao sud koji je donio više NEZAKONITIH RJEŠENJA sa obilježjima diskriminacije? Da pratiš moje tekstove znao bi da će taj predmet, kao i ta moja famozna liječenja, biti raspravljen kad pred Sudom BiH budem svjedočio protiv tvog „učenika“ Lukača i bratije – ZA ORGANIZOVANI KRIMINAL!

Ukoliko se uzdaju u zaštitu Milana Tegeltije – već sad javno tvrdim kako sam prikupio dokaze i te sprege. Sve se to nalazi u toj mojoj famoznoj „optužnici“, a čim uhvatim malo vremena ide prijava Tužilaštvu BiH sa prijedlogom da taj predmet izuzme i nastavi istraživati. Samo da znaš: osvjedočene budaletine pokušale su meni napakovati krivični postupak, a nisu shvatili kako su se sami ukopali. Ja sam njih PRVI PRIJAVIO za teška krivična djela na moju štetu, a onda sve to povezao sa organizovanim kriminalom. Sad je samo pitanje malo slobodnog vremena i tehnikalije da predmet dođe do stvarno nadležnog tužilaštva – onog za međunarodni organizovani kriminal.

Sad ti javno obećavam, kad završim sa Lukačom i „skutonošama“ ozbiljno ću se posvetiti tvom kriminalu. Da vidim koji će te sud osloboditi nakon moje „istrage“. Ukoliko ti nije jasno sa koje pozicije ti to obećavam reći ću ti samo jedno: preko decenije sam mukotrpno razbijao strukture kriminalne organizacije Željka Ražnjatovića Arkana, a koje si ti bio jedna od najvećih kriminalčina. To što ste ti i slični nastavili djelovati i nakon Arkanovog ubistva, gdje su se samo mijenjali nazivi klanova (radi kamuflaže, kao što vam je i Arkan bio samo kamuflaža), a tebi je odlično poznato kako sve to djeluje i danas, biće dobrano istraženo i procesuirano.

Ima u svemu ovome nešto paradoksalno. Nisam te poimenično pominjao jer sam te zaboravio, ali kad si me već podsjetio otkriću ti jednu tajnu. I tebe sam u tom predmetu „prijavio“ za organizovani kriminal, a sve šta treba jeste da tužilaštvu dostavim par dokumenata i objasnim spregu. Doduše, to će značiti bitno širenje predmeta, ali time i veće kazne.

Da si se u životu malo više bavio policijskim poslovima, umjesto kriminalom, znao bi zašto se preda mnom tresu kao prutići sve te bitange koje su se pojavile pred Anketnim odborom. Unutar policije i pravosuđa petnaest godina djeluje organizovana kriminalna grupa, koja zloupotrebama službenih položaja reketira u Republici Srpskoj koga i kako hoće. Jedanaest godina sam sa tim bitangama otvoreno ratovao (rat je primjeran izraz) u domenu preko 50 krivičnih predmeta teškog kriminala i sa te pozicije odlično im je poznato da je došao trenutak kad će morati odgovarati za enorman kriminal. No, i za brojna ubistva nevinih građana, gdje samo u mojim predmetima ima ih preko trideset, a to znači nekoliko presuda do 45 godina zatvora.

Vidiš, bivši ministre za ratnoprofiterstvo, stvari su postavljene tako da stotine hiljada građana u meni vide nadu da će biti oslobođeni višedecenijskog zuluma koji trpe od tebe i tvojih „učenika“. Pošto me ne možete ni kupiti, ni uplašiti, a nakon više pokušaja očigledno ni ubiti, možete samo ovakvim lažnim „pismima“ (za koja već znam koja novinarka ih piše, a lažno potpisuje: SRNA) i dalje se provaljivati, te narodu sami odavati kakve ste bitange. No, da ovde ne trošim vrijeme: sve detalje ćete doznati iz optužnica i presuda.

Kad se preko Lukača već dičiš ratnom prošlošću, moram se malčice osvrnuti i na tu temu. Da te upitam: je li Juka Prazina iz vogošćanskog TAS-a pokrao preko 2 000 Golfova vrijednih preko pola milijarde tadašnjih DEM? Ili ste to učinili ti i slični ratni profiteri i pljačkaši? Živ je Radovan Karadžić i može posvjedočiti da li vam je dao naredbu da kradete te Golfove, kako mu to sad pokušavate lažno „prilijepiti“, ili ste vi to krali zbog vlastitog ratnoprofiterskog bogaćenja. Bez obzira šta ko mislio o Karadžiću neoboriva je činjenica: on nikada nije bio ratni profiter, niti je od rata vidio bilokakve materijalne koristi. To odlično znaju on, njegova porodica, hiljade svjedoka, pa sve do mene zadnjega. Zato je i njemu u interesu da ratni profiteri poput tebe više ne blate ni njega, ali ni Republiku Srpsku.

U daljem moram ti postaviti još jedno pitanje. Hoćeš li ustvrditi da je tebi i lopovskoj bratiji Karadžić naredio (ili bar odobrio) da najmanje TONU OPLJČKANOG ZLATA prevezete u Srbiju i to dalje rasprodajete puneći svoje preduboke džepove. Štošta vi tvrdite da je rađeno „u interesu Republike Srpske“ i uz znanje predsjednika Karadžića – koji evo dvije decenije ne može se braniti od vaših manipulacija. Moraćeš i ti i sva ta bagra oko tebe dostaviti dokaze o tome koliko ste od opljačkanog predali institucijama Republike Srpske, a koliko je završilo u vašim džepovima i privatnim računima, ili u kupovinama vila i stanova po Beogradu i svijetu. Nemate dokaza da ste Srpskoj predali niti jednu jedinu DEM, a o tome koliko ste od opljačkanoga zadržali za sebe najbolje svjedoči vaša lična imovina.

U daljem, da neko slučajno ne bi potegao pitanje oko toga da si i mene primio u MUP Republike Srpske, kao svog miljenika Lukača, razjašnjavam i tu situaciju. Vrhovni komandant oružanih snaga Karadžić je donio naredbu da dvadesetak boraca VRS i moju malenkost prekomanduje u Specijalnu brigadu policije MUP-a. To je učinjeno u cilju da se ta jedinica dodatno popuni mladim, sposobnim, a opet iskusnim borcima. Tvoje je bilo samo da potpišeš rješenje o radnom odnosu.

Kad smo već kod ratnih tema i to ću ti obrazložiti. Netom nakon što sam iz Hrvatske jedva izvukao živu glavu otišao sam u kasarnu Kozara i potpisivanjem izjave stavio se na raspolaganje JNA. To sam učinio zbog zakletve položene u JNA da ću braniti zemlju kojoj sam se zakleo – Jugoslaviju. Kako su se stvari dalje odvijale opštepoznato je, ali ja znam zbog čega sam ušao u rat. Sa današnje distance taj "imovinski rat" rat smatram pogrešnim i moj javni angažman godinama je posvećen tome da se nešto slično ne ponovi. Ratnim profiterima pout tebe bi to odgovaralo, znam, ali nama običnim paćenicima nikako.

Ubrzo po pristupanju zadužio sam naoružanje i uniformu, te dobio raspored na mom rodnom Vlašiću. Dana 3. marta 1992. godine DEVET momaka i ja od komande korpusa (tada još uvijek JNA) dobili smo zadatak da započnemo akciju zaposijedanja tog iznimno važnog strateškog položaja. I izvršili smo ga uspješno. Kako smo stvarali 22. pješadijsku brigadu (JNA) znamo moji saborci i ja, baš kao što znamo i kakvim žrtvama je naša borba rezultirala. Ni „saksiju zemlje“ u BiH tada nisam posjedovao, a porodica mi je bila u Srbiji, i nisam imao šta da branim – osim uvjerenja da treba ispuniti vojničku zakletvu prema svojoj zemlji, a zna se koja je to tada bila. To šta danas posjedujem pokriveno je kreditima koje plaćam i sada sa ovo polovine plate koju dobijam. Imaš li ti bitango ratnoprofiterska pokriće za svoju imovinu? Ili, pitaj svog „vojnika“ Lukača u kojoj je jedinici bio 3. marta 1992. godine. Nemaš potrebe jer to znaš, baš kao što zna i Bakir Izetbegović.

Ima nešto u svemu tome čime se posebno ponosim, a javnosti je malo poznato. Kad smo plato stavljali pod kontrolu niti jednom jedinom vlašićkom Bošnjaku nije upućena kakva uvredljiva riječ, a kamoli da je počinjen zločin. Te tada masovno provođene akcije neutralisanja „naoružanih civila“ na mom Vlašiću su provedene na posebno specifičan način. Bošnjačko stanovništvo je odbilo da preda oružje, a naša procjena je bila da to nije vrijedno krvoprolića. Odlučili smo ispuniti njihovu molbu da ih sa oružjem propustimo prema Travniku. Načinili smo kordon i pustili ljude. I danas se sjećam slike kad ljudi o ramenu nose puške, a za ruke drže djecu. Na sve to morali smo paziti na pripadnike jedne paravojne jedinice koju ste ti i takve bitange tamo dovele. Čim smo sklonili ljude najurili smo te "Orlove" i više nikada niti jedna slična banditska formacija tamo nije kročila. Nije to ni njih posebno zanimalo jer se nije imalo šta pljačkati, a od onako krvavih borbi takvi su se redovno držali podalje.

Ono šta ti, Lukač i slični nikada nećete shvatiti naziva se povjerenje među ljudima. Oni su vjerovali nama, ali smo i mi vjerovali njima. I znaš kako je to rezultiralo? Cio rat nebrojeno puta ti koje smo tada i tako pustili bili su u poziciji da naude našoj nejači, ali su ljudi ispoštovali povjerenje i ni poimislili nisu da to pogaze. Stravične bitke smo mi vojnici vodili (vojnički i muški!), a za mog znanja samo dva srpska civila su zaklana tokom jedne akcije. I odmah nam je dojavljeno ko je poklao te starce. Nisu ljudi htjeli da im na obrazu ostane mrlja tog ratnog zločina.

Kasnije se tu svašta dešavalo, a posebice kad su počeli stizati strani džihadisti, ali govorim o onome kakve smo principe uspostavili dok su stvari bile pod našom kontrolom. Međutim, naše vojničko ponašanje je poznato i po još jednom malo poznatijem događaju. To je ono kad smo 1993. godine iza svojih linija propustili hiljade lašvanskih Hrvata i tako im bukvalno spasili živote. Zna se koliko su tadašnji pripadnici HVO poštovali to što smo spasili i njih, ali mnogo važnije i njihovu djecu i porodice. Znam, čuo sam i ja kojekakve priče o tome kako je to plaćeno ili šta već. Situacija je kristalno jasna: ljudi su prišli i zamolili da im spasimo živote, i to je učinjeno čak bez mnogo konsultacija sa komandama ili bilokime. Naši borci su odlučili rizikovati, načinili vojnički častan čin i spasili ljude. Da li je neko sličan tebi i takvima nešto mešetario izvan naših znanja nije naš problem. Šta se tačno dogodilo najbolje znaju oni koji su bili na tom položaju, a svi mi njihovi saborci odlično znamo da su poslije toga bili jednako sirotinja kao i prije ovog još jednog hvale vrijednog vojničkog čina.

Vidiš, ovo ti govorim samo kako bih razjasnio OGROMNU RAZLIKU između tebe i mene. Da svako sa iole razuma može ocijeniti ko je od nas dvojice šljam. Zarekao sam se javno da poslije ubistva Davida Dragičevića Republika Srpska više neće biti ista. I neće! Samo tu još uvijek imam dileme oko toga kako razdvojiti stravična stradanja mojih ratnih saboraca od onoga šta ste činili ti, Lukač i slični. Traži to vrlo suptilno djelovanje. Čast, veličina vojničke hrabrosti i podnesenih žrtava mojih saboraca ne smije biti ničim okaljana. A opet treba razdvojiti zločince i ratne profitere infiltrirane u naše redove. Odlično se zna ko se tu časno borio, a ko se bavio zločinaštvom i kriminalom, ali su stvari prepletene i traže posebnu kolektivnu svijest – kakvu ste ti i takvi teško kontaminirali.

Kaže tvoj miljenik Lukač da je za Republiku Srpsku prolio sedam litara krvi. Još samo da pokaže neki dokaz o tome. No, dokazi o tome kako je sve to naplatio sa preko 210 000 maraka (samo iz budžeta) su neumoljivi. I nije Lukač naplatio samo ranjavanja, nego i „duševnu bol“ koju mu je nanijela Republika Srpska. Tužio je Republiku Srpsku da je protivpravno mobilisan (zato što nije proglašeno ratno stanje), da je protivpravno i nasilno, mimo njegove volje, upućivan na ratišta, te da je tako ranjavan. U tužbi je tvrdio da mu je Republika Srpska nanijela TEŠKU DUŠEVNU BOL time što ga je ratno angažovala i ta „bol“ mu je uračunata u tih 40 000 maraka koje je dobio presudom. To je ono šta je Lukača zabolilo, a šta je nezakonitim prisluškivanjem mog telefona doznao da ga čeka na Anketnom odboru . Pokušao je iz Narodne skupštine izaći kao „heroj“, a svi znaju kako je izašao.

Ovdašnja javnost po onome šta joj „gebelsovski mediji“ serviraju mogla bi pomisliti da je u vascijeloj ratnoj Brigadi specijalne policije MUP-a jedino ranjen Dragan Lukač. Eto ja dolazim iz prijedorskog odreda u kom je gotovo 60% odsto pripadnika izginulo i izranjavano. Takvi fenomeni se izučavaju na prestižnim vojnim akademijama, ali je Republici Srpskoj jedino važno da ima (napokon!) jednog ranjenog ministra. Vidiš, tebi što ti za cio rat iznad glave nije „prosviralo“ više od 10 metaka, moram otkriti nešto šta u Republici Srpskoj baš nikog ne zanima. Po mom dolasku u VII odred izvršena je reorganizacija sa nama novopridošlim popunama. Moje odjeljenje brojalo je 12 specijalaca plus komandir. Šta misliš koliko nas je stalo u stroj nakon nekih tri mjeseca onoga čemu smo izlagani u odbrani Republike Srpske? Ja sam! Ostalih 12 je izginulo i izranjavano, a neka „viša sila“ mene je očiglegno sačuvala obzirom da nisam propustio niti jednu jedinu akciju. Nisi čuo za to?

A jesi li, smradu jedan, čuo zbog čega je sukob između mene i Lukača kulminirao? Nije ti poznato da su Lukač i Tegeltija planirali NEZAKONITO penzionisati čak 1 600 ratnih policajaca. Znači, mojih saboraca kojih se taj tvoj „borčina“ odrekao kada je odlučio postati politički „vojnik“. Izvršili bi oni svoj naum i TEŠKO DISKRIMINISALI gotovo četvrtinu pripadnika policije, onih koji su stvarali Republiku Srpsku, da im se nisam medijski suprotstavio. Umjesto da to učini Boračka organizacija ili sindikat kom svakog mjeseca ti policajci plaćaju po 10-ak maraka, morao sam ja suprotstaviti se i zaštititi svoje ratne drugove. Poslije mojih javnih istupanja morali su prekinuti sa diskriminisanjem i nezakonitim penzionisanjem onih koji su stvarali Republiku Srpsku, a to znači da sam sačuvao uveliko preko 1 000 svojih saboraca. Platio sam „cijenu“ toga i ako to javnost zanima objaviću rješenja u kojima me Lukač disciplinski kažnjava zato što sam se javno suprotstavio njegovim nezakonitostima, diskriminaciji i gaženju po ljudima čija je jedina „krivica“ to što su se borili za Republiku Srpsku. I danas generalu Savčiću ponovo poručujem: „Nije srpski ćutati!“.

Da bi shvatio razliku između mene, te tebe, Lukača i sličnih, kao i nepremostivu kanjončinu između nas, reći ću ti još jednu činjenicu. Moj otac je stvarno protivpravno mobilisan i tako je poginuo. Srbija je sudski oglašena krivom za njegovu smrt, ali nas troje njegove djece nismo uzeli pripadajuću odštetu. Stradanje oca časni ljudi ne pretvaraju u novac ili kakve druge vrijednosti. Nekih 22 godine sam tragao za njegovim ostacima i krajem prošle godine smo ga sahranili – skromno i kako smo mogli. Do jedne marke se zna koliko su mi kao borcu prve kategorije i sinu poginulog borca pomogle Boračka organizacija, Udruženje porodica nestalih i Institut za nestale, a mi znamo koliko nas je koštao ostatak sahrane i šta još moramo izdvojiti da dobije iole pristojan spomenik. Jest, da i to ne bi ostalo sporno, moj poslodavac Republika Srpska mi je isplatila zakonsku pomoć radnicima u slučaju smrti stradanja člana porodice.

Zamisli samo šta si ti sebi umislio. Uživaš u Beogradu i odatle „braniš“ Lukača. Iz Beograda, koji je sa debelim Lukačovim učešćem sravnjen sa zemljom, našao si da govoriš o patriotizmu. Hoćeš li možda nekog ubjeđivati kako TEBI LIČNO nije poznato zašto je Dragan Lukač protiv Republike Srpske septembra 1997. godine počinio državni udar? Nije ti poznato da je Lukač kao „operativac“ Madlin Olbrajt to počinio u okviru pripremanja agresije NATO na Srbiju? Nije ti poznato ni kako je silom zauzimao naše RTV predajnike da bi ih ustupao NATO u funkciji informacionog ratovanja? Ništa od toga nije ti poznato. Zanimljivo. Sad ću se fokusirati malo na tvoje lično učešće u „Petooktobarskoj revoluciji“, u hapšenju Radovana Karadžića i druge teme koje sam dobrano istražio, ali se tobom lično nisam bavio. Sad si se baš svojski potrudio da me zaintrigiraš, Vrlo skoro ćeš shvatiti šta to doista znači.

Za kraj ću ti samo reći još jednu stvar. Meni ne trebaju nekakve novinarke da pišu izmišljena pisma i da to plasiraju preko Sorošovih (nekad, atajkunskih danas) medija. Čak ovo neću ni slati medijima, a naprosto zato što imam svoj medij – čija je dnevna posjećenost među najvećim u Republici Srpskoj. Na mom blogu nema reklama ili šta sličnoga iz čega se može izvući korist, tako da desetine hiljada (nekad pređe i 100 000) dnevnih ulazaka na blog pokazuje kome ljudi vjeruju, pa i kom obimu.

Da znate ti i sve tebi slične bitange: idem sa projektom stvaranja najmoćnijeg medija u ovoj zemlji. Niti jednu jedinu marku za to neću potrošiti (niti novca imam, niti ga želim od nekog primiti), ali na tome neću ni zaraditi APSOLUTNO NIŠTA. Sav prihod, a biće ga obzirom na zainteresovanost ljudi za moje ideje, ići će u razvoj nekoliko generacija mladih novinara i intelektualaca koje ću dodatno obučiti i specijalizovati da se medijski suprotstave teškoj kontaminaciji kolektivne svijesti kakvu proizvode takvi poput tebe i Sorošovi mediji koji tebi i Lukaču pišu i plasiraju ovakva pisma.

Znači, ovaj napaćeni i zlosretni narod brzo će dobiti medij kojim će se moći boriti protiv takvih bitangi poput tebe, Lukača i svih koji stoje iza vas. I tu će biti posebna rubrika posvećena vama „prvima“, „izvornima“ i sličnima. Doznaćete svi vi vrlo dobro šta znači javno obećanje da Republika Srpska više nikada neće biti ista. No, neće biti ista ni Federacija, ni Bosna i Hercegovina, ni region...

Ja još uvijek ne otkrivam ko je doista bio David Dragičević i zašto sam se njegovom stradanju toliko posvetio. Za sad je dovoljno da kažem kako je ubijen „potencijal“ (stručnjaci znaju šta to znači) koji je mogao (a po svim parametrima bi to i ostvario) MIJENJATI LJUDSKU CIVILIZACIJU. Dva mjeseca tražim svjetski poznatog naučnika koji je imao POTENCIJAL (inteligencija + intenzitet sticanja znanja) Davidovog nivoa i još ga nisam našao. Najgori ljudski šljam je zvjerski mučio, svirepo ubio i mrtvog bacio u kanalizaciju mladića koji je po svim mogućim parametrima trenutno bio jedan od najinteligentnijih ljudi svijeta i to sa nezapamćenim spojem različitih vidova inteligencije, a to kako se školovao i kakve planove je imao možemo sasvim slobodno ocijeniti da bi rezultiralo stručnjakom kakvog civilizacija nije zabilježila.

Namjerno neću da objavim kakav potencijal sam prepoznao u Davidu Dragičeviću, a o čemu tako sramno ćute svi njegovi „uvaženi profesori“, inače đubrad kao ti, Lukač i slični koji pokazujete pravo lice. Čekam da svima pokažete pravo lice i da što više zlotvora, kao ti ovim „pismom“, javno prezentuje kakav su šljam. Zato stojim iza javnog obećanja Davora Dragičevića da MI i VI više nećemo živjeti u istoj zemlji. Nećemo živjeti na istoj planeti!